Inhumacija (lat. humus – zemlja, tlo), polaganje tijela pokojnika u grob (jamu, grobnu konstrukciju, sarkofag). Predstavlja najstariji zabilježeni način pogrebne prakse. Pokojnici su polagani u zgrčenom (fetalnom) položaju, opruženi na leđa ili na boku, licem okrenutim ka zemlji ili u sjedećem položaju. U grobovima je polagan jedan, dva ili više pokojnika. Osim primarnih, praktikovane su i sekundarne sahrane, kada su se skeletni ostaci pokojnika pomjerali sa strane da bi se obavila nova sahrana. Orijentacija pokojnika se razlikovala u odnosu na vjerovanja karakteristična za period u kojem su se obavljale sahrane na ovaj način. Na području Crne Gore inhumacija se javlja na prelasku iz → bakarnog doba u → bronzano doba. Riječ je o grobovima pod → tumulima (jame ili grobovi tipa ciste, kamene konstrukcije) u kojima su pokojnici polagani u zgrčenom položaju (→ Mala gruda, → Velika gruda, → Milovića gumno, → Jelića gomila, → Milovića lokve, → Kuće Rakića, → Boljevića gruda, → Kujava, → Sarvanovac). Tumuli s grobovima tipa ciste su dominantan način sahranjivanja tokom bronzanog i → gvozdenog doba sve do dolaska Rimljana (→ Kufin, Velika gruda, Milovića gumno, Jelića gomila, Milovića lokve, → Đevojačke grede, → Neškova gruda, Kujava, Sarvanovac), dok se spaljeni ostaci pokojnika nalaze sporadično (→ Incineracija). Primjeri polaganja pokojnika u opruženom stavu zabilježeni su na lokalitetima Đevojačke grede, → Otilovići, → Gotovuša. Na ilirsko-helenističkoj nekropoli tipa Gostilj (→ Vele ledine) praktikuje se biritualno sahranjivanje, ali prevladava inhumiranje kod kojeg su pokojnici u grobnim jamama polagani u opruženom stavu. Za vrijeme rimske vladavine praktikuje se kremacija pokojnika, dok inhumacija preuzima primat od II do III v. kako je zabilježeno na nekropolama antičke→ Budve, → Duklje i → Komina, ili manjim nekropolama (→ Sutomore, → Vuksanlekići, → Riječani, → Kamenjače). Tokom ranog hrišćanstva i srednjeg vijeka na teritoriji Crne Gore isključivo se upražnjava inhumacija kao način sahranjivanja.