Danilo Petrović Njegoš (Njeguši, oko 1670 – Maine, Budva, 1735), crnogorski mitropolit i vladar. Za cetinjskog mitropolita (vladiku) izabran je kao jeromonah → Cetinjskog manastira 1697, odlukom crnogorskog zbora. Čin hirotonije jeromonaha Danila obavljen je na Crkvenom saboru u Sečuju (Pečuju), u Ugarskoj, gdje ga je patrijarh Arsenije III, na Petrovdan 1700. rukopoložio za episkopa. U sinđeliji koju mu je izdao patrijarh Arsenije III, eparhija koju je dobio naziva se Skenderijskom, a čine je oblasti: Crna Gora, Grbalj, Paštrovići, Krtole, Luštica, Bar, → Skadar, → Ulcinj, Podgorica, → Žabljak Crnojevića, Zeta, Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići. Tako je, barem prema odluci crkvenog sabora, pod duhovnom vlašću mitropolita Danila bila Crna Gora, ali i oblasti koje su pod vlašću Osmanskog carstva i Mletačke republike. Danilo Petrović Njegoš titulisao se kao: „mitropolit skenderijski i primorski”, „vladika od Cetinja i mitropolit od Skenderije”, „mitropolit skenderijski i primorski”, „vladika cetinjski”, „vladika cetinjski i mitropolit skenderijski i primorski”. Prvo pismo Danila Petrovića Njegoša sa političkom tematikom potiče iz aprila 1700, a upućeno je mletačkom guverneru Zanu Grbičiću. Pismo je Danilov odgovor Grbičiću na njegovo obraćanje povodom spora između Paštrovića i Cetinjana. U pismu se očituje Danilovo nezadovoljstvo zbog sklonosti Crnogoraca prema nasilju i anarhiji, kao i zbog nepoštovanja autoriteta mitropolita. Za narod kome treba da bude predvodnik, Danilo kaže da se Boga ne boji, da je nepostojan i prevrtljiv, kao i da je uvijek spreman da učini zlo. Već tada uviđa da se zakon i red u Crnoj Gori ne mogu uvesti bez oružane sile, kojom treba da upravlja cetinjski mitropolit („a nije nam dato ni na koga dignuti oružje, niti imamo vojsku da ih silom ustavimo da zlo ne čine”). Iz ovakvog razmišljanja jasno je da smatra da cetinjski mitropolit, pored duhovničkih obaveza, treba da ima i nadležnosti svjetovnog vladara. U vrijeme kada postaje mitropolit, Crna Gora je bila nezavisna od Osmanskog carstva, ali i često ugrožavana osmanskim napadima zbog odbijanja da plati godišnji porez. Kao ličnost kome položaj garantuje najveći autoritet u zemlji, on je uticao na rješavanje sporova s Osmanlijama, učestvujući i u pregovorima oko isplate zaostalih dažbina. Prilikom pregovora u Zeti, on je bio zarobljen od strane skadarskog vezira, koji je za njegovo oslobađanje tražio novac koji Crnogorci duguju carskoj kasi. Iako narodno predanje o tom događaju sadrži dosta detalja, izvorima se može potvrditi činjenica da je mitropolit Danilo bio zarobljenik skadarskog Demir-paše, koji ga zasigurno nije pustio na slobodu dok mu nije data tražena suma. Dok su trajali sukobi s osmanskom vlašću, mitropolit Danilo morao je da se bavi i unutrašnjim problemima. Kao ličnost od najvećeg autoriteta u zemlji, trebalo je da rješava brojne sporove između crnogorskih plemena, ali i između crnogorskih plemena i mletačkih podanika. Rješavanjem ovih sporova najčešće su se bavili njegovi izaslanici, dok je u nekim slučajevima i lično učestvovao u umiru. Takođe, mitropolit Danilo je vodio uobičajenu brigu i o crkvenim poslovima. Obavljao je rukopoloženja novih sveštenika i davao preporuke plemenskim starješinama kako da im podijele parohije. Poslije 1702. počeo je da podiže manastir na → Cetinju, budući da je manastir koji je podigao → Ivan Crnojević srušen u toku Morejskog rata. Manastir je podizan novcem Mitropolije i prilozima vjernika, a mitropolit Danilo je tražio novčanu pomoć i od mletačkih vlasti. Mitropolit je 1708. priznao i pećkog patrijarha Kalinika za zakonitog nasljednika pećkog trona. Učinio je to nakon smrti izbjeglog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, a neposredno prije nego što je Pećka patrijaršija i zvanično priznala samostalnost Karlovačke mitropolije. Godine 1709. crnogorski mitropolit je učestvovao na crkvenom saboru u Pećkoj patrijaršiji. Na kraju prve decenije XVIII vijeka, Crna Gora se nalazila u teškoj situaciji. Osmanski napadi izazvali su velika stradanja stanovništva i još veće siromaštvo, koje se najčešće pokušavalo umanjiti otimačinom stoke na susjednim osmanskim teritorijama. S druge strane, neophodnost da se učine izvjesni ustupci postepeno je dovodila u pitanje smisao otpora crnogorskih plemena na duži rok, pa i njegove političke efekte. Upravo kada je trajanje otpora postajalo sve neizvjesnije, došlo je do sukoba između Osmanskog carstva i Rusije, i što je još važnije, do uključivanja Rusije u balkansku politiku. Smatrajući da bi mu izgledi za pobjedu u ratu znatno porasli ukoliko bi pokrenuo na ustanak hrišćane na Balkanu koji se nalaze pod osmanskom vlašću, ruski car je početkom 1711. odlučio da ih pozove na ustanak. Carskom gramatom, koja je izdata 3. marta 1711, car → Petar I Romanov (Petar Veliki) poziva sve hrišćane „koji su se našli pod igom tiranskog turskog sultana” da se dignu na oružje protiv Osmanlija. Gramata je upućena „svim hrišćanima pravoslavne vjere, grčke i rimske”, pa time i Crnogorcima. Proglas ruskog cara u Crnu Goru donijeli su ruski oficiri: pukovnik Mihailo Miloradović i kapetan Ivan Lukačević, koji su stigli sredinom 1711. godine. Prema dinastičkoj istoriografiji, mitropolit Danilo je ruske izaslanike dočekao „s neizrečenom radosti i veseljem”, pozivajući Crnogorce da pomognu ruskom caru da oslobodi hrišćanski rod od osmanskog jarma. Tako su, na poziv ruskog cara, u Crnoj Gori započele pripreme za napad na osmansku teritoriju i podizanje ustanka hrišćana u crnogorskom okruženju. Prema izvještaju mletačkog generalnog providura, mitropolit je bio glavni organizator ustanka, i on je u svojoj kući na → Njegušima okupio predstavnike plemena Crne Gore i Hercegovine, gdje su se dogovorili da će napasti na osmanske gradove. Mitropolit Danilo, koji je bio na čelu ovog plemenskog zbora, imenovao je komandante plemenskih odreda, a zatim su on i pukovnik Miloradović preuzeli rukovođenje ustankom. Prema jednom izvještaju iz avgusta 1711, pod njihovom komandom bilo je oko 10.000 ljudi iz Crne Gore i Hercegovine. Pozivajući plemenske starješine u borbu, on je ustanak protiv Osmanlija okarakterisao kao obavezu svih hrišćana, dok je onima koji se ne odazovu njegovom pozivu, prijetio vječitim prokletstvom. Nakon poziva mitropolita Danila i pukovnika Miloradovića da se napadne na Osmanlije, tokom jula i avgusta 1711. došlo je do pohoda na osmanske gradove: Nikšić, Podgoricu, Spuž, Žabljak Crnojevića, Gacko. U vrijeme ovog pokreta Crnogoraca i Hercegovaca mitropolit Danilo je obavijestio kotorskog providura da se Crna Gora potčinila ruskom caru, koji će uskoro biti grčki, srpski i bugarski imperator. Mitropolit savjetuje kotorskog providura da bi mu bilo korisno da se lijepo odnosi prema njemu, jer time može obezbijediti naklonost ruskog cara. Dok su Crnogorci napadali na osmanske gradove, a mitropolit Danilo očekivao rusko zaposijedanje Albanije, rat između Rusije i Osmanskog carstva bio je završen krajem jula 1711. godine. Mitropolit to nije pouzdano znao ni do kraja oktobra, pa je u međuvremenu planirao da sa pedeset glavara otputuje u Rusiju i da se caru lično zahvali za uvažavanje koje je pokazao prema Crnoj Gori. Krajem oktobra 1711. on u prepisci sa generalnim providurom iskazuje kurtoazno uvažavanje prema Mletačkoj republici, ali sebe već smatra ruskim štićenikom, tražeći da mu, kada bude prolazio preko njihove teritorije, ukazuju odgovarajuću počast. Crnogorski napadi na osmanske gradove nijesu mogli a da ne izazovu osmansku reakciju. Već sredinom 1712. uslijedio je pohod osmanske vojske na Crnu Goru, kao odmazda za crnogorsko držanje u vrijeme osmansko-ruskog rata. Ukupno je osmanska vojska imala oko 20.000 vojnika. Mitropolit Danilo i pukovnik Miloradović pokušali su da organizuju odbranu, ali pred tolikom vojskom nikakva odbrana nije mogla biti uspješna. Osmanska vojska ubrzo je zauzela Cetinje i oštetila Manastir, a mitropolit Danilo se sklonio u Grbalj. Crnogorci su tada morali prihvatiti da plate jedan dio zaostalih dugovanja carskoj kasi i da daju taoce. Nakon ovih gestova pokornosti, osmanska vojska se povukla. Nakon završetka pohoda, mitropolit je namjeravao da pođe u Rusiju, zasigurno da bi dobio pomoć za Crnu Goru, ali je krajem 1712. odustao od puta. Krajem 1712. u Crnoj Gori se znalo da je došlo do novog rata između Osmanskog carstva i Rusije. Na vijest o izbijanju rata, mitropolit Danilo je započeo s ratnom i proruskom agitacijom među Crnogorcima. Očekivalo se da bi pukovnik Miloradović ponovo mogao doći u Crnu Goru, pa je, kako se navodi u jednom mletačkom izvještaju, on okupio Crnogorce oko razrušenog Cetinjskog manastira i započeo višednevno veselje zbog skorog početka rata protiv Osmanlija. Tih dana, sebe je u jednom pismu nazvao „Moskovom”, a Crnu Goru zemljom koja je pod ruskom vlašću. Uskoro su pod njegovim uticajem započela crnogorska četovanja na osmanskoj teritoriji, koja su izazivala još oštrije reakcije osmanske vlasti. Mitropolit je podsticao ratničko raspoloženje, šireći vijesti da će u zemlju uskoro doći ruski oficiri, koje šalje car Petar, kao i da će car poslati novac, koji će ubuduće redovno stizati. U vrijeme kada se očekivalo ponovno izbijanje ratnih sukoba, mitropolit Danilo je učinio jedan značajan državnički potez – predložio je Glavarskom zboru formiranje suda. Sud je trebalo da bude sastavljen od plemenskih starješina, a njihov zadatak bio je da presuđuju u većim sukobima, uglavnom između bratstava i plemena. Zbor je prihvatio ovaj prijedlog, pa je 1713. formiran sud od šesnaest glavara. Na čelu suda bio je Vukadin Vukotić. Sud je funkcionisao kao vrhovno mirovno vijeće, a njegovi članovi, najistaknutije plemenske starješine, davali su mu autoritet koji nijesu imali plemenski sudovi. Ipak, ugled sudija i garancija pravednosti koju su oni svojom ličnošću obećavali, nijesu bili dovoljni da bi se njihova presuda i sprovela, jer je nepostojanje natplemenske represivne institucije često uticalo da se ne poštuju sudske odluke. Uprkos tome, odluka o formiranju ovog suda značajna je kao pokušaj da se u zemlji uspostavi mir i da se stvori institucija natplemenske, odnosno državne vlasti. Kada je krajem 1713. saznao da je između Rusije i Osmanskog carstva sklopljen mir, crnogorski mitropolit bio je razočaran, žaleći se da ne zna kome da se obrati za pomoć. Takve okolnosti će ga primorati i na nešto drugačije odnose s Osmanlijama. Novembra 1713. u Rijeci Crnojevića dolazi do sastanka mitropolita Danila i grupe crnogorskih glavara sa izaslanikom skadarskog paše, koji je iznio tri zahtjeva: da crnogorska plemena plaćaju porez direktno sultanu, i to godišnje 12 kesa, da obnove grbaljske solane i da daju taoce koji će biti garancija da neće napadati na osmanske podanike. Crnogorska strana je odgovorila da će ove zahtjeve iznijeti na Zboru, koji će odlučiti da li će ih prihvatiti. Od tri zahtjeva, na Zboru je prihvaćen samo jedan – da se isplati danak sultanu. Prvih mjeseci 1714, dolazi i do upada crnogorskih četa na teritoriju Hercegovine, što je uticalo na vladu u Carigradu da krajem proljeća iste godine naredi bosanskom veziru Numan-paši Ćupriliću da pripremi kaznenu ekspediciju protiv Crne Gore. Prije napada, crnogorskim plemenima upućen je poziv da prihvate sultanovu vlast, isplate zaostale dažbine, daju taoce i pristanu da se izazivači nemira uklone iz Crne Gore. To su bili uslovi koje je trebalo ispuniti da bi Numan-paša Ćuprilić odustao od napada. Većina crnogorskih plemena, posebno ona izvan Katunske nahije, predlagala je da se ispune Ćuprilićevi zahtjevi, dok se mitropolit Danilo s predstavnicima katunskih plemena zalagao da se pruži otpor. Do pohoda Numan-paše Ćuprilića došlo je septembra 1714. godine. Od sultana je dobio naređenje da uhvati mitropolita Danila i nekolicinu najuticajnijih glavara, da primora Crnogorce na plaćanje poreza, te da iseli iz Crne Gore plemena koja su najupornija u odbijanju poslušnosti Porti. Raspolažući vojskom od 30.000 ljudi, on je bez većih teškoća osvojio Crnu Goru, i počinio do tada najveće represalije nad stanovništvom. Veći dio Katunske nahije, gdje je bilo središte antiosmanskog pokreta, spaljen je i opljačkan, a ubijeno je oko 400 Crnogoraca. Bosanski vezir nije uspio da uhvati ni crnogorskog mitropolita, jer se on sklonio na mletačku teritoriju. Razočaran zbog stradanja i razura koji je Crna Gora doživjela, a želeći da za narod dobije materijalnu pomoć, mitropolit Danilo odlučuje da se krajem 1714. uputi u Sankt Peterburg. Novembra 1714. stigao je u Beč, gdje je od ruskog poslanika tražio odobrenje za posjetu Rusiji. Ruskom poslaniku pokazao je gramatu koju je ruski car uputio Crnogorcima, saopštavajući mu da želi da posjeti imperatora kako bi mu predočio žrtve i stradanja koja je podnio crnogorski narod zbog ustanka koji je podigao na carev poziv. Iz Beča je mitropolit Danilo uputio i nekoliko pisama ruskom caru. U obraćanju caru, on navodi da su Crnogorci ostavljeni na milost i nemilost Osmanlijama, da su zbog višemjesečnog ratovanja sasvim osiromašili i da je Crna Gora razorena. Mitropolit zato traži od cara da ga primi i da materijalno pomogne vjerni narod koji je s velikim oduševljenjem prihvatio njegov poziv za rat protiv Osmanlija. Pismo slične sadržine poslao je i ruskom kancelaru Golovkinu. U vrijeme dok je mitropolit boravio u Beču, Osmansko carstvo objavilo je rat Mletačkoj republici, a kao povod za objavu rata navedeno je njeno pružanje utočišta crnogorskom mitropolitu i brojnim izbjeglicama iz Crne Gore u vrijeme Ćuprilićevog napada. Odgovor na molbu da posjeti Rusiju mitropolit Danilo nije dobio ni nakon više od dva mjeseca čekanja, pa je početkom 1715, nemajući strpljenja, a ni novca da ko zna do kada čeka zvaničnu saglasnost, odlučio da se uputi u Kijev. Iz Kijeva je ponovo pisao ruskom caru tražeći prijem. Ubrzo je iz Sankt Peterburga stiglo odobrenje mitropolitu da može doći u carsku prijestonicu. U aprilu 1715. mitropolit Danilo bio je u Sankt Peterburgu. Primio ga je i car Petar, na koga je, kako navodi jedan ruski istoričar, „ostavio prijatan utisak”. Crnogorski mitropolit je ruskom caru predao memorandum sa šest prijedloga ili molbi. U prvoj tački memoranduma predlaže se caru da stavi Crnu Goru pod svoju visoku zaštitu i da u ugovorima koje Rusija bude sklapala s Osmanskim carstvom ima u vidu ovu činjenicu. Smatrao je da bi bilo značajno da se ova odluka donese i kao tajni akt, ako drugačije ne može. Drugom tačkom memoranduma mitropolit predlaže caru da izda novu gramatu crnogorskom narodu, kojom će im zahvaliti za vjernost carskom prijestolu i žrtvovanje za hrišćansku vjeru tokom 1711. godine. Treća tačka memoranduma sadrži molbu da se crnogorskim i hercegovačkim plemenskim starješinama dodijele medalje kao znak priznanja, a četvrtom tačkom traži se od ruskog cara da novčano pomogne obnavljanje Cetinjskog manastira i njegove riznice. Petom tačkom memoranduma mitropolit Danilo moli ruskog cara da se crnogorskim izaslanicima koji su ranije došli u Sankt Peterburg odobri povratak kući, a posljednjom tačkom traži se naknada troškova koje su on i pukovnik Miloradović imali zbog kupovine ratnog materijala. Sve mitropolitove zahtjeve, osim prvog, koji ima isključivo politički karakter, ruski car je ispunio. Car je dodijelio 5.000 rubalja kao pomoć postradalom narodu, a 5.000 rubalja za ratne troškove. Donesen je i ukaz kojim je obezbijeđena redovna godišnja pomoć Cetinjskom manastiru od 500 rubalja, a mitropolitu i njegovoj pratnji plaćeni su i svi putni troškovi. Mitropolitu je dato i 160 zlatnih medalja da nagradi učesnike ustanka. Avgusta 1715. mitropolit Danilo je napustio Sankt Peterburg. Na povratku u Crnu Goru zadržao se u Beču, gdje je uspio da izdejstvuje prijem kod princa Evgenija Savojskog, vrhovnog komandanta austrijske vojske na Balkanu. U Crnu Goru se vratio aprila 1716. godine. Prema informacijama mletačkih vlasti, on i njegova pratnja iskrcali su se u Grblju, okićeni medaljama s likom ruskog cara, a narod im je svuda iskazao naklonost. Vanredni providur saznaje i da mitropolit djeluje na pridobijanju i ujedinjavanju pravoslavnih podanika Mletačke republike i Osmanskog carstva, jer mu je želja da postane poglavar i jednih i drugih. Providur o mitropolitu kaže da u prepisci s mletačkim vlastima iskazuje prijateljsku naklonost, ali da mu je na srcu – najprije ruski, a zatim austrijski car. U mletačkim izvještajima navodi se da je mitropolit Danilo, čak i kada su mnoga crnogorska plemena 1716. prihvatila vrhovnu mletačku vlast, ostao dosljedan u odanosti ruskom i austrijskom caru. Iako su znali da im mitropolit Danilo nije naklonjen, mletačke vlasti su pokušavale da ga učine saveznikom. Bez obzira na to što su u pridobijanju crnogorskih plemenskih starješina imali dosta uspjeha, Mlečanima je bio potreban i mitropolit, kao zasigurno najuticajnija ličnost u Crnoj Gori. On im je bio potreban ne samo da bi uspostavili potpunu političku kontrolu nad Crnom Gorom, nego i da bi njegovim pridobijanjem umanjili mogući austrijski uticaj u zemlji. Upravo u vrijeme kada se mitropolit Danilo vratio u Crnu Goru, u rat između Mletačke republike i Osmanskog carstva, koji je počeo krajem 1714, uključila se kao mletački saveznik i Austrija. U takvim okolnostima, kada postoji mogućnost da se granici Crne Gore može približiti ova hrišćanska sila, ne samo da mitropolit može postati njen povjerenik, nego i mnoga crnogorska plemena mogu promijeniti stranu na štetu Mletačke republike. Prvi mletački pokušaji da pridobiju crnogorskog mitropolita nijesu bili uspješni jer je mitropolit vješto izbjegavao da im konkretno odgovori na ponuđenu saradnju. Prema mletačkoj pretpostavci, on je odlagao odgovor jer je očekivao da će se ubrzo sresti sa austrijskim izaslanicima. Uvidjevši da su svi pokušaji uzaludni, mletački senat je odlučio da se s mitropolitom Danilom obračuna Inkvizitorski sud, zadužen za eliminaciju neprijatelja Republike. Krajem septembra 1716, Inkvizitorski sud je donio odluku da se mitropolit otruje. Zadatak da izvrši odluku suda dobio je vanredni providur u → Kotoru. Pored odluke da fizički eliminiše mitropolita, mletačka vlada je odlučila i da podrži uvođenje jednog novog glavarskog zvanja u Crnoj Gori, računajući da će time oslabiti mitropolitov uticaj. Prema instrukcijama vanrednog providura, delegacija crnogorskih glavara predala je u Veneciji, januara 1717, prijedlog da narod Crne Gore izabere svog guvernadura (→ Crnogorski guvernaduri), koji će biti njegov upravitelj, a da Mletačka republika daje platu guvernaduru i grupi plemenskih glavara. Mletački senat je odmah odlučio da podrži ovaj prijedlog, dajući crnogorskim plemenima pravo da, uz saglasnost vanrednog providura u Kotoru, izaberu guvernadura i dva serdara, koje će plaćati Republika. Uvođenjem zvanja guvernadura, Mletačka republika započela je da sužava prostor za političko djelovanje crnogorskog mitropolita, tako da nije bila potrebna prevelika mudrost da bi se prozrela njena namjera. Još kada su Mlečani uz pomoć glavara kojima su dali plate počeli da pridobijaju sve veći broj ljudi u Crnoj Gori, mitropolit Danilo je ocijenio da može ostati bez znatnijeg političkog uticaja. Održati taj uticaj bez pomoći barem jedne velike sile, u vrijeme kada susjedna država čini sve da taj uticaj suzbije, nije bilo moguće. A još je manje bilo moguće zalagati se za otpor osmanskoj vlasti i istovremeno se konfrontirati s Mletačkom republikom. Očekivanje da će Austrija doći na granice Crne Gore bilo je sve manje realno, a od Rusa odavno nije bilo nikakvog glasa. U takvim okolnostima, mitropolit Danilo povlači potez koji ga jedino može spasiti – avgusta 1717. obraća se mletačkim vlastima nudeći im političku i vojnu saradnju. Mlečani, kojima u to vrijeme ratovanje nije išlo onako kako su željeli, odlučuju da prihvate njegovu ponudu. Mletačke vlasti odmah su donijele odluku i o stavljanju van snage naredbe o njegovom trovanju. Do susreta između mletačkih predstavnika i mitropolita Danila došlo je početkom septembra 1717. u Herceg Novom, a crnogorski mitropolit iskazao je spremnost da organizuje odred koji će napasti na osmansku teritoriju. Rezultat sporazuma između mitropolita Danila i mletačkih vlasti bila je zajednička vojna akcija prema Baru. Oktobra 1717. odred od oko 1.200 Crnogoraca, s mitropolitom na čelu i mletačkom vojskom, napao je na Bar. U izvještaju generalnog providura za Dalmaciju, navodi se da su se Crnogorci pokazali kao dobri borci, a mitropolit je davao primjer ličnom hrabrošću. Nakon ovog pohoda, novembra 1717, on je mletačkim vlastima podnio prijedlog o formiranju deset četa od Crnogoraca, Paštrovića i Zećana, koje će imati 4.000 ljudi. Zadatak četa bio bi da čuvaju granicu i puteve između crnogorske i osmanske teritorije, što znači da bi u slučaju rata sprečavale prodor osmanske vojske prema teritoriji Mletačke republike. Republika je trebalo da obezbijedi plate za sve vojnike i oficire. Mitropolit Danilo je zatražio od mletačkih vlasti i pomoć za izgradnju galija i nabavku topova, kojima bi trebalo osvojiti Skadarsko jezero od Osmanlija. Nešto kasnije, januara 1718, generalnom providuru objašnjavao je da je ovladavanje basenom Skadarskog jezera važno za ekonomski opstanak Crne Gore. Mletački senat, u čijoj su nadležnosti bili spoljni poslovi, nije prihvatio prijedlog mitropolita Danila o formiranju četa od Crnogoraca, Paštrovića i Zećana, smatrajući da bi formiranje ove vojne formacije više koristilo mitropolitu i njegovom ugledu nego njima. Mletačku republiku prvenstveno je interesovalo da davanjem godišnjih plata pridobije najuticajnije plemenske starješine, a ne da finansira odred kojim bi komandovao cetinjski mitropolit. Pored traženja podrške za stvaranje vojne organizacije, mitropolit Danilo je zatražio od Senata i da mu prizna pravo duhovne jurisdikcije na prostoru Boke Kotorske i na osmanskim oblastima koje su nakon završetka rata s Osmanskim carstvom (1718) pripale Republici. To znači na prostoru Grblja, Maina, Pobora i Brajića. Uz to, tražio je i pravo da može na tom prostoru podizati crkve. U to vrijeme, vanredni providur je pisao Senatu da se „cetinjski vladika najzad opredijelio za Prevedru Republiku”, tako da je bilo očekivano da će Senat, želeći da zadrži njegovo savezništvo, ali i da mu učini naknadu zbog odbijanja prijedloga o stvaranju vojne organizacije, prihvatiti ovaj zahtjev. Naravno, Senat je, ako već mora da čini ustupke, odlučio da ih učini u najmanjoj mogućoj mjeri. Dukalom od 7. maja 1718. mitropolit Danilo je dobio pravo duhovne jurisdikcije nad pravoslavnim sveštenstvom u oblastima koje su nakon rata s Osmanskim carstvom pripale Republici, kao i pravo da u tim oblastima obavlja obrede i podiže crkve. Ovom odlukom Senat mu je samo priznao pravo koje je on već imao u Grblju, Mainama, Poborima i Brajićima, što je njemu bilo nedovoljno. Mitropolit je zbog toga protestovao, pa mu je Senat novim dukalom, od 4. juna 1718, priznao pravo duhovne jurisdikcije – „kako na staroj, tako i na novoj teritoriji”. Za mitropolita Danila i → Cetinjsku mitropoliju ova odluka bila je značajna jer je priznato njihovo tradicionalno pravo duhovne jurisdikcije nad ovim oblastima. Time je osnažen ne samo njegov ugled vjerskog velikodostojnika, već i njegov politički ugled među pravoslavnim stanovništvom u Crnoj Gori i okruženju. Iako su mletačke vlasti u vrijeme rata 1714–1718. uspjele da steknu značajan uticaj u Crnoj Gori, nakon ovog rata mijenja se karakter njihovih odnosa s Osmanskim carstvom, pa samim tim počinje da se mijenja i njihova politika prema Crnoj Gori. Godine 1718. Mletačka republika je završila ratovanje s Osmanskim carstvom, tako da pokreti hrišćanskih naroda u pograničnim osmanskim oblastima za nju imaju sve manji značaj. Cijena koju je za kontrolu ovih pokreta bila spremna da plati do 1718. bila je neuporedivo manja poslije ovog datuma. Naravno da je uticaj u ovim oblastima bio i dalje zadatak njene spoljne politike, ali bez velikih planova, napora i ulaganja. To je važilo i za mletačku politiku prema Crnoj Gori – održati pređašnji uticaj, ali po najmanjoj cijeni. Zadugo neće biti ni većih sporova u crnogorsko-osmanskim odnosima, jer će se crnogorska plemena, ostavši bez mletačko-ruske podrške, truditi da s osmanskim vlastima pronalaze kompromisna rješenja. Većina crnogorskih plemena bila je 1718. potpuno slobodna od osmanske vlasti, osim što su povremeno, i to uz dosta ubjeđivanja i pregovaranja, morali da daju neku simboličnu sumu na ime poreskih dažbina. U ovim okolnostima, mitropolit Danilo je radio da ojača vodeću poziciju u crnogorskom društvu, kao i da obezbijedi kontinuitet mitropolitske vlasti u porodici Petrović Njegoš (→ Petrovići Njegoši). Početkom 1719, u vrijeme boravka pećkog patrijarha Mojsija u Crnoj Gori, mitropolit Danilo zatražio je od patrijarha da hirotoniše njegovog brata od strica → Savu Petrovića Njegoša, što je on i učinio. Ovim rukopoloženjem, Sava Petrović Njegoš određen je za Danilovog nasljednika na mitropolitskom tronu. Mitropolit Danilo je tako spriječio da se nakon njegove smrti bilo ko sa strane miješa u izbor novog cetinjskog mitropolita, dok je Glavarskom zboru, koji je prema tradiciji imao pravo da ga bira, ostavio mogućnost da izbor mitropolita samo potvrđuje. Određivanjem svog bliskog rođaka za nasljednika, mitropolit Danilo je uveo nasljednost ovog zvanja u porodici Petrović Njegoš. Time je uspostavljen temelj njihove dinastičke vlasti, a mitropolit Danilo postao je rodonačelnik dinastije Petrović Njegoš. Dvadesetih godina XVIII vijeka Crna Gora ušla je u razdoblje bez većih oružanih sukoba. Nije bilo osmanskih pohoda na crnogorska plemena, iako je bilo pritisaka da redovno plaćaju poreske dažbine. Uvijek kada je Crna Gora bila izložena takvim pritiscima, mitropolit Danilo je bio pobornik pregovora i simboličnih davanja, ne bi li se na taj način izbjegli sukobi i stradanja. „Naši Crnogorci se glupo ponašaju i ne predaju na vrijeme ni ono malo da bi Turke zadovoljili”, navodi u pismu iz 1727. godine. On priznaje i da nije velik danak koji osmanska vlast traži od Crnogoraca savjetujući im da se s njom nagode. Mitropolit Danilo je poslije 1718. održavao intenzivne odnose s mletačkim vlastima, i to uglavnom u vezi s rješavanjem pograničnih sporova, odnosno sporova između mletačkih podanika i Crnogoraca. U rješavanju ovih sporova pokazivao je posvećenost i dobronamjernost, ali je bio svjestan da je ograničena njegova moć da nekoga primora na poslušnost. Mletačke vlasti su uglavnom bile zadovoljne njegovim angažovanjem, cijeneći da je njegov napor iskren i da nije motivisan političkim razlozima. Naklonost prema Mletačkoj republici on je pokazivao i spremnošću da izvanrednog providura obavještava o prilikama u Osmanskom carstvu, a posebno o pokretima osmanske vojske. Kao prva vjerska i politička ličnost u Crnoj Gori, ali i kao duhovni poglavar pravoslavnog stanovništva u Primorju, mitropolit Danilo je poslije 1718. učestvovao u rješavanju čitavog niza njihovih svakodnevnih, životnih pitanja i problema. On je, recimo, učestvovao u umirima između porodica, kada je predmet spora bilo ubistvo ili krvna osveta. Snagom svog autoriteta radio je i na sprečavanju svih drugih nemira i sukoba. Pokazujući spremnost da se svi sporovi, a posebno između pograničnog stanovništva, što brže rješavaju, on je na zahtjev mletačkih vlasti saslušavao Crnogorce koji su optuženi za nasilje prema mletačkim podanicima. U dogovoru s mletačkim vlastima uticao je i da se formira umirni sud od 24 člana, koji je trebalo da presuđuje u sporovima između crnogorskih plemena i plemena na teritoriji Mletačke republike, kao i da pomogne održavanju pograničnog mira. U nekim slučajevima on je pozivao u manastir u Mainama (→ Mainska rezidencija) predstavnike zavađenih crnogorskih i primorskih plemena, i koristeći se svojim autoritetom njihovog zajedničkog duhovnog poglavara, uticao na njih da se izmire. Obično su se predstavnici sukobljenih plemena zaklinjali na Jevanđelje da će se do određenog roka držati dogovora o primirju. Mitropolit je tvrdio da on za održanje mira čini i više nego što može, ali da su njegovi rezultati skromni i kratkotrajni. U jednom pismu iz 1728. on čak iskazuje potpuno razočaranje svojim učincima: „Ja sam dosta i živ bio među ovi zli i nepokorni narod i odavno bih krepa od jazve, nego se razgovaram i gledam u prve strane istorije da su i gora zla bila i gore mutnje.” Pored rada na uspostavljanju mira i rješavanju sporova, mitropolit Danilo je obavljao i druge crkvene i svjetovne poslove. On je, recimo, pisao preporuke za Crnogorce koji su napuštali zemlju, pa je maja 1723. preporučio Crnogorcima u Peroju, u Istri, dva njihova zemljaka koji zbog krvne osvete moraju da napuste svoje ognjište. O njima kaže da su dobri hrišćani, ali da ih je muka nagnala da se isele. On moli Crnogorce u Peroju da ih lijepo prime i pomognu im da se snađu. Mitropolit je često pozajmljivao novac svojim podanicima – kako onima iz crnogorskih plemena, tako i pravoslavcima iz mletačkih oblasti u Primorju. Činio je to kako bi im pomogao da riješe neka od egzistencijalnih pitanja. Novac koji je pozajmljivao nije bio njegova svojina, već je pripadao Cetinjskoj mitropoliji. Održavanju mira i rješavanju međuplemenskih sporova, kao i očuvanju mira s Osmanlijama, uglavnom je bilo posvećeno djelovanje mitropolita Danila poslije 1720. godine. Izuzimajući pokušaj da obnovi političke veze s Rusijom (1721), nekih većih njegovih političkih poduhvata ili aktivnosti nije bilo. Vrijeme poslije 1718. i nije bilo podsticajno za takvo djelovanje jer hrišćanske države na Balkanu nijesu zadugo ulazile u sukobe sa Osmanskim carstvom. Ratujuća Crna Gora tada nikome od njih nije bila potrebna. Na njegovu slabu političku aktivnost uticao je i jedan lični problem – ozbiljna bolest. Već 1725. žali se vanrednom providuru da mu je oštećen vid i da uopšte ne može da piše. Dvije godine kasnije žali se da je hrom i da ne može hodati niti jahati konja. Za svoje noge kaže da su „iztruhle i izbišale”, a prema sopstvenim riječima, bolest je nastupila u njegovoj srednjoj dobi. Posljednjih desetak godina mitropolit Danilo je uglavnom proveo u manastiru u Mainama, koji je bio rezidencija cetinjskih mitropolita u Primorju. U ovom manastiru je i umro, januara 1735, a sahranjen je u maloj manastirskoj kapeli. Kada je poslije 1755. mitropolit Vasilije sagradio veliku manastirsku crkvu, njegovi zemni ostaci preneseni su u grob unutar crkve. Budući da je 1837. mitropolit → Petar II Petrović Njegoš bio primoran da proda Mainski manastir Austriji, knjaz → Danilo I Petrović Njegoš 1853. godine odlučio je da zemne ostatke mitropolita Danila prenese na Cetinje. Trojica knjaževih izaslanika izvršili su ekshumaciju i prenijeli mitropolitove ostatke na Cetinje. Zemni ostaci mitropolita Danila bili su sahranjeni u Cetinjskom manastiru, tačnije u ćeliji Sv. Petra Cetinjskog. Početkom 1897, kovčeg s njegovim tijelom prenesen je na Orlov krš, uzvišenje iznad Cetinja, gdje je podignuta grobnica i mauzolej (→ Mauzolej vladike Danila na Orlovom kršu) za rodonačelnika dinastije Petrović Njegoš.