Plamenac, Jovan S. (Boljevići, Crmnica, 1879 – Crmnica, 1944), pedagog, političar. Nižu gimnaziju završio je u Beogradu, a dva razreda učiteljske škole u Aleksincu, koju je dovršio u Pakracu 1900/01. godine. Pedagoško-filozofski fakultet završio je u Njemačkoj. Po povratku u Crnu Goru postavljen je za predavača u Bogoslovsko-učiteljskoj školi na Cetinju (→ Učiteljske škole), a potom za glavnog školskog nadzornika (→ Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu) (1902–1907). Bio je član Prosvjetnog savjeta (→ Nacionalni savjet za obrazovanje) u dva saziva (1905. i 1907). U rodnoj Crmnici 1906. biran je za poslanika u Crnogorskoj narodnoj skupštini. Bio je ministar prosvjete i crkvenih djela (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija) (1907–1909) u Vladi Lazara Tomanovića. Kao ministar prosvjete inicirao je usvajanje Zakona o narodnim školama (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo), kojim su detaljnije uređeni školska organizacija, administracija i finansiranje, kao i stručno usavršavanje nastavnika. Donio je i pravila o građevinskim normativima za razvoj škola, o radu školskih odbora, izradi i primjeni udžbenika, radu u školskoj administraciji. Uveo je nove kriterijume za uključivanje učitelja u nastavu, naglašavajući njihovu profesionalnu obavezu i napravio razliku između stalnih učitelja, privremenih učitelja i zastupnika (1907). Po donošenju Zakona, propisao je Pravila o izradi učiteljskog rasporeda i načinu primanja novih učitelja. Pravilima o stipendistima Ministarstva, propisao je da za školovanje u inostranstvu prednost imaju odlični učenici slabijeg imovnog stanja. Od 1909. do 1910. bio je ministar unutrašnjih djela. Bio je član Državnog savjeta i predsjednik Crnogorske narodne skupštine 1911. godine. U Vladi Mitra Martinovića ponovo je vodio resor ministarstva unutrašnjih djela u periodu 1912–1913, kada je dao ostavku zbog neslaganja sa kraljem Nikolom oko pitanja Skadra. Državnu službu napustio je 1914. godine. Ponovo se politički aktivirao poslije sloma Austrougarske 1918. i oslobođenja Crne Gore. Kralj Nikola postavio ga je za predsjednika crnogorske emigrantske vlade 1919. i na tom položaju ostao je do 1921. godine. Sva značajnija dokumenta emigrantske vlade Crne Gore nosila su njegov potpis. U više dokumenata pominje svoje memoare, koji do danas nisu pronađeni. Poslije smrti kraljice Milene preselio se iz Italije u Njujork. U Beograd je stigao 1925, pošto ga je prethodno amnestirala Pašić-Pribićevićeva vlada. U Beogradu je boravio do 1944, kada se vratio u Crnu Goru i ponovo se politički aktivirao. Autor je knjige Političke stranke i naš narodni život (Cetinje, 1914).