Petar I Petrović Njegoš (Njeguši, 1748 – Cetinje, 1830), crnogorski mitropolit i vladar. Mitropolit Petar četvrti je vladar dinastije Petrović Njegoš (→ Petrovići Njegoši). Njegov otac Marko brat je od strica mitropolita → Vasilija Petrovića Njegoša, dok su đed Petra I, Damjan, i mitropolit → Danilo Petrović Njegoš, rodonačelnik dinastije, rođena braća. Kao mladić došao je na službu u Manastir Stanjevići (→ Stanjevićka rezidencija), gdje je primio monaški čin, opismenio se i stekao osnovno crkveno obrazovanje. Prema jednom izvoru, rukopoložen je za jerođakona 1765, dok je arhimandrit postao 1773. godine. Mitropolit Vasilije odredio ga je 1765. za nasljednika. U politički život stupio je 1775. kada je sa odobrenjem mitropolita → Save Petrovića Njegoša krenuo u Rusiju. Dvije godine kasnije, sa guvernadurom (→ Crnogorski guvernaduri) Jovanom Radonjićem i serdarom Ivanom Petrovićem ponovo je krenuo u Rusiju, a 1779. u Beču je podnio prijedlog austrijskom caru za pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Nakon posjete Beču, crnogorska delegacija je nastavila put za Sankt Peterburg, zasigurno s ciljem da izdejstvuje materijalnu pomoć za Crnu Goru. Prema svjedočenju arhimandrita Petra, delegacija je u Petrogradu boravila šest mjeseci, ali bez ikakvog rezultata. Ruska carica nije htjela da primi crnogorsku delegaciju, a knjaz Potemkin, koji je s njima tri puta razgovarao, nije im nešto obećao ili dao. Na povratku iz Rusije, crnogorska delegacija se zadržala u Beču, gdje je kancelaru Kaunicu saopštila da Crna Gora želi da raskine svoje savezništvo s Rusijom i da za novog pokrovitelja prizna austrijskog cara. Nakon ovih spoljnopolitičkih aktivnosti, arhimandrit Petar se posvećuje borbi za sticanje čelne pozicije u Crnoj Gori, budući da je 1781. umro mitropolit Sava. Savu je naslijedio njegov sestrić → Arsenije Plamenac, koji je bio bez ikakvog političkog uticaja, od čega je najviše koristi imao guvernadur Jovan Radonjić. Arhimandrit Petar, smatrajući se zakonitim nasljednikom vladarske porodice, nije želio dopustiti guvernaduru Radonjiću da se nametne kao svjetovni gospodar Crne Gore. U toj borbi, od koristi mu je bila podrška većine glavara, kao i ugled i umijeće koje je stekao u dotadašnjem političkom djelovanju. Još za života mitropolita Save, arhimandrit Petar je imao ulogu zemaljskog vladara, o čemu svjedoči njegova prepiska s mletačkim vlastima. Mletačke vlasti su smatrale i da je arhimandrit Petar vodeća politička ličnost u zemlji, i da su spoljnopolitičke akcije u Beču i Petrogradu u potpunosti njegovo djelo. Na sličan način su ga ocijenili i austrijski izaslanici, koji su prvih mjeseci 1782. boravili u tajnoj političkoj misiji u Crnoj Gori. Arhimandrit Petar bio je jedan od nekolicine ljudi s kojima su oni stalno komunicirali, dok su se s mitropolitom Arsenijem Plamencem sreli samo jednom. Nesumnjivo da se svojim političkim djelovanjem, ali još više svojim uticajem i značajem, arhimandrit Petar već tada nametnuo kao vodeća politička ličnost. Zato je od austrijskog cara 1784. zatražio dozvolu da ga karlovački mitropolit hirotoniše za episkopa. Nakon dobijanja dozvole rukopoložen je za episkopa, pa oktobra 1784. postaje novi gospodar Crne Gore. Kao crnogorski mitropolit i gospodar titulisao se: „vladika crnogorski”, „mitropolit cetinjski”, „mitropolit crnogorski”, „mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski”. Nakon hirotonije uputio se u Rusiju, tražeći prijem kod ruskih zvaničnika. Ali, umjesto odobrenja, naređeno mu je da napusti Rusiju. Kao razlog protjerivanja navedene su optužbe zbog veza s nekim ličnostima iz ruskog političkog života koje su u to vrijeme bile u nemilosti, kao i primanje arhijerejske titule bez odobrenja ruskog Svetog sinoda. Ipak, glavni razlog njegovog protjerivanja bila je uloga koju je mitropolit Petar imao u političkom približavanju između Crne Gore i Austrije. U Crnu Goru se vratio 1786. godine. Zemlju je zatekao u teškom stanju. Poslije višegodišnjeg odsustvovanja, mitropolit Petar je februara 1786. stigao u Crnu Goru. Dvije godine kasnije dolazi do rata između Rusije i Osmanskog carstva (1787), u koji se, kao ruska saveznica, uključuje i Austrija (1788). Zajednički rat Austrije i Rusije protiv Osmanskog carstva ponovo je izazvao njihovo interesovanje za balkanske nacionalne pokrete, pa time i za Crnu Goru. Od 1788. u Crnoj Gori su boravili izaslanici austrijskog i ruskog dvora s ciljem da utvrde političko stanje u Crnoj Gori i mogućnost vojničkog angažovanja Crnogoraca. Austrijska delegacija je uz pomoć guvernadura radila dosta vješto na pridobijanju crnogorskih plemena za učešće u ratu protiv Osmanskog carstva, koristeći se za tu svrhu i velikim svotama novca. Njenoj agitaciji protivio se mitropolit Petar, koji je pokušavao da odvrati Crnogorce od učešća u austrijskim vojnim odredima. Drugačiji odnos imao je prema ruskim izaslanicima, koji su uživali njegovu potpunu podršku. I ruski i austrijski izaslanici uvidjeli su da je mitropolit Petar vodeća politička ličnost u zemlji, i da se jedino uz njegovu pomoć može izvršiti vojničko organizovanje Crnogoraca za rat protiv Osmanskog carstva. Od početka devedesetih godina XVIII vijeka, upravo u vrijeme kada se završava rat Austrije i Rusije protiv Osmanskog carstva (1791), sve su češći sukobi na crnogorsko-osmanskoj granici, a glavni protivnik Crne Gore je skadarski namjesnik Mahmut-paša Bušatlija. Mitropolit Petar je od početka 1795. očekivao da može doći do njegovog napada na Crnu Goru. Još je izvjesnije bilo da može doći do napada na pogranična crnogorska plemena – Pipere i Bjelopavliće. Zato je tokom 1795. radio na umiru između zavađenih porodica i plemena, smatrajući da se bez toga ne može organizovati snažniji otpor Bušatliji. Februara 1795. uspio je da na → Njegušima postigne umir između Cetinjana, Ćeklića i Njeguša, a zatim da Katunjane pomiri s Primorcima. Krajem godine poslao je jeromonaha Bućina u Bjelopavliće, Pješivce, Pipere, Rovčane, Moračane i Uskoke kako bi između njih postigao mir. Na umiru između crnogorskih plemena mitropolit je radio i prvih mjeseci 1796. godine. Da Mahmut-paša Bušatlija prikuplja vojsku za napad na pogranična plemena, a možda i na Crnu Goru, pretpostavljalo se već s proljeća 1796. godine. Odluka o zajedničkom otporu Mahmut-paši i obaveza pružanja pomoći Bjelopavlićima i Piperima utvrđena je i na Zboru, koji je 20. juna 1796. održan na → Cetinju. Na Zboru je donesena odluka o zajedničkom otporu skadarskom paši, a tekst odluke je zatim nešto proširen i formulisan u šest tačaka. Ova odluka imala je značenje zakonskog akta. Taj pravni akt nazvan je → Stega. Stegom je utvrđeno da će se svi Crnogorci ujediniti i međusobno pomagati u borbi protiv neprijatelja, kao i da će pružiti pomoć i zaštitu okolnim plemenima. Smatra se da je mitropolit Petar autor najvećeg dijela teksta Stege, a ideja da se napravi ovakav dokument, i da ga kao zakletvu potpišu predstavnici crnogorskih plemena, zasigurno pripada njemu. Do sukoba između crnogorske i vojske Mahmut-paše Bušatlije došlo je jula 1796, u selu Martinići. U bici na Martinićima crnogorsku vojsku predvodio je mitropolit Petar, dok je na čelu osmanskih snaga bio Mahmut-paša Bušatlija. Prema svjedočenjima savremenika, crnogorska vojska imala je oko 3.500 ljudi, dok je Bušatlija komandovao vojskom od oko 15–20.000 ljudi. Nakon nekoliko manjih sukoba, 11. jula dolazi do odlučujuće bitke u bjelopavlićkom selu Martinićima, u kojoj su Crnogorci izvojevali pobjedu. Poslije ovog poraza, Mahmut-paša počinje s pripremama za novi napad. Do napada dolazi septembra 1796, a crnogorska vojska dočekala je vojsku Mahmut-paše na Krusima (selo nedaleko od Podgorice), gdje je došlo do bitke. Prema tvrdnji jednog savremenika, Bušatlijina vojska imala je 23.000 ljudi, a crnogorska, koju je predvodio mitropolit Petar, oko 6.500 ljudi. U ovom sukobu Crnogorci su ponovo pobijedili, a Mahmut-paša je poginuo. Poslije pobjeda nad skadarskim pašom, mitropolit Petar se obratio ruskoj vladi i zatražio zvanično rusko pokroviteljstvo. Krajem 1796. uputio je molbu ruskom diplomati u Beču, knjazu Platonu Zubovu, da interveniše kod carske vlade ne bi li stavila Crnu Goru pod svoju zaštitu. Molbu slične sadržine crnogorski vladar uputio je i Ivanu Andrejeviču Ostermanu (1797). Mitropolit je tražio da se položaj Crne Gore reguliše posebnim aktima, kao i da se utvrdi stalna novčana pomoć. Krajem 1798. mitropolit Petar je dobio vijest da su ruski Sveti sinod i vlada odobrili isplatu novčane pomoći Crnoj Gori. Ova je odluka imala veliki značaj jer je omogućavala ostvarivanje važnih političkih ciljeva → Cetinjske mitropolije. Jedan od tih ciljeva bio je i uspostavljanje organa natplemenske, odnosno državne vlasti. Bez ustanovljenja ovih organa bilo je nemoguće osigurati mir i poredak u zemlji, pa samim tim i njeno političko jedinstvo. Još 1791. mitropolit je formirao predstavničko tijelo Crne Gore, koje su činila 24 glavara i koje je trebalo da bude prva crnogorska vlada. Juna 1797. drugi put je pokušano da se ustanovi institucija natplemenske (državne) vlasti. Tada je na zboru na Cetinju donesena odluka da se obrazuje „redovna vlada” i da se formira oružani odred (Gvardija) od dvije stotine ljudi, koji će biti pod mitropolitovom komandom. Tada je na Cetinju donesena i odluka o formiranju Centralnog suda, a proklamovane su i neke zakonske odredbe na osnovu kojih će ovaj sud odlučivati. Iste godine Glavarski zbor Crmničke, Riječke i Lješanske nahije donio je odluku o priznavanju mitropolita Petra za „načalnika, protektora i zapovjednika” crnogorskog naroda, odnosno o njegovom priznavanju za zemaljskog vladara. U ovoj odluci se kaže da su cetinjski mitropoliti zakoniti nasljednici vladara → Ivana Crnojevića, koji ih je ostavio na vladaju nakon njega. Oktobra 1798. ponovo je sazvana glavarska skupština, na kojoj donijeta odluka o uspostavljanju ograna državne vlasti i donošenju zakona. Glavarska skupština je održana u Manastiru Stanjevići, i na njoj su crnogorski glavari usvojili odluku o osnivanju centralnog suda, odnosno Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog. U ovaj sudski organ izabrano je pedeset glavara iz svih krajeva Crne Gore. Njihov zadatak bio je da periodično borave na Cetinju ili na Stanjevićima i obavljaju sudske poslove. Pored Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog, formirana je i Narodna kancelarija, na čijem je čelu bio sekretar mitropolita Petra. Njen zadatak je bio da obavlja administrativne poslove za potrebe suda i izdaje razna uvjerenja. Istog dana kada je donesena odluka o formiranju Praviteljstva suda crnogorskog i brdskog, proglašen je i → Zakonik opšči crnogorski i brdski. Zakonik je najprije imao 16 članova, da bi avgusta 1803. bio dopunjen s novih 17 članova. Dok se u Crnoj Gori radilo na uspostavljanju centralne vlasti, u njenom susjedstvu dolazi do krupnih političkih promjena. Mletačka republika poražena je u ratu s Francuskom, 1797, i od tada ona prestaje da postoji kao država. Zatim je preliminarnim ugovorom u Lebenu, maja 1797, teritorija Mletačke republike podijeljena između Francuske i Austrije. Francuska je dobila Jonska ostrva, a Austrija Dalmaciju i Boku Kotorsku. Istovremeno, Francuzi su u Veneciji formirali građansku vladu, čime je okončana vladavina aristokratije. Nova mletačka vlada se već juna iste godine obraća crnogorskom mitropolitu iskazujući uvjerenje da će joj biti naklonjen, isto kao što je bio naklonjen i prethodnoj, aristokratskoj vladi. Između mitropolita Petra i građanske vlade u Veneciji uskoro su uspostavljene bliske veze. Na osnovu prepiske sa građanskom vladom, mitropolit je doznao i da odredba ugovora u Lebenu, shodno kojoj Austrija dobija Dalmaciju i Boku Kotorsku, nije konačna. To ga je navelo na pomisao da bi se mogla desiti neka promjena granica u korist Crne Gore. Zbog toga on jula 1797. zaposijeda Budvu, računajući da će, ukoliko do nekih promjena dođe, ovaj prostor lakše pripojiti Crnoj Gori. Ubrzo, krajem avgusta 1797. austrijski general Rukavina dolazi u Budvu, tako da je mitropolit Petar morao da mu preda ključeve grada. Austrijskom generalu mitropolit je objašnjavao da je grad zauzeo samo da bi očuvao red i spriječio pristalice Francuske da učine neku štetu. Tek kasnije je austrijska diplomatija došla do saznanja da je mitropolit, u stvari, zauzeo Budvu u dogovoru sa građanskom vladom u Veneciji. Austrijska vojska zauzela je u to vrijeme i čitavu Boku Kotorsku. Mirovnim ugovorom između Francuske i Austrije u Kampoformiju, oktobra 1797, Austriji je priznato pravo na nekadašnje posjede Mletačke republike u Crnogorskom primorju. Dobivši Austriju za novog susjeda, mitropolit Petar procjenjuje da je važno da u novim okolnostima ima ne samo rusku političku podršku, već i da tu podršku formalizuje zvaničnim aktom o ruskom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom. Takva ruska odluka garantovala bi nezavisnost Crne Gore i štitila bi je od političkih pritisaka kojima bi od Austrije mogla biti izložena. Mitropolit je smatrao da je pogodno vrijeme za ponovno podnošenje takvog zahtjeva, budući da se na ruskom prijestolu nalazio car → Pavle I Romanov koji je pokazivao naklonost prema Crnoj Gori. Maja 1798. u Rusiju odlazi arhimandrit Stefan Vučetić (Vukotić), kao njegov izaslanik. On je odnio mitropolitov prijedlog da ruski car pošalje u Crnu Goru jednog oficira koji bi imao ulogu imperatorovog vojnog izaslanika. Prema instrukcijama koje mu je mitropolit dao, arhimandrit Vučetić je trebalo i da izvijesti ruskog cara o prilikama u Crnoj Gori, da izdejstvuje isplatu zaostale novčane pomoći i da ponovi molbu za „javno pokroviteljstvo Rusije nad Crnom Gorom”. Ruska vlada, razumije se, nije htjela ni da razmatra zahtjev o zvaničnom pokroviteljstvu nad Crnom Gorom, ali je ostale zahtjeve, posebno one materijalne prirode, odmah riješila. Odlukom ruske vlade, najprije je donijet akt o isplati novčane pomoći → Cetinjskom manastiru za šest godina unaprijed, kao i odluka o donaciji od 2.000 rubalja za kupovinu crkvenih stvari. Za „narodne potrebe” određeno je da se isplaćuje 1.000 dukata godišnje. Ruska vlada je donijela i odluku da se carskom gramatom utvrdi da će Rusija uvijek štititi Crnu Goru od pritisaka Austrije i Turske. Ruski diplomatski predstavnici u Dubrovniku, Carigradu, Beču i Napulju dobili su posebne instrukcije o pružanju pomoći Crnoj Gori. I u kontaktima sa francuskom vladom, koja je prvih godina XIX vijeka vodila neprijateljsku politiku prema Osmanskom carstvu, mitropolit je nudio Francuzima vojničku pomoć, obećavajući da je spreman da izvrši upad i na osmansku teritoriju. Prema jednom izvještaju, on je navodno vjerovao da mu Francuska, zauzvrat, može pomoći da dobije zvanično priznanje nezavisnosti i izlaz na more. O vezama crnogorskog mitropolita sa francuskom vladom najprije je saznao ruski poslanik pri sardinskom dvoru. On je izvijestio svoje pretpostavljene da je uhvaćen kurir koji je nosio mitropolitova pisma francuskim agentima. Septembra 1803, o mitropolitovoj naklonosti prema Francuskoj saznaje i ruski konzul u Dubrovniku. Prema njegovim informacijama, crnogorski vladar je odaniji Francuskoj nego Rusiji, tako da bi francuska vojska, ukoliko se zbog operacija u Albaniji iskrca na crnogorsku obalu, bila dobro primljena. Ruski konzul kaže i da je na mitropolitov politički zaokret veliki uticaj imao njegov sekretar Franjo Dolči. Nakon ovih saznanja koja su ukazivala da je njen štićenik promijenio stranu, ruska vlada započinje akciju za njegovo svrgavanje s vlasti. Najprije je, oktobra 1803, Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve zatražio od mitropolita Petra da napusti položaj, jer za taj položaj nije dostojan, a zatim se Crnogorcima proglasom slične sadržine obratio i ruski car. Ruski Sveti sinod se obratio pismom mitropolitu Petru tražeći od njega da odstupi sa dužnosti, jer se priklonio neprijateljima pravoslavne vjere i udružio s neprijateljima svoje zemlje. Takođe, ruski velikodostojnici pozivaju mitropolita da dođe u Sankt Peterburg i da pred crkvenim sudom odgovara za svoje grijehe. Ukoliko ih ne posluša, oni su mu zaprijetili da će pozvati pravoslavni narod Crne Gore da ga zamijeni drugim episkopom. Pisma ruskog cara i Svetog sinoda donio je u → Kotor, početkom 1804, carski izaslanik general Ivelić. On je takođe imao zadatak da organizuje prevrat u Crnoj Gori i uhapsi mitropolita. Nakon hapšenja, trebalo je da organizuje njegovo prebacivanje u Sankt Peterburg. Ali, ni crnogorski glavari, niti mitropolit Petar, nijesu željeli s njim da razgovaraju, odnosno da dođu u Kotor, gdje su Ivelićevi pratioci namjeravali da uhapse mitropolita. Inače, optužbe na mitropolitov račun crnogorski zbor je odbacio kao neistinite, iskazujući potpunu vjeru u njegovu nevinost. Odluke Zbora saopštene su u pismu koje su crnogorski glavari uputili ruskom caru → Aleksandru I Romanovu, Svetom sinodu i generalu Iveliću. Crnogorski glavari navode da Sveti sinod nema nikakvu vlast nad mitropolitom jer je on kao crkveni poglavar potpuno samostalan. O njemu i njegovom položaju jedino može odlučivati crnogorski narod, koji je potpuno slobodan u svojoj nezavisnoj zemlji. Glavari poručuju i da je njihov vladar nezavisan od bilo čije vlasti izvan Crne Gore, osim što se nalazi pod moralnim pokroviteljstvom ruskog cara. Namjeru generala Ivelića da mitropolita odvede u Sibir, „na vječno zatočenije”, oni u pismu ruskom caru nazivaju sramnom. Već od kraja 1805. mitropolit Petar ponovo će se naći između velikih sila, čije su se politike sučeljavale u Crnoj Gori. Austrija, koja je vladala nekadašnjim mletačkim posjedima u Primorju, doživjela je decembra 1805. poraz u ratu s → Napoleonom I Bonapartom. Ona je mirom u Požunu morala pristati da Francuskoj ustupi sve posjede u Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Tada Rusija, kao austrijska saveznica, odlučuje da preuzme njene primorske posjede u Boki Kotorskoj i da ne dozvoli Francuzima da zauzmu ovaj dio Jadrana. Početkom 1806. mitropolit Petar je s nekoliko hiljada vojnika zaposjeo Kotor, Perast i Herceg Novi, a zatim je ruska flota došla u Boku Kotorsku. Ruski plan bio je i da zajedno s Crnogorcima zauzmu Dubrovnik, koji su krajem maja 1806. zaposjeli Francuzi. U osvajačkom pohodu crnogorsko-ruski odred zauzeo je Cavtat i tokom juna opsjeo Dubrovnik. U ovim borbama crnogorskim odredom komandovao je mitropolit Petar. Februara 1807. u Kotoru je održan sastanak između ruskih oficira i mitropolita Petra, na kome je dogovoreno da se otpočne s vojnim operacijama u Hercegovini, tj. na osmanskoj teritoriji. Mitropolit je napravio plan dejstava u Hercegovini, a zatim je organizovao nekoliko hiljada ljudi, koje je za potrebe ove operacije trebalo priključiti ruskim trupama. Zajedničke crnogorsko-ruske snage, s kojima je bio i mitropolit Petar, od kraja aprila do sredine juna 1807, napadale su na Nikšić, Trebinje i Klobuk. Ovi napadi nijesu imali znatnijeg vojničkog efekta i završeni su potpunim neuspjehom. Već tokom avgusta i septembra 1807, shodno ugovoru u Tilzitu, ruske snage se povlače iz Boke Kotorske, i ustupaju Francuzima primorske gradove i oblasti do granice s Osmanskim carstvom. Komandant francuskih snaga maršal Marmon, u želji da uspostavi mir na ovom prostoru, ali i da proširi francusku sferu uticaja na Crnu Goru, dogovara susret sa crnogorskim mitropolitom. Na tom susretu, do kojeg je došlo avgusta 1807, Marmon je predložio mitropolitu da Crna Gora prizna francusko pokroviteljstvo, obećavajući francusku zaštitu u slučaju napada osmanskih snaga na Crnu Goru. Francuski komandant kasnije je zapisao da je caru Napoleonu bilo posebno važno da postigne mir sa Crnogorcima i da oni prihvate njegovo pokroviteljstvo. Mitropolit je odbio ovaj prijedlog, uzvrativši da su Crnogorci jedino odani Rusiji. Njegov stav potvrdio je i crnogorski zbor. Početkom 1808, maršal Marmon obavijestio je mitropolita Petra da je francuski car odlučio imenovati konzula za Crnu Goru, „za utemeljiti s njima put dobra susjedstva i prijateljstva”, ali je i ovaj prijedlog bio odbijen. Jedino na šta je mitropolit bio spreman da pristane bilo je otvaranje francuskog konzulata za Crnu Goru, ali sa sjedištem u Kotoru. Mitropolit je u razgovoru s maršalom Marmonom postigao dogovor o održavanju pograničnog reda. Obećao je da će uticati na Crnogorce da taj poredak poštuju i da se u gradovima pod francuskom vlašću ponašaju mirno. Crnogorski vladar je svojim podanicima zaprijetio da će biti kažnjen svako ko francuskom podaniku bude nanio štetu ili nad njim počinio nasilje. Francuska vladavina u Primorju trajala je do 1813, kada se zbog vojničkih poraza Carstva urušava njegova moć i nestaju granice koje je ono do tada imalo. Čim je započelo povlačenje francuskih snaga iz Primorja, crnogorski mitropolit je, septembra 1813, s odredom od sedam hiljada vojnika krenuo u zauzimanje ovih oblasti. Za kratko vrijeme Crnogorci su zauzeli Budvu, Herceg Novi i sva mjesta u Boki osim Kotora. Nakon zaposijedanja ovih oblasti, on je u Dobroti sazvao skupštinu predstavnika Crne Gore i Boke Kotorske, koja je 29. oktobra 1813. proglasila njihovo ujedinjenje. Poslije proglašenje ujedinjenja Crne Gore i Boke Kotorske donesena je odluka o formiranju zajedničkog Vijeća i Centralne komisije, koja je trebalo da obavlja funkciju privremene vlade. Na čelu Vijeća i Centralne komisije bio je crnogorski mitropolit. Prvo što je mitropolit učinio nakon formiranja ovih organa bilo je da o ujedinjenju Crne Gore i Boke Kotorske obavijesti ruskog cara i od njega zatraži podršku za ovaj čin. Crnogorski vladar tada nije znao da je antinapoleonovska koalicija ponudila Austriji Ilirske provincije, pa i Boku Kotorsku, za pristupanje savezu. Ugovorima u Rejhenbahu i Teplicu (1813) Austrija je pristala na ovu ponudu, što je potvrđeno mirovnim ugovorom u Parizu (maja 1814). Ruski car je zato polovinom 1814. savjetovao crnogorskom mitropolitu da ne pruža otpor austrijskoj okupaciji Boke Kotorske. Ali, uprkos uputstvima koja je dobio od Rusije, mitropolit Petar nije htio da se povinuje ovoj preporuci, pa je, kada su austrijske trupe počele da uspostavljaju vlast u Primorju, naredio pružanje oružanog otpora. Razumije se da taj otpor nije mogao imati efekta, tako da su austrijske trupe, juna 1814, ponovo zauzele nekadašnje mletačke posjede u Primorju. Time je mitropolitova bitka za Primorje okončana potpunim porazom. Ubrzo je ugovor o predaji Primorja Austriji u ime Crne Gore potpisao guvernadur Vuko Radonjić. Austrijska vlast nad ovim oblastima zvanično je verifikovana odlukama Bečkog kongresa (1815). Sljedećih stotinu godina Habzburška monarhija će biti crnogorski susjed. Njena granica u Primorju biće povučena od Kufina, desetak kilometara od Kastel Lastve, preko Paštrovačke gore i padina Lovćena, pa do Krivošija i Dragalja, nedaleko od Grahova. Mitropolit Petar bio je razočaran zbog dolaska Primorja pod austrijsku vlast, posredno optužujući zbog toga Rusiju. Smatrao je da su bile uzaludne sve žrtve koje je Crna Gora podnijela ratujući za njen račun. Urušila su se i njegova očekivanja da će kao nagradu za tu pomoć Crnoj Gori biti pripojena Boka Kotorska, koju su Crnogorci dva puta zauzimali. Kada je mitropolit Petar obavijestio ruskog cara Aleksandra I da su Crnogorci zauzeli Boku Kotorsku i da sada traže njegovo visoko pokroviteljstvo, car mu je odgovorio da je Rusija, znajući da će Crnogorci time biti zadovoljni, pristala da Primorje dođe pod austrijsku vlast. Nakon toga, ruski car mu je preporučio da se povuče iz Primorja, zamolivši ga da upotrijebi svoj uticaj na stanovništvo Boke Kotorske kako bi pomogao da mirno prihvate odluku velikih sila. Poslije uspostavljanja austrijske vlasti u Primorju, mitropolit se trudio da rješava sporove između crnogorskih podanika i Bokelja, i to tako što je u slučajevima kada dođe do imovinskih razmirica naređivao formiranje mješovitih komisija. A kada je dolazilo do napada crnogorskih podanika na susjedna plemena pod austrijskom vlašću, i otimačine njihove imovine, mitropolit je zahtijevao da se naknadi šteta koja je učinjena austrijskim podanicima ili da im se oteto vrati. On je to činio u strahu da će austrijske vlasti zatvoriti granicu i onemogućiti Crnogorcima pristup kotorskom pazaru, od čega bi štete imala sva crnogorska plemena, a ne samo ono koji je izvršilo otimačinu. Iako je od početka XIX vijeka najveću pažnju posvećivao dešavanjima u Primorju, crnogorski mitropolit je sa zanimanjem pratio i nacionalnooslobodilačke pokrete u Osmanskom carstvu. Vijest o ustanku Srba u Beogradskom pašaluku (1804) obradovala je mitropolita jer se nadao da taj ustanak može podstaći antiosmanski pokret većih razmjera. Na osnovu jednog njegovog pisma možemo zaključiti da je odranije imao informacije o pripremama za ustanak u Beogradskom pašaluku. Početkom januara 1804, dakle nekoliko nedjelja prije izbijanja ustanka, on piše dečanskom igumanu da će se Crnogorci i Srbi uskoro dići na oružje. Ali, iako je to želio, mitropolit Petar srpskim ustanicima nije mogao pružiti vojničku pomoć. Početkom 1806. crnogorskom mitropolitu pisao je i srpski vođa → Karađorđe Petrović tražeći da mu uputi vojničku pomoć. Njegovom zahtjevu, razumije se, nije mogao udovoljiti. Tek 1809, u vrijeme kada je Rusija ratovala protiv Osmanskog carstva, mitropolit Petar je mogao nekim vojnim akcijama u crnogorskom okruženju oslabiti osmanski pritisak na ustanike. Nakon 1815, izuzimajući bitku u Morači 1820, nije bilo velikih sukoba na crnogorsko-osmanskoj granici. Istina, pogranični incidenti zbog otimanja stoke, pa čak i ubistva, imali su uobičajenu učestalost, ali ni mitropolit Petar, niti pogranične osmanske vlasti, nijesu ove sukobe smatrali dijelom neke političke akcije. Crnogorsko-osmanski pogranični odnosi bili su čak i prije 1815. regulisani uzajamnim sporazumima. Najprije su ugovorom u Kupiduhu, juna 1808, mitropolit i pogranične osmanske vlasti postigle dogovor da između Crne Gore i susjednih osmanskih oblasti vlada mir i da svako sa svoje strane onemogućava njegovo ugrožavanje. Obje se strane obavezuju da će goniti i kažnjavati one koji prekrše mir, počine ubistvo, nasilje ili krađu. Takođe, i Crnogorcima i Osmanlijama garantovana je sloboda putovanja i trgovine. Mitropolit Petar se i kasnije trudio da na granici prema Osmanskom carstvu vlada mir govoreći da ne želi da ratuje s Osmanlijama, osim ako je na to primoran njihovim napadom. U vrijeme kada nije bilo opasnosti od osmanskog napada, preporučivao je Crnogorcima da ne upadaju na osmansku teritoriju i da ne čine štetu sultanovim podanicima. On kaže da nije željan ratovati ni s kim, pa ni s Osmanlijama. Kada su glavari Riječke nahije odlučili da napadnu na osmansku teritoriju, očigledno samo s namjerom da izvrše otimačinu stoke i drugih dobara, mitropolit je njihovu zamisao nazvao nerazumnom, opasnom i štetnom. U nekoliko rečenica objasnio im je zbog čega tako misli: „Ako vi mislite, da je Zeta pusta po tomu, što je paša skadarski poša put Morije, spomenite se, da je vezir bosanski do granice naše i da je velika i strašna sila u cara Otomanovića. Neka i uzmete Zetu, kako i mislite da ćete lako uzeti, nego mi kažite, imate li sile da je branite i da ratujete s Osmanlijama, koji će u Zetu doći; i hoćete li u takvu zgodu igđe u svijet naći prijatelja, koji će vi pomoć i pokroviteljstvo dati u vrijeme, kad sami zlo i nesreću svijećom ištete.” Slične preporuke davao je i pravoslavcima koji žive pod osmanskom vlašću. Kada su mu se obratili pravoslavci iz okoline Spuža i Podgorice molbom da ih poduči kako da se ponašaju prema nepodnošljivoj osmanskoj vlasti, on ih je savjetovao da budu trpeljivi. Objašnjavao je da im takav savjet daje zbog toga što je njihova snaga nedovoljna da poraze osmansku vojsku. Mitropolit poručuje da je lako započeti pobunu, ali da treba razmišljati o tome kakav će biti njen tok i kako će se završiti – „jerbo konec djelo krasi, a ne početak”. On im je slikovito objasnio da je broj Osmanlija toliki da ih Zećani i Podgoričani, čak i kada bi sve Osmanlije vezane polijegale za zemlju, ne bi mogli u njihovom životu posjeći. Smatrao je i da je nemoguće voditi rat s Osmanlijama ako u njemu ne učestvuju hrišćanski carevi i kraljevi. Do krize u crnogorsko-osmanskim odnosima dolazi ponovo 1820, kada je bosanski vezir poslao vojsku od oko 7.000 ljudi protiv Rovčana i Moračana, plemena u crnogorskom okruženju. Čim je saznao za ovaj pokret, mitropolit Petar uputio je nekoliko poslanica crnogorskim plemenima pozivajući ih da pomognu Rovčanima i Moračanima u odbrani od osmanske vojske – „i poradi njih i poradi vašega poštenja”. Septembra 1820. dolazi do sukoba u Donjoj Morači, u kome je na strani Moračana i Rovčana učestvovao i crnogorski odred, koji su uglavnom činili Bjelopavlići, Pješivci i Piperi. Zahvaljujući toj podršci, osmanska vojska pretrpjela je veliki poraz, a Morača i Rovca tada se prisajedinjuju nezavisnoj crnogorskoj državi. Ulaskom Rovaca i Morače u sastav Crne Gore, a nešto ranije Bjelopavlića i Pipera, njena državna teritorija skoro je dvostruko uvećana u odnosu na period prije 1796. i iznosila je oko 3.000 km². Poslije 1815. mitropolit Petar je pokušavao da sačuva naklonost ruske vlade i da stalno drži aktuelnim zahtjeve o materijalnoj i političkoj podršci. Iako se nekoliko puta obraćao ruskoj vladi za pomoć, odgovora nije bilo. U jednom pismu iz 1822. mitropolit navodi da ga je obustavljanje ruske pomoći dovelo do prosjačkog štapa, te da bez ruske pomoći i pokroviteljstva nije moguće održavati red u zemlji. Na njegove zahtjeve car Aleksandar I je odgovorio da Rusiji nije u interesu da se znatnije angažuje oko Crne Gore. Tek prvih godina vladavine cara → Nikolaja I Romanova, promijenio se odnos Rusije prema Crnoj Gori. Car Nikolaj I je 1828, odgovarajući na mitropolitovu molbu, donio odluku da se isplate sve zaostale subvencije od 1825, da se mitropolitu redovno isplaćuje penzija od 300 dukata i da se za izdržavanje crnogorskog praviteljstva isplaćuje 1.000 dukata godišnje. Na prijedlog da Rusija objavi pokroviteljstvo nad Crnom Gorom, car Nikolaj I odgovorio je da za takvu odluku ne postoji uporište u međunarodnim ugovorima. Da bi ubrzao isplatu zaostalih ruskih subvencija i da bi isposlovao davanje ruskog zajma Crnoj Gori od 50.000 rubalja, mitropolit Petar je 1829. poslao u Rusiju izaslanika Mateja Vučićevića. Vučićević je trebalo da ruskom imperatoru podnese memorandum u kome se iznosi zahtjev da Osmansko carstvo ustupi Crnoj Gori Zetu ili Bar s okolinom, a ukoliko to nije ostvarljivo, onda da ruski car odobri preseljenje 40.000 Crnogoraca u Rusiju. Ni ovog puta nije izostao zahtjev ruskom caru da uzme Crnu Goru pod svoje visoko pokroviteljstvo. Za dva crnogorska zahtjeva – da proglasi pokroviteljstvo nad Crnom Gorom i da podrži proširenje crnogorske teritorije, ruski vladar nije imao razumijevanja smatrajući da oni ugrožavaju principe na kojima počiva međunarodni poredak. S druge strane, zahtjevi koji se odnose na pružanje finansijske pomoći uglavnom su ispunjeni. U vrijeme ratovanja s Osmanskim carstvom, kao i u vrijeme sukoba u Primorju, mitropolit Petar stekao je poziciju vodeće političke ličnosti u Crnoj Gori. Iako je u mnogim važnim događajima značajnu ulogu imao i crnogorski guvernadur iz porodice Radonjić, njegova pozicija nikada nije bila takva da bi se on mogao smatrati mitropolitovim zamjenikom, a pogotovo ne suvladarom. U odnosu na guvernadura, mitropolit je imao veću podršku naroda i glavara, dok je od ruske, francuske i austrijske vlade imao tretman koji odgovara vodećoj političkoj ličnosti. Uz to, imao je mnogo veće političko umijeće i harizmu nego guvernadur. Već krajem XVIII vijeka bilo je očito da uticaj koji je guvernaduru pripadao nije bio rezultat njegove moći da ga obezbijedi, već mitropolitove volje da mu u tom trenutku taj uticaj ne osporava. Mitropolit je smatrao da je guvernadur, nakon nestanka Mletačke republike, čovjek bez ozbiljnog političkog uporišta i bez znatnijeg uticaja u narodu. Sve dok je guvernadur pristajao na status mitropolitovog pomoćnika u političkim i vojničkim poslovima, između njega i mitropolita nije bilo ozbiljnijih razmirica. Ali, kada je guvernadur pokušao da djeluje samostalno, i to u spoljnopolitičkim poslovima, mitropolit je preduzeo mjere da ga politički eliminiše. Iako se ne zna na čiji podsticaj, guvernadur Vuko Radonjić je maja 1817, bez znanja crnogorskih glavara i mitropolita, poslao u Rusiju izaslanika, koji je ruskom vicekancelaru nosio memorandum sa nekoliko političkih zahtjeva i prijedloga. U Radonjićevom memorandumu predlaže se ruskom vicekancelaru da u slučaju rata između Rusije i Osmanskog carstva ruska vlada u Crnu Goru pošalje jednog izaslanika, dva bataljona vojske, teško naoružanje i drugi ratni materijal. On traži i da ruska vlada imenuje konzula u Kotoru, pošalje zaostale subvencije, organizuje naseljavanje Crnogoraca u Rusiji, te započne rad na ujedinjenju Crne Gore i Srbije... Iako nije poznato da li je Radonjićev izaslanik uspio da dođe do Rusije, on je makar pokušajem da samostalno nastupa prema ruskoj vladi ušao u prostor političkog djelovanja koji isključivo pripada mitropolitu. Mitropolitovo pravo da vodi spoljnu politiku zemlje bilo je utvrđeno i glavarskom odlukom iz 1797. godine. Ovaj prekršaj je još težim činilo to što se guvernadur usudio da stupa u tajne pregovore s ruskom vladom. Kada se saznalo za ovaj guvernadurov poduhvat, mitropolit je uz podršku grupe glavara sazvao skupštinu na Cetinju, na kojoj je trebalo donijeti odluku o ukidanju guvernadurskog zvanja. Skupština glavara iz čitave Crne Gore održana je na Cetinju oktobra 1818, a njen tok je nalikovao klasičnom političkom procesu. Na skupštini je izvršeno ispitivanje guvernadura, na isti način kao što se okrivljeni ispituje pred sudijom. Guvernadur je optužen da je bez znanja glavara i mitropolita „pisao i slao u druga carstva pisma”, što je ukazivalo da je održavao tajne veze sa austrijskim vlastima. Nakon isljeđivanja, odlučeno je da se guvernadur proglasi krivcem zbog toga što „upire protivu volje i misalah našega gospodara vladike Petra”, da mu se zabrani bavljenje „narodnim poslovima” i da mu se, konačno, oduzme guvernadursko zvanje. Mitropolit Petar je i posljednjih petnaest godina vladavine radio na sređivanju unutrašnjih prilika: rješavanju sporova, sprečavanju sukoba i nasilja, ublažavanju posljedica siromaštva i gladi. Prvih decenija XIX vijeka u Crnoj Gori bila su česta krvava razračunavanja između pojedinaca, bratstava i plemena, a širenju sukoba doprinosilo je i nepostojanje snažnijih organa centralne vlasti. Nemajući u svojim rukama moć represivnog aparata, mitropolit je izazivačima i učesnicima sukoba pisao poslanice, u kojima ih je molbama, kletvama ili prijetnjom pozivao da prestanu da se sukobljavaju i da se izmire. Ukoliko je bio u mogućnosti, on je i lično odlazio među zavađene, s namjerom da ih izmiri. Iako je njegov lični autoritet bio nesporan, moć da samo riječima – molbama ili kletvom prekine sukobe nije uvijek bila dovoljna. Snazi njegovih riječi nije uvijek moglo da pomogne ni vjerovanje da se njegove kletve ostvaruju. U jednoj poslanici iz 1818. mitropolit Petar kaže: „Ja s velikom žalošću i sa suzama vidim, da svi vaši neprijatelji i svi đavoli od svijeta ne bi vam mogli toliko zla, toliko štete i sramote učiniti, koliko vi sami sebe činite. A što je fajde žalit i plakat, kad više ljubite zlo nego li dobro, i sramotu nego li poštenje, i kad ne slušate što ve ja učim i sovjetujem i što ve molim i zaklinjam”. Januara 1821. preklinje njeguška plemena da se ne uključuju u sukob zbog krvne osvete između Herakovića i Vrbljana, već da pronađu krivca i da ga kazne. Pojedinim plemenima upućivao je molbe da održavaju mir i slogu, da se ne daju zavesti od zlih ljudi koji žele da izazivaju sukobe, da slušaju glavare koji rade za njihovo dobro i da ne otimaju imovinu nejakima i siromašnima. Posebno ih je molio da čuvaju slobodu koju su s mukom izvojevali. Održavanje mira među plemenima mitropolit je posebno smatrao važnim u vrijeme velike gladi i oskudice, jer ograničavanje slobode kretanja u takvim okolnostima može situaciju učiniti još težom. Mitropolit zato poziva crnogorska plemena da dogovore opšti mir. On im preporučuje da slogu po svaku cijenu održe barem dok ne rodi novo žito. Ovakve mitropolitove molbe često nijesu nailazile na podršku među ugroženim plemenima, tako da je pred njihovom nasilničkom prirodom nedjelotvoran bio svaki racionalni razlog. Iako je nekoliko decenija nastojao da učvrsti mir u Crnoj Gori, on nije postigao uspjeh kojim bi mogao biti zadovoljan. Pred kraj života pisao je da narod ne sluša njegove naredbe i molbe, i da u Crnoj Gori „samovoljstvo caruje”. Poslije 1815. mitropolit Petar je vodio borbu i protiv turkofilskih struja u pograničnim crnogorskim plemenima. U jednom pismu kaže da ne može trpjeti domaće izdajnike, koji pomažu Osmanlijama da osvoje Crnu Goru. Kada se u Piperima pojavila jaka turkofilska struja, mitropolit predlaže Bjelopavlićima da oružjem priskoče u pomoć procrnogorskoj grupaciji u ovom pograničnom plemenu. Isto tako, Bjelopavlićima je poručio da se suzdrže od nasilja prema Piperima, jer je u nekim slučajevima takvo nasilje podstaklo pojedine Pipere da naprave savez sa Osmanlijama. Mitropolit je prekorijevao i one Crnogorce koji su pristali da za novac ratuju u osmanskoj vojsci protiv hrišćana. Gotovo do pred kraj vladavine, mitropolit je morao da se bori protiv kolaboracije pojedinih crnogorskih plemenskih starješina sa skadarskim pašom. Desilo se da je tempo političkog života mitropolita Petra pratio putanju njegovog biološkog života. Već oko 1820. on je bio čovjek od sedamdeset godina, od toga više od trideset pet na vlasti, tako da je bilo prirodno da se postepeno smanjuje njegova vladarska energija i preduzimljivost. Već tada on razmišlja i o izboru nasljednika. Početkom XIX vijeka za nasljednika je odredio sinovca Dimitrija (Mitra) Stijepova, ali je on umro 1807. godine. Zatim je 1823. za nasljednika odredio sinovca → Đorđija Savova Petrovića Njegoša, koji se 1829, umjesto za duhovnički poziv, odlučio za vojničku karijeru. Umjesto njega, za nasljednika je izabrao trećeg sinovca, Radivoja (Rada) Tomova (→ Petar II Petrović Njegoš), koji će ga i naslijediti na vladarskom tronu. Mitropolit Petar umro je na Cetinju, 18. oktobra 1830, nakon 46 godina vladavine. U testamentu, koji je datiran na dan njegove smrti, mitropolit moli svakog Crnogorca i Brđanina da mu oprosti ako je što prema njemu pogriješio, a oprost daje i svima koji su bili grešni prema njemu. On ostavlja amanet narodu da uspostavi mir i da poštuje crkvenu imovinu. U testamentu označava svog sinovca Rada Tomova za nasljednika. On kaže i da ostavlja narodu u nasljeđe novac koji je dobijen od Rusije i koji će uz pomoć jednog ruskog izaslanika biti iskorišćen za uspostavljanje institucije sudske vlasti. Na kraju, mitropolit proklinje svakoga ko bi pokušao da Crnogorce i Brđane odvoji od Rusije. Mitropolit je sahranjen u krugu Cetinjskog manastira, da bi četiri godine kasnije, kada je zbog nekih radova otvoren mitropolitov grob, njegovo tijelo, navodno, nađeno „cjelokupno i sveto”. Tada je donesena odluka o njegovom proglašenju za sveca.