Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, krovna institucija u obrazovanju, nadležna za poslove upravljanja, kreiranja, uspostavljanja i razvoja vaspitno-obrazovnog sistema, kao i za organizaciju rada u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Prosvjetnim pitanjima u državnoj upravi Crne Gore bavio se Senat od 1852. sve do osnivanja Načelništva narodne prosvjete 1860. godine. Načelništvo je imalo obavezu da inicira otvaranje škola po nahijama i da pripremi program za buduću gimnaziju. Njime je rukovodio → Todor Ilić, učitelj iz Trsta i bivši sekretar knjaza → Danila I Petrovića Njegoša. Senat kao praviteljstvujući organ rasformiran je tokom reforme uprave 1879, kada je konstituisan Državni savjet. U tadašnjoj Crnoj Gori za praćenje i razvoj prosvjetne djelatnosti bili su zaduženi pojedinci od ugleda i autoriteta, pa je 1879. tim poslovima rukovodio vojvoda → Đuro Cerović, a 1880. → Ljubomir P. Nenadović. Prvo ministarstvo zaduženo za prosvjetu u Crnoj Gori osnovano je 1882. pod nazivom Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova. Njime je do 1884, kao zastupnik, upravljao mitropolit → Visarion Ljubiša. U periodu 1884–1885. zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova bio je mitropolit → Mitrofan Ban. Prvi „upravitelj” Ministarstva → Jovan Pavlović izabran je 1885, a godinu dana kasnije zvanično je dobio službeno zvanje – ministar prosvjete i crkvenih poslova. U njegovoj nadležnosti bila su sva pitanja narodne prosvjete. Osnovnim zakonom o Knjaževskoj vladi 1902. Ministarstvo je zaduženo da upravlja cjelokupnom javnom nastavom i da vrši nadzor nad svim školama. Godine 1907. ulogu ministra u vladi Lazara Tomanovića preuzeo je → Jovan S. Plamenac, višegodišnji glavni školski nadzornik (→ Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu). Zakonom o Kraljevoj vladi iz 1914. detaljnije je uređen korpus nadležnosti Ministarstva: upravljanje javnom nastavom, unapređenje opšteg i stručnog obrazovanja naroda, vršenje nadzora nad svim javnim i privatnim školama. U Ministarstvu su funkcionisale tri organizacione jedinice: Nadzor za škole, nastavnike, školske opštine, prosvjetne zavode; Nadzor nad crkvenim poslovima i Odjeljenje za izradu zakona, uputstava i naredbi za crkve i škole. Od 1918. u Kraljevini SHS sve nadležnosti vezane za prosvjetu obavljalo je Ministarstvo prosvjete Kraljevine i primjenjivani su jedinstveni prosvjetni propisi, koji su važili u Srbiji do Prvog svjetskog rata. Zakonom o podjeli zemlje na oblasti 1922. Kraljevina je podijeljena na 33 oblasti, koje su potom podijeljene na okruge i srezove. Zetska oblast sa sjedištem na Cetinju imala je okruge, na čelu kojih su bili župani – zaduženi za opšti nadzor nad svim oblastima uprave, uključujući prosvjetu. Školstvo je bilo pod nadzorom Ministarstva prosvjete, koje je svoje funkcije obavljalo posredstvom oblasne i sreske uprave i prosvjetnih odjeljenja, na čelu sa nadzornicima. Prvi prosvjetni zakoni (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) u Kraljevini Jugoslaviji doneseni su 1929. godine. Zetska banovina sa sjedištem na Cetinju dobila je bansku upravu, u čijoj nadležnosti je bio prosvjetni dio sa dva odjeljenja – za osnovnu i za srednju, učiteljsku i stručnu nastavu i narodno prosvjećivanje. Prema Zakonu o narodnim školama iz 1929, koji je obuhvatio i predškolsko i specijalno obrazovanje, osnovno obrazovanje trajalo je osam godina. U periodu od 1941. do 1943. Italija je uspostavila Guvernatorat za Crnu Goru sa sjedištem na Cetinju. Od 1943. u okviru Izvršnog odbora ZAVNO-a, koji je obavljao funkciju crnogorske ratne vlade, radio je Prosvjetni odsjek – nadležan za narodno prosvjećivanje i školstvo. Na čelu tog odsjeka bio je → Radovan Lalić, pod čijim rukovodstvom je organizovana široka aktivnost narodnooslobodilačke vlasti i društvenih organizacija oko otvaranja škola i → analfabetskih tečajeva na slobodnoj teritoriji. Godine 1944. ZAVNO je prerastao u CASNO, u kojem je radilo Povjereništvo za prosvjetu – ono je davalo uputstva za unapređivanje prosvjetno-kulturnog rada preko sreskih narodnooslobodilačkih odbora. Poslije rata, od 1945, Ministarstvo prosvjete, na čelu sa → Nikom Pavićem, krenulo je sa obnavljanjem i otvaranjem osnovnih i srednjih škola i obezbjeđivanjem nastavnog kadra. Uslijedila je akcija masovnog opismenjavanja i to je istaknuto u petogodišnjem planu FNRJ, za period 1947–1951, kada su organizovani brojni niži i viši opšteobrazovni tečajevi. Zbog nedostatka učitelja tečajevi su bili organizovani i za ljude koji nisu imali završenu učiteljsku školu – kako bi mogli da rade u školama. Podizanje opšteg obrazovanja regulisano je Uredbom o školama, pod nadzorom Ministarstva prosvjete. Godine 1951, kada su reorganizacijom državne uprave ukinuta ministarstva, upravljanje prosvjetom i kulturom NR Crne Gore preuzeo je Savjet za prosvjetu i kulturu, koji je imenovan od strane Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ. Savjet je bio sastavljen od dva odbora – za prosvjetu i kulturu. Po Zakonu o organima uprave u SR Crnoj Gori, 1963. formiran je Republički sekretarijat za obrazovanje, kulturu i nauku, koji je obavljao poslove državne uprave, usmjerene na sve nivoe obrazovnog sistema. Bio je obavezan da prati sistem finansiranja u oblastima obrazovanja, kulture i nauke, po Ustavu iz 1974. godine. Iste godine (1974) usvojen je Zakon o republičkim organima uprave. Deceniju kasnije, 1984, izmjenama i dopunama pomenutog zakona, smanjen je broj republičkih sekretarijata, pa je osnovan Republički komitet za obrazovanje, kulturu i nauku. Radio je do 1989, kada je dobio ime – Republički sekretarijat za obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu. Od 1991. svi poslovi obrazovanja i kulture ostali su u nadležnosti republika – Srbije i Crne Gore. Upravljanje školstvom u Crnoj Gori bilo je centralizovano, pa je došlo do ukidanja SIZ-ova, a tokom 1991. doneseni su novi zakoni za sve obrazovne nivoe. Republika je od opština preuzela osnivačka prava, kao i osnivanje i ukidanje škola kao javnih ustanova. Svi upravni poslovi usredsređeni su na Ministarstvo prosvjete, koje je bilo u obavezi da bira direktore, imenuje članove odbora, potvrđuje školske statute i akta o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Godine 1995. uloga Ministarstva prosvjete i nauke dopunjena je nadzorno-inspekcijskom službom, kada je nakon četiri decenije rada ukinut → Zavod za školstvo. Ministarstvo prosvjete i nauke bilo je odgovorno za definisanje državne politike u obrazovanju, za osnivanje i finansiranje državnih ustanova, za upravljanje državnim ustanovama, za kreiranje i primjenu zakona. Obuhvatalo je dva sektora – prosvjetu i nauku, i Univerzitet. U periodu 2000–2009. sprovedena je ekstenzivna reforma obrazovnog sistema u Crnoj Gori – predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, formirane su institucije i savjeti (→ Nacionalni savjet za obrazovanje). Novom organizacijom tadašnje vlade formirano je Ministarstvo prosvjete i sporta. Prosvjeta i sport bili su u nadležnosti istog ministarstva u periodu 2010–2014. godine. Nakon toga formirano je Ministarstvo prosvjete. U periodu 2015–2020. usvojen je set zakona sa ciljem da se poboljša kvalitet obrazovanja i pristup obrazovanju – od predškolskog do srednjoškolskog nivoa. Godine 2020, spajanjem četiri resorna ministarstva, osnovano je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, a unutar njega formiran je Resor prosvjete. U njegovoj nadležnosti bilo je donošenje i odobravanje obrazovnih programa za predškolsko, osnovno, srednje obrazovanje i obrazovanje odraslih, donošenje normativa o profilu i stručnoj spremi nastavnika, normativa o školskom prostoru, opremi i nastavnim sredstavima, normativa za programe stručnog usavršavanja i napredovanje nastavnika, za izdavanje udžbenika i udžbeničke literature. Godine 2023. konstituisano je Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, koje u korpusu osnovnih nadležnosti ima: obrazovanje u svim segmentima, uključujući i inkluzivno obrazovanje, aktivnosti iz oblasti nauke i inovacija, zakone i propise za oblasti prosvjete, nauke i inovacija. Ministri/zastupnici/sekretari za oblasti prosvjete i školstva u Crnoj Gori bili su: Visarion Ljubiša (1882–1884), Mitrofan Ban (1884–1885), Jovan Pavlović (1885–1894), → Simo Popović (1896–1903), → Gavro Vuković (1903–1905), → Milo Dožić (1905–1906, 1911–1912), → Milosav Raičević (1906–1907), → Gavrilo Cerović (1907, 1914–1915), Jovan S. Plamenac (1907–1909, 1912–1913), → Petar Pero Vučković (1910–1911, 1916–1917), → Mirko Mijušković (1913–1914), → Janko Spasojević (1916–1917), → Veljko Milićević (1917), → Pero Šoć (1917–1921), Radovan Lalić (1943–1945), → Puniša Perović (1945), Niko Pavić (1945–1948), → Radomir Komatina (1948–1949), → Živko Žižić (1949–1950, 1957–1959), → Vuko Radović (1950–1951, 1956–1957), → Milo Jovićević (1951–1956), → Vojin Jauković (1959–1960), → Budislav Šoškić (1960–1963), → Vladimir Popović (1963–1965, 1969–1974), → Petar I. Rakočević (1965–1969), → Božina Ivanović (1974–1982), → Ratko Đukanović (1982–1986), → Miodrag Lekić (1986–1990), → Luka Vujošević (1990–1991), → Predrag Mišo Obradović (1991–1996), → Dragan Kujović (1996–2001), → Predrag Ivanović (2001–2003), → Slobodan Backović (2003–2008), → Sreten Škuletić (2008–2009), → Slavoljub Stijepović (2010–2014), → Predrag Bošković (2015–2016), → Damir Šehović (2016–2020), → Vesna Bratić (2020–2022), → Miomir Vojinović (2022–2023) (od 1894. do 1896. ministarsko mjesto bilo je upražnjeno, a u periodu Kraljevine Jugoslavije kadrovi iz Crne Gore nisu bili na dužnosti ministra ili zastupnika ministra). Ministarka prosvjete, nauke i inovacija od 2023. jeste → Anđela Jakšić-Stojanović.