Testamenti crnogorskih vladara. Testament je iskaz posljednje volje, zavještanje ili oporuka, kojom testator odlučuje kako treba poslije njegove smrti postupiti sa nasljeđivanjem privatne imovine i ličnih prava. U slučaju vladara oporuke imaju politički značaj, ukoliko sadrže odredbe o nasljeđivanju vlasti. U crnogorskoj prošlosti poznato je nekoliko testamenata takvog karaktera. Testament kralja → Bodina Vojislavljevića iz 1100. sadrži njegovu odluku da daruje u posjed Manastiru Sv. Benedikta „mjesto koje se zove Sveti Martin od Zonheta sa svim zemljištem i vinogradima koji su u toj oblasti i to tako da se monasi mogu njime koristiti i stalno ga posjedovati bez protivljenja sada i u buduće.“ Uobičajeno, testament sadrži kletvu na onoga ko bi ometao korišćenje dobara. Testament je pisao opat Manastira Svetih mučenika Sergija i Baha (Vakha), u prisustvu plemića. → Jelena Balšić, ćerka → Lazara Hrebeljanovića, žena → Đurađa II Stracimirovića Balšića, gospodara Zete, majka i savladar → Balše III Balšića, napisala je testament (1442), koji se čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku. To je dokument privatnog karaktera, koji je više puta obrađivan uz pisma kao tekst monaške književnosti. Jelena na početku ističe „riječ“ brata Stepana (Lazarevića) da on i nasljednici neće osporavati šta bude „odlučila od imanja mojego“. Pojedinačno opisuje imovinu koju ostavlja vojvodi Stepanu, gospođi Jeleni (→ Kosača, Jelena) i ostaloj rodbini. Iz teksta se vidi privrženost crkvi. Srebrno suđe, zdjele i pehare ostavlja Crkvi Svetago Georgija i novoj Crkvi Presvete Bogorodice, što bude potrebno, ostalo da uzme „gospodin vojvoda, da mi ih plati što bude pravo, da mi se pokrije crkva koju sam činila za moj grob.“ U pitanju je Crkva Presvete Bogorodice na ostrvu Beška, koju je Jelena sagradila i u kojoj je sahranjena. Zatim, određuje 200 dukata da se razdijeli kao milostinja i da se pjevaju liturgije, a 60 dukata određuje da se kupi olovo za pokrivanje Crkve Sv. Đorđa na ostrvu Gorica. Dio novca odredila je da se isplati „čeljad koja je sada pri mni“, pri čemu oni mogu da odluče da li će ostati da služe u novoj crkvi. Pokućstvo i knjige da se prilože „u obe crkve“. Zaklinje vojvodu Stepana da izvrši njenu volju i „ašte bi koji nedostaci naši bili, što bi podobalo popeći se o nas i o našoj duši, da vi svojim blagom pobolete”, hoće reći da doda sredstava da bi ispunio njenu želju, „jer mi samrt i život u vaše ruke prilagamo, a pred Bogom”. Naime, 1421. umro je u Beogradu Jelenin sin Balša III, iz braka sa → Sandaljem Hranićem (1411–1435) nije imala poroda i vratila se u Zetu. Zbog toga kao izvršioca testamenta imenuje brata, despota → Stefana Lazarevića. Testament je pisao duhovnik Nikonom (Nikandar) Jerusalimac, koji je u Goričkom zborniku zapisao tri Jelenina pisma i svoje odgovore. Tekstovi govore o Jeleninoj pobožnosti, moralnim načelima i književnom daru. Testament → Đurađa (Đurđa) Crnojevića, pisan rukom 1499. u Milanu, ovjeren je na zahtjev udovice → Jelisavete Crnojević 1514. i ozakonjen u prevodu na italijanski jezik. U pitanju je lični testament, kojim testator izražava posljednju volju o nasljeđivanju imovine. Testament je napisan godinama prije smrti i zapečaćen. Žena je izvršilac testamenta, ali Đurađ insistira: „Hoću da uvijek dok živim mogu raditi po vlastitoj volji i odlučivati o svojim stvarima”. Testament i ovjeru prevoda potvrdilo je više svjedoka. Testament počinje kao privatno pismo ženi Jelisaveti, sa iskazom uvjerenosti u njenu ljubav i odanost. Prva stvar u vezi sa imovinom je želja: „Sve stvari Svete Marije sa Cetinja, sa kojima smo pobjegli od Turaka, hoću da vratiš Svetoj Gospođi sa Cetinja, kao dobra njenog vlasništva. (…) Spomenute crkvene stvari sve ćeš ukupno dati, bilo da su od srebra ili zlata, ili bakra, ili kositra, ili svilene, ili ikone, ili sveci sa sudovima, zdjelama, kašikama, svaku stvar bilo imenovanu, ili neimenovanu, sa pisanom dokumentacijom i pokućstvom, sve predaj crkvi Svete Gospođe iznad Cetinja.” Odredba svjedoči o odanosti crkvi, vjerska osjećanja mogu se naći na više mjesta. Zatim, savjetuje ženi da se obrati Sinjoriji sa zahtjevom za izdržavanje porodice. Mlečani su to dužni zbog vjerne službe i dugova koje imaju prema njegovom ocu → Ivanu Crnojeviću prilikom opsade → Skadra (1474), zatim, duguju Ivanu plate za 14 godina po 600 dukata, zato što je kao kapetan Zete držao Paštroviće, Lušticu i Grbalj i činio Mlečanima usluge brodovima na Skadarskom jezeru. Sinjorija ima dug i prema Đurađu. Ako ne pristanu na izdržavanje, preporočuje ženi da sina Ludviga povjeri kralju Francuske, a sina Solomona „stricu Skenderbegu na Portu”, računa da će autoritetom zaštitnika uticati na odluku Sinjorije. Testator ženu određuje ,,za skrbnika u ovome: i za dvije kćerke i za sinove, i nad imovinom (…) i da moja potraživanja naplaćuješ”. Žena je ovlašćena da upravlja porodicom i imovinom, ,,da ti niko ne može naređivati da silom radiš bilo koju stvar, niti da iko može od tebe tražiti račun o onome što jesi ili nisi uradila dobro ili loše. A sve što ćeš uraditi neka je urađeno.” Odredba svjedoči o povjerenju u odanost i razboritost gospođe Izabete, ,,bilo da se uda ili ne uda, i od svega neka bude gospodar.” Preporučuje ženi na staranje svoje dvorjane. Postoji tradicija da je Đurađ prilikom odlaska iz Crne Gore povjerio vlast cetinjskom mitropolitu. U testamentu o tome nema pomena, vjerovatno zato što je pisan „u dobrom zdravlju” i što je Đurađ gajio ambicije da se vrati na vlast, o čemu je marta 1500. pregovarao sa osmanskim vlastima. Nakon što se iznenada razbolio prilikom posjete Rusiji, testament je u Sankt Peterburgu, 26. marta 1766. napisao i mitropolit → Vasilije Petrović Njegoš. U testamentu se obraća ruskoj carici → Katarini II Romanovoj (Katarini Velikoj) s molbom da, u slučaju njegove smrti, ne ostavi crnogorski narod bez pomoći, kao i da preko njegovih saradnika pošalje crnogorskom narodu gramate, novčanu pomoć i crkvene dragocjenosti. Mitropolit je svom sinovcu, đakonu Petru, budućem mitropolitu, mitropolitu → Savi Petroviću Njegošu, kao i drugim licima koja su sa njim došla u Rusiju, raspodijelio svoje lične stvari, novac i dragocjenosti. Ostavio je i cetinjskim monasima sto červonaca, kako bi ga pominjali u svojim molitvama, a srebro koje je nalazi u Manastiru Maine (→ Mainska rezidencija) ostavlja → Cetinjskoj mitropoliji. Testament vladike → Petra I Petrovića Njegoša, nastao na dan smrti, na Lučindan, 18. oktobra 1830, pisao je njegov sekretar Sima Milutinović Sarajlija. Primjerci testamenta nalaze se u Narodnoj biblioteci Srbije i u → Biljardi na → Cetinju. Pretpostavka je da se radi o prepisima. Sumnja u istinitost i potpis javila se odmah po proglašenju. Sima Milutinović stao je na stranu guvernadura pri osporavanju nasljednika, zbog čega je ubrzo otišao sa Cetinja i odnio sa sobom testament i druga dokumenta. Da li je u Stanjevićima (→ Stanjevićka rezidencija) testament uništio ili sakrio nije poznato. Testament je sačuvan u prepisu koji je dostavljen ruskom predstavniku u Dubrovniku, i objavljen je više puta. Vladika kaže da je svjestan slabog zdravlja i da je zbog toga napisao „neka potrebita pisma i knjige“, tako „i vama svijema, Narodu Crnogorskomu i Brdskomu, napisah i ostavih ovu knjigu, koju svi da čujete i dobro razumijete.“ Moli „maloga i velikoga” da mu oprosti ako je nekome žalost učinio i oprašta ko je prema njemu zgriješio. Znajući kakvi su odnosi među plemenima i ljudima, čini amanet da bude sahranjem „s mirom, u tišini i u ljubavi opštenarodnoj.“ Kao u poslanicama, on moli i zaklinje da se u nahijama i eparhiji održi mir i sloga, „barem do Đurđevadne“, uz nadu da će tada biti uveden sud. Zaklinje i ostavlja amanet „da Cerkovno dobro i imuće, đegod je kakvo, ne tiče nitko nikad za vasij svijet i za svaku vašu sreću i poštenje i da mi svako Cerkovno čeljade, kaluđere, đakove i služitellje moje i vaše, pazite i deržite.“ Politički i istorijski značaj ima imenovanje nasljednika. Vladika kaže: „Ja na moje mjesto nasljednikom upraviteljem i čuvateljem od svega mojega i Cerkovnoga činim i ostavljam sinovca mojega Rada Tomova Petrovića, u kojega se nadam da će biti čojek od posla i od razuma.“ Navodi i da je novac koji je dobijao iz Rusije uvijek trošio savjesno, za crkvene i državne poslove, „ništa nikuđ bestraga nijesam no eto je sva u gotovo i na gomilu.“ Sačuvani novac namjenjuje za izdržavanje suda koji će biti ustanovljen. Na kraju, proklinje svakoga ko ne bi prihvatio njegovu volju, „nego bi kakvu sumnju i razdor među narodom usudio se činiti slovom ili djelom.“ Testament → Petra II Petrovića Njegoša pisan je 20. maja 1850. u Prčanju. U stilu pjesnika i filozofa, vladika se zahvaljuje Gospodu „jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio,“ svjestan smrtnosti, prepušta se Gospodu. Prva, politički i istorijski najvažnija odredba odnosi se na nasljednika: ,,1. Za nasljednika mojega ostavljam Danila, Stankova sina a mojega sinovca. Njemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i dvižimo i nedvižimo što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kako svojega sina nastavlja doklen se Danil učini sposoban narodom upravljati. 2. Novci koji su mi u Ekonom. banku u Petroburgu, od kojih su obligacije u Min. inostranih djel. njih ostavljam narodu crnogorskome, to jest da su narodnje, a dobit od njih da prima vladika koji bio i za istu dobit da im kupuje praha da brane slobodu, a gladne godine da kupuje za iste novce žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj, ali niko nikada da rečene novce ne može iz banka uzeti no vječno da u njemu ostaju, samo dobiću da se polzuju. 3. Za novce koji su mi u Beču 50 hiljadah fiorinah u barona Sine, a toliko upravo u g-na Tirke, dobit s ove sto hiljada fiorinah ostavljam roditeljima i dvjema sestrama da istu dobit uživaju dok su oni četvoro živi a pošto mi se prestave i roditelji i obje sestre onda pare ostaju za narod crnogorski na isti način kako i one što su u banku petrobursku, zato molim ministerstvo mojega pokrovitelja, kako bih se ja prestavio da primi obligacije od ovijeh novcah u Beču i da prenese iste novce kod onijeh u Petroburgu, da ne bi poginule jadnome narodu crnogorskome. 4. 50 hiljadah forintih od računa od žita, koje su mi u mojega brata Pera, neka ih moj brat Pero razdava narodu i kupi od naroda na onaj laki način kako sam ja uredio, a po smrti mojega brata Pera neka se spreme u petroburgsku banku, đe su i proči moji novci pak se neka s njinom dobiću postupa na isti način kako s dobiću prvijeh a u glavu njinu da niko ne smije taći, no neka vječno u banku stoji da bi se koliko-toliko priskočilo u nuždi kukavome no u isto doba i viteškome narodu crnogorskome.” Na kraju, u tački 5 se kaže da u kasi ostavlja 40 hiljada fiorina za narodne troškove u slučaju nužde. O trošenju tog novca odlučiće njegov nasljednik i njegov brat → Pero Tomov Petrović Njegoš. Testament završava kletvom: „Ko išta od ovoga ovđe upisanoga preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni sud Boži nad njim izvršio.” Original testamenta upućen je ruskom konzulu u Dubrovniku. Početkom 1917. testament je napisao kralj → Nikola I Petrović Njegoš, koji počinje njegovom konstatacijom da ljudi nijesu u mogućnosti da biraju dan rođenja, ali ni dan smrti, te je zato neophodno da budu uvijek spremni za životni kraj. Svjestan ovih neminovnosti, kralj je napisao testament, koji je oporuka njegovom sinu, prijestolonasljedniku → Danilu Petroviću Njegošu. Na početku mu daje u obavezu da se kao vladar posveti sreći i slavi Crne Gore i njenog naroda, da bude pažljiv i odan prema svojoj majci, braći i sestrama, kao i da u svom srcu ne gaji osvetu prema onima koji su njegovom ocu (kralju Nikoli) činili zlo ili koji su ga povrijedili. Kralj kaže da svom sinu ne ostavlja materijalna bogatstva, jer ih nema, ali mu ne ostavlja ni dugove. Sa njegovim nepokretnim imanjima ostavlja mu slobodu da raspolaže po sopstvenom nahođenju, a da kraljici-majci ostavi slobodu da izabere ono što joj je od tih dobara najmilije. Kraljici-majci ostavlja pravo i da raspolaže njegovim nakitom. Svoje oružje kralj ostavlja sinovima da ga podijele, a sablju Nemanjića ostavlja najstarijem sinu. Njemu preporučuje i da pravedno sudi, kako bi crnogorski narod uživao pravdu, kao i da se stara o narodnom blagostanju. Prijestolonasljedniku preporučuje i da na putu napretka ide odmjerenim koracima, da uvijek bude prisebnog duha i hladnokrvan. Ostavlja mu u obavezu i da bude privržen pravoslavnoj vjeri i crkvi, a da sve druge vjeroispovijesti pomaže i štiti. Zatim mu preporučuje da vlada demokratski, da bude u dobrim odnosima sa Rusijom, da Srbiji bude vjeran saveznik i da gaji ljubav prema hrvatskoj i slovenačkoj braći, jer je to tradicija njihove porodice. U slučaju da prijestolonasljednik odluči da se odrekne vlasti, predlaže mu da ga na prijestolu naslijedi unuk → Mihailo Mirkov Petrović Njegoš. Kralj je ostavio i uputstva šta da se radi ukoliko umre u inostranstvu, za vrijeme izbjeglištva. Traži da bude sahranjen prema pravilima Pravoslavne crkve i da njegovo tijelo bude položeno u privremenu grobnicu, sve dok ne budu stvoreni uslovi da se prenesu u Crnu Goru i tamo sahrane. Kralj ne navodi ime mjesta gdje želi da zauvijek počiva, već mu poručuje da će mu majka i sestre kazati koje je mjesto izabrao za vječni počinak. Kralj na kraju upućuje blagoslov svom sinu i porodici, moleći se Bogu da uvijek bude od pomoći crnogorskom narodu i da mu oprosti ukoliko se prema narodu, čak i nehotice, ogriješio.