Vasilije Petrović Njegoš (Njeguši, 1709 – Sankt Peterburg, 1766), crnogorski mitropolit i vladar. Mitropolit Vasilije Petrović Njegoš treći je vladar dinastije Petrović Njegoš (→ Petrovići Njegoši). On je sin → Radula Šćepčeva Petrovića Njegoša, rođenog brata mitropolita → Danila Petrovića Njegoša. Za razliku od drugih vladara ove dinastije, on nije određen za nasljednika i na uobičajen način izabran za poglavara, već se za vodeću poziciju u političkom životu Crne Gore sam izborio. Kao vjerski i politički vođa Crne Gore on je preuzeo vlast za života mitropolita → Save Petrovića Njegoša (1744). Slijedeći porodičnu tradiciju, Vasilije Petrović Njegoš primio je monaški čin, zasigurno još za života mitropolita Danila, a prvi put se u izvorima pominje 1740, kao jeromonah → Cetinjskog manastira. Sačuvano je njegovo pismo iz 1740, upućeno izvanrednom providuru u → Kotoru, koje djelimično ima privatni karakter. Jeromonah Vasilije najprije zahvaljuje izvanrednom providuru za pomoć u hrani koju je Mletačka republika uputila Crnogorcima u vrijeme gladi, obećavajući da će ovo veliko dobročinstvo biti zapisano i zapamćeno. Zatim izvanrednom providuru optužuje jednu cetinjsku porodicu za nasilje nad monasima, moleći ga da jednog od nasilnika uhapsi i stavi u tamnicu ukoliko dođe u Kotor. Na kraju, a to je i glavni razlog zbog kojeg se jeromonah Vasilije obraća izvanrednom providuru, upućuje mu molbu da oslobodi iz tamnice njegovog brata koji je uhapšen, navodno, bez ijednog pravog razloga. Činjenica da se mogao obraćati mletačkom providuru kao predstavnik → Cetinjske mitropolije, i da je imao pravo da mu se zahvaljuje za pomoć u ime Crne Gore, ukazuje na posebnost njegovog položaja. Uz to, sadržaj njegovog pisma, način na koji se obraća izvanrednom providuru, kao i zahtjevi koje mu podnosi, ukazuju da ovim pismom nije počela njihova korespondencija. Zbog toga je bilo logično da ga mitropolit Sava, prije nego što će krenuti na put u Rusiju, septembra 1742, odredi za svog zamjenika. Jeromonah Vasilije, koji je između 1740. i 1742. dobio čin arhimandrita, trebalo je da vodi poslove Cetinjske mitropolije dok se njen poglavar nalazi izvan Crne Gore. U vrijeme dok se mitropolit Sava nalazio u Rusiji, arhimandrit Vasilije preuzima dužnosti duhovnog i političkog upravitelja, pa odmah organizuje opšti zbor na kome je dogovoreno da se u zemlji održava mir. Primirje je bilo uspostavljeno i na granici prema Hercegovini, ali je uskoro došlo do sukoba, u kojima je bilo žrtava na obje strane. Zasigurno su sukobe izazvala crnogorska četovanja u Hercegovini, na koja su Crnogorci bili primorani zbog velike gladi koja je vladala u zemlji prvih mjeseci 1743. godine. Da bi umanjio stradanje stanovništva od gladi, arhimandrit Vasilije je tada dao manastirski novac za kupovinu žita. U isto vrijeme, jula 1743, on je pisao o prilikama u Crnoj Gori i ruskom ministru rezidentu u Carigradu Vešnjakovu, sa kojim je odranije imao prepisku. U pismu Vešnjakovu predstavlja se kao vodeća ličnost u Crnoj Gori, ukazujući na mjere koje je preduzeo da bi osigurao pogranični mir sa Osmanlijama. U vrijeme dok se mitropolit Sava nalazio u Rusiji, mletački senat se obratio crnogorskim glavarima, zahtijevajući da spriječe da Crnogorci uništavaju imovinu i usjeve mletačkih podanika u Primorju. Tim povodom kotorski izvanredni providur pozvao je grupu crnogorskih glavara u Kotor na pregovore. Na providurov poziv, u Kotor su, oktobra 1743, došla 24 crnogorska glavara i arhimandrit Vasilije. Tokom pregovora u Kotoru, došlo je do incidenta jer su mletačke vlasti uhapsile crnogorske glavare. Arhimandrit Vasilije, koji je dobio dozvolu da napusti Kotor, upućuje protestno pismo Senatu, tražeći da se smijeni nadintendant Nikola Bolica, kao glavni krivac za ovaj incident. Tek krajem decembra 1743, crnogorski glavari su pušteni iz pritvora, ali to nije bio rezultat Vasiljevog protesta, već instrukcije koja je iz Venecije poslata u Kotor. Iako su glavari oslobođeni, na snazi je ostala naredba o zabrani Crnogorcima da ulaze u Kotor, kao i odluka o uskraćivanju glavarskih plata. Zbog toga se arhimandrit Vasilije, januara 1744, obraća generalnom providuru u Zadru, ponovo tražeći da bude smijenjen nadintendant Bolica, kojeg optužuje za ponižavanje i maltretiranje crnogorskih glavara. On traži i da se dozvoli Crnogorcima ulazak u Kotor, a glavarima ponovo izdaju plate. Nešto kasnije, arhimandrit Vasilije je napisao i pismo mletačkom senatu, iako ga nije potpisao svojim imenom, već je stavio falsifikovane potpise crnogorskih glavara i njihove tobožnje pečate. U namjeri da utiče na usvajanje zahtjeva koje je podnio Senatu, arhimandrit Vasilije se aprila 1744. uputio u Veneciju. U Veneciji je predao predstavku Senatu, u kojoj ponavlja zahtjev da se kazne mletački činovnici koji su svojim arogantnim postupcima izazvali nezadovoljstvo Crnogoraca i koji će, sve dok su na tim mjestima, biti smetnja za uspostavljanje mira. On je takođe tražio od Senata da mu isplati troškove izdržavanja Crnogoraca, koji su kao taoci bili zadržani u Kotoru. Posebnom predstavkom podnio je zahtjev da se crnogorskim glavarima izdaje godišnja plata smatrajući da je to neophodno ukoliko se od glavara očekuje da drže crnogorska plemena u miru. Avgusta 1744. Senat je uzeo u razmatranje zahtjeve koje je dostavio arhimandrit Vasilije. Od svih zahtjeva, usvojen je samo jedan – da se Crnogorcima, pod određenim uslovima, odobri ulazak u Kotor. Ovakvo rješenje Senata značilo je neuspjeh misije arhimandrita Vasilija, jer je njegov glavni cilj bio da izdejstvuje ponovno davanje plata crnogorskim glavarima. Misija arhimandrita Vasilija u Veneciji, koja je okončana avgusta 1744, pokazala je njegovu političku ambiciju i želju da se nametne kao prva politička ličnost u Crnoj Gori. On očigledno više nije pristajao na ulogu pomoćnika mitropolita Save, a posebno nije želio da se sva politika Cetinjske mitropolije prema Mletačkoj republici svede na izvršavanje njenih instrukcija u Primorju i obavljanje mirovnih misija između zavađenih podanika. Za razliku od takve politike, arhimandrit Vasilije samo u ovih nekoliko obraćanja Senatu pokazuje da ta politika može imati i drugačiji karakter. Glavni protivnik ovakve politike bio je mitropolit Sava, koji se, septembra 1744, nakon dvogodišnjeg odsustva, vratio iz Rusije. Saznavši da je arhimandrit Vasilije boravio političkim poslom u Veneciji, i da se titulisao kao politički predstavnik Crne Gore, mitropolit Sava započinje sukob sa svojim pomoćnikom. Ma koliko bio ravnodušan kada je u pitanju politika, mitropolit Sava nije htio dopustiti da se neko drugi nameće kao predstavnik Crne Gore i da bez njegovog odobrenja samostalno preduzima bilo kakvu političku misiju. Posebno je mitropolit bio povrijeđen što je arhimandrit Vasilije svoj politički primat pokušao pokazati pred mletačkim vlastima, za čiju se potpunu naklonost mitropolit borio od dolaska na čelo Cetinjske mitropolije. U ljutnji, on je na račun arhimandrita Vasilija uputio najteže uvrede, nazivajući ga čovjekom oskudne pameti, smutljivcem, prevarantom i lažovom. Da bi mletačkim vlastima bilo jasnije kakvu je ulogu arhimandrit Vasilije trebalo da ima dok je mitropolit odsutan, on im objašnjava da ga je ostavio zastupnikom samo u crkvenim poslovima, bez odobrenja da se miješa u bilo koji posao koji se ne smatra duhovničkom obavezom. Mitropolit Sava za sebe kaže da je jedini vladika i poglavar cijele Crne Gore, što naravno mogu potvrditi i mletačke vlasti. Podršku mitropolitu dala je i grupa crnogorskih glavara, koja arhimandrita Vasilija naziva prevarantom, a Savu jedinim pravim vladikom u Crnoj Gori. Ali, uprkos osporavanjima, arhimandrit Vasilije nije namjeravao da se odrekne političkog djelovanja, niti da pristane na ulogu administratora mitropolijskih poslova. U odnosu na mitropolita Savu, on je imao ne samo politički dar i energičnost, već na svojoj strani i gotovo polovinu glavara. U mletačkom izvještaju o prilikama u Crnoj Gori, u vrijeme sukoba između arhimandrita Vasilija i mitropolita Save navodi se da mitropolit nema više uz sebe većinu glavara, te da je Crna Gora podijeljena na dvije partije. Arhimandrit Vasilije, koji je dvije godine zamjenjivao mitropolita, uspio je da za tako kratko vrijeme postane vođa jedne političke grupacije. Od tada počinje i njegov put ka potpunom vođstvu u političkom životu Crne Gore. Mitropolit Sava neće na tom putu uspjeti da ga zaustavi, iako će to pokušavati. Nemoćan pred Vasilijevom energičnošću i uticajem, a inferioran u odnosu na njega kao političara, mitropolit Sava će morati da ga najprije prihvati kao ravnopravnog, a ubrzo i kao prvu političku ličnost u zemlji. Nakon misije u Veneciji, arhimandrit Vasilije početkom 1746. preduzima još jednu samostalnu političku akciju. Ovog puta pokušao je da od ruske vlade dobije pomoć za crnogorske crkve, kao i za otvaranje manastirskih škola. U pismu grofu Bestjuževu Rjuminu, ruskom kancelaru, on navodi da mu se obraća u ime crnogorskih glavara, i to kao prvom ministru imperije s kojom Crna Gora ima tradicionalne prijateljske veze. U pismu traži da uz pomoć ruske vlade budu nabavljene svete knjige za crnogorske crkve, kojih ni prije osmanskih napada nije bilo dovoljno. Nabavkom tih knjiga, osnažila bi se prosvjetiteljska i duhovna misija Pravoslavne crkve u crnogorskom okruženju, a posebno u Mletačkom primorju i Skadarskoj oblasti, gdje je uticaj katoličanstva sve jači. Snabdijevena crkvenim knjigama, Cetinjska mitropolija bi mogla djelovati kao centar i svjetionik pravoslavlja, isto kao što bi Crna Gora mogla biti središte oslobodilačkog pokreta protiv osmanske vlasti. Uz rusku pomoć, smatra arhimandrit Vasilije, u Crnoj Gori bi se mogle otvoriti škole, koje bi služile za propagandu i širenje pravoslavlja na okolno rimokatoličko stanovništvo. On uvjerava Rjumina da Crnogorci posjeduju prirodnu bistrinu, da bi čak i onaj koji je neškolovan, mogao nadmudriti rimskog filozofa, odnosno, ubijediti ga u svoje stavove. Shodno tome, kada bi imali knjige i škole, Crnogorci bi mogli biti najefikasniji propagatori i misionari pravoslavlja u okolnim zemljama. Da bi Cetinjska mitropolija u potpunosti mogla ostvariti takvu misiju, on traži i pomoć za obnavljanje Cetinjskog manastira, jer sama mitropolija to ne može učiniti od svoga novca. Iako se u pismu ruskom kancelaru uglavnom iznose zahtjevi za pružanje materijalne pomoći crkvi, njegova namjena je isključivo politička. Jasno je da arhimandrit Vasilije želi da uz rusku podršku učini Crnu Goru političko-propagandnim središtem, odakle će se, uz pomoć crkve kao institucije, štititi i širiti pravoslavlje, a s njim i ideje koje mogu biti od koristi ruskoj politici na Balkanu. Cetinjska mitropolija trebalo je da dobije status vjerskog i političkog centra, preko kojeg će Rusija ovdje jačati svoj uticaj. Svojom energičnošću i preduzimljivošću, arhimandrit Vasilije je početkom 1749. uspio da se nametne i pećkom patrijarhu Atanasiju II, i to kao pogodna ličnost za obavljanje jedne delikatne misije u Austriji. Budući da je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1737–1739) tadašnji pećki patrijarh Arsenije IV Šakabenta napustio Peć i odnio sa sobom u Ugarsku mnoge dragocjenosti i utvari koje su pripadale Patrijaršiji, novi patrijarh Atanasije II odlučio je da ih ponovo vrati u Peć. Zadatak da dragocjenosti i utvari Pećke patrijaršije vrati iz Ugarske on je povjerio arhimandritu Vasiliju. Nakon okončanja posjete Sremskim Karlovcima, arhimandrit Vasilije nije se vratio u Crnu Goru, već je naizmjenično boravio u Ugarskoj i na teritoriji Osmanskog carstva. Tokom boravka u Beogradu, 22. avgusta 1750, hirotonisao ga je za mitropolita pećki patrijarh Atanasije II Gavrilović. U povelji koju je patrijarh Atanasije II potpisao sa mitropolitima beogradskim i raškim navodi se da je Vasilije rukopoložen na zahtjev mitropolita Save, klera i naroda eparhije Skenderijske i Primorske. U povelji se kaže i da je Vasilijeva titula „mitropolit skenderijski i primorski i egzarh svetoga trona pećkoga”. Zvanje egzarha ukazuje da je bio zadužen da obavi neku misiju za pećkog patrijarha jer se egzarhom smatra „izaslanik patrijarha ili episkopa, sa zadatkom duhovnog inspektora i pobirača prihoda”. Kao mitropolit i crnogorski vladar, koristio je nekoliko titula: „mitropolit crnogorski, primorski i skenderijski”, „mitropolit Crne Gore i Primorja, Zete i Skenderije”, „mitropolit crnogorski, zetski, skenderijski i primorski”. Septembra 1750. mitropolit Vasilije bio je ponovo u Sremskim Karlovcima, gdje je započeo prikupljanje utvari koje su pripadale Pećkoj patrijaršiji. Tokom ove posjete uspio je da prikupi najveći dio tih utvari, osim onih koje su se nalazile u episkopskom dvoru u Aradu i Karansebešu. Ali, prije nego što se odlučio da prikupljene stvari vrati u Pećku patrijaršiju, on se uputio u Beč. Posjetu Beču iskoristio je i kao priliku za obavljanje političke misije. To je vidljivo iz opširnog pisma koje je uputio carici → Mariji Tereziji Habzburg-Loren, u kome preuveličava politički značaj koji bi Crna Gora mogla imati za Austriju. Za Crnu Goru kaže da je neprekidno nezavisna država (republika) još od vremena Aleksandra Velikog, a da njome upravlja njen mitropolit, koji je duhovni i svjetovni poglavar. Crna Gora se, prema njegovoj tvrdnji, prostire između Jadranskog mora, Bosne i Albanije. Mitropolit Vasilije kaže da je upravo on vladar Crne Gore i da je to zvanje dobio od mitropolita Save. Tokom boravka u Austriji, mitropolit Vasilije je pokušao da od Monarhije dobije podršku za svoje političke planove, ali u tome nije imao uspjeha. Tada odlučuje da se ponovo obrati za pomoć ruskoj vladi, kojoj je 1746. pisao o političkoj budućnosti Crne Gore pod ruskim pokroviteljstvom. Ujedno je namjeravao da svoje ideje lično predstavi ruskim zvaničnicima, odnosno da posjeti Rusiju. Poslije dobijanja mitropolitskog čina, njegova je namjera dobila potpuni legitimitet, jer je mogao posjetiti Sankt Peterburg kao poglavar vjerske institucije koja od 1715. uživa zvaničnu milost ruskog imperatora. Zbog toga se samo nekoliko mjeseci nakon povratka u Crnu Goru iz Ugarske počinje pripremati za prvu posjetu Rusiji. Mitropolit Vasilije je krenuo u Rusiju krajem maja 1752. godine. Za posjetu Rusiji imao je saglasnost i preporuku mitropolita Save i crnogorskih starješina, koju su oni uputili carici → Jelisaveti Romanovoj. U Sankt Peterburg je stigao septembra 1752. godine. Želeći da ruskoj vladi predstavi situaciju u Crnoj Gori, kao i da je podsjeti na žrtve koje je ona podnijela zbog odanosti Rusiji, on je napisao nekoliko memoranduma za najuticajnije ličnosti Ruske imperije. Januara 1753. uputio je memorandum Kolegiji inostranih djela, u kome najprije kaže da je Crna Gora, odgovarajući na poziv cara → Petra I Romanova (Petra Velikog) , zaratila protiv Osmanskog carstva, i da je zbog toga pretrpjela velika stradanja. Crnogorci su tada jedini od balkanskih hrišćana ispunili ono što je od njih tražio ruski car, i to ih je tokom nekoliko narednih decenija skupo stajalo. Iako ih je Osmansko carstvo od 1712. do 1739. stalno kažnjavalo zbog odanosti Rusiji, Crnogorci su ostali dosljednji u tom opredjeljenju, uspjevši da očuvaju slobodu i nezavisnost. Da bi teško stečena crnogorska nezavisnost bila sigurna, mitropolit Vasilije traži od Kolegije inostranih djela da Rusija uzme u zaštitu Crnu Goru i da primora okolne države da se odreknu neprijateljskih namjera prema njoj. Najbolje bi bilo, smatra mitropolit, ukoliko bi Rusija proglasila pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Crnogorci bi onda uvijek bili spremni da na poziv ruskog imperatora ratuju do posljednje kapi krvi, a mnoge crnogorske porodice pristale bi da se trajno nastane u Rusiji. Crnogorski mitropolit obratio se memorandumom i ruskom kancelaru Alekseju Bestuževu Rjuminu. U ovom memorandumu on je takođe napravio kratak istorijski pregled crnogorsko-ruskih veza, odnosno crnogorskog žrtvovanja za Rusiju, napominjući da je Crna Gora odavno imala svoje nasljedne kneževe, a da se sada, kao nezavisna zemlja, nalazi pod vlašću svojih mitropolita. Mitropolit Vasilije tvrdi i da su od 1711. crnogorski mitropoliti najdosljedniji pobornici savezništva s Rusijom, iako je zbog takvog opredjeljenja Crna Gora često stradala. Pravedna nagrada za toliko puta iskazanu odanost i podnesene žrtve, bila bi, prema njegovom prijedlogu, ne samo novčana pomoć, već i zvanično proglašenje Crne Gore za zemlju pod visokom zaštitom ruskog dvora. Mitropolit predlaže kancelaru Bestuževu Rjuminu da carica Jelisaveta potvrdi gramatom da crnogorski principat nije nikome podređen osim Rusiji i da Crna Gora zvanično uđe u rusku carsku titulu. Stavljajući Crnogorce pod svoje pokroviteljstvo, Rusija bi napravila dobar potez jer bi i svi drugi narodi koje bi oni oslobodili ili prisajedinili odmah postali ruski štićenici. Da bi ruskim zvaničnicima bilo jasnije šta čini prostor Crne Gore, mitropolit Vasilije je uputio još jedan memorandum Kolegiji inostranih djela, u kome daje osnovne podatke o njenoj teritoriji. Prema njegovom popisu, crnogorska kneževina se sastoji iz tri dijela: Crne Gore, Primorja i Brda. Crnu Goru čini devet nahija: Katunska, Riječka, Lješanska, Šestanska, Pješivačka, Bjelopavlićka, Piperska, Rovačka i Crmnička. Pored nahija, u sastav Crne Gore ulaze srezovi: Spič i Šušanj, Zeta, Grahovo i Vilusi. Crnogorsko primorje čini Paštrovska nahija, tri grbaljska sreza i Miholjski srez. Oblast Brda čine srezovi: Kuči, Bratonožići, Vasojevići, Klimenti, Tuzi, Grude, Hoti i Kastrati. Pored ovih oblasti, crnogorski mitropoliti imaju vlast i nad pravoslavnim stanovništvom u srezovima u Hercegovini (Nikšići, Banjani, Pivljani, Drobnjaci, Gačani, Trebinjani, Zupci i Popovo polje), iako su oni u sastavu osmanske države. Mitropolit Vasilije se tokom boravka u Rusiji obratio i grofu Petru Ivanoviču Šuvalovu moleći ga da svojim uticajem na carskom dvoru podrži zahtjeve Crne Gore, a prije svega zahtjev da ona dobije zvanično rusko pokroviteljstvo. On je grofu Šuvalovu opširno izložio istorijsku argumentaciju koja preporučuje Crnu Goru za dobijanje ruske zaštite. U prvom redu, ukazao je na crnogorsko žrtvovanje na poziv ruskog cara, 1711, kao i na stradanja koja je Crna Gora podnijela zbog savezništva s Rusijom. Mitropolit smatra da Crna Gora treba da dobije zvanično rusko pokroviteljstvo – kao znak priznanja za viševjekovni otpor osmanskom osvajaču i kao nagradu za pobjede koje je u toj borbi izvojevala. Tokom boravka u Sankt Peterburgu, ruski Sveti sinod uvažio je mitropolita Vasilija izborom da na Veliki četvrtak služi liturgiju pred caricom, prijestolonasljednikom i najvišim ruskim zvaničnicima. Tada je, kako sam tvrdi, pričestio caricu i carevića, a nakon toga održao prigodan govor. Nakon crkvene svečanosti, razgovarao je s ruskom imperatorkom, a tri dana kasnije, kako se navodi u jednom istoriografskom radu, bio je primljen u oproštajnu audijenciju. Nakon tog prijema, carica Jelisaveta donijela je ukaz kojim mu se odobrava 3.000 rubalja na ime putnih troškova, 5.000 rubalja kao pomoć crkvi, kao i nekoliko stotina crkvenih knjiga, ikona i odeždi. Iako će se kasnije pokazati da su njegovi politički zahtjevi podstakli rusko interesovanje za Crnu Goru, na njih mu tada nije odgovoreno. Krajem maja 1754. započeo je da se priprema za povratak u Crnu Goru. Avgusta 1754. stigao je u Beč, a iz Beča se uputio za Crnu Goru, gdje je stigao sredinom septembra 1754. godine. Tokom boravka u Rusiji, mitropolit Vasilije je uspio da objavi rukopis svoje Istorije o Crnoj Gori. Mitropolit Vasilije je poslije povratka iz Rusije (1754) započeo među Crnogorcima i pravoslavcima u okruženju stvaranje kulta Rusije i ruskog cara. Na crkvenim skupovima i sastancima koje je organizovao glorifikovao je Rusiju i tako učvršćivao njen kult. Pričao je fascinantne priče o moći i veličini Rusije, o svemu što je u Rusiji vidio i doživio. Tvrdio je i da će Rusija uvijek pomagati Crnu Goru i štititi je od Osmanlija. Pojedinim plemenima pod osmanskom vlašću slao je knjige donesene iz Rusije obavezujući ih da njihovi sveštenici mole „za zdravlje i spasenije ih imperatorskoga doma”. Ovaj njegov rad u korist Rusije imao je i jednu praktičnu svrhu: pridobijanje Crnogoraca za službu u ruskoj vojsci. Kada se mitropolit Vasilije, septembra 1754, iz Rusije vratio u Crnu Goru, već je bio postignut sporazum između mitropolita Save i bosanskog vezira, kojim se crnogorska plemena obavezuju da do početka naredne godine plate zaostale poreske obaveze. Mitropolit Vasilije bio je protiv ovog sporazuma. On je smatrao da takve ustupke ne treba praviti u odnosima s osmanskom državom jer se time ugrožava sloboda koju je Crna Gora izvojevala. Na zboru koji je nekoliko dana nakon njegovog povratka održan ispred Cetinjskog manastira, on je osudio takvu odluku i pozvao Crnogorce da odbiju izvršavanje sporazuma. Stavovi mitropolita Vasilija o odbijanju plaćanja poreza Osmanlijama i tvrdnje da će Crnu Goru podržavati Rusija, na većinu učesnika zbora djelovale su uvjerljivo, tim prije što je on uz sebe imao i dokaze o ruskoj naklonosti. Zbog toga se ovaj skup, na kome je trebalo potvrditi ono što je obećao mitropolit Sava, završio preokretom u Vasilijevu korist. Promjena stava prema zahtjevima bosanskog vezira, izvršena pod uticajem mitropolita Vasilija, dovela je do krize u crnogorsko-osmanskim odnosima. Uslijedile su osmanske prijetnje vojnom ekspedicijom ukoliko ne pristanu na isplatu zaostalog poreza. Mitropolit je o tim prijetnjama najprije pisao ruskom poslaniku u Carigradu, a početkom 1755. obraća se i carici Jelisaveti. On obavještava caricu da bosanski vezir namjerava da napadne i pokori Crnu Goru, zbog čega je jedini spas za njegovu zemlju da Rusija stane u njenu zaštitu. Antiosmansko djelovanje mitropolita Vasilija donosilo je probleme i mletačkoj državi, posebno zbog njegovog uticaja na pravoslavno stanovništvo u Primorju. Zbog toga su mletačke vlasti, odnosno Inkvizitorski sud, decembra 1755, odlučile da se protiv mitropolita Vasilija primijeni jedna od najefikasnijih mjera za uklanjanje političkih protivnika Republike – trovanje. Generalni providur u Zadru dobio je naređenje da izvrši ovu odluku. Za mletačke vlasti on je odavno postao preveliki teret: djelovao je kao ruski agitator u Crnoj Gori i Primorju, ugrožavao je uticaj mitropolita Save, radio protiv interesa Republike, izazivao sukobe s Osmanlijama, a mletački pokušaji da ga pridobiju ili umire bili su bez ikakvog efekta. Do osmanske vojne ekspedicije protiv Crne Gore došlo je krajem novembra 1756. godine. Osmanska vojska bila je brojna, oko 20.000 ljudi, ali sastavljena uglavnom od neredovnih trupa, dok je sa crnogorske strane otpor napadačima moglo pružiti oko 5.000 ljudi. Glavni udar krenuo je iz pravca Nikšića, pa su osmanske trupe, nakon manjih sukoba, uspjele da prodru kroz Crnu Goru i zauzmu Čevo. U isto vrijeme, jedan dio osmanskih snaga krenuo je iz Hercegovine i preko Grahova i Cuca uspio da se spoji sa glavninom snaga. Uprkos brojčanoj nadmoći, Crnogorci su pružali žestok otpor, a kod sela Prediš nanijeli su Osmanlijama velike gubitke. Decembra 1756. neprijateljstva su obustavljena, a osmanska vojska se zbog velikog nevremena do početka naredne godine povukla iz Crne Gore. Poraženi Crnogorci morali su se obavezati da će prekinuti s upadima na osmansku teritoriju i da će redovno plaćati poreske obaveze. Da li su platili porez za 1757. nije poznato, ali se na osnovu mletačkih dokumenata može saznati da je od njih traženo da to učine naredne godine. Tada je mitropolit Vasilije ponovo ubjeđivao Crnogorce da odbiju plaćanje poreza osmanskoj državi obećavajući da će za takav gest biti nagrađeni. Iako je bio glavni zagovornik neplaćanja poreza Osmanlijama i pobornik odbrane crnogorske nezavisnosti oružjem, mitropolit Vasilije je krajem 1756, odnosno nekoliko dana prije nego što je osmanska vojska stupila na teritoriju Crne Gore, tajno napustio zemlju. Njegovo bjekstvo iz Crne Gore bilo je nepoznato i mletačkim vlastima jer se i od njih plašio isto koliko i od bosanskog vezira. Sredinom decembra 1756. stigao je u Rijeku. Mletačke vlasti su tek tada doznale gdje se nalazi, ali ni tada nijesu znale tačnu adresu njegovog boravka. Izvještaji njihovih povjerenika ukazivali su da se crnogorski mitropolit stalno kreće između Rijeke i Trsta čekajući priliku da se uputi za Beč. Nakon dužeg zadržavanja u Rijeci došao je u carsku prijestonicu, a zatim se uputio u Rusiju, gdje je stigao krajem 1757. godine. Marta 1758. mitropolit Vasilije bio je u Sankt Peterburgu i odmah počinje da šalje memorandume i pisma ruskim zvaničnicima. On traži materijalnu i političku pomoć i izlaže ambiciozne političke koncepcije. Svoje zahtjeve i planove imao je priliku i lično da saopšti carici Jelisaveti Petrovnoj, koja ga je čak dva puta primila u audijenciju. Prilikom susreta carici je saopštio svoje mišljenje o posebnom značaju Crne Gore za opstanak i oslobođenje okolnih hrišćana, kao i o značaju Crne Gore za rusku politiku na Balkanu. Tvrdio je da hrišćanski narodi koji žive u crnogorskom susjedstvu mogu zauvijek propasti ukoliko Osmanlije osvoje Crnu Goru, ali da Crna Gora, uz rusku podršku, može ne samo da se odupre Osmanlijama, već i da bude centar ruskog uticaja na Balkanu. Ona bi, uz carsku podršku, sve pokorene hrišćane u svom okruženju mogla učiniti ruskim sljedbenicima. Carici Jelisaveti mitropolit Vasilije je septembra 1758. dostavio i memorandum u kome ukazuje na posebnost političkog položaja Crne Gore na Balkanu i na njene neophodne potrebe. U memorandumu navodi da je Crna Gora jedina balkanska država koja je poslije Grčkog i Srpskog carstva, kao i nekih manjih zemalja, uspjela da sačuva slobodu pred osmanskim osvajačem. Uz to, Crna Gora je postala zid koji je štitio hrišćansku državu – Mletačku republiku od osmanskih napada. Ali, slobodna Crna Gora, ili kako kaže mitropolit Vasilije – „slobodna crnogorska kneževina”, ipak nije u stanju da se duže vrijeme odupire Osmanlijama, tako da je jedini spas za nju da bude zvanično proglašena za zemlju pod visokom ruskom zaštitom. Zbog toga traži da ruska carica unese Crnu Goru u naslov svoje titule, kao i da pošalje jednog od svjih činovnika sa njim na → Cetinje. Ruski izaslanik bi stalno živio u mitropolitskoj rezidenciji, tako da bi svojim prisustvom svjedočio o ruskom pokroviteljstvu. Mitropolit vjeruje da bi njegovo prisustvo odvraćalo Osmanlije od napada na Crnu Goru. Na kraju, on carici podnosi i finansijske zahtjeve, tražeći 15.000 rubalja kao pomoć crnogorskom narodu. Zahtjevi mitropolita Vasilija, posebno oni finansijski, bili su uglavnom prihvaćeni. Ruska carica je odlučila da se za političke potrebe odobri pomoć Crnoj Gori od 15.000 rubalja, a da se mitropolitu Vasiliju i glavarima koji su u njegovoj pratnji isplati 3.000 rubalja. Nakon ove odluke donesen je i ukaz o dodjeli 1.000 zlatnih cekina na ime pomoći crnogorskom narodu, a isplaćena je i šestogodišnja subvencija Cetinjskom manastiru od 3.000 rubalja. I ruski Sveti sinod odlučio je da pomogne Cetinjski manastir sa 1.100 rubalja. Za razliku od finansijskih potraživanja, ruska vlada nije dala konkretan odgovor na glavni politički zahtjev mitropolita Vasilija – da se proglasi zvanično rusko pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Taj prijedlog zvanično nije odbijen, niti prihvaćen, već je saopšteno da se rasprava o tome odlaže „do boljih vremena”. Prihvaćen je njegov zahtjev da se sa njim u Crnu Goru uputi carski izaslanik, ali ne kao stalni diplomatski zastupnik, što je mitropolit tražio, već kao delegat koji ima zadatak da izvijesti o stanju u zemlji. Mitropolit Vasilije vratio se u Crnu Goru avgusta 1759. godine. U njegovoj pratnji bio je i izaslanik ruske vlade Stefan Justinovič Pučkov, koji je trebalo da se neposredno upozna sa prilikama u Crnoj Gori i da o tome napravi izvještaj. Prikupljajući materijal za izvještaj, on je nekoliko nedjelja obilazio Crnu Goru i razgovarao sa crnogorskim starješinama. U izvještaju koji je dostavio Kolegiji inostranih djela Pučkov navodi da u Crnoj Gori postoje tri političke struje: ruska, mletačka i turska, i da Crnogorci slijede onu od koje imaju najviše materijalne koristi. Za Crnogorce je napisao da su primitivni, samovoljni i srebroljubivi, dok je za mitropolita Vasilija rekao da je „po prirodi nemiran, častoljubiv i srebroljubiv”. Optužio ga je da se najčešće rukovodi ličnim materijalnim interesima i da bez razloga kvari mirne odnose sa Osmanlijama i Mlečanima. Ruski izaslanik prigovorio je mitropolitima Savi i Vasiliju zbog toga što u zemlji nemaju nikakvog suda i zakona, preporučujući im da dok ne donesu zakon sude po Jevanđelju i ruskom vojnom zakoniku. Na njegovu primjedbu mitropolit Vasilije iznio je prijedlog o formiranju Senata od dvanaest članova, a imao je i ideju o formiranju zajedničkog suda za Crnu Goru i Primorje od 24 člana. Krajem septembra 1759, nakon detaljnog uvida u crnogorske prilike, Pučkov je napustio Crnu Goru. Nakon odlaska ruskog izaslanika Pučkova, mitropolit Vasilije se od kraja 1759. ponovo posvetio radu na uspostavljanju mira u Crnoj Gori i pograničnom području. Mletačkim vlastima je iskazao vjernost, obećavajući da će se, uz njihovu pomoć, u potpunosti posvetiti rješavanju pograničnih sporova. Izvori svjedoče da je na tome uistinu i radio. Mletačkim vlastima se hvalio da je velikim zalaganjem uspio da uspostavi mir u Crnoj Gori, ali i mir između Crne Gore i okolnih oblasti, posebno onih pod vlašću Republike. Sve do 1762. mitropolit Vasilije nije pokušavao da radi na obnavljanju crnogorsko-ruskih veza, a jedan od razloga bilo je i saznanje o negativnom mišljenju koje je o njemu dao izaslanik Pučkov. Moguće da je početkom 1762. smatrao da je prošlo dovoljno vremena da se taj negativni izvještaj zaboravi, tim prije što je u međuvremenu došlo i do promjene na prijestolu. Zato se u aprilu 1762. obraća Kolegiji inostranih djela molbom da mu se dozvoli dolazak u Rusiju. U posebnom pismu naveo je i dvije političke teme o kojima bi želio da referiše: problemi Crne Gore zbog napada Osmanskog carstva i prijedlog o zvaničnom ruskom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom. Kada je mitropolit dobio dozvolu, i da li je uopšte dobio, nije poznato. Ali, krajem maja 1765, on obavještava izvanrednog providura da kreće na put, i to samo da bi sakupio milostinju za crkvu. S preporukom mitropolita Save i crnogorskog sveštenstva, naslovljenu na Kolegiju inostranih djela, mitropolit Vasilije je krajem maja 1765. krenuo u Rusiju. U preporuci se navodi da je svrha njegovog puta da u ime crnogorskog naroda pozdravi novu rusku caricu Katarinu Aleksejevnu (→ Katarina II Romanova (Katarina Velika)) i da dobije pomoć za Crnu Goru i Pravoslavnu crkvu. Mitropolit Vasilije je, nakon kraćeg boravka u Kijevu, stigao u Sankt Peterburg oktobra 1765. godine. Odmah se obratio ruskom kancelaru Paninu molbom da mu dogovori audijenciju kod carice Katarine. Tvrdio je i da ne dolazi u svoje ime, već u ime naroda kome je poglavar i predvodnik. No, prije dobijanja zvaničnog datuma audijencije, mitropolitu se pružila prilika da se susretne s caricom Katarinom u pridvornoj crkvi u Sankt Peterburgu. Tada je carici iskazao odanost u ime crnogorskog naroda. Poslije susreta s caricom, primio ga je vicekancelar Aleksandar Galicin. Nakon razgovora s knezom Galicinom odlučio je da mu u memoaru prikaže zasluge Crnogoraca za Rusiju, kao i istorijat njihovog ratovanja s Osmanlijama od 1711. godine. Početkom 1766. obratio se i Kolegiji inostranih djela, ponavljajući stav da je crnogorski narod, još od mitropolita Danila, spreman da na zahtjev ruskog dvora prolije svoju krv. On tvrdi i da je ovaj slobodni narod opkoljen od Osmanlija, koji ga stalno drže u ratnom stanju. Zbog toga je za opstanak Crne Gore, vjerne ruske saveznice, potrebno obezbijediti redovnu godišnju novčanu pomoć. Dok je čekao odgovor na zahtjeve koje je podnio ruskim zvaničnicima, mitropolit Vasilije se iznenada razbolio. Najvjerovatnije se radilo o perforaciji čira na želucu, što je izazvalo unutrašnje krvarenje. Strahujući da mu se bliži kraj, tražio je da se ispovijedi i pričesti, a zatim je, marta 1766, napisao testament. Testamentom je podijelio svoje lične stvari i novac, odredivši da najvredniji dio ostavštine pripadne njegovom sinovcu, jerođakonu → Petru I Petroviću Njegošu, koji se sa njim nalazio u Rusiji. U njegovim stvarima bile su i ruske carske gramate i gramata o posvećenju za episkopa, za koje je preporučio da se brižljivo čuvaju i vrate u Crnu Goru. Među stvarima mitropolita Vasilija bile su i dvije crne kamilavke, oivičene širokom trakom na kojoj je zlatom bio izvezen crnogorski grb. Ovaj detalj o grbu na kamilavci svjedoči o potrebi da istakne svoju vladarsku ličnost. Teško je vjerovati da je još neki pravoslavni episkop toga doba nosio državno obilježje na kamilavci. Mitropolit je u testamentu uputio i molbu ruskoj carici da, ukoliko mu se uskoro dogodi smrt, ne ostavi crnogorski narod bez pažnje i zaštite. Nedugo nakon što je napisao testament, mitropolit je preminuo. Sahranjen je u Sankt Peterburgu, u Blagovješčenskoj crkvi Aleksandronevskog manastira. Njegov pogreb obavljen je po ceremonijalu namijenjenom za visoke ličnosti ruske politike. Poslije mitropolitove sahrane, Kolegija inostranih djela dostavila je carici Katarini II izvještaj o ciljevima njegove političke misije, a prije svega o finansijskim i ostalim potraživanjima. Njihovo mišljenje je bilo da su mitropolitovi novčani zahtjevi opravdani i da treba pomoći crnogorskom narodu, koji svojom vjernošću Ruskoj imperiji zaslužuje pažnju i podršku. S preporukom Kolegije inostranih djela saglasila se i carica, koja je svojim ukazom odobrila isplatu novčane pomoći. U ukazu carica Katarina II navodi da je i odobrenjem da se mitropolit Vasilije sahrani u Aleksandronevskom manastiru željela da iskaže posebnu blagonaklonost prema crnogorskom narodu. U ukazu se crnogorski mitropolit naziva – „vladaocem crnogorskog naroda.”