Osnovnoškolsko zakonodavstvo, skup pravnih pravila kojima se reguliše rad osnovnih škola. Godine 1834, za vrijeme vladike → Petra II Petrovića Njegoša, otvorena je prva škola u Crnoj Gori (→ Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje). Njen rad nije bio regulisan pisanim pravilima. Sa intenzivnijim razvojem administrativnih institucija države – od druge polovine XIX vijeka, krenulo je donošenje propisa, koji su u početku parcijalno regulisali rad škola. Tokom 1870. donesen je Školski zakonik za glavnog školskog nadzornika i učitelje osnovnih škola, a usvojena su i Pravila o dužnostima kapetana, mjesnih školskih nadzornika i učitelja glede narodnih osnovnih škola u Crnoj Gori. Djelatnost školskog nadzorništva (→ Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu) sedamdesetih i osamdesetih godina XIX vijeka bila je od centralnog značaja za kontrolu, širenje i jačanje kapaciteta školskog sistema. Taj organ imao je značajnu ulogu i nakon osnivanja Ministarstva prosvjete (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija) 1882. godine. Nakon Berlinskog kongresa 1878, dio Crne Gore postale su teritorije koje su bile pod osmanskom upravom. Uspostavljanje crnogorske političke vlasti pratilo je širenje crnogorskog školskog sistema. U tom periodu uspostavljanje obaveznog i besplatnog osnovnog školovanja predstavljalo je posebnu brigu za crnogorske vlasti. Ovu obavezu u prvi plan ističe Školski zakonik iz 1878, kao i Zakonik o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževstvu Crnoj Gori iz 1879. godine. O svjetovnoj školi brinula se država, dok su za vjersku školu bile zadužene pojedine konfesije. Za roditelje koji su se protivili školovanju svoje djece bile su predviđene kazne. Kada je u pitanju školovanje ženske djece, Zakon o opštoj školskoj dužnosti iz 1879. predviđao je obavezu da ženska djeca pohađaju školu u mjestima u kojima je postojala ženska škola. Tamo gdje nisu bile otvorene ženske škole, ženska djeca su imala mogućnost da pohađaju mušku školu, u kojoj su važila ista pravila bez obzira na pol. Prvi potpuniji zakon kojim se reguliše rad osnovnih škola, a koji je u znatnoj mjeri integrisao prethodne propise, bio je Zakon za osnovne škole iz 1884. godine. Shodno njegovim propisima, učenici koji su živjeli blizu škole upisivali su se sa navršenih sedam godina, a oni koji su bili udaljeni od škole sa navršenih devet godina života. Ovo rješenje bilo je uslovljeno činjenicom da školska mreža nije bila razgranata, pa se udaljenost od škole uzimala u obzir prilikom određivanja uzrasta za upis. Prvu deceniju XX vijeka u Crnoj Gori obilježila je ubrzana normativna aktivnost u različitim segmentima. Na prvom mjestu ističe se donošenje Ustava 1905, koji je, u domenu obrazovanja, predvidio obavezno i besplatno osnovno školovanje i centralnu upravnu ulogu Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova. Osim toga, 1907. donesen je Zakon o narodnim školama. Koncept narodne škole obuhvatao je dječja zabavišta, osnovne i produžene škole. Prema tom zakonu, osnovna škola trajala je četiri godine i nisu se organizovale dvorazredne ili trorazredne osnovne škole. Starosna granica za upis u školu bila je različita u zavisnosti od pola, tako da su ženska djeca upisivala školu sa šest, a muška sa sedam godina. Izmjene i dopune Zakona donesene su 1914. i odnose se na poboljšanje socijalnog statusa učitelja, obaveznog zdravstvenog pregleda učenika od strane državnog ljekara i osnivanje Nadzorničkog savjeta, koji su činili svi nadzornici. Iste godine počeo je Prvi svjetski rat i trajao je do 1918. godine. Nakon okončanja rata, Crna Gora je prestala da postoji kao nezavisna država i ušla je u sastav Kraljevine SHS. Novonastala država obuhvatila je krajeve sa različitom političkom, pravnom, ekonomskom, pa i prosvjetnom tradicijom. U prvoj deceniji postojanja Kraljevine SHS primjenjivano je 37 različitih državnih i pokrajinskih zakonskih i podzakonskih akata u domenu prosvjete. Najveći broj unifikovanih zakona donesen je nakon što je kralj Aleksandar uveo diktaturu 1929. godine. Tada je i država promijenila naziv u Kraljevina Jugoslavija. Od 1929. do 1931. doneseni su svi relevantni zakoni iz domena školstva za zajedničku državu. Jedan od tih propisa bio je i Zakon o narodnim školama Kraljevine Jugoslavije iz 1929. godine. Njime je regulisan rad osnovnih i viših narodnih škola, zabavišta, škola za djecu sa posebnim potrebama, kao i ustanova za različite vidove obrazovanja odraslih. Njegovim sadržajem predviđene su osnovne škole (četiri razreda) i više narodne škole (od petog do osmog razreda), a propisano je i obavezno školovanje u trajanju od osam godina. Osmogodišnje školovanje trebalo je da bude uspostavljeno postepeno, ali na teritoriji koju danas obuhvata Crna Gora, kao ni na znatnom dijelu ostatka države, osmogodišnje školovanje nije zaživjelo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Imajući u vidu da je društveno-ekonomska baza bila vrlo slična onoj koja je postojala u crnogorskoj knjaževini odnosno kraljevini, i problemi u domenu školstva ostali su slični. Iako je proširena školska mreža, ona nije bila dovoljno razvijena da se veći dio populacije, posebno ženske, obuhvati osnovnim obrazovanjem. Drugi svjetski rat donio je nestanak Kraljevine Jugoslavije i stvaranje nove državne tvorevine jugoslovenskih naroda, bazirane na federalnom uređenju. Osim promjene u državnom uređenju, nova Jugoslavija je kreirala specifičan socijalistički sistem, u kojem je osnovna škola imala značajno mjesto. Ona je shodno Opštem zakonu o školstvu iz 1958. trajala osam godina i time je zamijenjen sistem različitog trajanja osnovne škole. Ovaj zakon bio je osnova da pojedine republike donesu svoje propise. Tako je Zakon o osnovnoj školi u Crnoj Gori donesen 1959. godine. Specifičnost rada osnovne škole u tom periodu bila je i obaveza osnovnog školovanja odraslih, što je povezano sa visokim procentom nepismenih u tadašnjoj populaciji (→ Analfabetski tečajevi). Zakon je izmijenjen godinu dana kasnije kada je omogućeno organizovanje škola u kojima se nastava izvodila na jeziku nacionalne manjine. Jedan od pratećih propisa Zakona o osnovnoj školi bio je i Pravilnik o pohvalama, nagradama i disciplinskim mjerama, u kojem je akcenat bio stavljen na pohvale, dok su disciplinske mjere bile predviđene izričito za učenike završnih razreda. Jačanje samoupravne demokratije nakon ustavnih promjena iz 1963. dovelo je do Zakona o osnovnoj školi iz 1965. godine. Svaka škola je donosila svoj statut, a cio postupak angažovanja nastavnika bio je u rukama škole. Godine 1974. donesen je Ustav SFRJ, kao i Zakon o udruženom radu, što se odrazilo na domen obrazovanja, pa je nakon nekoliko izmjena ranijeg zakona, uslijedio novi Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju – 1983. godine. Taj zakon bio je korak ka birokratizaciji obrazovanja, s obzirom na brojne propise koje je bilo nužno sprovesti radi realizacije udruženog rada u obrazovanju. Posljednje promjene pretrpio je 1987, a kraj faze samoupravljanja u osnovnoj školi označilo je donošenje Zakona o osnovnoj školi iz 1991. godine. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju iz 2002. modifikovan je kroz zakone o izmjenama i dopunama Zakona – 2007, 2010, 2011, 2013, 2017, 2021. i 2023. godine. U zakonskim propisima ističe se da osnovno obrazovanje i vaspitanje traje devet godina, ostvaruje se na osnovu javno važećeg obrazovnog programa za osnovno obrazovanje i vaspitanje i obavezno je za svu djecu uzrasta od šeste do petnaeste godine života.