Danilo I Petrović Njegoš (Njeguši, 1826 – Kotor, 1860), crnogorski knjaz. Osnovnu školu završio je na Cetinju, gdje je uz mitropolita → Petra II Petrovića Njegoša živio osam godina. Na Cetinju je nastavio da se obrazuje i izučavao je crkvene predmete i italijanski jezik kod privatnog učitelja (1849). Krajem 1851. ruski car je priznao mitropolitovog izabranika za zakonitog nasljednika, na osnovu testamenta Petra II, u kojem je napisano da Danilo Petrović Njegoš treba da bude duhovni i svjetovni vladar Crne Gore. Na skupštini održanoj na Cetinju 7. marta 1852. Crna Gora je proglašena za knjaževinu, a Danilo za knjaza. Kao vladar nastavio je da se obrazuje. Učio je ruski i francuski jezik i na tim jezicima vodio je diplomatske razgovore i pisanu korespondenciju. Na početku vladavine imao je ideju da imovinu koju je dobio u nasljeđe iskoristi za gradnju crkava i škola, kao i da nastavi prosvjetnu politiku Petra II Njegoša. Ratni događaji spriječili su ga u tim nastojanjima, pa je cetinjska osnovna škola (→ Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje) prestala sa radom 1852, a bio je primoran da naredi i da se olovna slova Njegoševe štamparije pretope u puščana zrna radi odbrane od pohoda Omer-paše na Crnu Goru 1852/53. godine. Poslije ratnih dešavanja obnovljen je rad cetinjske osnovne škole (1854), nabavljena je nova štamparija (1858), a za prvog učitelja postavljen je arhimandrit Nikanor Ivanović, rodom iz Drniša – Srbin iz Dalmacije. Nakon zavladičenja zamijenio ga je Antonije Macura, a potom je tu ulogu preuzeo → Stevan Petranović, koji je imao obrazovanje Zadarske bogoslovije. On je pokušao da reformiše i unaprijedi tadašnju trorazrednu školu u petorazrednu – u neku vrstu niže stručne škole. Preradio je postojeći nastavni plan i program, uveo nove nastavne predmete i sl. Knjaz je ubrzano radio na tome da cetinjsku školu što prije pretvori u gimnaziju, sa namjerom da vrata te škole budu otvorena i đacima iz Hercegovine i Albanije. Godine 1856. osnovao je i „pitomački zavod” ili đački internat, u kojem su učenici imali smještaj, hranu i uniforme slične onima koje su nosili đaci u francuskim zavodima. Tu pogodnost imalo je 30 učenika koje je knjaz odabrao – iz svakog plemena po jedno dijete, ili pak dva djeteta. Brinuo se i o obezbjeđivanju udžbenika i učila za školu, koji su se uglavnom nabavljali iz inostranstva, iz Beograda i iz srpskih sredina u Hrvatskoj. Učitelj Petranović nije dugo ostao na Cetinju (1856–1860). Naslijedio ga je Nikola Musulin, koji je došao iz Prizrena, gdje je radio kao učitelj. Po ugledu na školu iz koje je došao, Musulin je napravio određene promjene u organizaciji i načinu rada (četvororazredna škola, novi nastavni plan i program), a i u radu sa učenicima primjenjivao je nove metode i oblike rada. Poslije proglašenja knjaževine knjaz je slao odabrane mladiće na školovanje u Rusiju, Austriju i Francusku, a kasnije je veći broj mladića otišao na školovanje u Zagreb i Beograd. Svake godine obezbjeđivao je stipendije za školovanje pet-šest učenika u inostranstvu. Brinuo je i o školovanju sveštenika, pa je tražio odobrenje od austrijskog cara da pošalje troje djece u Zadar na Bogosloviju. Vodio je računa o otvaranju škola – za vrijeme njegove vladavine otvoreno je devet škola: u Njegušima (→ Osnovna škola „Lovćenski partizanski odred”, Cetinje), Ćeklićima, Predišu, Rijeci Crnojevića, Boljevićima, Gluhom Dolu, Dupilu, Ljubotinju i Ceklinu. Imao je namjeru da u svakom plemenu osnuje po jednu školu. Na Balkanskoj izložbi u Londonu 1907, na kojoj je učestvovala i Knjaževina Crna Gora, predstavljena je razglednica sa njegovim likom (štampana početkom XX vijeka).