Bodin Vojislavljević (1081 – Skadar, oko 1108), dukljanski kralj, sin kralja → Mihaila Vojislavljevića. Vladavina kralja Bodina počinje u drugoj polovini 1081. godine. Već u oktobru te godine, normanska opsada Drača, pod vođstvom Roberta Gviskarda, suočila je Bodina sa situacijom u kojoj se njegova nedavna ženidba Jakvintom (→ Jakvinta Bodinova), kćerkom uglednog patricija Arhiriza iz Barija, pokazala kao dobra okolnost o kojoj je vodio računa njegov otac. Kralj Mihailo se oprezno politički orijentisao ka Normanima i s tom namjerom je oženio sina nasljednika. Dukljanin pominje Mihailovog brata Radoslava kao nasljednika prije Bodina, ali nijedan drugi izvor to ne potvrđuje. Pretpostavka da je Mihailov brat Radoslav pokušao preuzeti vlast, ali da ga je Bodin prisilio da odstupi, nalazi opravdanje u pobunama njegovih sinova protiv Bodina i njegovom rigidnom držanju prema njima. Dinastička sukobljavanja na dukljanskom dvoru počev od Bodina imaće manire građanskih ratova sa prevratima, intrigama i sukobima koji su vodili neminovnoj propasti države tokom prve polovine XII vijeka. Naime, Radoslavov sin Branislav i njegovi sinovi činiće jednu dinastičku stranu u sukobu sa Bodinovim sinovima, koji su se smatrali legitimnim nasljednicima. I jedni i drugi služiće se svim sredstvima da dođu na vlast i zadrže je po svaku cijenu. Vlast nad Raškom (Srbijom) koju je njegov otac izgubio u vrijeme rata sa Vizantijom, trebalo je vratiti i postaviti na sigurnijim osnovama. Ponovno priključenje Raške (Srbije) Duklji (1083) koristio je Bodin da upravu povjeri uglednim činovnicima s dvora, rođacima Vukanu i Marku, uz zakletvu da će oni i njihovi potomci biti vazali njemu i njegovim nasljednicima. Sukob sa Radoslavom okončan je tokom 1082, od kada se Bodin posvetio Duklji u vezi sa normansko-vizantijskim sukobom. Bodin je imao iskustvo ratnika iz vremena vizantijskog ratovanja s Dukljom (1072–1075) i savladarstva sa ocem, tako da je normanski napad na Drač dočekao spreman za sve izazove. Postupcima prilikom preuzimanja vlasti i strpljivim čekanjem da ga normansko-vizantijski sukob mimoiđe, Bodin je od početka pokazao sve osobine državnika koji je spasio Duklju od sigurnog brodoloma. Normani su nakon zauzimanja Drača nastavili osvajanja prodirući do Janjine i Kastorije. Koristeći normansko napredovanje u Makedoniji i Trakiji i nevolje carstva kojemu su prijetili Pečenezi i Polovci preko Dunava, Bodin je, poslije priključenja Bosne (1083) tamo postavio namjesnika bana Stefana. U teškoj situaciji za carstvo car Aleksije Komnin tražio je na sve strane pomoć i saveznika protiv normanskog vođe Roberta Gviskarda. Molbom se obratio i papi Grguru VII, ali se ovaj zbog sukoba sa rimsko-njemačkim carem Henrikom IV nije odlučio da pomogne. Uzalud se obraćao i njemačkom caru i mletačkom duždu. Sukob između carstva i papstva bio je tako dubok i snažan da se o Vizantiji nije mislilo. Još kada se papa izmirio sa Gviskardom, nevolje cara Aleksija su se uvećale. Upravo pri tako stvorenim okolnostima, zetski vladar koji je proširio državu i uredio odnose u njoj računao je da bi njegova pomoć dobrodošla jednoj ili drugoj strani. Naime, sa vojnim snagama angažovanim za slučaj odbrane i eventualnog svrstavanja odlučio se na čekanje ishoda vizantijsko-normanskog sukoba. U tako delikatnoj situaciji bilo je najvažnije da sačuva vojsku i teško stečenu nezavisnost države. Znao je da neće biti Duklje ukoliko uzaludno žrtvuje njenu vojsku. Stoga se odlučio da sa vojskom čeka ishod vizantijsko-normanskog sukoba oko Drača. Bodinova neodlučnost pokazala se diplomatski svrsishodnom. Poraz cara Aleksija u odbrani Drača, gdje je lično učestvovao i pobjegao kada je vidio da se Bodin s vojskom povlači bez učešća, bio je utoliko teži što su iluzije o Bodinovoj pomoći potpuno raspršene. Bodinovo držanje razotkrilo je obostrano nepovjerenje: Vizantije koja je očekivala da Bodina sa vojskom žrtvuje i Bodina koji se, poznajući ćudljivu vizantijsku politiku, nije dao prevariti i uzaludno žrtvovati. Time je mogućnost sukoba ostala otvorena za obje strane. Bodin je sačuvao vojsku i slobodu djelovanja. Bodin je bolje od drugih poznavao vizantijsku politiku koja se prema bilo kakvoj samostalnosti balkanskih država odnosila s pozicije ignorisanja i nepriznavanja. Duklja nijedanput nije napadana od Gviskardovih četa, ni poslije odlaska iz Drača (1082). Da je između Roberta Gviskarda i kralja Bodina bilo nekog sporazuma, može se pretpostaviti na osnovu toga što nigdje normanska vojska nije prelazila preko dukljanskih granica i što je grad → Skadar, Bodinova prijestonica i prostor do Drima, ostao pošteđen. Bodin je vješto koristio okolnosti i širio granice svojega kraljevstva. Od kada je pod Dračem izvukao živu glavu i povlačenjem spasio svoju vojsku, oprezno se pripremao za nevolje koje bi ga u ovom velikom sudaru mogle snaći. Ana Komnina s gorčinom govori o njemu, ne oslovljavajući ga titulom kralja. Smatra ga krivim što su se vizantijski namjesnici stalno borili i iznova osvajali Drač zbog njegovog ratobornog držanja. Smrt Roberta Gviskarda, polovinom jula 1085, Bodin je koristio za osvajanje dračke oblasti i grada. Poslije normansko-vizantijskog rata, Bodin je ostvario za Duklju (Zetu) još jednu veliku pobjedu. Nastavljajući očevu politiku izgradnje potpune samostalnosti i nezavisnosti, uspio je da od Klimenta III dobije povelju 8. januara 1089. kojom se Barska biskupija podiže na rang nadbiskupije (→ Barska nadbiskupija), a njenom biskupu Petru dodjeljuje zvanje nadbiskupa. Time su, prema onovremenim kriterijumima, bili ispunjeni uslovi za potpuno međunarodno priznanje. Vjerovatno zbog ovog izazova, iz Carigrada je naređeno duki Drača Jovanu Duki da se obračuna sa Bodinom. Zarobljavanje Bodina, nakratko, „u žestokoj bici”, nije imalo težih posljedica ni po njega ni po državu. Tokom devedesetih, Bodin se sve manje pojavljuje u javnom životu, uglavnom zato što je Duklja (Zeta) izvan važnih zbivanja i događaja. Ipak, Bodinov susret sa vođom krstaša Rajmondom od Tuluza 1096, zapamćen po srdačnosti, svjedoči da je njegov dvor u Skadru imao sjaj onovremenih evropskih prijestonica. Ana Komnina piše da je Vizantija sa Bodinom i Vukanom ratovala jedanaest godina oko Drača, Lipljana, Zvečana, da je Bodin za sve vrijeme ostao u dobrim odnosima sa normanskim vođama i da su drački stratezi imali težak zadatak da čuvaju granicu od Bodinove i Vukanove vojske. Nema sumnje da se Bodin, poslije odlaska Normana, našao u neprilici, osamljen pred moćnom Vizantijom. Ana Komnina napominje kako je duka drački jednom prilikom Bodina zarobio, dok kod Dukljanina o tome nema ni pomena. Da je Duklja mogla biti predmet pažnje vizantijskog dvora da Bodinovu i Vukanovu samovoljnost obuzda i slomi, bilo je za očekivanje, ali do toga nije došlo zbog novog napada Pečenega i Turaka Seldžuka na Vizantiju. Bodinu se pri takvim nevoljama carstva ponovo pružila prilika da oživotvori i pokuša ostvariti san iz sedamdesetih kad su ga ustanici u Prizrenu proglasili za cara. Osim ovoga, Vizantiju je od polovine devedesetih snašla još jedna nevolja, otpočeta prolaskom krstaša kroz njene teritorije. Na putu ka Svetom grobu krstaši su činili razna nepočinstva, pustošeći zemlje kuda su prolazili. Car Aleksije uzalud se žalio papi Urbanu II da sve zemlje carstva „od Jerusalima do Grčke i sva Grčka sa gornjim pokrajinama” stradaju od Seldžuka i Pečenega, te da ih jedino krstaši mogu spasiti. Uspio je da iskoristi nesporazume između Kumana i Pečenega i da ih se oslobodi. Uspješan ishod rata za dukljanske prvake, kralja Bodina i župana Vukana, bio je prilika da sa carem zaključe ugovor o miru. Da je do razgovora i mira došlo, može se zaključiti po tome što je car iz uvijek nemirnog Drača opozvao Jovana Duku i dao mu zapovjedništvo nad vojskom protiv Turaka Seldžuka u Maloj Aziji. Mir između Vizantije i Duklje, poštovan od 1091. do 1093, prekinuli su Vukan i Bodin, kada se Vizantija našla u teškoćama zbog upada Kumana preko Dunava. Bodin je u svakoj političkoj i vojnoj krizi znao neprijatelje carstva pridobiti i učiniti ih saveznicima. Tako se desilo i kada je devedesetih car Aleksije saznao da drački duka, njegov sinovac Jovan, priprema pobunu. Na osnovu takvog saznanja, car je u Drač uputio vojnog zapovjednika sa porukom sinovcu da dođe i obavijesti ga da „barbari spremaju invaziju na carstvo kroz tjesnace onih planina na granici”. Car je mislio na Bodinove Dukljane i Vukanove Srbe. O tome ga je izvijestio ohridski arhiepiskop Teofilakt, pa je premišljao da s vojskom iz Filipopolja umjesto na Kumane krene na Duklju protiv Bodina i sve agilnijeg srpskog župana Vukana. O Bodinovim namjerama cara je bolje od Teofilakta mogao obavijestiti drački duka Jovan, jer je iz Drača mogao znati kakvi su planovi kralja Bodina koji stoluje u Skadru. S tom namjerom došao je na sastanak s carem u Filipopolje, gdje se pokazala neosnovanom Teofilaktova denuncijacija. Nakon toga krenuo je car Aleksije iz Filipopolja prema dukljanskoj granici u brdima koja „Duklju od carstva dijele” i sa mjesta zvanog „Jaram”, gledajući prelaze što vode iz Duklje i Raške, naredio da se zatvore i utvrde. Poslije toga vratio se u Carigrad. Ekspedicija protiv Duklje i Raške završila se bez sukoba. Bodin nije bio sklon ratu, a car se zadovoljio utvrđivanjem granice. Dio učesnika Prvog krstaškog rata, započetog 1096, na putu ka Jerusalimu prošao je kroz Duklju i Vizantiju. Bodin je njihovog vođu Gijoma Bujonskog svečano dočekao u Skadru, čak se i pobratimio, čime je pokazao puno razumijevanja za misiju Katoličke crkve. O krstaškom prolazu kroz Bodinovu Duklju znamo na osnovu opisa Vilima Tirskog koji je ovu „zemlju Slovena” vidio kao brdovit i besputan kraj. Krstaši koje je predvodio Rajmond od Tuluza prošli su duž Dalmacije, preko Duklje i Drača prema Carigradu. Vijesti o njihovim sukobima sa stanovništvom odavale su sve gori utisak o tobožnjoj „svetoj misiji”. Razuzdano i provokativno ponašanje krstaša moralno ih je diskreditovalo među stanovništvom prostora kroz koje su prolazili. Car Aleksije, iako je slao pisma i molio za pomoć papu Urbana II, koji je sa Sabora u Klermonu blagoslovio sve koji pođu u svetu misiju ka Hristovom grobu, već je posumnjao u dobre namjere kada je čuo da se krstašima pridružio Boemund, sin Roberta Gviskarda, koji se nosio mišlju da s krstašima udari na Carigrad. Krstaši, koje je poveo Rajmond od Tuluza iz Provanse, išli su pješke od Akvileje, preko Istre i Dalmacije do Drača i odatle Skadra. Da je Rajmond tokom boravka kod kralja Bodina u Skadru (1096) bio zadovoljan pruženim gostoprimstvom, svjedoči i to da je naredio vojnicima da se klone sukoba sa stanovništvom i da ne uzimaju ljetinu s njiva. Bodin je i ovom prilikom pokazao državničku vještinu, čineći sve da krstašima olakša ovaj tegoban i neizvjestan put, ali i da ih što prije skloni iz države. Rajmond de Aglis, koji je bio u pratnji vođe krstaša u opisu puta i prolasku krstaša kroz Duklju (Zetu), napominje da su se Rajmond i Bodin sprijateljili i pobratimili. Za vrijeme kneza Vojislava, kralja Mihaila i kralja Bodina, dominirala je ideja da se, dobijanjem Simeonove ili Samuilove krune, pribavi dukljanskim vladarima vodeća uloga među balkanskim Slovenima. Zbog realizovanja upravo ovog cilja, Mihailo je 1072. poslao Bodina, koji je od ustaničkog vođstva proglašen za cara. I Bodin se nikada nije oslobodio namjere da Slovenima u Duklji, Srbiji i Bugarskoj bude jednog dana vladar. Svim silama se trudio da ovu ideju realizuje ratnim i mirnodopskim putem i u tome je makar djelimično uspio. Osjetio je sjaj i gorčinu najviših dostojanstava (kao kralj po nasljedstvu stalno i car makar nakratko). Bio je gospodar, ali i zarobljenik poslije neuspjelog ustanka (1072). Životnim iskustvom postao je obziran, mudar, pronicljiv i nepouzdan. Diplomatski rečeno, ostao je neuhvatljiv u namjerama. Jednako teško bilo ga je imati za neprijatelja i prijatelja. Car Aleksije Komnin i kralj Bodin, poslije Bodinovog odlaska iz Drača bez ulaska u bitku, nikada nijesu raščistili ko je „izigrao” dogovor. Ipak, puštanje zarobljenog Bodina od strane Jovana Duke, namjesnika Drača, o čemu piše preangažovana Ana Komnina, i pohod cara Aleksija iz Filipopolja do granice Duklje, ali ne dalje, kazuje da je upravo Duklja kralja Bodina bila susjedna država koju je kao i njenog vladara car respektovao. Tražeći odgovor na pitanje sve veće Bodinove uzdržanosti od učešća u pomenutim događajima, moguće rješenje nalazimo u nastojanju Bodinove žene Jakvinte da sačuva pravo nasljeđa svojim sinovima. Polazila je pri tome od okolnosti da bi brojni rođaci mogli, kao pretendenti na kraljevsku krunu, ugroziti ili potisnuti njene sinove. Za nevolje koje su upravo borbom oko krune dovele državu do građanskog rata, Dukljanin krivca nalazi u Jakvinti. Ako se uzme potomstvo „kralja” Radoslava (Branislav, Gradislav, Hvalimir, Stanihna, Kočopar, → Dobroslav Vojislavljević i Pribinek) i tome dodaju Branislavljevi sinovi (Predihna, Petrislav, Gradihna, Tvrdislav, Dragihna, Dragilo i Grubeša), Jakvintina i Bodinova bojazan bila je opravdana. U Branislavu, koji je znao kako je njegov otac prepustio krunu sinovcu Bodinu, Jakvinta je vidjela glavnu opasnost za svoje sinove. Zato je, kako piše ljetopisac, vrebala zgodnu priliku da upropasti Branislava i njegove sinove. Za ovu namjeru prilika se ukazala kada su Branislav i Gradislav sa sinom Petrom došli u Skadar na dogovor sa kraljem Bodinom o predstojećem ratu s Vizantijom. Cijeneći da ovu priliku treba iskoristiti, Jakvinta je umolila Bodina da ih utamniči, ucjenjujući ga da ukoliko to ne učini, neće moći više živjeti s njim. Dukljanin navodi njene riječi: „Znam da ćeš umrijeti i da će ovi preuzeti kraljevstvo, a tvoji će sinovi jesti mrvice sa njihova stola”. Jakvintinoj ucjeni Bodin nije odolio. Rođake je strpao u zatvor. Takav postupak prema Branislavu i Gradislavu bio je dovoljno upozorenje ostalima da sa porodicama i rođacima potraže spas bjekstvom u Dubrovnik. Kolonija odbjeglih rođaka iz Duklje u Dubrovnik brojila je 400 naoružanih ljudi. Bodin je mogao računati da će se njegova rodbina svetiti čim je zaštitu našla u bedemima utvrđenog Dubrovnika, pa je tražio da mu bjegunce izruče ili da ih uklone iz grada. Dubrovčani, već odavno poznati po gostoljubivosti i sigurnosti dobjeglih iz političkih razloga, odbili su Bodinov zahtjev i izložili se ratnoj opasnosti. Braneći pravo azila i utočišta, trudile su se dubrovačke vlasti da se oslobode Bodinovih zahtjeva i prijetnji diplomatskim putem, ali nijesu u tome uspjele. Bodin je s vojskom došao, počeo opsadu i rušenje gradskih bedema. Njegovi rođaci uzeli su učešće u borbama izlazeći iz grada i nanoseći velike štete i pogibije njegovoj vojsci. Prilikom jednog takvog napada, Kočopar, brat zarobljenog Branislava, ubio je ljubimca kraljice Jakvinte, koja kada je to saznala, nagovori muža na osvetu. Bodin je, kako piše Dukljanin, opet popustio pred ženskim suzama i naredio da se zarobljenici, Branislav i njegov brat sa sinom, dovedu ispred dubrovačkih zidina i da im se odsijeku glave naočigled čitave rodbine. Ovim ubistvima otpočeo je građanski rat u Duklji (Zeti) i nije prestajao do njene konačne propasti. Uzalud se, kažu ljetopisci, Bodin brzo pokajao i uz sve počasti sahranio rođake u Manastiru Sv. Benedikta na Lokrumu. Plamen osvete, tada zapaljen, nije se mogao ugasiti u dušama Branislavljeve braće i sinova. Uprkos nastojanjima da do pomirenja dođe, od toga nije bilo ništa. Braća i sinovi pogubljenih i njihova pratnja otišli su iz Dubrovnika u Split, a odatle u Apuliju, pa u Carigrad caru Vasiliju. Na odlazak iz Dubrovnika su se odlučili jer su saznali da neki Dubrovčani namjeravaju predati grad Bodinu. Bodin je prema ljetopiscu lako zauzeo grad, „podigao tamo tvrđavu” i vratio se u Skadar. Čini se da su i sami Dubrovčani imali učešća u ovakvom raspletu događaja. Vjerovatno su ponudili Bodinovim rođacima koji nijesu prihvatili ruku pomirenja da im pomognu u napuštanju grada, jer su vlasti grada imale namjeru da se pomire sa Bodinom i izbjegnu rizik rušenja grada. Bodinova okrutnost u sprovođenju Jakvintinog plana izrodila je sjeme zla (osvete, zavjere, satiranja, ubistva i zločine) od kojeg se Dukljanska kraljevina neće oporaviti. Sve što je uporni, strpljivi i proračunati Bodin činio za sebe i državu koju je stvorio i stalno jačao i širio, počelo se rušiti ovim neopreznim i zločinačkim postupkom. Kada su dobjegli osvetnici stigli u Carigrad i tražili milost, zaštitu i pomoć od cara Aleksija, on se upravo spremao za pohod na Bodinovog vazala župana Vukana, čija su pustošenja nanosila velike nevolje stanovništvu njegovih pograničnih gradova. Povelja kralja Bodina kojom daruje benediktinskom manastiru na ostrvu Lokrum selo Sv. Martina blizu Dubrovnika, pisana 1100. godine, posljednji je pisani Bodinov trag. Smatra se da je umro oko 1108. godine. Kralj Bodin umro je u Skadru i sahranjen je uz kraljevske počasti u Manastiru Sv. Sergija i Vakha.