Ivan Crnojević (prva polovina XV vijeka – Cetinje, 1490), zetski vladar od 1464/65. do 1490. godine. Ivan Crnojević započeo je državničku dužnost kao gospodar koji je nastavio djelo svojeg ratobornog oca → Stefana Crnojevića. Obnavljajući državnopravnu tradiciju → Vojislavljevića i → Balšića, od samog početka stvarao je vojsku sposobnu da se odupre mletačkim ucjenama i osmanlijskoj ekspanziji. Sa iskušenjem čovjeka čija je politička sudbina bila da u ulozi taoca bude na dvoru → Stefana Vukčića Kosače, ovaj „u Hrista Boga blagovjerni i Bogom štićeni gospodar Zetski”, gotovo sve godine vladavine proveo je u odbrani nasljeđa viteškim vojevanjem protiv imperijalne politike sultana → Mehmeda II i mletačkog senata. Sin prvog vladara iz dinastije Crnojević (→ Crnojevići) izdanak je dvije snažne feudalne porodice – Crnojevića i Kastriota, po majci Mariji, kćerki uglednog albanskog feudalca → Ivana Kastriota i sestri → Đerđa Kastriota Skenderbega. Svjestan opasnosti i izazova pred kojima se njegova država nalazila, ušao je u bespoštednu borbu protiv Mlečana, Osmanlija i velikaša u susjedstvu. Sukob sa Mletačkom republikom na početku vladavine zbog pridobijanja mletačkih podanika Svetomiholjske metohije, Budve, Grblja i Paštrovića, stavio je pred velika iskušenja mletačku upravu u → Kotoru. Koristeći nezadovoljstvo seljaka iz okoline Kotora i pobunu u Grblju i Paštrovićima, Ivan se u rano proljeće 1465. s vojskom uputio prema Kotoru. Na putu su mu se priključivali seljaci i pripadnici sitne vlastele iz kotorskog distrikta, što je uplašilo Mlečane i ukazalo im na svu ozbiljnost predstojećeg napada. Vidjevši da sa starim susjedom nema šale, reagovali su na sebi svojstven način i ubrzo, aprila 1465, ucijenili Ivanovu glavu na 10.000 mletačkih livara, obećavajući uz njih, onome ko ubije gospodara Zete ili ga uhvati, kuću u bilo kom mletačkom gradu po njegovom sopstvenom izboru i doživotnu penziju u iznosu koji se davao za dva konjanika „na latinski način”. Zbog ratnih okolnosti, mletačke vlasti su zabranile bilo kakav trgovački promet sa državom Crnojevića. To se veoma negativno odrazilo ne samo na stanovništvo Zete i Kotora, već i šire okoline. Zbog toga su u martu 1466, posredstvom hercega Stefana Vukčića Kosače, započeli pregovori o izmirenju Ivana Crnojevića i Venecije. Krajem godine kotorski knez je od Sinjorije bio ovlašćen da Ivanu ponudi status koji je imao njegov otac Stefan, pa je Ivan od 1467. nosio titulu mletačkog kapetana Zete. Buna je još uvijek plamtjela u Grblju i Paštrovićima. Kotorani su zato odlučili da se radi gušenja bune obrate Ivanu Crnojeviću, koji je uspio da umiri nezadovoljne seljake obećavajući im bolji položaj i rasterećenje od dažbina. Za ovu uslugu Ivan Crnojević je od mletačkog senata dobio na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu, uz obavezu da ubira prihode za Mlečane. U znak priznanja za obavljeni posao, Ivanu je određena provizija u visini od 600 dukata godišnje. Time je stara provizija iz vremena Stefana Crnojevića povećana sa 600 na 1.200 dukata. Mlečani su Ivanu vratili vojvodsko zvanje koje je imao njegov otac i proviziju za obavljenu vojnu službu. Kada je kotorsko plemstvo zatražilo stroge kazne za učesnike pobune, sa čim se saglasio mletački senat, grbaljsko stanovništvo se energično oduprlo, tako da je kotorski providur zatražio posredništvo Ivana Crnojevića. Grbljani su bili spremni jedino da njega poslušaju, jer ih, kako se u izvorima navodi, „samo njegov duh vodi”. Do konačnog mira (1469) došlo se tek kada su Mlečani pristali da mu na upravu ustupe Grbalj, Paštroviće i Crmnicu i udvostruče godišnju proviziju. Ostavši udovac poslije smrti supruge Gojsave, kćerke albanskog velikaša Đorđa Arijanita Komnina, Ivan je (1469) za svoju drugu suprugu izabrao Maru (→ Crnojević, Mara), kćerku hercega Stefana Vukčića Kosače, sestru hercega Vlatka Kosače. Iako je dobro poznavao narav starog hercega u čijem je zatočeništvu proveo godine mladosti, odlučio se na stvaranje porodičnih veza sa njim. Do sklapanja braka došlo je u julu 1469. godine. Brak je bio u znaku iznevjerenih očekivanja. Kada su 1471. Osmanlije zaposjele istočne djelove Gornje Zete, Ivan Crnojević je pristao da im na ime godišnjeg danka isplaćuje 700 dukata. Takav politički potez nije bio po volji mletačkim vlastima, koje su smatrale da će im on i te kako biti potreban u sukobu sa Osmanlijama. Zbog toga su čekali povoljan trenutak da sa Ivanom ponovo stupe u pregovore. Dok su akcije Osmanlija u Aziji tokom 1472. bile u zamahu, u ugarskom dijelu Bosne došlo je do obnavljanja dijela bosanskog kraljevstva. Na njegovom čelu stajao je baron Nikola Iločki. Svjestan opasnosti koje mu prijete od Osmanlija, on je u oktobru 1472. uputio u Dubrovnik hercegu Vlatku i Ivanu Crnojeviću emisara, sa zadatkom da povede razgovore o zajedničkim akcijama protiv Osmanlija. Iako razgovori nijesu bili uspješni, u izvorima se navodi da su herceg Vlatko i Ivan Crnojević zajednički vodili borbu protiv Osmanlija. Uviđajući da se stav gospodara Zete uveliko promijenio i da je nastupio pogodan trenutak da ga privuku na svoju stranu, Mlečani su 1473. Ivanu Crnojeviću dodijelili plemićku titulu i godišnju platu od 600 dukata. Pošto se nakon potpisivanja ugovora sa Mlečanima osjetio sigurnim, Ivan Crnojević je iste godine prestao da plaća danak sultanu. Takva njegova odluka izazvala je negodovanje na Porti, pa su i napadi osmanskih odreda na njegovu državu od te godine počeli bivati sve češći. Osmanlijama je pošlo za rukom da 1473. zaposjednu krajeve sa lijeve strane rijeke Morače, što im je dalo znatno bolju stratešku poziciju za vojne intervencije na teritoriji Zete. Za Ivana je to bio povod za razračunavanje sa osmanskim snagama. Ivanova odlučnost za borbu protiv Osmanlija došla je do izražaja i prilikom opsade → Skadra, maja 1474. godine. Skadru, opkoljenom sa 8.000 vojnika pod komandom rumelijskog beglerbega Sulejmana, pritekao je u pomoć, tako da je providur Antonio Loredan uspio da odbije napad. Kod brda Sv. Marko snage crnogorskog gospodara su, zajedno sa mletačkim snagama, pružile snažan otpor osmanskoj vojsci i uspjele da spasu Skadar od pada pod osmansku vlast. Budući da su znali za plovnost rijeke Bojane, Mlečani su, posredstvom novoimenovanog providura Skadra Leonarda Baldua, brdskim putevima uspjeli da Ivanu Crnojeviću dostave građu za sklapanje čamaca na obali Skadarskog jezera i sa njima je zetski gospodar pomogao odbranu opsjednutog grada. Senat je sve raspoložive brodove poslao prema Bojani i upravnicima područja, sve do Krfa, naredio da priteknu u pomoć. Od evropskih vladara tražio je pomoć radi zajedničke odbrane. Ivan Crnojević je tokom čitavog ljeta učestvovao u ratnim sukobima pod mletačkom zastavom. Opsada je trajala gotovo četiri mjeseca. Crnojević je, prema izvorima, gospodario Skadarskim jezerom i u više navrata uspio da razbije osmanske snage, koje su pokušavale da pruže pomoć opsadnim trupama. Cijeneći okolnosti, uputio je Senatu molbu da mu za slučaj osmanskog osvajanja Skadra i njegove zemlje ustupe neku tvrđavu u koju bi se s porodicom sklonio. Ova neuspjela osmanska opsada Skadra završila se početkom avgusta 1474. godine. Mletačka pobjeda naišla je na širok odjek, a Skadar je predstavljen kao „štit hrišćanstva”. Borbe oko Skadra uvjerile su Ivana Crnojevića u snagu Osmanske imperije i njene ozbiljne namjere da pod svoju vlast stavi i njegove teritorije. Zbog toga je odlučio da prijestonicu sa → Žabljaka Crnojevića na Skadarskom jezeru pomjeri na Rijeku Crnojevića, gdje je krajem 1475. počeo sa izgradnjom Riječkog grada (→ Obod). Podizanje nove prijestonice, u neku ruku, bilo je odgovor na početak osmanske izgradnje utvrđenja u Podgorici. Ratne godine pune neizvjesnosti donijele su 1475. sukob i fatalni razlaz između hercega Vlatka i Ivana Crnojevića. Prema onome što je herceg Vlatko saopštio Sinjoriji, sukob sa Ivanom Crnojevićem započeo je tako što je sultan Mehmed II hercegu Vlatku „učinio milost”, odnosno pozvao hercega da svoje poslanike uputi na Portu. U Carigradu su hercegovi izaslanici uspjeli da postignu mir sa sultanom i čak dobiju njegovo obećanje da će hercegu biti vraćen dio okupirane teritorije (Hercegovine). Sultan je hercegu Vlatku tada ponudio da mu pomogne u osvajanju Zete. Ukoliko on na to ne bi pristao, sultan bi uz angažovanje sopstvenih snaga zauzeo teritorije „sve do mora”. Poručio je hercegu da se neće izmiriti sa Ivanom Crnojevićem. Slično sultanu, prema Ivanu Crnojeviću reagovao je i sam herceg Vlatko, koji ga je optuživao za razne stvari. Zbog takvog njegovog ponašanja, umalo je došlo do otvorenog sukoba između Kosače i Crnojevića. Da bi spriječili ovaj sukob, Mlečani su i hercegu Vlatku i vojvodi Ivanu uputili svog poslanika Frančeska Kontarinija sa zadatkom da pokuša da ih izmiri i savjetuje prijateljsko držanje i zajedničku borbu protiv Osmanlija. Međutim, kako je te godine uslijedio osmanski napad na Kroju, Kontarini je upućen u opsjednuti grad. Pošto je mletačko posredovanje izostalo, sukob između dvojice bivših saveznika i prijatelja se sve više zaoštravao. Mletački senat nije bio ravnodušan prema takvim odnosima, pa je u julu zavađenim stranama upućen novi izaslanik koji je trebalo da radi na pomirenju. Kontariniju je savjetovano da i on posreduje. Vijesti o Ivanu Crnojeviću iz septembra 1475. kazuju da je dubrovački senat te godine odlučio da se gospodaru Zete uputi 8 milijara crijepa. Na osnovu toga, može se zaključiti da je zetski gospodar osjećao sve jači pritisak sultana Mehmeda II, zbog čega je i pokušavao da se na izvjestan način, makar u vojničkom pogledu, obezbijedi. Smatrao je da se treba što bolje pripremiti za odbranu od predstojećeg osmanskog napada i stoga je potražio skrovitije mjesto za svoju novu rezidenciju na Obodu iznad Rijeke Crnojevića, koju je počeo graditi 1474. godine. Osmansko obnavljanje Podgorice, nedaleko od njegovog stolnog grada Žabljaka, činilo ga je nesigurnim. Stoga se obratio mletačkom senatu zahtjevom da mu pošalju jedan odred pješaka sa topovima za eventualno osvajanje Meduna, ali je iz Venecije stigao negativan odgovor, jer se takva akcija smatrala preuranjenom. Jedino mu je pošlo za rukom da sa svojim šurakom Vlatkom postigne dogovor da zajedničkim snagama pokušaju povratiti krajeve koje su im ranije Osmanlije otele. Nesporazumi između hercega Vlatka i kneza Ivana oko ingerencija nad teritorijama koje je trebalo osvojiti zaoštrili su ionako odranije surevnjive odnose. Sultan Mehmed smatrao je Ivana Crnojevića glavnim krivcem za neuspjeh opsade Skadra 1474. godine. Kosačinom delegatu, koji mu je u ime hercega Vlatka nudio pomoć, obećavao je da se ni pod kojim uslovima neće izmiriti sa crnogorskim gospodarom. Svjestan toga, Ivan je tražio pomoć od Venecije, a Republika je, shodno svojim interesima, širila vijesti o ugroženim hrišćanima. Međutim, ni mjere opreza niti konkretno preduzete radnje nijesu mogle spriječiti planirane sultanove napade. Nova osmanska ofanziva protiv Kroje u Albaniji ovoga puta podrazumijevala je i napade na teritoriju koju je kontrolisao Ivan Crnojević. U velikom oružanom okršaju koji se desio krajem 1477. ili samim početkom 1478. osmanske vojne snage su Ivanu Crnojeviću nanijele težak poraz, zbog čega je on bio primoran da posredstvom svojih povjerljivih poslanika zatraži pomoć od Mletačke republike. Mlečani su se tada za pomoć obratili papi moleći ga da „pribježište dobrih hrišćana”, kako su nazivali Ivanovu državu, uzme u zaštitu. Papa, ipak, nije ništa preduzeo, što je Osmanlijama iznova dalo šansu da otvore nove frontove. Nakon zauzeća Kroje juna 1478, sultan je mogao razmišljati o novim poduhvatima, jer su mu za njih putevi uveliko bili otvoreni. Osmanski napadi na Kroju i sjeveroistočne oblasti Ivana Crnojevića bili su tek uvod u veliko ratovanje koje je sultan Mehmed II pokrenuo s proljeća 1478. godine. Cilj ovog pohoda bio je da definitivno ovlada mletačkom teritorijom u Albaniji i Zetom Crnojevića. Iz Venecije su širene propagandne poruke da se na ova područja upućuju vojne snage konjanika i pješaka sa hranom i ratnim materijalom, kako bi ovim glasinama stanovništvo u albanskim i zetskim gradovima bilo ohrabreno. Sultan je naredbu o pokretu trupa objavio u aprilu 1478. godine. Izvori pominju masovno bježanje naroda pred brojnom osmanskom vojskom, čiji komandanti nijesu pristajali ni na kakve uslove. Početkom maja, prvi osmanski odredi, predvođeni rumelijskim beglerbegom Sulejmanom i anadolskim beglerbegom Mustafom, kojima se početkom jula pridružio i sultan Mehmed II, primakli su se Skadru. U prvim napadima zabilježeni su veliki gubici napadača. Mletačko brodovlje spriječeno je da uplovi u Bojanu, a uz pomoć Dubrovčana čete Ivana Crnojevića krstarile su Skadarskim jezerom i noćnim napadima nanosile Osmanlijama znatne gubitke. U zavještanju iz 1499. Ivanov sin Đurađ navodi kako je njegov otac „cara protiv sebe razjarivao i hranu mu otimao”. Kada je sultan krajem avgusta procijenio da Skadar neće moći brzo zauzeti, naredio je beglerbegovima da osvajaju i pustoše okolne gradove. Tako je beglerbeg Sulejman čamcima preko jezera krenuo na Žabljak i zauzeo ga. Nadajući se takvom napadu, Ivan je nešto ranije preselio svoj dvor na Obod iznad Rijeke Crnojevića. Beglerbeg Mustafa zauzeo je u to vrijeme Drivast i Lješ, gdje je zarobio dvije mletačke galije i surovo kaznio njihove posade. U međuvremenu, mletački senat je, kao i više puta ranije, tražio pomoć od susjednih italijanskih država, ali odziva nije bilo. Jedinog pouzdanog prijatelja Mletačka republika imala je u crnogorskom gospodaru Ivanu Crnojeviću, čiji su laki brodovi na jezeru i pod skadarskom tvrđavom nanosili znatne gubitke neprijatelju, plijeneći hranu, oružje i opremu. Nakon uspješnog osvajanja pomenutih okolnih tvrđava, sultan Mehmed je dalju opsadu Skadra prepustio rumelijskom beglerbegu sa oko 8.000 vojnika i sa glavninom trupa vratio se u Carigrad. Mletački senat se ponadao da će se sultan zadovoljiti osvajanjem zetskih i albanskih teritorija i da će ga neuspjeh u osvajanju Skadra navesti da pristane na mir. Potpuno drugačiji utisak se mogao steći na osnovu izvještaja providura Antonija da Leze, kojim se naglašavalo izuzetno teško stanje nakon osmanskih zvjerstava i malih zaliha hrane i oružja. Položaj branilaca Skadra postajao je iz dana u dan sve teži. To su bili razlozi za donošenje odluke da se ponude uslovi mira koji su za napadače, nemoćne da zauzmu grad, bili neočekivana koncesija. Senat je pošao od procjene da se nova odbrambena zona pomjera prema gradovima u Primorju, te da se vojni kontingenti za odbranu upućuju u Kotor, Budvu, Bar i → Ulcinj. Zbog toga je providuru flote Tomazu Malpijeru povjerio pregovore s rumelijskim beglerbegom. Teško bolesnog Malpijera, zamijenio je Zuan Dario, s ovlašćenjem da Skadar ustupi napadačima, pod uslovom da ga stanovništvo sa imovinom može napustiti. Činilo se da su Mlečani Skadar žrtvovali čim je mletački kancelar počeo pregovore sa sultanom, iznoseći kao prvi uslov da vojnici i građani, koji to žele, prethodno napuste grad. Već 25. januara 1479. mir je zaključen. Procijenjeno je da bi za trajan mir bilo dobro sultanu ustupiti gotovo polovinu zetskih i albanskih teritorija. Ugovorom je bilo predviđeno da Mlečani, pored Skadra i još nekih mjesta na Levantu, sultanu plate 100.000 dukata ratne odštete, kao i 10.000 dukata godišnjeg tributa za slobodnu trgovinu. Riješeno je, takođe, da Venecija zadrži Drač i zetske primorske gradove – Ulcinj, Bar, Budvu i Kotor, glavni administrativni centar mletačke uprave. Ivan Crnojević, čiji se ratnički duh osjećao u svim mletačkim uspjesima tokom ovog ratovanja, u ugovoru nije ni pomenut. Izgubio je prijestoni grad Žabljak, ali je zadržao gospodarstvo nad krajevima podlovćenske Crne Gore. Sultan Mehmed II nije želio da u Ivanu Crnojeviću vidi mletačkog „službenika”, već oblasnog gospodara sa kojim se želio konačno razračunati. Iz Podgorice su upućeni vojni kontingenti koji su poslije teških borbi uspjeli zetskog gospodara da potisnu iz Zete. Mlečani, umjesto datih obećanja i garancija sigurnosti, prepustili su ga sudbini samosnalaženja. Tako je zetski gospodar, umjesto u Veneciji, pribježište našao u Južnoj Italiji kod napuljskog kralja. Nema potvrde u istorijskim izvorima da su Osmanlije ovakvim ishodom zagospodarile i podlovćenskim dijelom Crne Gore, ali je sasvim sigurno da su njihove posade zaposjele Žabljak i Obod. To što Ivan nije otputovao u Veneciju, nameće razmišljanja da je bio razočaran separatnim mirom o predaji Skadra, koji je zaključen mimo njega. Do danas u mletačkim izvorima ne nalazimo razloge zbog čega je otišao u Apuliju kod napuljskog kralja Erantea i pokušao da dobije pomoć od pape, italijanskih državica i ugarskog kralja. Ovo dvogodišnje diplomatsko djelovanje završilo se neuspjehom, tako da mu je preostalo jedino da se vrati i nastavi ratovanje koje, u međuvremenu, njegovi rođaci i savremenici nijesu prekidali. Uprkos snažnom otporu i žrtvovanju, osmanska vlast je uspostavljena u krajevima koje su po ugovoru sa Mletačkom republikom dobili. Sjedište novonastalog sandžaka postao je Skadar, čiji je gradski distrikt uvećan pridodavanjem Zabojane, oduzete od ulcinjskog i Mrkojevića od barskog distrikta sa okolinom jezerske krajine. Tako su, osim ranije zauzetih gradova Meduna i Podgorice, sastavu Skadarskog sandžaka pripali Žabljak i ostrva na Skadarskom jezeru. Ovako zaključenim mirom, Mlečani su omogućili da osmanska vlast svede prostor njihovog ratnog saveznika „vojvode Ivana” na uzani podlovćenski prostor. Time je stanovništvo, nezadovoljno i iscrpljeno ovim ratovanjem, prihvatalo osmansku vlast. Grbljani, Paštrovići, Crmničani i seljaci iz okoline Budve ubjeđivali su osmanske pregovarače da su i ranije priznavali vlast Ivana Crnojevića. Razlog takvom ponašanju nalazili su u tadašnjem poštovanju njihove vjerske tradicije i prava na zemlju. Nasuprot njima, kotorski providur je dokazivao da se radi o starim odmetnicima, koji takvim ponašanjem otvaraju mogućnost za povratak Ivanu Crnojeviću, njihovom stvarnom gospodaru. O tome kako su pregovarali osmanski i mletački predstavnici u vezi sa pomenutim stanovništvom ovih krajeva, svjedoči podatak da je u aprilu 1481, neposredno pred smrt, sultan Mehmed II „iz čiste ljubavi i prijateljstva” priznao Mlečanima pravo na Grbalj i Paštroviće. Tursko-mletačka granica je utvrđena u brdima iznad mora i Skadarskog jezera sa znatno suženim mletačkim distriktima Budve, Bara i Ulcinja. Nezadovoljan ovakvim razgraničenjem, mletački senat će preko baila slati česte žalbe, vodeći računa pritom da time ne izazove kršenje mira. Pogranični sporovi i nevolje stanovništva Crne Gore u zaleđu, kao i egzistencijalna odbrana, bile su čest predmet pažnje kotorskog providura i podgoričkog kadije. U takvim uslovima, stigla je vijest da je sultan Mehmed II, osvajač Konstantinopolja, 3. maja 1481. umro. Vlast u Carstvu zapala je u krizu zbog borbe za prijesto između njegovih sinova → Bajazita II i Džema. Ovakvo stanje pokušao je da iskoristi ugarski kralj Matija Korvin, pokretanjem novog krstaškog rata za protjerivanje Osmanlija iz Evrope, računajući na podršku pape i vladara zapadnoevropskih zemalja. Na to je vjerovatno računao i crnogorski gospodar Ivan Crnojević. Dok je pokušavao da preko napuljskog kralja inicira stvaranje antiosmanske lige, Ivan Crnojević je, putujući kroz Ankonu, obavio poklonjenje Bogorodičinom hramu u Loretu, zavjetujući se tom prilikom da će, po povratku u domovinu, podići crkvu u njenu čast. Ostaje nepoznato šta je sve za vrijeme dvogodišnjeg odsustva iz zemlje preduzeo u uzaludnim pokušajima povratka u tri navrata, sve do dolaska u Dubrovnik koji su zabilježili notari. Naime, kratak boravak Ivana Crnojevića i Leke Dukađina, sredinom juna 1481, u Dubrovniku uz konstataciju da obojica „odletješe u Albaniju”, daje pravo pretpostavke njihovog angažovanja u antiosmanskom pokretu koji je inicirao Matija Korvin nakon smrti sultana Mehmeda II. Sredinom juna 1481, Ivan se vratio i do septembra uspio da potisne osmanlijsku vlast uz nekoliko značajnih vojnih pobjeda. Međutim, u isto vrijeme, sultanski prijesto preuzeo je Bajazit II, koji je 22. juna 1481. porazio vojsku brata Džema i prinudio ga da spas traži na Rodosu kod Jovanovaca, a zatim i kod zapadnih vladara koji su ga pokušali koristiti za pokretanje opšteg rata protiv Osmanlija. Mlečani su požurili da sa novim sultanom potvrde mir iz 1479. i u tome uspjeli već u januaru 1482. godine. U novonastalim uslovima, Ivan Crnojević je bio prinuđen da prihvati obaveze plaćanja 700 dukata godišnjeg harača, kao i u vrijeme sultana Mehmeda II, kada je ovakav porez prihvatio od 1472. godine. Uprkos ove obaveze, samostalno je gospodario u podlovćenskoj Crnoj Gori, uporno je braneći i izgrađujući novo državno jezgro s centrom u Cetinjskom polju. Upravo tamo je, najvjerovatnije poslije 1475, preselio vladarsko sjedište, nakon šestogodišnjeg stolovanja na Obodu. U skrovitoj podlovćenskoj kotlini, do tada poznatoj pod nazivom Dolac, već 1482. sagradio je dvor (→ Dvor Ivana Crnojevića) i osnovao naselje → Cetinje, koje je učinio političkim središtem.

Nakon preuzete poreske obaveze, od Osmanlija nije napadan, a u oblasti kojom je upravljao nije bilo sultanovih podanika. Što se tiče granice između Ivanovih i osmanlijskih posjeda, ona je išla između Pješivaca, Bjelopavlića, duž Zete i Morače, tako da su pod sultanovom vlašću ostali Podgorica, Medun i Žabljak. Poznato je da su 1485. pod osmanskom vlašću bili krajevi Pipera, Kuča, Hota i Bjelopavlića. Sa mletačkom upravom u Kotoru Ivan je uređivao odnose tako da se nije odricao posjeda koje su držali Kotorani. Loši odnosi između Crnojevića i Mletačke republike, kojima je osnovni uzrok bio sporazum o predaji Skadra, potvrđen Carigradskim mirom (1481), pogoršavani su raznim nesporazumima zbog nejasno određenih granica, trgovačkih sporova, krijumčarenja i čestih ubistava. Nepovoljna pozicija Crne Gore u mirovnom ugovoru između Osmanske imperije i Mletačke republike činila je često neizvjesnom i sudbinu njenih podanika. Zbog brojnih pograničnih incidenata, Ivan je bio prinuđen da sam pribavlja satisfakciju, čime su često lokalni oružani sukobi bili neizbježni. Karakterističan je slučaj posjeda (Crmnice, Grblja i Paštrovića), koji su ranijom odlukom Senata bili privremeno ustupljeni Crnoj Gori, a koje je gospodar Ivan 1482. proglasio svojima i štitio ih vojnim snagama. Ovu i slične okolnosti, Mlečani su koristili da diplomatskim putem traže satisfakciju, smatrajući Ivana sultanovim „vazalom”. Boravak najmlađeg Ivanovog sina Staniše (→ Crnojević, Skenderbeg (Staniša)) na sultanovom dvoru od 1485, dovodi se često u vezu sa ovakvim držanjem Mletačke republike. Nejasne su okolnosti zbog kojih je ovaj Ivanov sin po dolasku na sultanov dvor primio islam i kao povjerljiv sultanov činovnik dospio do položaja skadarskog sandžakbega, uzimajući, ne slučajno, ime znamenitog Skenderbega. U vezi sa mišljenjima da se radi o Stanišinoj ličnoj želji da ode na sultanski dvor, ostao je zapis u Manastiru Ćelija Piperska u kojem, između ostalog, piše: „Pođe Staniša Ivanović na Portu cara sultan-Bajazita.” Ostaje otvoreno pitanje da li je primio islam po dolasku u Carigrad 1485, ili poslije smrti oca Ivana 1490. godine. Na vazalski odnos mogla bi upućivati činjenica da je pošao putem svojeg ujaka Stefana, najmlađeg sina Stjepana Vukčića Kosače, koji je, takođe, postao sultanov saradnik, poznat pod imenom Ahmet Hercegović. U svakom slučaju, Ivana nije obavezivao mirovni ugovor između Venecije i Osmanske imperije, što najbolje pokazuje njegovo snalaženje i odupiranje i prema duždu i prema sultanu. Poslije izgradnje dvora, Ivan je pristupio gradnji → Cetinjskog manastira, shodno zavjetu koji je ranije dao pred „nerukotvorenom” Bogorodičinom ikonom u njenom hramu u Loretu. Manastir je završen krajem 1484. i u njemu je od sljedeće godine bila rezidencija crnogorskog mitropolita koji je u vrijeme prethodne ratne kampanje boravio na Vranjini, Komu i Obodu. Dvor na Cetinju je organizovao po ugledu na onovremene evropske dvorove, gdje se među saradnicima pominju vojvode Đurađ i Vuk, kefalije i dvorodržica kao „maior domus”, logotet Božidar Grk i šef dvorske kancelarije „dijak” Nikola Kosijer, sastavljač Ivanovih isprava. Diplomatsku službu organizovao je Nikola Štiljanović, a crkvene poslove mitropolit Visarion, uz čije se ime pominje „prestol mitropolije cetinjske, jakože jest mitropolije zetske”. Ovim manastirom Ivan Crnojević je sazidao duhovno sjedište → Cetinjske mitropolije i stvorio osnovne uslove za njen rad i opstanak. Novoizgrađenom manastiru, osnivačkom poveljom pisanom 4. januara 1485. na Rijeci, poklonio je brojne posjede. U prvoj, docnije proširenoj verziji darovne povelje, unijetoj u Cetinjski ljetopis, dat je spisak prinovljenih manastirskih imanja, dodatih onima koje je gospodar Ivan ranije zavještao. Zaštita manastirske imovine regulisana je posebnim zakonom, poznatim pod nazivom Sud carski i patrijaršijski. Cetinjskom manastiru pridodati su posjedi Komske i Goričke crkve sa svim nekretninama, pravima i obavezama. Cetinjska mitropolija će u administrativnom pogledu biti istinski baštinik i legitimni produžetak ranije crkvene organizacije od ustanovljenja i seoba sa Prevlake, preko Budve, Prečiste Krajinske, Vranjine, Koma i Oboda. Država Ivana Crnojevića zahvatala je ista ona područja koja će naslijediti njegov sin → Đurađ (Đurđe) Crnojević. Prema podacima osmanskih deftera, koji su nastali u vrijeme Skenderbega Crnojevića, Ivanovog najmlađeg sina, koji je 1485. upućen na sultanov dvor u Carigradu, ta oblast je obuhvatala 6, odnosno 7 nahija: Lješansku, Župu (sela Beri, Momišići, Tološi i još neka), Malonšiće (sela Kosić, Spuž i dr.), Pješivce, Cetinje, Rijeku i Crmnicu. Tako ograničena ova oblast je s obje strane kod Budve izlazila na more, a takođe i na područje Grblja, gdje su Crnojevići imali svoja „stara solila”. Ni Kotorani ni Mlečani nijesu bili zadovoljni Ivanovim susjedstvom usljed čega su njihovi odnosi bili vrlo hladni. I jedna i druga strana (Kotorani i Mlečani – Ivan Crnojević) smišljala je na razne načine kako da za sebe pribavi što veću korist i dočepa se teritorija na koje je polagala pravo. To pritajeno neprijateljstvo kulminiralo je ubistvom na kotorskoj pijaci koje se dogodilo u sukobu između dvije grupe kotorskih podanika 14. septembra 1489. godine. Tom prilikom je ubijen jedan solar Ivana Crnojevića. Bez obzira na mletačko podanstvo, Ivan Crnojević se odlučio da pravdu uzme u svoje ruke i ubicu kazni. Njegov sin Đurađ se sa oružanim odredom uputio prema Lastvi, selu na Vrmcu, gdje je ubica bio nastanjen. Mještani i samo selo nemilosrdno su kažnjeni. Đurđevi ljudi su prvo izvršili pljačku, a potom selo predali plamenu. U nekoliko kuća izgorjelo je devet seljaka i dvoje djece, da bi narednih dana došlo i do nemilosrdne sječe vinograda. Kotorani, a ni Mlečani, nijesu mogli mirno posmatrati širenje ovog sukoba koji je polako prerastao u mali granični rat. Zbog toga su se u oktobru iste godine za pomoć obratili svom bailu u Carigradu, zahtijevajući da on zatraži vojnu intervenciju od Porte. Glavni argument koji je u pisanoj formi upotrijebljen u pregovorima sa Portom bio je da „Presvijetla Republika” poštuje mir sa Osmanskim carstvom, pa da to treba da čini i Ivan Crnojević. Na Porti su se ozbiljno pozabavili rješavanjem ovog graničnog sukoba, zbog čega je i Ivan Crnojević morao da se povuče i popusti. Prvi izaslanici Ivana Crnojevića pojavili su se zato u Mlecima samim početkom 1490, nudeći mir i rješenje svih sporova koji su nastali u okolini Kotora. Bio je to jedan od posljednjih poteza u državnoj politici Ivana Crnojevića. Posljednjih godina svoje vladavine pokušao je popraviti odnose s Mletačkom republikom, tražeći da se sporovi rješavaju mirnim putem. I Mlečani su dolazili do uvjerenja da odnose treba popravljati. Kako se u državnim poslovima sve češće pojavljivao njegov sin Đurđe, koji je važio za sjajnog ratnika, kotorski knez Paolo Eriko (Erico) nastojao ga je učiniti srodnikom, vjerujući da je to put za uspostavljanje bolje saradnje. Njegovim posredovanjem došlo je do Đurđeve ženidbe Lizbetom (Jelisavetom), njegovom rođakom, iz ugledne mletačke patricijske porodice. Kada je sporazum o bračnoj vezi postignut i svatovi bili na putu za Crnu Goru, gospodar Ivan je iznenada umro. Sahranjen je u prvoj polovini jula 1490. u svojoj zadužbini, Bogorodičinoj crkvi na Cetinju.