Ministarstvo inostranih djela Knjaževine Crne Gore. Nakon što je 1874. sprovedena reforma državne uprave u Crnoj Gori, u sklopu Senata, kao najvišeg organa državne vlasti, osnovane su četiri uprave: Uprava za unutrašnja djela, Uprava za finansije, Uprava za vojne poslove i Uprava za prosvjetu, dok je vođenje inostranih poslova bilo u nadležnosti novoformirane Kancelarije za spoljne poslove (→ Knjaževska kancelarija za spoljne poslove), koja je bila zaseban organ državne uprave. Pet godina kasnije, marta 1879, izvršena je druga reforma državne uprave. Tom prilikom je ukinut Senat, a formirane su tri nove državne ustanove: Državni savjet, Ministarstvo sa šest odjeljenja i Veliki sud. U sklopu Ministarstva djelovalo je šest odjeljenja (za inostrane poslove, unutrašnje poslove i građevine, prosvjetu, pravosuđe, finansije i vojsku), koja su se u formalnom i organizacionom smislu nalazila pod kontrolom Državnog savjeta. Ministarstvo inostranih djela obavljalo je poslove političke i administrativne prirode. Politički poslovi ticali su se organizovanja diplomatske službe, dok su se administrativni poslovi odnosili na obavljanje poslova pravne i konzularne prirode sa inostranstvom. Pored navedenih nadležnosti, Ministarstvo inostranih djela vršilo je i poslove prepiske sa crnogorskim diplomatskim i konzularnim predstavnicima u inostranstvu. Obavljanje ovih poslova predstavljalo je glavnu djelatnost Ministarstva inostranih djela, a vrlo važan segment njegovog rada bilo je izdavanje pasoša i uputnica crnogorskim državljanima za boravak u inostranstvu. Širenjem mreže diplomatskih i konzularnih tijela Crne Gore i jačanjem ekonomskih odnosa sa spoljnim svijetom, poslovi koje je obavljalo ovo ministarstvo bili su sve veći i raznovrsniji. Reformom državne uprave koja je sprovedena 1902. definisana je nadležnost Ministarstva. Ovom reformom došlo je do razdvajanja političkih i administrativnih poslova u Ministarstvu, koji su precizno definisani Osnovnim zakonom o Knjaževskoj vladi i Državnom savjetu. Tako je članom 16 ovog zakona utvrđeno da se u nadležnosti političkih poslova Ministarstva nalaze: ,,1. povjerljivi poslovi; 2. čuvanje i prevod diplomatskih šifara; 3. uputstva i diplomatska prepiska; 4. pregovori, konvencije i druga politička akta; 5. personal crnogorskoga diplomatskoga zastupništva u inostranstvu, uputstva i pravila o službi njegovoj; 6. punomoćja, ratifikacije, diplomatska saopštenja, akreditivna i opozivna pisma; 7. audijencije stranih poslanika; 8. državni ceremonijal”. S druge stane, administrativni poslovi obuhvatali su: ,,1. službenu prepisku nepolitičke prirode sa stranim poslanicima na → Cetinju i crnogorskim zastupnicima na strani; 2. prevođenje i ovjeravanje službenih i privatnih dokumenata; 3. crnogorsko konzularno tijelo na strani, uputstva i pravila o njegovoj službi; 4. pasoši; 5. sprovođenje i prevod sudskih akata; 6. dostavljanje raznih zahtjeva stranih vlasti; 7. službene reklamacije; 8. ekstradicija, u sporazumu sa Ministarstvom pravde i 9. izvršenje ugovora i konvencija”. I pored činjenice da je Zakon precizno definisao poslove koji su bili u nadležnosti Ministarstva, u praksi je obavljanje tih poslova (povjerljivi poslovi, odluka o imenovanju diplomatskih predstavnika, izdavanje punomoćja za vođenje međunarodnih pregovora i sl.) bilo u knjaževoj ingerenciji. Donošenjem Ustava 1905, položaj i ingerencije Ministarstva nijesu bitnije izmijenjeni, a svi važniji poslovi koji su se ticali zastupanja države u odnosima sa inostranstvom bili su u knjaževoj nadležnosti. Ministarstvo je uglavnom obavljalo poslove administrativne prirode, a vršenje nekih poslova iz sfere inostranih djela Ustavom je bilo povjereno Državnom savjetu (odobravanje dobijanja crnogorskog državljanstva i odobravanje u zaduživanju zemlje i uzimanju vanrednih kredita). Iste godine kada je donesen Ustav (1905) napisane su prve pisane instrukcije za poslanike. Za vrijeme Knjaževine Crne Gore dužnost ministra inostranih djela obavljali su: → Stanko Radonjić (1879–1889), → Gavro Vuković (1890–1905), → Lazar Mijušković (1905–1906), → Marko Radulović (1906–1907), → Andrija Radović (1907) i → Lazar Tomanović (1907–1911). Zbog malobrojne diplomatske mreže, u odnosu na ostala ministarstva, Ministarstvo inostranih djela raspolagalo je najmanjim budžetom. Do kraja XIX vijeka u Ministarstvu su radila samo tri službenika (ministar sa dvojicom sekretara), dok je početkom XX vijeka u ovom resoru bilo upošljeno sedam službenika (ministar, načelnik, četvorica sekretara i pisar).