Durmitor, planinski masiv smješten u najširem i jednom od najdominantnijih djelova jugoistočnih Dinarida. Najviša je planina sjevernog dijela Crne Gore i jedna od najimpozantnijih ne samo u Dinaridima već i na prostoru čitavog Balkanskog poluostrva. Osnovne specifičnosti reljefa ogledaju se u prisustvu izuzetno velike visinske razlike od najnižih do najviših djelova planine (više od 2.000 m), prisustvu grandioznih kanjona, dubokih glacijalnih cirkova, kao i prostranih planinskih površi sa mnoštvom planinskih glacijalnih jezera. Najniži djelovi ovog prostora nalaze se na ušću Tare i Pive (434 mnv.), dok je najviša tačka vrh Bobotov kuk, sa 2.523 m nadmorske visine. Osim toga, u centralnom masivu Durmitora uzdignuto je više od 30 vrhova iznad 2.000 m. Zbog izraženih orografskih karakteristika, na prostoru Durmitora su prisutne velike klimatske razlike između podnožja, planinskih površi i najviših vrhova, što je uz izuzetno raščlanjeni reljef, kao i složene istorijske procese koji su se odvijali na ovom prostoru, učinilo floru i vegetaciju Durmitora veoma složenom i raznovrsnom. Prvi botaničar koji je posjetio Durmitor bio je njemački konzul u Sarajevu → Otto Blau, koji je 1869. godine iz pravca Pivskog manastira i Borkovića stigao do Dobrog dola i južnih padina Durmitora. Nedugo poslije njega na Durmitor dolaze → Josef Pantocsek (1871) i → Josif Pančić (1873), koji su publikovali kapitalnu florističku građu sa svojih dugih putovanja po Crnoj Gori. U ljeto 1890. na Durmitor prvi put dolazi italijanski botaničar → Antonio Baldacci, koji se duže zadržao i obišao više vrhova. I sljedeće, 1891. Baldacci posjećuje Durmitor kada se i sreo sa slavnim njemačkim geografom → Kurtom Hassertom, što je bilo od velikog značaja za njihovu buduću saradnju na regionalnogeografskim i botaničkim istraživanjima Crne Gore i Albanije. Godine 1901. na Durmitor stižu dvojica Čeha: botaničar → Josef Rohlena i mikolog → Bohuslav Horák, a zajedno dolaze još i 1904. godine. Durmitor posjećuje srpski botaničar → Nedeljko Košanin 1912. godine, veoma kratko, zbog vojne mobilizacije i priprema za Prvi balkanski rat. Između dva svjetska rata zabilježene su posjete dvojice hrvatskih botaničara: → Karla Bošnjaka (1926, 1927, 1930, 1933) i → Iva Horvata (1933). Dvojica čeških studenata biologije: → Miloš Deyl i → Pavel Sillinger, godine 1933. na Durmitor dolaze iz pravca Gacka i Pivske planine i obilaze sve najviše vrhove ove planine. Poslije Drugog svjetskog rata sve više se povećava broj stranih i domaćih istraživača koji su botanizirali na Durmitoru, kao što su: → Vilotije Blečić, → Radomir Lakušić, → Ernest Mayer, → Čedomil Šilić, → Stuart Max Walters, → Boštjan Surina, → Vukić Pulević i drugi. Floru mahovina Durmitora izučavali su: → Andrej Martinčič, → Gerald Parolly i → Snežana Dragićević, floru lišajeva → Sanja Savić, a alge visokoplaninskih jezera → Smiljka Petković i → Jelena Blaženčić. Višegodišnja mikološka istraživanja na Durmitoru izvodio je → Dragan Karadžić. Međutim, prva sistematska i dugoročna istraživanja flore i vegetacije šireg područja planinskog masiva Durmitor vršila je ekipa beogradskih i podgoričkih botaničara, kojom je rukovodio → Vladimir Stevanović: → Dmitar Lakušić, → Slobodan Jovanović, → Marjan Niketić, → Marko S. Sabovljević, Sanja Savić, → Zlatko Bulić i drugi. Iz toga projekta proizišla je i doktorska disertacija Dmitra Lakušića – Ekološka i morfološka diferencijacija uskolisnih vijuka (Festuca L. subgen. Festuca) na Durmitoru. Vegetacijsku raznovrsnost ove planine čine 153 do sada zabilježene biljne zajednice svrstane u 55 sveza, 31 red i 20 vegetacijskih klasa, što predstavlja oko 60% vegatacijskog bogatstva Crne Gore. Na vertikalnom profilu od približno 2.000 m, pravilno se smjenjuje čitav niz vegetacijskih pojaseva koji se, u najširem smislu, mogu uključiti u pet od sedam osnovnih vegetacijskih zona, koje su prisutne na prostoru čitave jugoistočne Evrope. Praktično, svi klimazonalni oblici vegetacije, izuzev vječnozelenih tvrdolisnih mediteranskih šuma i kontinentalnih termofilnih listopadnih šuma, šumostepa i stepa, prisutni su na prostoru Durmitora. Na najnižim nadmorskim visinama, u dolinama Pive, Komarnice i Tare prisutan je visinski pojas submediteranskih termofilnih listopadnih šuma i šikara (Quercetalia pubescentis-petraeae Br.-Bl. 1932), koji je na vertikalnom profilu jasno diferenciran na dva potpojasa. U nižem dominira bjelograbić (Carpinion orientalis Horvat 1958), koji zajedno sa nekoliko vrsta javora izgrađuje relativno široko rasprostranjenu zajednicu Aceri-Carpinetum orientalis Blečić & Lakušić 1966. Ovom potpojasu pripadaju i veoma karakteristični šibljaci zanovjeti (Petterietum ramentaceae Fukarek (1958) 1968), rasprostranjeni u kanjonu Pive. Drugi, viši potpojas izgrađuju veoma raznovrsne šume crnog graba (Seslerio-Ostryon (Tomažić 1940) Lakušić & al. 1982), među kojima su najspecifičnije Corylo colurne-Ostryetum carpinifoliae Blečić 1958. i Melampyro doerfleri-Ostryetum carpinifoliae Lakušić 1968, koje su uglavnom vezane za refugijalnija staništa dubljih djelova durmitorskih kanjona. Iznad pojasa submediteranskih listopadnih šuma nastavlja se pojas nizijskih i brdskih listopadnih šuma srednjoevropskog karaktera, koje na nešto mezofilnijim mjestima izgrađuju zajednice kitnjaka i običnog graba (Carpinion betuli Issler 1931), a na nešto kserofilnijim šume kitnjaka i cera (Quercion petraeae-cerris (Lakušić 1976) Lakušić & B. Jovanović 1980). Sljedeći visinski pojas na vertikalnom profilu Durmitora čine veoma raznovrsne bukove šume (Fagetalia sylvaticae Pawlowski 1928). Ovaj široki pojas je izdiferenciran na četiri potpojasa. Najniži izgrađuju termofilne bukove šume (Seslerio autumnalis-Fagetum moesiacae Blečić & Lakušić 1970). Sljedećem potpojasu pripadaju tipične planinske šume bukve, tipa Fagetum moesiacae montanum Blečić & Lakušić 1970. Iznad njega se javljaju mješovite bukovo-jelove i bukovo-jelovo-smrčeve šume (Abieto-Fagetum moesiacae Blečić & Lakušić 1970. i Piceo-Abieto-Fagetum moesiacae), dok najvišem četvrtom potpojasu pripadaju subalpijske šume bukve i gorskog javora (Fageto-Aceretum visianii Blečić & Lakušić 1970), koje na Durmitoru izgrađuju pojas gornje šumske granice. Iznad pojasa mješovitih bukovo-jelovih šuma nastavlja se pojas planinskih četinarskih šuma borealnog tipa (Abieti-Piceetalia), u kome dominiraju frigorifilne šume smrče i jele (Abieti-Piceion Br.-Bl. (1938) 1939) i šume bijelog bora (Pinion sylvestris). Iznad pojasa subalpijskih bukovih šuma, javlja se pojas subalpijske žbunaste vegetacije u kome dominiraju bor krivulj (→ Pinus mugo Turra), koji formira široko rasprostranjenu zajednicu Pinetum mugi montenegrinum Blečić (1957) 1958. i polegla kleka (Juniperus nana Willd.) sa endemičnom zajednicom Potentillo montenegrinae-Juniperetum nanae Lakušić 1974. Na kraju, na najvišim vrhovima Durmitora prisutan je pojas visokoplaninske vegetacije iznad gornje šumske granice, u čijim se nižim djelovima javlja vegetacija alpijskih vriština (Rhodoreto-Vaccinietea Lakušić et al. 1979), a u višim relativno širok pojas visokoplaninskih rudina (Festuco-Seslerietea Barbéro-Bonin 1969), koje su predstavljene različitim zajednicama tipa: Festucetum bosniacae Horvat 1930, Festucetum alpinae, Elynetum myosuroides, Caricetum laevis, Caricetum rupestris, Seslerietum juncifoliae, Seslerietum robustae i druge. U ovom najvišem pojasu Durmitora, na mjestima dugog zadržavanja snijega, prisutna je veoma specifična vegetacija oko snježanika (Salicetalia retusae-serpyllifoliae Lakušić 1968), koju izgrađuju brojni glacijalni relikti, kao što su: Salix retusa L., Dryas octopetala L., Bistorta vivipara (L.) Delarbre, Soldanella alpina L., Carex parviflora Host, Plantago atrata Hoppe i druge. Pored zonalnih, manje ili više široko rasprostranjenih tipova šumske vegetacije, na prostoru Durmitora su prisutne i veoma specifične šume crnog bora (→ Pinus nigra Arnold), munike (→ Pinus heldreichii Christ.), sive jove (Alnus incana (L.) Moench) i rohlenine jove (Alnus rohlenae Vít, Douda & Mandák), kao i šume plemenitih lišćara Aceri-Fraxinetum montenegrinum Blečić & Lakušić 1970. Takođe, na prostoru Durmitora prisutan je i veliki broj ekstrazonalnih, intrazonalnih i azonalnih oblika vegetacije, među kojima se posebno ističe vegetacija u pukotinama stijena i sipara, i vegetacija visokih zeleni, tresava i glacijalnih jezera, koje izgrađuju brojni durmitorski i balkanski endemiti, i glacijalni i borealni relikti. Slično vegetaciji, i flora Durmitora je izuzetno bogata i raznovrsna. Do sada je u flori Durmitora i okolnih kanjona utvrđeno prisustvo 1.516 vrsta vaskularnih biljaka, a po procjenama na ovom prostoru živi između 1.600 i 1.700 vrsta. Od ukupnog broja zabilježenih biljaka, oko 900 vrsta čini visokoplaninsku floru ovog masiva, odnosno vaskularnu floru, koja nastanjuje zone iznad 1.500 mnv. U odnosu na ostale planinske masive centralnog Balkana, ispred Durmitora se po bogatstvu visokoplaninske flore nalaze samo → Prokletije i Šar-planina. Pored izuzetnog bogatstva, kao možda značajnija karakteristika flore Durmitora ističe se njena gustina, odnosno prisustvo velikog broja vrsta biljaka na relativno malom prostoru. Naime, kada se broj vrsta sa Durmitora izrazi u odnosu na njegovu ukupnu površinu, flora Durmitora se prema broju taksona u odnosu na jedinicu površine može porediti čak sa florama nekih tropskih i suptropskih ostrva ili država. Poseban značaj durmitorskoj flori daju endemične vrste, koje su svojim rasprostranjenjem ograničene na područje Durmitora, Dinarskih planina ili Balkanskog poluostrva u cjelini. Endemičnu floru Durmitora sačinjava 175 vrsta, što predstavlja više od 12% ukupne flore ovog masiva. Visokoplaninskim endemitima pripadaju 122 vrste, što u odnosu na cjelokupnu endemičnu floru ovog masiva čini čak 77%, a u odnosu na ukupnu visokoplaninsku floru oko 15%. Posebno je značajna činjenica da su na prostoru Durmitora rasprostranjena i četiri endemična roda (Amphoricarpos Vis., Pancicia Vis., Petteria C. Presl), jedan endemičan podrod (Protoedraianthus Lakušić), kao i jedan subendemičan rod (→ Edraianthus A. DC.). Izuzev endemičnih rodova i izolovanih starih endemita, kakvi su: → Moltkea petraea (Tratt.) Griseb., Reichardia macrophylla Vis. & Pančić, Veronica saturejoides Vis., Euphorbia capitulata Reichenb., Plantago reniformis G. Beck i drugi, najveći broj vrsta pripada „mladim” endemitima, koji su u najvećem broju slučajeva nastali specijacijom od starih mediteranskih ili alpskih tipova. To ukazuje da je jezgro endemične flore Durmitora veoma staro, što izdvaja ovu planinu kao jedan od najznačajnijih razvojnih, ali i refugijalnih centara endemične flore na čitavom Balkanskom poluostrvu. Najveći broj endemita u flori Durmitora ima dinarsko rasprostranjenje, ili pripada grupi biljaka koje povezuju dinarsko, skardopindsko i rodopsko područje. Na drugom mjestu se nalaze endemiti rasprostranjeni na čitavom prostoru Balkanskog poluostrva, dok su na trećem mjestu lokalni durmitorski endemiti. Iako grupi durmitorskih endemita pripada najmanji procenat vrsta, oni su s obzirom na izuzetno ograničeno rasprostranjenje i najznačajniji elementi flore Durmitora. Lokalni durmitorski endemiti su: Verbascum durmitoreum Rohlena, Gentiana laevicalyx (Rohlena) Rohlena, Edraianthus glisicii Černjavski & Soška, Edraianthus (Protoedraianthus) tarae R. Lakušić ex D. Lakušić & Surina, Biscutella laevigata L. subsp. montenegrina Rohlena, Valeriana braunii-blanquetii Lakušić, Hieracium incisum Hoppe subsp. ranisavae (Rohlen & Zahn) Zahn, Hieracium pseudoschenkii (Rohlena & Zahn) Niketić, Hieracium blecicii Niketić i drugi. Ovdje treba dodati i nedavno otkrivene i opisane nove endemične taksone: Edraianthus pulevicii Surina & D. Lakušić i Festuca alfrediana Foggi & Signorini subsp. durmitorea D. Lakušić & Foggi. Posebnu vrijednost genofonda vaskularne flore Durmitora, pored endemita, čine reliktne biljke, koje predstavljaju ostatke nekadašnje široko rasprostranjene flore. Relikti su na Durmitoru prisutni sporadično na specifičnim staništima u tzv. refugijumima, prije svega u dubokim kanjonskim dolinama Tare, Pive i Komarnice, ali i na najvišim planinskim vrhovima i cirkovima. Prema starosti, odnosno geološkom periodu iz koga potiču, na Durmitoru su najbrojniji tercijarni, glacijalni i borealni relikti, dok su postglacijalni, odnosno kserotermni relikti veoma rijetki. Duboke kanjonske doline Tare, Pive i Komarnice predstavljaju refugijume u kojima su mnoge stare šumske vrste (tercijarni relikti) preživjele ledeno doba. Među njima posebno se ističu: Pinus heldreichii Christ, Acer heldreichii Orph. ex Boiss., → Petteria ramentacea (Sieber) Presl., → Taxus baccata L., Staphylea pinnata L., → Ostrya carpinifolia Scop., → Juglans regia L., Daphne laureola L. i druge. Najviši vrhovi Durmitora i cirkovi u njihovim podnožjima danas predstavljaju refugijume za mnoge glacijalne vrste, koje su tokom ledenog doba pristigle sa Arktika i Alpa na Balkansko poluostrvo. Na Durmitoru danas živi oko 40 vrsta, koje se mogu smatrati glacijalnim reliktima. Najčešće glacijalne vrste, koje se mogu sresti na ovoj planini, jesu: Dryas octopetala L., Salix retusa L., Selaginella selaginoides (L.) Link, Lycopodium alpinum L., Carex rupestris All., Juncus trifidus L., Bartsia alpina L., Arctostaphylos alpinus (L.) Sprengel, Elyna myosuroides (Vill.) Fritsch, → Aster alpinus L. i druge. Pored toga, tamne četinarske šume na prostranim durmitorskim površima, kao i planinske tresave (→ Barno jezero, Žugića bare), predstavljaju refugijalna staništa za mnoge borealne relikte, koji su za vrijeme ledenog doba pristigli na naše planine. Oko 100 borealnih vrsta može se danas sresti u planinskim predjelima Durmitora. Kao primjeri borealnih relikata, prisutnih na ovoj planini, mogu se navesti: Goodyera repens (L.) R. Br., Listera cordata (L.) R. Br., Corallorhiza trifida Chatel., Cypripedium calceolus L., Menyanthes trifoliata L., Potentilla palustris (L.) Scop., Swertia perennis L., i druge.