Horvat, Ivo, hrvatski botaničar (Čazma, 7. X 1897 – Zagreb, 23. IV 1963). Maturirao je 1916. u klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Studije prirodnih nauka (prirodopis i geografiju) završio je na tadašnjem Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1920. godine, đe je i započeo svoju naučnu i pedagošku karijeru. Stepen doktora filozofije iz područja botanike dobio je 1920. godine. Univerzitetska zvanja dobijao je redovnim postupkom od asistenta do redovnog profesora na Biološkom zavodu, kojim je rukovodio do 1945. godine. Od 1947. redovni je profesor na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Naučni rad je otpočeo izučavanjem filogenije paprati, ali poslije pośete planini Ličkoj Pješivici, u potpunosti se preorijentisao na vegetacijska istraživanja, koja nije napuštao do kraja života. Poslije Pješivice nastavlja vegetacijska istraživanja na nekoliko hrvatskih planina dinarskog područja (Gorski Kotar, Velika Kapela, Velebit, Dinara). Tako su nastali njegovi radovi Vegetacijske studije hrvatskih planina I i II (1930), koji su ga afirmisali. Poslije prvih uspjeha, Horvat svoja istraživanja pomjera prema istoku i jugoistoku bivše države Jugoslavije (Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija). Godine 1933. obilazi visoke planine Bosne, Hercegovine i Crne Gore. U Crnu Goru Horvat je došao 4. avgusta iz pravca Gacka, odakle je preko Pive stigao na → Durmitor i obišao sve njegove najviše vrhove. Kao svjedočanstvo sa ove ekskurzije, Horvat je 1934. objavio u Ljetopisu JAZU-a iscrpan putopis i izvještaj u kojima je uporedno prikazana vegetacija Durmitora i hercegovačkih planina. Horvat prikazuje vegetaciju preko biljnih zajednica koje imenuje nomenklaturom fitocenološke nauke, zato se njegovi rezultati sa Durmitora mogu smatrati pionirskim, kada je u pitanju vegetacija Crne Gore. Da bi zaokružio svoja znanja o zakonitostima rasporeda vegetacije na Dinaridima, Horvat je 1940. godine izveo podužu ekskurziju na primorske planine Biokovo i → Orjen, da bi poslije njih skrenuo prema śeveru u pravcu planine Bjelašnice. Godine 1949. Horvat publikuje poznati priručnik Nauka o biljnim zajednicama, na kojemu su se školovali brojni jugoslovenski fitocenolozi. Godinu dana kasnije (1950) Horvat objavljuje sintetski rad Šumske zajednice Jugoslavije, što je imalo veliki značaj, a na prvom mjestu koristilo je šumarskoj nauci i praksi. Iako je potonji put bio na crnogorskim planinama 1940. godine, Horvat je nastavio da usmjerava vegetacijska istraživanja u Crnoj Gori, ali ovog puta posredno, preko svog veoma uspješnog učenika → Vilotija Blečića. Iznenadna smrt omela je Iva Horvata da završi svoje životno djelo Vegetacija Jugoistočne Evrope, ali tragom njegove oporuke dvojica botaničara, Heinz Ellenberg i Vjekoslav Glavač, djelo su završili i publikovali u Štutgartu 1972. godine. Uz ime Iva Horvata postoji ocjena jednog njegovog biografa: „Da je bio pionir fitocenoloških istraživanja na principima Braun-Blanquetove škole u nas i jedan od vodećih geobotaničara svojega doba u Evropi”.