Nikolaj I Romanov (Carsko Selo, 1796 – Sankt Peterburg, 1855), ruski car od 1825. do 1855. godine. Na prijesto je stupio nakon smrti starijeg brata, cara → Aleksandra I Romanova, budući da se nasljednik prijestola, carević Konstantin, odrekao vlasti u njegovu korist. Unaprijedio je policijsko-birokratski aparat i formirao samostalni žandaremerijski korpus. Suzbijao je surovim mjerama sve pokrete protiv apsolutizma. U spoljnoj politici podržavao je Svetu alijansu i težio da se nametne kao zaštitnik cjelokupnog pravoslavnog stanovništva u Osmanskom carstvu. Od 1826. do 1828. ratovao je sa Persijom zbog Zakavkazja. Nakon pobjede u ratu, Persija je bila prinuđena da ustupi Rusiji oblasti Jerevana i Nahičevanja, isplati ratnu odštetu i odustane od držanja ratne flote u Kaspijskom moru. Nakon što je trijumfalno okončan rat sa Persijom, aprila 1828. Rusija je objavila rat Osmanskom carstvu. Ratne operacije vođene su na prostoru Balkana i Zakavkazja. Ruska vojska brzo je prešla rijeku Prut, zauzela Moldaviju i Vlašku, da bi avgusta 1829. zaposjela Jedrene i primorala Osmansko carstvo na mirovni sporazum. Mirovnim sporazumom u Jedrenu, Rusija je dobila deltu Dunava i crnomorsku obalu Kavkaza. Poslije rata sa Osmanskim carstvom, surovo je ugušio ustanak u Poljskoj (1830–1831), da bi 1848. uputio u Mađarsku korpus jačine 140.000 vojnika, uz čiju pomoć je naredne godine Habzburška monarhija ugušila revoluciju. Ulazak ruske vojske u Moldaviju i zauzimanje Vlaške označio je početak Krimskog rata (1853–1856), u kome su se na stranu Osmanskog carstva protiv Rusije borile Francuska i Velika Britanija. Rat je okončan porazom Rusije. Car Nikolaj I je nastavio politiku svojih prethodnika prema Crnoj Gori. Na molbu mitropolita → Petra I Petrovića Njegoša, 1828. donio je odluku da se Crnoj Gori isplate sva dugovanja od 1825, da se crnogorskom mitropolitu uredno isplaćuje penzija u iznosu od 300 rubalja, a za funkcionisanje crnogorskog praviteljstva odredio je godišnju pomoć od 1.000 dukata. Odbio je prijedlog crnogorskog mitropolita da proglasi ruski protektorat nad Crnom Gorom, kazavši da takva odluka nema utemeljenja u međunarodnim propisima. Primio je arhimandrita → Petra II Petrovića Njegoša u zvaničnu audijenciju 1833, a 6. avgusta je sa Svetim sinodom Ruske pravoslavne crkve prisustvovao njegovom hirotonisanju za mitropolita. Na prijemu, tokom druge posjete mitropolita Petra II Rusiji 1837, zamjerio je crnogorskom vladaru nedovoljno uvažavanje preporuka ruske vlade, koje su se odnosile na njegove odnose sa Osmanskim carstvom, kao i zbog nedovoljnog angažovanja u kontroli i organizaciji organa državne vlasti. Nije podržao ni zahtjev mitropolita Petra II da ruska vlada utiče na Portu da Crnoj Gori ustupi teritoriju oko Podgorice i Skadarskog jezera, ali je odobrio materijalnu pomoć Crnoj Gori. Na osnovu careve odluke, u Crnu Goru je upućen vladin izaslanik, koji je trebalo da kontroliše mitropolitov rad na unapređenju državne vlasti i trošenje ruske subvencije. Sredinom juna 1852. godine car Nikolaj I je u Sankt Peterburgu primio nasljednika mitropolita Petra II, → Danila I Petrovića Njegoša, odobrivši njegov zahtjev i zahtjev crnogorskih starješina da se Crna Gora proglasi knjaževinom, a Danilo Stankov knjazom. Car je saglasnost potvrdio odlukom, kojom priznaje uvođenje svjetovnog oblika vladavine u Crnoj Gori. Za vrijeme crnogorsko-osmanskog rata 1853, car je uputio instrukciju vladi da interveniše na Porti kako bi obustavila ratne operacije protiv Crne Gore.