Analfabetski tečajevi, tečajevi za elementarno opismenjavanje odraslih lica. Pošto školski sistem u prvoj polovini XX vijeka u Crnoj Gori nije bio dovoljno razvijen, veliki broj lica različite starosti nije vladao elementarnom pismenošću. Na primjer 1921. u Crnoj Gori, koja je tada bila u sastavu Kraljevine SHS, 67,02% stanovnika starijih od deset godina bilo je nepismeno. Naročito je bila slaba pismenost među ženskom populacijom. Još u tom periodu počela je realizacija analfabetskih tečajeva, ali njihov broj nije bio dovoljan: bilo ih je 15–20 godišnje, sa 1.000 do 1.500 polaznika. Drugi svjetski rat dodatno je ugrozio nerazvijen školski sistem, pa je u periodu obnove 1945–1946. borba protiv nepismenosti bila jedan od centralnih problema. Taj problem nije mogao biti riješen u dvogodišnjem periodu obnove zbog čega je rad na elementarnom opismenjavanju intenzivno nastavljen u fazi Petogodišnjeg plana razvoja (1947–1951). Jedan od ciljeva Petogodišnjeg plana razvoja narodne privrede NR Crne Gore (koji je donesen od strane Narodne skupštine Crne Gore u junu 1947) bio je da se u potpunosti riješi problem nepismenosti, a to je podrazumijevalo organizaciju velikog broja nižih i viših opšteobrazovnih tečajeva za odrasle osobe. Analfabetske tečajeve organizovali su prosvjetni organi, ali bili su organizovani i u okvirima rada masovnih društvenih organizacija, radničkih sindikalnih organizacija, vojske i omladinskih organizacija. Ti tečajevi najveći broj polaznika imali su 1947 (24.481) i 1948 (26.281) godine. U periodu nakon 1951. školski sistem postepeno je jačao i sve veći broj djece školskog uzrasta pohađao je nastavu, a potreba za analfabetskim tečajevima postepeno je opadala.