Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1813 – Cetinje, 1851), crnogorski mitropolit, vladar, književnik. Petar II peti je vladar iz dinastije Petrović Njegoš (→ Petrovići Njegoši). Prije nego što je primio monaški čin i uzeo ime Petar, zvao se Radivoje (Rade). Mitropolit → Petar I Petrović Njegoš, koji je bio njegov stric, odredio ga je za nasljednika 1829. godine. Od 1825. živio je u → Cetinju, gdje je završio crkvenu školu, opismenio se i stekao osnovna znanja. Sredinom 1825. poslat je u Toplu kod Herceg Novog da nastavi školovanje, koje je okončao krajem 1826, kada se vratio u Cetinje. Poslije školovanja u Toploj, Radivoje je nastavio da se obrazuje u Cetinju, pohađajući nastavu kod privatnog učitelja. Od 1827. do 1830. radio je u kancelariji mitropolita Petra. Tokom vladavine učio je francuski, italijanski, ruski i njemački jezik. Od jezika koje je učio najbolje je govorio i pisao francuski. Poslije dolaska na vlast, posvetio se i književnom radu. Radivoje Petrović Njegoš postao je crnogorski gospodar dan nakon smrti mitropolita Petra, 19. oktobra 1830, kada je na glavarskom skupu pročitan testament njegovog strica, kojim ga označava svojim nasljednikom. Sjutradan je primio i monaški čin. Već na početku vladavine susrešće se sa dva krupna politička problema: statusom manastira Stanjevići (→ Stanjevićka rezidencija) i Maine (→ Mainska rezidencija), koji su bili u crnogorskom vlasništvu, ali na teritoriji Austrije, i sa protivničkim djelovanjem guvernadura (→ Crnogorski guvernaduri), koji je bio crnogorski glavar, ali austrijski štićenik. Austrijske vlasti su mu uputile pismo u kome traže od porodice Petrović Njegoš da uzme iz manastira Stanjevići i Maine stvari koje su pripadale mitropolitu Petru jer namjeravaju da manastire stave pod svoju vlast. Novi crnogorski gospodar je austrijskim vlastima odgovorio da imovina manastira Stanjevići i Maine ne pripada samo porodici Petrović Njegoš, već svim Crnogorcima podjednako, te da od svog prethodnika nikada nije čuo da se Stanjevići nalaze unutar teritorije Austrije. Neistinitom je smatrao i tvrdnju da je Manastir Stanjevići ustupljen mitropolitu Petru na korišćenje. Kao vladar koji želi da između Crne Gore i Austrije održava pogranični mir i dobrosusjedske odnose, preporučuje austrijskim vlastima da odustanu od takvih zahtjeva, strahujući da time mogu izazvati otpor stanovništva. Novembra 1830. doći će i do obračuna novog crnogorskog gospodara, ili tačnije rečeno njegovih privrženika, sa guvernadurom Vukolajom (Vukom) Radonjićem. Taj sukob će se okončati guvernadurovom eliminacijom iz političkog života. Obračun sa guvernadurom započeo je nakon saznanja da se tokom novembra 1830. tajno sastao sa austrijskim generalom i drugim austrijskim zvaničnicima, i to s namjerom da, kako se sumnjalo, pomogne uspostavljanju austrijskog pokroviteljstva nad Crnom Gorom. Odlukom o oduzimanju zvanja guvernadura Vuku Radonjiću, 1830, ne završava se obračun s njim. Budući da je raščinjeni guvernadur i dalje mogao biti oslonac austrijskoj politici u Crnoj Gori, najviša zemaljska vlast u Crnoj Gori je 4. januara 1832. donijela odluku da se bivši guvernadur uhapsi, a njegova porodica protjera iz zemlje. Kratko vrijeme guvernadur je bio u zatvoru, a zatim je protjeran iz Crne Gore. Sličnu sudbinu doživjeli su i njegovi najbliži rođaci. Time je iz crnogorskog političkog života zauvijek uklonjena porodica koja je imala pretenziju da preuzme svjetovnu vlast. Pored rješavanja važnih političkih pitanja, novi crnogorski vladar je januara 1831. ispunio i posljednji uslov za dobijanje episkopskog (vladičanskog) čina. U crkvi na ostrvu Komu, na Skadarskom jezeru, prizrenski mitropolit Zaharije proizveo ga je za arhimandrita. Prilikom dobijanja arhimandritskog zvanja, na zahtjev glavara, iako tvrdi da to nije želio, promijenio je ime, uzevši ime svog prethodnika – Petar, odnosno, Petar II Petrović Njegoš. Ubrzo nakon dolaska na vlast, Petar II je uočio da je glavni problem Crne Gore u tome što nema snažnije institucije vlasti, koje bi mogle garantovati mir i poredak u zemlji. Bilo mu je jasno i da se djelotvorne institucije vlasti ne mogu uspostaviti bez dovoljno novca za njihovo funkcionisanje, ali da taj novac Crna Gora za sada nema. Još u vrijeme njegovog prethodnika bilo je pokušaja da se, uz pomoć ruskih činovnika i podršku ruske vlade, ustanovi djelotvorni aparat državne vlasti. Na tome su krajem dvadesetih godina XIX vijeka u Sankt Peterburgu radili Ivan Vukotić i Matej Vučićević, ruski državljani i vladini činovnici porijeklom iz Crne Gore. Obojica su posljednjih godina vladavine mitropolita Petra I obavljali i dužnost zastupnika Crne Gore kod ruske vlade. Poslije mitropolitove smrti, novi crnogorski vladar nastavio je da preko njih radi na ostvarivanju ove ideje. Koristeći autoritet koji su imali kao izaslanici ruskog cara, a pri tome se i lažno predstavljajući kao ličnosti visokog ranga u ruskoj vladi i vojsci, njih dvojica su uz pomoć arhimandrita Petra II sazvali glavarsku skupštinu (zbor) na Cetinju, i na toj skupštini donijeli odluku o formiranju novih organa državne vlasti. Skupština je održana 20. septembra po starom, odnosno, 2. oktobra 1831. po novom kalendaru, i na njoj je ustanovljen vrhovni zemaljski sud, nazvan Senat, kao i organ izvršne, tj. sudsko-policijske vlasti, nazvan Gvardija. Za uređenje i rad državih institucija od značaja je bilo i uvođenje djelovodnih knjiga u najvišim organima (vladarska kancelarija i Senat). U vrijeme kada su u Crnoj Gori uspostavljeni novi organi državne vlasti, dolazi do velikih nemira u Osmanskom carstvu i izbijanja pobuna u Egiptu, Skadarskom pašaluku i Bosni. Iako je od ruskog konzula u Dubrovniku imao strogo uputstvo da na granici s Osmanskim carstvom održava mir, metež koji je zavladao u Carstvu podstakao je kod arhimandrita Petra II ambiciozne planove o zauzimanju Zetske ravnice i Podgorice. Njegovo uvjerenje u izvjesnost uspjeha bilo je osnaženo uzajamnom podrškom koja je postojala između njega i Husein-bega Gradaščevića, predvodnika pobune u Bosni. Na arhimandritova neumjerena očekivanja podsticajno su djelovale i slične nerealne ideje koje su postojale kod Ivana Vukotića. I on je, kao ruski podoficir, koji se u Crnoj Gori predstavljao kao general, žudio za vojničkom slavom. Prema povjerljivom austrijskom izvještaju, Vukotić je bio zanesen željom da vrati Crnoj Gori dio Ivanbegovine (države → Crnojevića). Upravo vođeni željom da jednim vojničkim prepadom pripoje Crnoj Gori strateški i ekonomski važan prostor Podgorice i Zete, oni su početkom 1832. počeli da organizuju odrede i pribavljaju ratni materijal. Za ovaj poduhvat obezbijedili su i učešće katoličkih albanskih plemena. Februara 1832. crnogorske snage pod komandom arhimandrita Petra II i predsjednika Senata Ivana Vukotića, potpomognute nekim albanskim plemenima, napale su na Podgoricu i Zetu. Bez dovoljno vojničke organizovanosti i usaglašenosti, a nespreman za frontalne napade, crnogorski odred je doživio potpuni neuspjeh. Nekoliko godina nakon dolaska na vlast, arhimandrit Petar II pripremao se za odlazak u Rusiju. Glavni cilj njegove posjete, pored dobijanja političke i materijalne podrške, trebalo je da bude dobijanje episkopskog čina. On je, nedugo nakon dobijanja zvanja arhimandrita (1831), namjeravao da posjeti Rusiju i da tamo bude hirotonisan za episkopa (vladiku), ali ga je ruski konzul Gagić odvraćao od takve namjere. Konzul Gagić ga je uvjeravao da na taj put ne bi trebalo krenuti dok se u zemlji ne uspostavi potpuno stabilna vlast. Dozvolu za odlazak u Rusiju tražio je od ruskog konzula i početkom 1832, ali je i tada odvraćen od putovanja. Tek sredinom juna 1833. crnogorski arhimandrit je krenuo iz Crne Gore, da bi nakon višenedjeljnog zadržavanja u Beču, u Sankt Peterburg stigao početkom avgusta. U Sankt Peterburgu je primljen kod ministra inostranih djela Neseljrodea, a zatim i kod sekretara Svetog sinoda. Nakon susreta sa arhimandritom Petrom II, ministar Neseljrode je referisao caru → Nikolaju I Romanovu o njihovom razgovoru, saopštavajući mu želju crnogorskog vladara da bude rukopoložen za episkopa. Car je odobrio njegov zahtjev, zakazavši hirotoniju za 6. avgust. Prije hirotonije, car Nikolaj je primio crnogorskog vladara u zvaničnu audijenciju. Hirotonija arhimandrita Petra II obavljena je u Spaseno-preobraženskoj crkvi u Sankt Peterburgu. Poslije hirotonije, crnogorski vladar se u Sankt Peterburgu zadržao nekoliko nedjelja, da bi krajem septembra 1833. krenuo za Crnu Goru. Kao crnogorski mitropolit i gospodar, titulisao se: „mitropolit Crne Gore i Brda”, „crnogorski i brdcki vladika”, „mitropolit crnogorski”, „arhiepiskop i vladika crnogorski i brdski”, „vladika crnogorski”. Uz titulu koju je najčešće koristio – „vladika crnogorski” često će stavljati samo svoje inicijale „P. P.” i plemensku odrednicu „Njegoš“. Upravo zbog načina na koji se najčešće potpisivao – „P. P. Njegoš“, savremenici će mitropolita Petra II nazvati „Njegoš“, i to se ime za njega koristi do naših dana. Nakon povratka iz Rusije započinje mitropolitov predan rad na stvaranju novih institucija, snaženju državne vlasti i rješavanju pograničnih problema. Za snaženje državne vlasti u Crnoj Gori od velikog značaja bila je novčana pomoć ruske vlade, koja se od februara 1834. uglavnom redovno isplaćuje. Još početkom 1832. mitropolit Petar II je razmišljao o otvaranju osnovne škole na Cetinju. Budući da tada u Crnoj Gori nije bilo nijednog čovjeka sa potrebnom stručnom spremom za učiteljski poziv, on je odlučio da učitelja potraži u inostranstvu. Preko svojih izaslanika, crnogorski mitropolit je januara 1832. stupio u kontakt s učiteljem Petrom Ćirkovićem iz Kotora. Prva svjetovna škola u nezavisnoj Crnoj Gori otpočela je s radom na Cetinju, 1834. godine. Škola je radila u → Cetinjskom manastiru, gdje su bili smješteni i njeni prvi učenici, kojih je bilo oko trideset. Cetinjska škola radila je do 1837, kada je zbog ekonomskih razloga nastava prekinuta. Njen rad nastavljen je 1842. godine. Iste godine započela je rad i osnovna škola u Dobrskom Selu, a otvorene su i dvije manastirske škole – u Manastiru Ostrog i u Brčelima u Crmnici. Od novca koji je dobio u Rusiji, mitropolit Petar II je kupio i štampariju, koja je 1834. instalirana u Cetinjskom manastiru. Mitropolit je za rad u štampariji angažovao ruskog tipografa Petrova, koji je kasnije za štamparske poslove obučio dvojicu Crnogoraca. U cetinjskoj štampariji publikovana je, pored brojnih knjiga, i prva periodična publikacija u Crnoj Gori – kalendar Grlica, čijih se pet svesaka pojavilo od 1835. do 1839. godine. U namjeri da uspostavi administrativnu proceduru koja priliči suverenoj državi, mitropolit Petar II je 1834. uveo i štampane putne isprave. Ova isprava imala je naziv Crnogorsko provodno pismo i bila je u formi diplome. Ove putne isprave izdavao je crnogorski senat. Od 1843. Crnogorsko provodno pismo će biti preimenovano u Crnogorski pasport (1843). Mitropolit Petar II je ustanovio i novi crnogorski grb, koji je prvi put upotrijebljen 1834. u jednom pasošu. Ovaj novi državni simbol predstavljao je modifikovani grb Crnojevića – dvoglavi bijeli orao s krstom između glava i lavom u pokretu ispod kandži. Od 1833. u Crnoj Gori uvedena je i obaveza plaćanja poreza. Najprije je Senat početkom godine donio odluku da se naplaćuje porez, a zatim je u Zakonu otačastva, koji je donesen maja 1833, utvrđeno da svaka crnogorska kuća treba da daje po jedan talir u narodnu kasu. Prikupljanje poreza otpočelo je naredne godine, pa je čak i mitropolit Petar II lično nadgledao njegovo ubiranje. On je ubjeđivao ljude da je plaćanje poreza neophodno za funkcionisanje države. Iako u jednom izvještaju o prikupljanju poreza u Bjelopavlićima kaže da je uspio da sakupi godišnji danak, on dodaje da je posao obavljen s velikom mukom, budući da u ovom plemenu ne samo da nema bogatih ljudi, nego nema ni onih koji bi se mogli smatrati srednje imućnim. Poslije mitropolitovog povratka iz Rusije dolazi i do personalnih promjena u najvišoj crnogorskoj vlasti. Ivan Vukotić i Matej Vučićević, predsjednik i potpredsjednik Senata, zbog sukoba sa mitropolitom Petrom II, napuštaju Crnu Goru početkom 1834. godine. Umjesto Vukotića, mitropolit Petar II je za predsjednika Senata imenovao svog bliskog rođaka – Sava Markova Petrovića Njegoša. Uzroci sukoba nijesu do kraja poznati, ali se zna da su Vukotić i Vučićević, a pogotovo Vukotić, često nastupali kao svjetovni gospodari, smatrajući čak da im za neke odluke nije potrebna mitropolitova saglasnost. Mitropolit Petar II je 1837, sljedujući instrukcije ruske vlade o reformi sistema vlasti, reogranizovao Senat i za njegovog predsjednika imenovao svog rođenog brata → Pera Tomova Petrovića Njegoša, a za potpredsjednika bliskog rođaka → Đorđija Savova Petrovića Njegoša. Izvršene su i promjene u sastavu Senata, pa su članovi ove institucije uglavnom postali ljudi koji su bili posebno bliski s mitropolitom i njegovim bratom. Time je uspostavljena potpuna mitropolitova dominacija nad aparatom državne vlasti, u čemu su njegovi savremenici prepoznavali izraženu mitropolitovu sklonost prema autoritarnoj vladavini. Pored reforme Senata, mitropolit Petar II je materijalno i personalno osnažio glavne institucije represivnog aparata – Gvardiju i Perjanike. Da bi u potpunosti kontrolisao državne finansije, od kojih je zavisilo stabilno funkcionisanje vlasti, mitropolit Petar II je 1837. ustanovio i instituciju glavnog državnog blagajnika – kaznačeja (rus. kaznačei, blagajnik; kaznačeistvo, državna blagajna). Iste godine kada je ustanovljena institucija državnog blagajnika, uvedeno je i zvanje kapetana. Dužnost kapetana najprije je bila da komanduje odredom Gvardije. U namjeri da Crna Gora dobije obilježja koja imaju uređene države, mitropolit Petar II je dao podsticaj da se izrade prva odlikovanja. Već 1839. pojavila se Medalja za hrabrost, koja je naredne godine bila modifikovana i izrađena kvalitetnije. Nešto kasnije, 1847, crnogorski vladar je naručio izradu još jednog odlikovanja za vojničke zasluge – Obilića medalju. U vrijeme mitropolita Petra II Crna Gora je dobila i svoju prvu zgradu za smještaj državnih institucija, odnosno prvu vladarsku rezidenciju poslije Dvora → Ivana Crnojevića. Zahvaljujući novčanoj pomoći ruske vlade, na Cetinju je 1838. podignuta zgrada, koja je u vrijeme kada je izgrađena dobila naziv „Nova kuća”. Kasnije je nazvana → Biljarda, i to zbog toga što se u jednoj njenoj prostoriji nalazio bilijar. Pored rada na izgradnji državne vlasti, mitropolit Petar II je od 1833. morao da se intenzivno bavi nizom spoljnopolitičkih i pograničnih pitanja. Problemi u odnosima između Crne Gore i Osmanskog carstva javljali su se na dvjema stranama – prema Skadarskom pašaluku (basen Skadarskog jezera, Podgorički kraj, Kuči) i prema Hercegovačkom pašaluku (Grahovo i Nikšićka oblast). Sporovi na granici prema Skadarskom pašaluku uglavnom su bili izazvani neriješenim imovinskim odnosima između crnogorskih i osmanskih podanika, ali i njihovim međusobnim sukobima. Mitropolit Petar II je smatrao da su Osmanlije glavni krivci za sukobe jer napadaju na crnogorska sela i otimaju imovinu crnogorskim podanicima. I pogranični sporovi između Crne Gore i Osmanskog carstva najčešće su bili uzrokovani socijalnim problemima i nacionalnim težnjama pravoslavnog stanovništva u Hercegovačkom pašaluku. Od početka 1834. mitropolit je pokušavao da neposrednim pregovorima postigne mir sa hercegovačkim vezirom Ali-pašom Stočevićem. Ali, za postizanje mira postojala je jedna velika prepreka: stav mitropolita Petra II da Grahovo pripada Crnoj Gori. Smatrao je da će izazivanjem tenzija i podsticanjem otpora prema osmanskoj vlasti na prostoru Grahova uspjeti da primora Ali-pašu na popuštanje, odnosno na odricanje od Grahova. Kada su tokom ljeta 1836. Grahovljani odbili da plaćaju danak, Ali-paša je naredio napad na Grahovo. Grahovljanima su tada u pomoć pritekli Crnogorci, među kojima je bio i mitropolitov rođeni brat. Krajem jula došlo je do sukoba na Grahovu, u kome su Crnogorci i Grahovljani poraženi. Ipak, ovaj poraz nije uticao na mitropolita Petra II da odustane od namjere da pripoji Grahovo. Izaslanici bosanskog vezira, kao i zastupnik hercegovačkog, bili su oktobra 1838. na Cetinju, gdje je postignut dogovor o Grahovu. Rad na postizanju crnogorsko-osmanskog sporazuma na granici prema Hercegovačkom pašaluku nijesu samo usporavala ili odlagala pitanja oko kojih se dvije strane nijesu mogle dogovoriti, već i sukobi do kojih je dolazilo tokom trajanja pregovora. Jedan od događaja koji je u najvećoj mjeri poremetio crnogorsko-osmanske odnose toga doba bilo je ubistvo Smail-age Čengića, muselima gatačkog, pljevaljskog, kolašinskog i drobnjačkog. Smail-aga je ubijen u Drobnjacima, septembra 1840, a na mitropolita Petra II se sumnjalo da je organizator ubistva. Uprkos sporovima i sukobima, mitropolit Petar II je nakon višegodišnjih pregovora uspio da sa Ali-pašom postigne dogovor. Krajem avgusta 1842. Ali-paša je pristao da dođe na sastanak u Dubrovnik, a do susreta dolazi narednog mjeseca. Njih dvojica su se na sastanku u Dubrovniku dogovorili o graničnoj liniji, pograničnom miru i statusu Grahova i Uskoka. Mitropolit Petar II i Ali-paša Stočević su prvom tačkom ugovora konstatovali da granica između Crne Gore i Hercegovine ostaje nepromijenjena. Napori za rješavanje pograničnih sporova nijesu bili samo glavno obilježje spoljnopolitičkih odnosa između Crne Gore i Osmanskog carstva tridesetih i četrdesetih godina XIX vijeka. U istom periodu pogranični problemi opterećuju i odnose između Crne Gore i susjedne Austrije. Još na početku vladavine mitropolita Petra II, austrijska vlada je zatražila od crnogorskog vladara da joj preda manastire Maine i Stanjeviće, koji su bili na njenoj teritoriji, i koji su, navodno, samo privremeno ustupljeni na korišćenje njegovom prethodniku. Iako austrijska vlada nije imala nikakvog prava na ove manastire, niti dokaza da joj pripadaju, odbijanje njenog zahtjeva nije bilo politički mudro, tim prije što Crna Gora nije imala ni političkog interesa da ove posjede brani po svaku cijenu. Pod pritiskom austrijske vlade, mitropolit je 1837. prodao Manastir Maine, a dvije godine kasnije i Manastir Stanjevići. Pristanak mitropolita Petra II da proda Manastir Maine, a kasnije i Stanjeviće, za austrijsku vladu bio je najvažniji uslov koji crnogorska strana mora da ispuni da bi došlo do zvaničnog razgraničenja između Crne Gore i Austrije. Nakon što je u razgovoru sa dalmatinskim guvernerom Lilienbergom pristao da proda Manastir Maine, mitropolita je primio austrijski kancelar → Klemens fon Meternih, koji mu je predložio da se izvrši razgraničenje između dvije zemlje. Mitropolit je taj prijedlog prihvatio, pa je iz Beča, februara 1837, uputio proglas crnogorskom narodu kojim ga obavještava da će ubrzo započeti utvrđivanje granične linije. Septembra 1837. formirana je komisija za razgraničenje između Crne Gore i Austrije, koja je istog mjeseca počela da označava graničnu liniju na terenu. Tokom tog višegodišnjeg posla mitropolit Petar II je pratio rad komisije i pomagao u rješavanju sporova. Uprkos čestim problemima, rad na utvrđivanju granice između Crne Gore i Austrije okončan je jula 1841, kada je potpisan ugovor o razgraničenju i kada su usvojeni protokoli granica austrijskih opština sa susjednim crnogorskim oblastima. Za politički i državni život Crne Gore u vrijeme mitropolita Petra II poseban značaj imali su odnosi s Rusijom. Ona je više od stotinu godina bila glavni finansijer crnogorske države, ali i činilac bez kojeg se nijesu mogla rješavati najvažnija unutrašnja politička pitanja. Za samo nekoliko godina vladavine mitropolit Petar II se u takav značaj Rusije mogao uvjeriti i iz ličnog iskustva. Novembra 1836. mitropolit Petar II je izdao proglas narodu kojim ga obavještava da namjerava otputovati u Rusiju. Krajem mjeseca krenuo je iz Crne Gore, da bi posljednjih dana decembra bio u Beču. Iako bi bilo u saglasju sa pravilima da u posjetu Rusiji krene tek kada dobije odobrenje preko ruskog konzulata u Dubrovniku, on za ovo putovanje nije tražio zvanično odobrenje, niti je o tome obavijestio Gagića. Tek iz Beča je uputio molbu ruskom caru da ga primi u audijenciju, poslavši mu i memorandum u kome traži da se Crnoj Gori prisajedini okrug Gornja Zeta i da se crnogorskoj vlasti daje redovna godišnja pomoć u novcu. Pozivajući se na istorijske činjenice, on objašnjava da su Crna Gora i Gornja Zeta nekada činile jedno knjaževstvo kojim su poslije pada Srpskog carstva upravljali kneževi iz porodice Crnojević. Zahtjev crnogorskog mitropolita da mu se odobri posjeta Sankt Peterburgu nije dočekan s odobravanjem kod ruskih zvaničnika. Ruski poslanik u Beču dobio je instrukciju da mitropolita odvrati od posjete Sankt Peterburgu, dok je njegov memorandum caru ocijenjen kao nerealan i nepoželjan. Iz ruskog Ministarstva inostranih djela stigla je i instrukcija da se crnogorskom mitropolitu predloži povratak u zemlju. Takva odluka izazvala je kod njega razočaranje i on od austrijskog kancelara Meterniha traži pasoš za odlazak u Pariz. Kancelar Meternih ga odbija, s obrazloženjem da austrijska vlada ne može izdavati putne isprave stranim državljanima. Mitropolit se onda direktno obratio Francuskom poslanstvu, koje mu je, prema saznanjima ruske diplomatije, odobrilo posjetu Francuskoj. Iako je mitropolitova namjera da otputuje u Pariz izazvala negodovanje ruske vlade, ona je ipak uticala na njenu iznenadnu odluku da se crnogorskom vladaru dozvoli posjeta Sankt Peterburgu. Februara 1837. stiglo je odobrenje za posjetu i crnogorski mitropolit je krenuo za Rusiju. Kada je stupio na rusku teritoriju dobio je naređenje da se izvjesno vrijeme zadrži u Pskovu, dok ne dobije saglasnost da nastavi put do Sankt Peterburga. Razlog za takvu odluku ruske vlade bile su ozbiljne optužbe protiv crnogorskog mitropolita, uglavnom zbog načina vladavine i stanja u zemlji. Nakon višemjesečnog čekanja, odnosno nakon gotovo trinaest nedjelja provedenih u Pskovu, crnogorski vladar je maja 1837. stigao u Sankt Peterburg. Nakon šest dana primljen je u audijenciju kod cara Nikolaja I. Taj prijem nije bio prijatan crnogorskom mitropolitu jer ga je car prekorio zbog namjere da posjeti Pariz, kao i zbog namjere da zauvijek napusti Crnu Goru. Na primjedbe koje su se odnosile na prilike u zemlji mitropolit je odgovorio da su plod intriga. Ruski car je zatim komentarisao zahtjeve koje je mitropolit iznio u memorandumu iz decembra 1836, nalazeći da je molba za teritorijalno proširenje neosnovana, ali da treba udovoljiti zahtjevu za dobijanje novčane pomoći. Car je izdao naređenje da se Crnoj Gori godišnje izdaje 80.000 rubalja kao pomoć za izdržavanje državnog aparata. Imperator je smatrao i da crnogorskog mitropolita treba stalno držati pod nadzorom, posebno kada se radi o upravljanju zemljom i trošenju ruskog novca. Mitropolit se iz Rusije, avgusta 1837, vratio u Crnu Goru. Početkom četrdesetih godina XIX vijeka nastupa novi period u vladavini mitropolita Petra II. Ako je do tada njegova vladavina uglavnom obilježena uspjesima, od 1842. gotovo da i nema značajnih uspjeha u njegovoj spoljnoj i unutrašnjoj politici. Poslije 1842, mitropolit Petar II se u politici prema Hercegovini trudio da održava postojeći poredak, ne podržavajući činjenja koja mogu biti uzrokom novih nesporazuma. Na granici prema Skadarskom pašaluku mir je bilo mnogo teže održati. Posebno su pogranični sporovi učestali od 1843, kada je na čelo Skadarskog pašaluka došao Osman-paša Skopljak. Jedan od zadataka koji mu je dala centralna vlast bio je da stalno djeluje protiv Crne Gore. On je trebalo da izaziva pogranične sukobe i da poradi na stvaranju jakih proturskih grupacija u samoj Crnoj Gori. Svoje pristalice pronalazio je među crnogorskim podanicima koji su odranije imali neki lični spor sa ljudima iz centralne vlasti. Ovoj grupi nezadovoljnika pridružio je i sve one koje je mogao podmititi novcem ili drugim vrijednostima. Većina njegovih pristalica poticala je iz plemena ili nahija uz granicu Skadarskog pašaluka, kao što su: Piperi, Kuči i Crmničani, gdje se odranije javljao najjači otpor državnoj vlasti i to uglavnom zbog odbijanja da plaćaju porez. Na ovaj otpor crnogorska vlast je u pojedinim slučajevima odgovorila najstrožim mjerama, ne ustručavajući se ni od izvršenja smrtnih kazni. Sve je to moralo ostaviti trajne posljedice na odnose između državne vlasti i porodica koje su u ovim sukobima stradale. Već tokom 1846. pređašnje nezadovoljstvo među djelovima pojedinih plemena ponovo se rasplamsalo i to pod uticajem Osman-paše Skopljaka, koji je smatrao da je zbog velike gladi koja vlada u Crnoj Gori, povoljan trenutak da se izazovu nemiri. Na njegov podsticaj, i njegovim novcem, izazvana je pobuna u Piperima na čijem je čelu bio Todor Božović, crnogorski senator. Pobuna je sredinom 1846. izbila i u dijelu Kuča koji je pripadao Crnoj Gori. Protiv pobunjenika u Piperima i Kučima crnogorska vlast je upotrijebila vojnička sredstva, kažnjavajući smrću vođe pobune i njihove najvažnije pomagače. Marta 1847. doći će i do pobune velikih razmjera u Crmnici. Pobunu je podstakao Osman-paša Skopljak, koji je pobunjenicima uputio i pomoć od nekoliko hiljada vojnika. Aprila 1847. na pobunjenike u Crmnici upućen je odred Gvardije, koji je uspio da ih rastjera i porazi. U ovim sukobima ukupno je ubijeno oko 60 pobunjenika i osmanskih vojnika koji su im pomagali. Dešavanja u Crnoj Gori tokom 1846. i 1847. imala su posljedice i na crnogorsko-ruske odnose, a posebno na stav ruske vlade prema crnogorskom vladaru. Pod uticajem nepovoljnih ocjena koje je o mitropolitu Petru II iznosio njen konzul u Dubrovniku, ruska vlada je bila nezadovoljna mitropolitovim držanjem u ovom teškom vremenu. Na osnovu Gagićevih izvještaja stvaralo se uvjerenje da se mitropolit neodgovorno odnosi prema državnim poslovima i problemima svog naroda. U drugoj polovini 1849. mitropolit Petar II se ozbiljno razbolio. Jaki napadi kašlja, koji su trajali više od dva mjeseca, kao i obilno izbacivanje krvi na usta, ukazivali su na tešku plućnu bolest, tada neizlječivu tuberkulozu. Ni prvih mjeseci 1850. njegovo zdravstveno stanje nije bilo mnogo bolje. Bolest je čak uznapredovala, pa se mitropolit preselio u Prčanj. U Prčanju piše testament, u kome navodi da za nasljednika ostavlja sinovca Danila Stankova (→ Danilo I Petrović Njegoš). Mitropolit Petar II Petrović Njegoš umro je 19. oktobra 1851, a sahranjen je u Cetinjskom manastiru, iako je neposredno prije smrti saopštio da želi da bude sahranjen u crkvi na Lovćenu (→ Kapela mitropolita Petra II Petrovića Njegoša)(Jezerskom vrhu), koju je podigao 1845. i posvetio je Svetom Petru Cetinjskom. Kao razlog zbog kojeg nije sahranjen u crkvi na Lovćenu navode se vremenske nepogode (obilne kiše). Tek septembra 1855. njegovi zemni ostaci preneseni su u crkvu na Lovćenu. U ovoj crkvi njegovi zemni ostaci nalazili su se do avgusta 1916, kada su po naređenju austrougarskih okupatorskih vlasti preneseni u Cetinjski manastir. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, crkva na Lovćenu, koju je tokom ratnih operacija oštetila austrougarska artiljerija, sasvim je srušena, a na njenom mjestu kralj → Aleksandar Karađorđević podigao je 1925. novu crkvu. Nova crkva je, kako se navodi u Spomenici Petra II Petrovića Njegoša, publikovanoj povodom prenosa njegovih zemnih ostataka, „podignuta na temeljima stare”. Četvrt vijeka kasnije, u vrijeme obilježavanja stogodišnjice smrti mitropolita Petra II, odlučeno je da se sa Lovćena ukloni crkva i podigne → Mauzolej mitropolita Petra II Petrovića Njegoša. Izgradnja Mauzoleja započela je 1971, a završena 1974. godine. Od tada njegovi zemni ostaci počivaju u Mauzoleju.