Đurađ (Đurđe) Crnojević (druga polovina XV vijeka – poslije 1514), zetski (crnogorski) vladar od 1490. do 1496. godine. Smrću → Ivana Crnojevića bilo je okončano jedno razdoblje crnogorske istorije i zaokruženo poglavlje dvadesetpetogodišnje uprave Crnom Gorom od strane snažne istorijske ličnosti koja je djelovala u vrlo složenim političkim okolnostima. Ivana Crnojevića naslijedio je njegov najstariji sin Đurđe. Poštujući pravo primogeniture, Ivan Crnojević je, još za života, Đurđa počeo upućivati u političke i upravne poslove, što je naročito došlo do izražaja u posljednjoj godini njegove vladavine. Mletački senat saglasio se (12. jula 1490) da se patricijka Jelisaveta Erico uda za budućeg gospodara Crne Gore Đurđa Crnojevića. Bio je to pragmatičan potez mletačkog senata, u nadi da će se putem rodbinskih veza uticati na stvaranje znatno povoljnije situacije za mještane → Kotora i okoline, kako bi povratili izgubljeno zemljište i dobili prava po osnovu štete nastale u ratnim godinama. Stupivši na istorijsku pozornicu u jednom vrlo komplikovanom vremenu, kada je Balkansko poluostrvo bilo poprište obračuna tadašnjih velikih sila, Đurđe je brzo gradio svoje političke pozicije, želeći da opstane u igri moćnih susjeda. Nasljeđujući vladarski tron, naslijedio je i brojne probleme, među kojima je utvrđivanje granica bio jedan od najvažnijih. Smrt Ivana Crnojevića za mletački senat bila je politički događaj sa neizvjesnim posljedicama. Strahovali su da li će sultan priznati Đurđa za crnogorskog gospodara ili će nastojati da cjelokupnu teritoriju stavi pod Portinu neposrednu kontrolu. Za Mletačku republiku to je moglo značiti rušenje onih barijera koje su Osmanlijama stajale na putu i dijelile ih od mletačkih posjeda u Primorju. Budući da je Đurđe Crnojević prihvatio obaveze koje je prema Porti imao njegov otac sultan → Bajazit II je mirno primio smjenu na crnogorskom prijestolu. Njegovi izaslanici su i formalno ozakonili nastale promjene u Crnoj Gori. Mlečani su, na svoj način, nastavili da rade na pridobijanju novog vladara. Đurđu je upućen sekretar Senata kako bi se raspravila sva sporna teritorijalna i druga pitanja na način kojim bi Mlečani bili zadovoljni. Računali su, pritom, na prijateljske veze nakon sklopljenog braka, ali je Đurđe smatrao da njegov brak ne treba da ima veze sa državnom politikom i teritorijalnim promjenama u primorskim opštinama. Razgovori koje je vodio sekretar Senata Marko Beaćan o povraćaju Grblja, Paštrovića i Crmnice, završili su se neuspješno, jer ih je Đurđe smatrao stečevinom koju mu je ostavio otac u nasljeđe. Uprkos stalnim žalbama kotorskog kneza na Đurđa, koji je obnavljao kuće koje je on ranije porušio, mletački senat je izbjegavao pozivanje na sukob, plašeći se da takvo stanje mogu iskoristiti Osmanlije i ugroziti posjede Republike u primorskom pojasu od Kotora do → Ulcinja. O toj popustljivosti svjedoči i podatak da su dali pravo Đurđu na kuću i vrt unutar gradskih zidina Budve, sa dijelom obradive zemlje i vinogradima u prigradskom pojasu. Prve godine vladavine Đurđa Crnojevića uglavnom su protekle u sređivanju unutrašnjih problema u zemlji, naročito imovinsko-pravnih odnosa, zatim u poslovima regulisanja položaja crkve i radu na unapređenju kulturnih prilika. Sudeći prema onovremenim sačuvanim zapisima, Đurđe je bio visok i lijep čovjek, čija je pojava ostavljala snažan utisak na sagovornike i posmatrače. Ispunjen viteškim duhom i borbenošću, Đurđe je znao i umio da se i verbalno i fizički suprotstavi svojim protivnicima. Mlečani su prema njemu i njegovom okruženju proturali glasine kako je ostao na vladarskom tronu zahvaljujući njihovom zauzimanju. Đurđe je takve glasine primao sa rezervom, pozivajući se na sultana koji ga je „uveo u posjed svega onoga što je njegov otac držao”. Uprkos protestima Kotorana zbog uzimanja soli sa solana, Đurđe je do kraja svoje vladavine zadržao jedan dio Grblja i Crmnicu. I tokom avgusta 1493. kotorski knez i providur dostavljali su brojne žalbe u kojima se govorilo o „drskim i lakomislenim postupcima” crnogorskog gospodara. Da ti postupci nijesu bili lakomisleni, najbolje govori činjenica da je Đurđe Crnojević uporno podizao kuće na području Grblja koje su mu Mlečani rušili. Uspostavljanjem osmanske vlasti 1496, pokazalo se da su to posjedi na koje je on polagao pravo. Đurđe Crnojević je kao gospodar Zete upravljao malom teritorijom i raspolagao skromnom imovinom i prihodima. Nastavljajući očevo djelo pomaganja crkve i održavanja ranijeg pravnog uređenja i običaja, on je u unutrašnjoj organizaciji za poslove uprave dvorom odredio jednu ličnost, odnosno jednog dvorodržicu. Njegov dvorodržica Radosav se u jednom dokumentu pojavljuje u ulozi „pristava”. Đurđev dvor znao je i za instituciju kefalije. To se vidi na osnovu dokumenta iz 1492. kada je kefalija Radoslav Bogdanović poslat sa 24 „vlastele od zemlje” da utvrdi međe između Kčeva i Pješivaca, kao i Brežina i Staniseljića. Institucija kefalije spominje se i u jednom drugom dokumentu u kome se navodi da je Đurđev kefalija Novak otkupio imanja nekih Budvana koji nijesu imali dovoljno novca da plate brod koji su kupili od Ivana Crnojevića. Imovinskim odnosima takođe je poklanjana velika pažnja u državi Đurđa Crnojevića. U povelji iz 1492. Đurđe je sastavio porotu od 24 člana „vlastel okolnieh katunah”, među kojima je bilo Lješana, Pješivaca, Malonšića, Komana, Goljemada i drugih, sa ciljem da se isprave određene nepravde prema skupini Golubovića koja je živjela u sklopu plemena Malonšića. Đurđe je sa velikim interesovanjem pratio tadašnji kulturno-prosvjetni rad u evropskim državama, vodeći računa da utvrdi granice svoje države, osigura ih i očuva nezavisnost i slobodu. Otvaranje → Štamparije Crnojevića pri → Cetinjskom manastiru svakako je njegov poduhvat od izuzetnog značaja. Ima mjesta mišljenjima da je ideja o osnivanju štamparije postojala i kod Ivana Crnojevića. Naime, za vrijeme boravka u Italiji, od 1479. do 1481, bio je u prilici da sazna za razvoj štamparstva koje je u Mletačkoj republici već imalo određenu tradiciju. Đurđe je između 1490. i 1492. u Veneciji nabavio štampariju i dopremio je na → Cetinje. Zahvaljujući ženidbenim vezama, Đurđe je uspio da svoje ljude uputi u Veneciju kako bi se tamo upoznali sa umijećem štamparstva, sa štamparskim presama i drugim alatom, a takođe nabavili i neophodne količine hartije koja je bila potrebna za knjigopečatnju. Taj posao obavljen je najvjerovatnije tokom 1491. ili 1492. godine. U štampariji Đurđa Crnojevića štampano je ukupno pet knjiga: Oktoih prvoglasnik (4. januar 1494), Oktoih petoglasnik (1494), Psaltir sa posledovanjem (22. septembar 1495), Molitvenik (Trebnik, Euhologij, završen 1495/1496) i Četvorojevanđelje (štampano u drugoj polovini 1495). U poznu jesen 1496. Đurđe je dobio sultanovu poruku. Znajući šta ga čeka ako ne ode sultanu, Đurđe je odlučio da sa porodicom, naoružanom pratnjom, nekolicinom monaha i dragocjenostima iz dvora i manastira pođe preko Budve i Zadra u Veneciju. Diplomatska nadmetanja između Senata i Porte oko prava i uticaja na Crnojevićevu političku baštinu svela su onovremenu Crnu Goru na usko planinsko područje između mletačkih gradova u Primorju i osmanskih u dolini Zete, Morače i Skadarskog jezera. Takva podlovćenska Crna Gora našla se na razmeđu hrišćanstva i islama i u toj ulozi će opstajati tokom novovjekovlja, sa centrom u Cetinju. Za mletačku upravu u gradovima na današnjem Crnogorskom primorju – Ulcinj, Bar i Budvu, a posebno za Kotor, Crna Gora je za sve vrijeme Crnojevića bila snažna brana od osmanskog nadiranja. Upravo stoga je Mletačka republika polagala pravo i uporno nastojala da s te strane obezbijedi sigurnost, pokrećući niz diplomatskih aktivnosti u vezi sa eventualnim Đurđevim povratkom, pitanjem Crmnice i ustupanjem svih posjeda Crnojevića uz godišnje plaćanje ranijih dažbina povećanih za hiljadu dukata. Ovakvu mletačku trgovinu Porta nije prihvatila, smatrajući sultana legitimnim nasljednikom države Đurđa Crnojevića. Pad Grblja pod osmansku vlast bilo je upozorenje i prilika mletačkoj diplomatiji da „trguje” sa Crnom Gorom i njenim gospodarom, ali svi pokušaji vraćanja Grblja sa dragocjenim prihodima od trgovine solju bili su uzaludni. Kao što je nepotrebno smatrati Ivana Crnojevića vazalom, ako se zna njegova ratna angažovanost i gorko iskušenje u vrijeme izgnanstva u Italiju, kao i iznuđeno stvaranje političkog i crkvenog sjedišta na Cetinju, tako i tvrdnju iz Sanudovog dnevnika da je → Stefan Crnojević, krajem decembra 1496, prenio Đurđu sultanovu poruku „da ide na Portu, ili da u roku od tri dana napusti zemlju”, možemo smatrati konstrukcijom koja se odomaćila u istoriografskim radovima. Nije održivo ni razmatranje da je nakon Đurđevog odlaska Stefan upravljao zemljom jer ni o tome nema podataka koji bi potvrdili ili osporili tvrdnju iz Sanudovog dnevnika. Stoga bi logičnije bilo smatrati da je u takvim okolnostima Đurđe povjerio upravu svojem mlađem bratu, dok se diplomatskim putem ne otklone sumnje. Đurđe se, u svakom slučaju, dolaskom u Veneciju izložio riziku da mu se Senat osveti za nepristajanje na povratak Grblja, Paštrovića i Crmnice, još kada je započeo vladavinu. Dospio je time u položaj zatočenika tokom osmansko-mletačkih pregovora o pomenutim oblastima i grbaljskim solanama. Uostalom, Senat je u instrukcijama za pregovore sa skadarskim Feriz-begom i Portom sekretaru Sagudinu (1497) naložio da tokom pregovora „Đurđe će biti prisiljen da sjedi ovdje”, što jasno kazuje u kakvoj se situaciji našao crnogorski vladar, uz to i zet „prevedre Republike”. Neuspjeli pregovori s Portom bili su razlog da se odnos prema konfiniranom vladaru Crne Gore izmijeni utoliko što mu je dodijeljena najamnička vojna služba u Raveni, poslije koje je uskoro stavljen pod prismotru zbog novih osmansko-mletačkih pregovora oko pomenutih oblasti i osmanskog zaposijedanja Grblja sa solanama početkom jula 1497. godine. Prema Sanudovom dnevniku, Đurđevo nezadovoljstvo kulminira uvredama opštinskih vlasti u Raveni, kao i činjenicom da nije postao podložnik ni Mletačke republike ni Osmanske imperije. Sve to ga je, međutim, dovelo do zatvora i konačnog izbavljenja na intervenciju francuskog kralja Šarla VIII, vojvode od Monferata Urbana d’Albe i njegovog ujaka Konstantina Arijanita, krajem oktobra 1498. godine. Glasine koje su po Stefanovom protjerivanju pristigle do njegovog brata Đurđa probudile su novu nadu o povratku na vlast. Već sredinom 1499, Đurđe je od mletačkog senata zatražio odobrenje i pomoć kako bi upao u Crnu Goru i ponovo uspostavio vlast. Osnova za ovakve tvrdnje bila je dosta labava, ali je gospodar Đurđe uporno tvrdio da među Crnogorcima ima veliki broj pristalica s kojima će on „popaliti tursku zemlju”. Njegove uporne molbe Senat je odbio, što je Đurđa podstaklo u namjeri da se u Crnu Goru vrati po bilo koju cijenu. Krajem 1499, „preobučen u fratra”, uspio je napustiti Veneciju i početkom 1500. našao se u Skadru. U susretu sa Feris-begom spoznao je da beg nije nadležan za rješavanje takvih zahtjeva. Shvativši da bi njegov problem jedino mogao riješiti lično sultan, Đurđe se uputio za Carigrad. U audijenciju kod sultana bio je primljen u martu 1500. godine. Sultan mu je tom prilikom saopštio da je zamisao o povratku u Crnu Goru neostvarljiva ukoliko ne dovede svoju porodicu. Umjesto položaja crnogorskog vazalnog vladara, sultan je Đurđu dao timar u Anadoliji. Zbog nepostojanja pouzdanih podataka o njegovom daljem životu, smatra se da je tamo okončao život. S obzirom na to da se posljednji put pominje u jednom dokumentu iz 1514. i da je tada bio u zrelom životnom dobu, postoji mogućnost da se sklonio na Rodos, da je smrt našao među braniocima ovog ostrva 1521, ili je, možda, s preživjelim ratnicima posljednje utočište našao među malteškim vitezovima. Kako o daljoj političkoj i ličnoj sudbini Đurđa Crnojevića nema pouzdanih podataka, pretpostavlja se da je, nudeći se raznim dvorovima za slučaj organizovanja antiosmanske lige, dok je boravio kod svog ujaka Konstantina Arijanita, iskusio dio očevih iznevjerenih nadanja i da je u to vrijeme napisao testamentarnu oporuku svojoj ženi Jelisaveti, koja je sa njihovo petoro djece ostala da živi u Veneciji. U rodnom gradu doživjela je teške dane, dok na kraju od Senata nije izdejstvovala mjesečnu pomoć u iznosu od pet dukata. Međutim, sasvim je sigurno da mletačke vlasti nijesu uspjele da od Đurđa iznude teritorijalne ustupke (Grbalj, Paštroviće i Crmnicu). Ukoliko je Stefan bio u ulozi nominalnog vladara do mogućeg Đurđevog povratka, njegova se vlast nije ni u čemu osjećala, sve do vremena kada je opozvan i prisiljen da napusti zemlju. Činjenicu da se na početku mletačko-osmanskog rata, sredinom 1499, u mletačkom senatu raspravljalo o očekivanoj odluci crnogorskog zbora s početka 1500, potrebno je razmotriti i cijeniti u svijetlu posebnosti Crne Gore, iako je ona – kako se navodi, formalno već bila u sastavu Skadarskog sandžaka. U ratu Mletačke republike sa Osmanskom imperijom, započetom 1498, crnogorski zbor je pokušavao prevazići već prisutnu podjelu na promletačku i proosmansku stranu, nastojeći da budu na strani Republike. Država u nestajanju pokušavala se spasiti putem plemenskog društva koje je institucionalno predstavljao opšteplemenski zbor. Svi pokušaji sporazuma sa Venecijom da se crnogorski vladar vrati bili su uzaludni. Đurđe Crnojević u kojega su Mlečani uzaludno polagali nade, očekujući da će im predati Grbalj, Paštroviće i Crmnicu, postao je rob ćudljive mletačke diplomatije. Rat između moćnih suparnika i prepuštanje Đurđa Crnojevića nevoljnoj sudbini za mletački senat i osmansku portu značili su kraj uzajamnih diplomatskih nadmudrivanja u kojima se Crna Gora našla nakon iznuđenog odlaska njenog vladara, dovedenog u položaj izgnanika i najamnika. Uzalud su predstavnici Grblja i crnogorskih plemena saopštavali kotorskom providuru spremnost da se stave pod zaštitu Republike, pod uslovom vraćanja Đurđa na upravu zajedno sa jednim mletačkim providurom. Umjesto pomoći, crnogorski gospodar opomenut je, u septembru, od strane Velikog vijeća i dužda da miruje i „ne traži zlo”. Đurđu je bilo jasno da se mora što prije skloniti iz Venecije. Da su sva njegova nadanja u „prevedru Republiku” prestala, kazuje njegovo pismo supruzi u kojem joj, između ostalog, napominje: „Uzmi odmah mojega sina Ludovika Konstantina i odvedi ga mojemu ujaku Konstantinu da ga preda francuskom kralju, a Salamona pošalji stricu Skender-begu na Portu.” U očaju zbog propasti svih planova i pokušaja da se uz mletački blagoslov vrati u Crnu Goru, Đurđe se ponadao u pregovore sa skadarskim sandžakbegom. Mletački Senat uputio je svojeg sekretara Alojzija Sagudina na pregovore sa Feriz-agom u Skadar u vezi sa vraćanjem Crmnice i pitanja granica Bara, kako bi provjerio kod Porte pod kojim bi uslovima sultan eventualno prihvatio da se Đurđe vrati u Crnu Goru. Ovim se jasno kazuje da su Đurđa nesporazumi sa Senatom doveli u situaciju da njime i njegovom državom, od dolaska iz Crne Gore, trguju Senat i Porta. Upozoravali su Sagudina da vodi računa i ne zamjeri se Feriz-agi, za kojeg su već znali da će uskoro biti paša i da će Đurđeva Crna Gora vjerovatno postati dio Skadarskog sandžaka. Otuda i duždevo upozorenje Đurđu „da ne traži zlo”. Na osnovu sugestije kotorskog providura, Senat je donio konačnu odluku da se Sagudin iz Skadra uputi u Carigrad i objasni razloge koji su Đurđa doveli u Veneciju. Ovu priliku je valjalo iskoristiti da se urede odnosi u Primorju, naglašavajući kako su Grbalj, Paštroviće i Crmnicu ustupili Đurđevom ocu Ivanu, uz obećanje da će im biti vraćeni, na šta Đurđe nije pristajao. Đurđe je iz jedne nevolje upao u još goru i konačnu. Ucjenjivan od dužda i sultana, sklonjen u anadolsko bespuće, potonji gospodar crnogorskog srednjovjekovlja posljednji put se pominje 1514. godine. Đurđevim odlaskom u Carigrad, polovinom marta 1500, otpočela su česta mletačko-osmanska sukobljavanja oko Bara, Paštrovića, u Boki Kotorskoj, u kojima je saradnja crnogorskih glavara sa mletačkim providurom u Kotoru dovela do molbe Mletačkom vijeću (maja 1501), kojom su tražili „za gospodara” Đurđevog sina Salomona, za providura Nikolu Memu, podestu u Budvi, sa 300 pješaka i 100 stradiota. Mlečani su zazirali od bilo kakve pomoći Đurđu Crnojeviću i ovom prilikom. Stanovništvo mletačkih gradova – Ulcinja, Bara, Budve i Kotora, čiju su okolinu kontrolisale osmanske vlasti, propadalo je od gladi i bolesti. Porta je ugroženoj Mletačkoj republici nametnula uslove, koji su se polovinom decembra 1502. okončali ratifikovanjem mirovnog ugovora od strane Porte. Razgraničenjem na današnjem Crnogorskom primorju bavila se mletačko-osmanska komisija od jeseni 1503. godine. Osmanska premoć u ovom ratu uništila je sve crnogorske pokušaje da u Mletačkoj republici nađu pomoć i zaštitu po osnovu ranijih veza, odnosa i hrišćanske solidarnosti. Tradicionalna vezanost i upućenost ostaće i u narednim vjekovima, s dubokim uzajamnim prožimanjima osobina ukupnih crnogorsko-mletačkih političkih odnosa.