Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu, savjetodavni rad, istraživanje, nadzor, usavršavanje kadra i druge djelatnosti iz oblasti utvrđivanja kvaliteta realizacije standardâ obrazovno-vaspitnog rada unutar ustanova svih segmenata obrazovnog sistema (predškolsko, osnovno, srednje opšte, stručno obrazovanje, obrazovanje i vaspitanje djece sa posebnim potrebama i vaspitanje u domovima učenika). Šezdesetih godina XIX vijeka formirana su prva državna tijela zadužena za pitanja školstva i prosvjete. Prva institucija školskog nadzorništva ustanovljena je 1862, a za nadzornika je postavljen → Nićifor Dučić (1862–1867), koji je inicirao i osnivanje Cetinjske bogoslovije (→ Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje). Nakon njega na mjesto nadzornika postavljen je arhimandrit → Visarion Ljubiša (1867–1870). Prvi nadzornici obilazili su samo škole na Cetinju. U periodu reformi koje je 1868. započeo → Nikola I Petrović Njegoš, u okviru Senata, kao najvišeg kolektivnog organa vlasti u zemlji, formirana je Uprava prosvjete odnosno Prosvjetno odjeljenje. Rukovođenje tim odjeljenjem knjaz je povjerio cetinjskom mitropolitu Ilarionu Roganoviću. Nadzorna služba 1869. prerasla je u Glavno školsko nadzorništvo, a za glavnog školskog nadzornika postavljen je → Milan Kostić (1870–1872) iz Vojvodine. Krajem 1870. Kostićeva Uputstva za glavnog školskog nadzornika odobrio je Senat. Uloga nadzornika bila je da obavlja vrhovni nadzor nad svim osnovnim školama i da sa mitropolitom postavlja mjesne školske nadzornike. Glavno školsko nadzorništvo, u saradnji sa Odjeljenjem uprave za prosvjetu, postavljalo je i otpuštalo (u slučaju procjene o neadekvatnom obavljanju obaveza) mjesne nadzornike i učitelje. Glavni školski nadzornik starao se o nabavci školskih knjiga, štampanju novih, davao je predloge o unapređivanju nastavnog rada u školama. Glavno školsko nadzorništvo podnosilo je Senatu i knjazu izvještaj o procjeni rada u školama, a organizovalo je i seminare i druge vidove usavršavanja nastavnika. Reformom Senata, koja je izvršena 1874, poslovi prosvjete određeni su kao nadležnosti Knjaževe kancelarije, a rukovođenje je povjereno senatoru Stanku Radonjiću. Naredne 1875. uspostavljena je posebna uprava Knjaževe kancelarije za spoljne poslove i prosvjetu. U periodu između 1869. i 1876. Senat i organi upravljanja prosvjetom nisu imali sasvim razgraničene nadležnosti. Glavno školsko nadzorništvo i Uprava za prosvjetu 1874. ustanovili su potrebna akta iz oblasti prosvjete. Radili su po školskom zakoniku, u kojem je pisalo da škola radi „pod okriljem crnogorske vlade, a pod glavnim nadzorom glavnog školskog nadzornika”. Nakon Kostića glavni školski nadzornici bili su → Špiro Kovačević (1873–1878) i → Stevo Čuturilo (1878–1882). Poslije rata formirano je Ministarstvo prosvjete (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija) (1882), za prvog ministra imenovan je Visarion Ljubiša, a za glavnog školskog nadzornika → Simo Matavulj (1882–1883). Godine 1884. za glavnog školskog nadzornika imenovan je → Đuro Popović (1884–1902). U tom periodu Glavno školsko nadzorništvo, pored Zakona za osnovnu školu (1884) i tri nastavna plana, izdalo je i 40 naredbi i uputstava, kojima se regulisao život u osnovnoj školi. Od 1902. glavni školski nadzornik bio je → Jovan S. Plamenac (1902–1907), od kada je u nadležnost Ministarstva uključen i nadzor nad svim javnim i privatnim školama. Zakonom o uređenju nadzora nad osnovnim školama, koji je stupio na snagu 1905, izvršena je reorganizacija revizorske službe i umjesto jedinstvenog nadzorništva (1870), na predlog Ministarstva prosvjete, formirana su tri oblasna školska nadzorništva: zapadno, istočno i sjeverno. Od 1907. uprava i nadzor sprovode se preko školskog odbora, upravitelja osnovne škole, nastavničkog vijeća, školskog nadzornika i Prosvjetnog savjeta. Dužnost nadzornikâ bila je da najmanje tri puta godišnje obiđu sve škole i da ocijene njihov rad. Uz svako oblasno nadzorništvo formirao se i školski odbor. Na osnovu Zakona (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) iz 1907. nadzornici su mogli biti angažovani ukoliko su završili pedagoški smjer filozofskog fakulteta i ukoliko su imali najmanje dvije godine nastavničkog iskustva. U Raspisu svijema nadzornicima narodnijeh škola 1908. ministar prosvjete i crkvenih poslova Jovan S. Plamenac uputio je novi plan i program nadzornicima kako bi se upoznali sa njim i kako bi ga predstavili učiteljima (sa preciznim uputstvima o načinu primjene pomenutog dokumenta – metodom formalnih stupnjeva (priprema, predavanje, vezivanje, pregled i primjena)). U periodu 1904–1914. ustanove školskih odbora doprinijele su unapređenju rada osnovnih škola. Po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o narodnim školama iz 1914, Ministarstvo je sprovodilo upravu i nadzor preko Oblasnog učiteljskog zbora, glavnog školskog nadzornika i Nadzorničkog savjeta. Nadzor nad narodnim školama bio je detaljno propisan Pravilnikom o organizaciji nadzorničke službe, koju je u Kraljevini SHS donijelo Ministarstvo prosvjete 1925. godine. Zakon o narodnim školama u Kraljevini Jugoslaviji usvojen je 1929, a šest godina nakon toga usvojena je Uredba o vršenju nadzorničke službe (1935), prema kojoj su sreski školski nadzornici polagali nadzornički ispit. Ispit se sastojao iz tri dijela: domaći rad, usmeni i praktični ispit. Te ispite nadzornici su polagali u Beogradu, u Ministarstvu prosvjete, u Prosvjetnom odjeljenju Kraljevinske banovinske uprave u Zagrebu i u Ljubljani. Glavni školski nadzornik bio je nadležan prvenstveno za pedagoško-instruktivni pregled rada u školama, za vaspitanje djece u ustanovama za narodno prosvjećivanje, kao i za ocjenjivanje nastavnika. Nakon Drugog svjetskog rata prva Vlada Federalne Crne Gore imala je, pored ostalih ministarstava, i Ministarstvo prosvjete. U sastavu tog ministarstva bilo je nekoliko posebnih odjeljenja: odjeljenje za škole, odjeljenje za narodno prosvjećivanje, kulturu i umjetnost, opšte i personalno odjeljenje. Odjeljenje za škole obavljalo je poslove koje je kasnije preuzeo Republički zavod za unapređivanje vaspitanja i obrazovanja (→ Zavod za školstvo). Njegova nadležnost obuhvatala je – nastavne planove i programe, udžbenike, usavršavanje nastavnika, nadzor nad radom u srednjim školama, koordinaciju rada sreskih i gradskih savjeta za prosvjetu. Savezno izvršno vijeće 1955. formiralo je Savezni zavod za proučavanje školskih i prosvjetnih pitanja, koji se bavio savjetodavnim radom u školama. Nakon toga sve jugoslovenske republike pristupile su osnivanju republičkih zavoda sa sličnim ciljevima, pa je iste godine formiran Zavod za unapređivanje školstva NR Crne Gore, sa sjedištem u Titogradu. Prosvjetno-pedagoška služba u Zavodu vršila je sistematski pedagoški nadzor u školama i drugim institucijama za vaspitanje i obrazovanje, pružala je pomoć nastavnicima u radu i usavršavanju, pratila je i proučavala dostignuća iz pedagoške teorije i prakse (čl. 174). Prema Uredbi iz 1959. Zavod je u svom sastavu imao dvije organizacione jedinice: Grupu za proučavanje školskih i prosvjetnih pitanja i Prosvjetno-pedagošku službu. Prosvjetno-pedagoška služba imala je dvije ključne nadležnosti: savjetovanje, pomoć nastavnicima, nadzor i prosvjetnu inspekciju. Zakon o prosvjetno-pedagoškoj službi usvojen je 1960. i Zavod za prosvjetno-pedagošku službu dobio je nova ovlašćenja. Godine 1965. formiran je Republički zavod za unapređivanje školstva. Prosvjetno-pedagoška služba u Zavodu pratila je pitanja i probleme iz oblasti vaspitanja i obrazovanja i vršila je sistematski pedagoški nadzor u školama, organizovala je seminare, savjetovanja i druge vidove usavršavanja za nastavnike. Republički zavod bio je dužan da najmanje dva puta godišnje organizuje obilazak svih škola u Crnoj Gori. Prema pomenutom zakonu formirano je pet međuopštinskih zavoda. Poslove prosvjetnih savjetnika obavljali su prosvjetni savjetnici i drugi stručnjaci. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona iz 1970. donio je širi korpus prava i obaveza za Prosvjetno-pedagošku službu. Nakon što je donesen novi ustav 1974, usvojen je Zakon o udruženom radu, otpočela je reforma srednje škole i došlo je do promjena u radu Zavoda. Novi zakon o organizaciji Zavoda za unapređenje školstva donesen je 1983. godine. Zakonom o prosvjetnoj inspekciji iz 1995. poslovi nadzora i savjetovanja, kao i druge stručne aktivnosti, prešli su u nadležnost Ministarstva prosvjete i nauke. Inspekcijski nadzor u sprovođenju zakona i drugih propisa i nadzor u organizovanju i izvođenju obrazovnog rada vršili su prosvjetni inspektori za određene oblasti, a inspekcijom je rukovodio glavni prosvjetni inspektor. Osam godina kasnije poslovi savjetovanja, nadzora i istraživanja ponovo su bili u ingerenciji obnovljenog ZZŠ (2003). U okviru ZZŠ funkcionišu tri organizacione jedinice (2022): Sektor za unapređenje obrazovanja, Sektor za nastavu i Sektor za opšte poslove i finansije.