Đurađ II Stracimirović Balšić (prva polovina XIV vijeka – 1403), zetski vladar od 1385. do 1403. godine. Đurađ II Stracimirović Balšić naslijedio je znatno manji državni prostor od njegovih prethodnika. → Ulcinj je uzeo za mjesto svojeg stolovanja i u njega smjestio dvor, kancelariju protovestijara, vojvode i logoteta. Nazivao se „blagovjerni i samodržavni gospodin Đurađ svoj zetskoj i primorskoj zemlji”. Kovao je srebrni novac folar i istupao u ime „velike i male vlastele”. Brakom (1386) sa → Jelenom Balšić – poznatom kao gospođa Lena, kćerkom srpskog kneza → Lazara Hrebeljanovića, učvrstio je vezu sa tada najpoznatijim srpskim dinastima. Odmetanjem braće Sakati – Zakarija, a zatim Leke i Pavla Dukađina, koji, preuzimajući kontrolu nad Zadrimom, pozivaju Dubrovčane da prolaze sa robom preko njihove teritorije, kao i osamostaljenjem porodice Jonima između Drača i Drima, Đurađeva vlast je u Albaniji bila samo nominalna. U prostoru Gornje Zete, vlast je imala sve uticajnija porodica → Crnojevića. Sabijen na uzanom prostoru između Skadarskog jezera i mora, „zetski gospodar” kojega Mlečani i Dubrovčani nazivaju gospodarom Ulcinja djelovao je u doista skučenim uslovima. Da bi spriječio dalje samovolje i odmetanja, otvorio je puteve i pristaništa i dao povlastice dubrovačkim trgovcima, garantujući naknadu štete, kao što su to činili njegovi prethodnici. Na položaju upravnika državnih finansija zadržao je mletačkog trgovca i agenta Filipa Barelija. Kao i svi njegovi prethodnici, zanosio se osvajanjem → Kotora, koji je od 1385. priznavao vlast bosanskog kralja → Tvrtka I Kotromanića. Neprijateljstvo koje je započeo njegov prethodnik prihvatio je ne vodeći računa da bi mu upravo on mogao biti i najbolji saveznik. Teritorijalno sužena, a vojno i finansijski oslabljena, zetska država se nakon smrti → Balše II Balšića našla u velikim nevoljama. Novi gospodar Zete, Đurađ II, sin → Stracimira Balšića, koji je, zbog neposlušnosti prema svom stricu Balši II, čamio zatočen u dračkoj tvrđavi, iako je bio „veoma bistre pameti”, na početku svoje vladavine našao se u velikim dilemama. Sam čin stupanja na prijesto za njega je bio prilično iznenadan, neočekivan i brz, tako da mu se novonastalim okolnostima isto tako brzo valjalo privići. Njemu svakako neće biti nimalo lako da u Zeti povrati vlast koju su njegovi prethodnici imali. Zadržavši u svojim rukama Zetu i krajeve u Sjevernoj Albaniji sa gradovima → Skadrom, Drivastom i Lješom, Đurađ II je započeo svoju vladavinu na prilično skučenoj teritoriji, za razliku od one kojom je njegov stric upravljao samo godinu ranije. Zeta je već bila u velikoj finansijskoj krizi, koja je sputavala bilo kakve političke inicijative. Ispražnjena državna blagajna nakon vojnog pohoda Balše II nekako se morala popuniti. Đurađ II je stoga pribjegao potezu koji nije preduzeo nijedan od njegovih prethodnika. Zatražio je finansijsku pomoć sa strane. Imajući ipak na umu političko djelovanje svojih prethodnika, i Đurađ II je pokušao prvo da se osloni na Dubrovčane. Nedovoljno poznavanje novog zetskog vladara od strane Dubrovčana doprinijelo je tome da su oni 5. decembra 1385. odlučili da mu ne odobre tražene kredite. Ali, da ne bi potpuno prekinuli sve veze sa Zetom, odlučili su da zetskom gospodaru upute bogate darove. Poklon koji je bio namijenjen Đurađu II imao je ukupnu vrijednost od 500 dukata. Dubrovačko vijeće je odlučilo da poklon uruče izabrani poklisari s laskavim čestitkama za Đurađevo stupanje na prijesto. Dubrovački poklisari – Simon Bona (Šimun Bunić) i Đakomo Gondola (Jakov Gundulić) su iz matične luke svečano ispraćeni 13. januara 1386. godine. Đurađ II ih je primio pod Skadrom i tu su se zadržali gotovo mjesec dana. Tu je 27. januara 1386. potpisao povelju u kojoj „potvrđuje im povelje kako gospode srpske, tako i svoga roditelja Stracimira i svoji stričeva, Đurđa i Balše, dopuštajući im da svud po njegovoj zemlji trguju slobodno, a da plaćaju carinu, kao što su plaćali u vrijeme cara Stefana, i obričući im se, ako se dogodi, te se lađa njiova razbije ili u moru ili u rijeki, u njegovoj zemlji, pa se nađe kogod, te uzme što od spaseni stvari, da će on platiti to od svoje riznice”. Đurađevi susjedi Dubrovčani su na stvari gledali sasvim drugačije. Imajući na umu da se teritorija koju je naslijedio uveliko smanjila, te da se Đurađ učvrstio u Ulcinju, sve su ga češće uvredljivo počeli oslovljavati titulom „signore di Dulcigno” („gospodar Ulcinja”). No, koliko god da su Dubrovčani uz pomoć svoje razgranate agenturne mreže mogli brzo doći do informacija, isto toliko je i Đurađ brzo uočavao svoje političke pozicije i na osnovu svojih zapažanja pokušavao da se postavi prema svojim susjedima. Sve češći i najčešće nezadrživi upadi sultanovih snaga na teritorije koje su bile u susjedstvu Zete uslovljavali su i osamostaljivanje pojedinih zetskih oblasti ispod okrilja gospodara Đurađa II. Drač je ubrzo po smrti Balše II ponovo preuzeo → Karlo Topija, koji se, ne bez razloga, počeo titulisati kao „knez Albanije i gospodar Drača”. Valonu je zadržala udovica Balše II jer je to bilo njeno nasljeđe od oca, a Himarom je već gospodario Ermolao Lombardo. U Lješu i Zadrimi vlasti su se dokopali Dukađini, dok je Nikola Sakat (Sagat) ponovo postao gospodar Budve. Sve više je teritoriju Zete u tom periodu ugrožavao i bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. U tako teškoj situaciji Đurađu II je jedino preostajalo da sačuva ono što mu je ostalo od prethodnika. Da bi makar malo finansijski ojačao, početkom 1388. uputio je pismo Mlečanima napisano na italijanskom jeziku, nudeći im slobodnu trgovinu u Ulcinju i na istoku do Danja. Đurađevom obraćanju Mlečani nijesu pridali neku posebnu važnost, zbog čega je odlučio da se okrene srpskim velmožama. Takvim postupanjem pokazao je da još uvijek ozbiljno ne računa na opasnost od Osmanlija. Najveću podršku Đurađ II je pronašao na dvoru kneza Lazara, čijom se kćerkom oženio (1386). Dubrovčani su se postarali da se Đurađ II ne udalji od njih. U nekoliko navrata njihovi poklisari dolazili su na dvor Đurađa Stracimirovića, a njegovi izaslanici su 13. oktobra 1388. bili primljeni u dubrovačkom senatu, gdje im je bilo predočeno da je Dubrovnik spreman da Đurađa II primi u red svojih građana. Po povratku izaslanika iz Dubrovnika, shvatio je da su Osmanlije na pragu njegovih granica. Takav osjećaj nije mu bio nimalo prijatan, štaviše, doveo je do ozbiljnih zdravstvenih problema, zbog kojih je Đurađ krajem januara 1389. morao zatražiti pomoć dubrovačkog ljekara Alberta. Sređujući svoje zdravstveno stanje, Đurađ II je ipak prihvatio ponudu Dubrovčana, koji se u svojim diplomatskim namjerama nijesu zaustavili na tome. Ubrzo nakon toga zauzeli su se da Đurađa II izmire sa bosanskim kraljem Tvrtkom, kako bi na taj način, zarad svojih interesa, imali dvostruku zaštitu od Osmanlija. Uočavao je, ipak, da glavna opasnost dolazi od Osmanlija. Dubrovčani su nastojali da se okonča neprijateljstvo između Tvrtka I i Đurađa II. Upravo o prihvatanju ove dubrovačke inicijative svjedoče zahtjevi bosanskog kralja iz novembra 1388. i marta 1389. da obezbijede pratnju poslanicima koje bi poslao na pregovore sa Balšićem. Osmanska pustošenja Zete, sve do Ostroga, kako piše Mavro Orbin, natjerala su zetskog gospodara da već 1386. zaključi mir. U novembru 1388. i u martu 1389, Tvrtko je uputio svoje izaslanike na dvor Đurađa II. Međutim, pred Đurađem su tada neočekivano iskrsli određeni problemi koji mu nijesu dozvolili da stvar sa bosanskim vladarem izvede na čistac. Krajem juna 1389. uslijedio je osmansko-srpski sukob na Kosovu polju, u kome je Đurađ II ostao po strani. Istorijski izvori koji potiču s početka jula 1389. ukazuju da je Đurađ tada bio u Budvi, gdje je očekivao dubrovačku lađu, koja je došla po njega kako bi boravio u Dubrovniku nekoliko dana. U Veneciji se znalo o ishodu bitke na Kosovu u drugoj polovini jula ili početkom avgusta 1389. godine. Đurađ II Balšić upravo je očekivao da mletački senat odobri dva naoružana broda za obračun sa gusarima, kojih je doista bilo. Potkraj jula iz Budve, gdje je boravio u pratnji dva dubrovačka poslanika, uputio se u Dubrovnik i tamo stigao krajem avgusta 1389. godine. Neprilike u svojoj državi nijesu mu dozvolile da je napusti – s mora su ga uznemiravali gusari, dok je u planinskim predjelima svoje pristalice okupljao → Radič Crnojević i napadao posjede → Balšića. U tom periodu i Đurađev odnos sa Vukom Brankovićem zapao je u kritičnu fazu jer je Branković nastojao da, preko posjeda svog pašenoga, sebi obezbijedi izlaz na Jadransko more. Pored saznanja da je Vuk Branković proširio svoje posjede do izvorišta Lima područjima Plava, Gusinja i Budimlja, podatak da je njegov glasnik nudio Đurađevom protovestijaru Filipu Bareliju 500 litara srebra ako mu preda neki grad na obali govori o njihovim međusobnim odnosima. Time je Đurađ II imao 1390. probleme i sa svojim protovestijarom Filipom Barelijem. Naime, ovaj cijenjeni mletački trgovac u Draču jedno vrijeme je boravio i na dvoru Balše II Balšića, a ostao i na dvoru njegovog nasljednika Đurađa II Stracimirovića Balšića. Sumnjajući u njega, Đurađ II je zaplijenio sve njegove stvari, uhapsio ga i zatvorio u tamnicu optužujući ga za izdaju. Bareli je bio optužen da je namjeravao da Vuku Brankoviću proda za 500 litara srebra neki Đurađev grad (moguće Ulcinj). Republika Sv. Marka, međutim, nije htjela tako olako svog građanina da prepusti neizvjesnoj sudbini. Nakon dvogodišnjih pregovora i povremenih suđenja, Bareli je početkom 1392. na zauzimanje Venecije pušten na slobodu. U Zeti se 1390. pojavio Đurađev brat od strica → Konstantin Balšić (sin → Đurađa I Balšića), sa zahtjevima preuzimanja vlasti nad dijelom posjeda Balšića. Konstantin Balšić je u svojim zahtjevima imao podršku osmanskog sultana Bajazita I, pa je na upravu dobio Kroju, Danj i oblast Skurije, istočno od Drača. Dok je trajalo suparništvo dvojice Balšića, stigla je vijest o smrti kralja Tvrtka, najvjerovatnije 10. marta 1391. godine. To je Đurađu omogućilo da se vrati staroj politici Balšića prema Kotoru, koji bi uključivanjem u sastav Zete svakako postao jedan od njenih najvažnijih centara. Upravo tada, Đurađ je prinudio Kotor na plaćanje godišnjeg danka tako što je osvojio cjelokupno zaleđe Kotora, presijecajući mu veze sa susjedstvom. Ovakav napad Đurađa II na Kotor potpuno je paralisao grad i život u njemu, zbog čega su kotorski plemići odlučili da se za pomoć obrate svojim susjedima Dubrovčanima, iako su u tom trenutku sa njima bili u lošim odnosima. Dubrovčani su pozitivno reagovali. Uputili su Đurađu II svog izaslanika Rafaela Gučetića, koji je zetskog gospodara našao između Ledenica i Kotora. Donoseći mu bogate darove, Gučetić je uspio da nagovori Đurađa II na sporazum o primirju sa Kotoranima, koji su se obavezali na plaćanje danka. Od 1391, Đurađ II Stracimirović biće prinuđen da traži saveznike na sve strane. Obratio se i papi Bonifaciju IX, imenujući rimsku crkvu kao svog nasljednika za slučaj da umre bez muških potomaka. Obraćao se i Dubrovčanima, koji su mu 5. maja 1391. uputili tri mala bacača i četrdeset libara praha. Godina 1392. bila je veoma neizvjesna za zetskog gospodara. Jedan od osmanskih komandanata, Jigit Paša (Pašajit), uspio je da početkom januara 1392. zagospodari Skopljem i prinudi Vuka Brankovića na vazalne obaveze. Pašajitova blizina bila je neugodna i za Đurađa II. Upravo u to vrijeme u Zeti je buknuo pravi rat između Đurađa Stracimirovića, Konstantina Balšića i Radiča Crnojevića. U međusobnim sukobima Konstantin Balšić je bio potisnut, a na drugoj strani Osmanlije su sve više i otvorenije isticale svoje zahtjeve za predaju pojedinih zetskih gradova i teritorija. Kako bi se nagodio sa njima, Đurađ II je krenuo na pregovore sa skopskim sandžakbegom Pašajitom. Prilikom tih pregovora, krajem ljeta iste godine, pao je u Pašajitovo ropstvo. Kao uslov za Đurađevo oslobođenje, Pašajit je zatražio grad Skadar i još neka mjesta. Vidjevši da nema drugog izlaza, Đurađ II je pristao na ponuđeno i Osmanlijama ustupio Skadar, Drivast i Sv. Srđ. Čim je ustupio pomenute teritorije, bio je oslobođen, nakon čega se vratio u Ulcinj, uz obećanje da će otuda plaćati traženi vazalni danak. Na taj način Osmanlijama je pošlo za rukom da se znatno približe prijestonici zetskog gospodara. Velike neprijatosti i smetnje Đurađu II pričinjavao je zetski feudalac Radič Crnojević, kome je pošlo za rukom da tokom 1392/1393. zauzme Budvu i Lješ i da se počne nazivati „gospodar Zete i Budve”. Radič Crnojević je toliko ojačao da je 30. novembra 1392. uspio da dobije i mletačko građanstvo. Veoma zamršene političke odnose u Zeti Mlečani su koristili na razne načine, pa su tokom 1393. nešto veću pažnju počeli poklanjati sinu Đurađa I Balšića Konstantinu, koji je na taj način mogao postati opasan politički takmac svojem bratu od strica. Prisustvo Osmanlija, koje su sve više pokazivale moć, prinudilo je Đurađa II da se približi Mlečanima. Od njih je prvo zatražio da mu vrate Lješ, ali su to Mlečani odbili. Igrajući vrlo opreznu političku igru, oni su 11. maja 1395. obavijestili Đurađa II da su mu dodijelili njihovo građanstvo, zasnovano na zaslugama i prijateljstvu njegovog oca prema Veneciji. Po prijemu ove vijesti, Đurađev opunomoćenik je u Veneciji položio zakletvu vjernosti u ime svoga gospodara. Mlečani su, istovremeno, iskoristili priliku da posredstvom zetske delegacije Đurađu II ožive ambicije o njegovom ponovnom zauzimanju Skadra, u čemu bi mu pružili neophodnu pomoć. Ovakva ideja nije bila naodmet. Sagledavajući prilike u okruženju, a ohrabren makar i deklarativnom izjavom o pomoći, Đurađ II je opremio raspoložive vojne snage i dao se u akciju. Ofanzivnim dejstvima brzo je uspio da se u teškim borbama dokopa Skadra, Drivasta i Sv. Srđa, koji su već u oktobru 1395. ponovo bili pod njegovom vlašću. Uspio je da osvoji i tvrđavu Šati, kojom je u to vrijeme zapovijedao osmanski vazal Konstantin Balšić. Stavljajući pomenute gradove i utvrđenja pod svoju kontrolu i vlast, Đurađ II je 10. novembra uputio izaslanike pred mletački senat sa ponudom o predaji ovih mjesta Senatu pod određenim uslovima. U Senatu su, nakon vijećanja, donijeli odluku da 30. decembra 1395. stupe u pregovore sa Đurađem II. Mlečani su brzo pribavili saglasnost ugarsko-hrvatskog kralja, što je bilo nužno učiniti zbog odredbi mira u Torinu, nakon čega su izvršili neophodne analize u smislu trgovinskih prilika i privrednih kretanja uopšte. Izaslanici zetskog gospodara su 21. januara 1396. bili pozvani da se izjasne pod kojim uslovima njihov gospodar pristaje na ustupanje Skadra i ostalih osvojenih mjesta Mlečanima. Đurađ II je sasvim bio svjestan da će, ustupanjem ovih gradova Republici, prihod od njih biti manji, ali dugotrajniji i sigurniji. Znao je i da će od Republike dobiti određene političke privilegije. Nakon opsežnih i dugih pregovora, Senat je 8. februara 1396. donio sljedeću odluku da preuzme Skadar sa okolinom. Preuzimajući Skadar, Skadarsko jezero, Bojanu do mora, Trg Sv. Srđa, tvrđavu Šati, grad Drivast i carinu u Danju sa svim okolnim selima, Mlečani su preuzeli i obavezu da učvrste granicu prema Osmanskom carstvu. Predajom pomenutih mjesta Mlečanima, posjedi Đurađa II ostali su ograničeni na dosta malu oblast koja se prostirala zapadno od Bojane sa Barom i Ulcinjem. Đurađ je od tog trenutka od Mlečana počeo dobijati 1.000 dukata godišnje nadoknade, stekao je pravo da se može koristiti zastavom Sv. Marka, a bila mu je garantovana i nepovredivost njegovih posjeda od strane Mlečana. Tom prilikom je, takođe, stekao i članstvo u mletačkom Velikom vijeću. Iako je izgledalo da je tim političkim potezom Đurađ II ostvario određene prednosti, njegovi posjedi su na drugoj strani pretrpjeli velike gubitke usljed zemljotresa kojim je bio zahvaćen dio jadranske obale. Sređujući odnose sa Mletačkom republikom, Đurađ II se znatno spremnije mogao okrenuti problemima koje je stvarao Radič Crnojević, koji je u međuvremenu 1395. sa svojim bratom Dobrivojem uspio da zauzme Grbalj i opkoli Kotor. Takva situacija bila je razlog njegovog sukoba sa Radičem Crnojevićem. U jednoj od njihovih međusobnih borbi Radič je i poginuo 25. aprila 1396, nakon čega je, početkom maja, Đurađ II mogao javiti Mlečanima da je pobijedio svog „ljutog” protivnika i preuzeo mjesta koja je on do tada držao – Budvu, Paštroviće i dio kotorskog distrikta. Međutim, nakon pogibije Radiča Crnojevića, novi gospodar Budve, pa čak i Manastira Bogorodice Ratačke nadomak Bara, postao je bosanski vojvoda → Sandalj Hranić. Te okolnosti vodile su novom sukobu između zetskog gospodara i vojvode Sandalja. Dobri odnosi koje je Đurađ II uspostavio sa Venecijom nijesu bili dugog vijeka, u prvom redu zbog carina, cijena robe i raznih taksi. Mletačka trgovinska politika nastojala je da snižavanjem carina i taksi u Skadru i Drivastu ugrozi monopolsku trgovinu koju su vodili Balšići, a samim tim i prihode zetske države. Zbog manjih carina koje su uticale na nižu cijenu robe iz Skadra i Drivasta, mletačkoj trgovini nije mogao konkurisati niko iz okruženja, pa ni Balšići. Kada se ugarski kralj → Žigmund Luksemburški, nakon poraza kod Nikopolja 1396. u borbi sa Osmanlijama našao u Dubrovniku, Đurađ II je iskoristio tu priliku i sastao se sa njim. Ugarski kralj je, osjećajući složenost nastalih političkih okolnosti, odlučio da nagradi zetskog gospodara i tom prilikom ga je imenovao za svog župana Brača, Hvara i Korčule, dajući mu i titulu „princepsa Albanije”. Ovim oblastima Đurađ će upravljati sve do 1402. godine. Takvim gestom ugarski kralj je na sebe navukao gnjev Venecije. Ipak, Mlečani kao stare diplomate nijesu se tako lako odricali strane koja im je mogla biti od koristi. Nijesu htjeli da dopuste da Đurađ II potpuno prihvati ugarsko sizerenstvo i na taj način bude protivnik mletačkih interesa u tom i te kako osjetljivom dijelu Jadrana. Mletačka diplomatija je tada došla na ideju da Đurađu II ponudi Skadar, kako bi on ponovo prešao na njihovu stranu. Na takav potez u Veneciji su se odlučili u prvom redu zato što je mletačka trgovina od mora prema unutrašnjosti počela trpjeti gubitke, koji su bili posljedica stalnih nemira arbanaških plemena i sve češćih osmanskih upada na teritorije preko kojih su vodili važni karavanski putevi. Da bi ti putevi postali sigurni, Mlečani su morali angažovati jake vojne snage, kojima oni u tom trenutku nijesu raspolagali. Đurađ II je načelno prihvatio takvu ponudu, ali su Mlečani odugovlačili sa obećanom predajom Skadra. Stanovništvo Skadra i okoline takođe je bilo nezadovoljno mletačkom vlašću, prvenstveno zbog visokih poreza, radnih obaveza i uopšte mletačke privredne politike. Koliki uticaj je na stanovništvo Skadra i okoline mogao ostvariti Đurađ II, teško je reći, ali ima pretpostavki da je i on doprinosio njegovom antimletačkom raspoloženju, koje je kulminiralo početkom oktobra 1399. kada je izbila buna u Skadarskoj oblasti i Drivastu. Mletačka intervencija bila je vrlo brza. Zahvaljujući upotrebi topova, buna je bila ugušena, ali to nije bio kraj političkim nadmudrivanjima u tom dijelu Balkanskog poluostrva. Već 1401. okolinu Skadra i Drivasta počeo je napadati osmanski pogranični komandant Šahin. Izvještaji koji su sa terena pristizali u Veneciju govorili su da je inicijator tih napada Đurađ II, koji vješto koristi prisustvo Osmanlija i samog Šahina da ih nagovori na ratovanje protiv Mlečana. To je dovelo do toga da je mletački senat odlučio da Đurađu II uskrati ranije datu apanažu u iznosu od 1.000 dukata, kako bi se opredijelio za Veneciju ili za sultana. Da bi opovrgao optužbe na sopstveni račun, Đurađ II je uputio posebno odabrane izaslanike u Veneciju. Pored toga što su štitili interese svog gospodara, Đurađevi poslanici su od Republike zatražili dozvolu za uvoz žita i soli sa mletačke teritorije. Mlečani su bili uporni u dokazivanju krivice zetskog gospodara, ali kako su njihovi tradicionalni obrasci spoljne politike nalagali dobrosusjedske odnose, to su i ovoga puta pristali na traženje Đurađa II. Uslov da izađu u susret zahtjevima Zete bio je da Đurađ II nadoknadi svu nastalu štetu koju su njegovi podanici učinili Republici Sv. Marka. Zetski vladar je nevoljno pristao na izmirivanje štete, a obećao je i bezbjednost mletačkim trgovcima i trgovini koju su obavljali. Zauzvrat, Mlečani su pristali na obnavljanje isplate ranije godišnje provizije. Kada je sultan Bajazit 28. jula 1402. doživio poraz kod Angore u borbi protiv Tatara, zaustavio se osmanski pohod prema mletačkim oblastima na obali Jadranskog mora i prema posjedima Đurađa II. Osmanlije nijesu bile u stanju da preduzmu ozbiljniji napad prema Zeti, zbog unutrašnjih dinastičkih borbi koje su se rasplamsale Bajazitovim padom u tatarsko ropstvo. Tako krupno političko dešavanje dalo je Republici Sv. Marka mogućnost da se okrene znatno ofanzivnijoj politici prema Zeti i ostalim susjedima. U Angorskoj bici na strani Osmanlija borio se i → Stefan Lazarević, koji će poslije ove bitke od Vizantije dobiti titulu despota. Rivalstvo koje se tada razvilo između Stefana Lazarevića i Đurađa Brankovića dovelo je do njihovog međusobnog obračuna u bici kod Gračanice na Kosovu 21. novembra 1402. godine. Na strani despota Stefana tada je bio i Đurađ II Stracimirović Balšić, koji je u nepoštednoj borbi teško ranjen. To je, upravo, i bio razlog njegove smrti 18. aprila 1403. godine. Time je bio okončan period osamnaestogodišnje vladavine trećeg vladara iz dinastije Balšić. Vladarsko upravljanje Zetom od strane Đurađa II Stracimirovića Balšića bilo je obilježeno brojnim političkim obrtima, laviranjima u politici između moćnih susjeda, unutrašnjim nemirima i nadasve nastojanjima da se Zeta očuva u teritorijalnom obimu i sa međunarodnim suverenitetom.