Petrović, Karađorđe (Viševac, 1768 – Radovanjski lug, 1817), vođa Prvog srpskog ustanka i osnivač dinastije Karađorđević. Na Skupštini u Orašcu februara 1804. izabran je za vođu (vožda) Prvog srpskog ustanka. Napustio je Srbiju nakon sloma ustanka 1813. i prešao u Austriju, a potom u Rusiju. Povezao se sa grčkom revolucionarnom organizacijom Heterijom čiji je cilj bio podizanje ustanka protiv Osmanskog carstva. S tim zadatkom se 1817. vratio u Srbiju, gdje je ubijen po naređenju kneza → Miloša Obrenovića. Karađorđe je 1806. uspostavio ličnu prepisku sa crnogorskim mitropolitom i vladarom → Petrom I Petrovićem Njegošem. Karađorđe je tražio od Petra I da započne borbu protiv Osmanlija u Hercegovini, ali je Petar I tada vodio borbu protiv Francuza u Boki Kotorskoj. Mitropolit je savjetovao Karađorđu da se ne sukobljava sa Osmanlijama dok Rusija ne uđe u rat. Prepiska je intenzivirana tokom 1807. kada je mitropolit Petar I predvodio Crnogorce u borbama protiv Osmanlija u Hercegovini, ali do bliže saradnje nije došlo. Početkom 1809. Karađorđe je obavijestio Petra I da počinje ofanzivu prema Sjenici, odakle je namjeravao da nastavi prema Kolašinu i Vasojevićima. Pozvao je Petra I da povede Crnogorce u tom pravcu i da se sretnu na rijeci Tari. No, Petar I je iz okoline Nikšića predvodio akcije protiv Osmanlija na granici sa Hercegovinom. Karađorđe je 1810. uputio dva predstavnika koji su na → Cetinju mitropolitu Petru I uputili poziv da se pokrene zajednička vojna akcija i da se dvije vojska sastanu na Limu. Petar I je 1811. obavijestio Karađorđa da je njegova pažnja usmjerena prema zaštiti i oslobođenju hercegovačkih i brđanskih plemena od Osmanlija. Karađorđe se obratio Petru I i sredinom 1812. i obavijestio ga o teškom stanju u Srbiji i o unutrašnjim svađama ustaničkih vođa. Posljednji put Karađorđe je pisao Petru I sredinom 1813. i pozvao ga je da se vojnički angažuje prema Albaniji kako bi na taj način oslabio osmanski napad na srpske ustanike. No, mitropolit Petar I je glavnu akciju usmjerio prema Boki Kotorskoj. Iako su Karađorđe i mitropolit Petar I imali prijateljsku komunikaciju, do značajnije saradnje nije došlo jer su se interesi dva vladara bitno razlikovali. U ovome periodu došlo je do prvih masovnijih seljenja crnogorskih porodica u Srbiju.