Diplomatska služba Kraljevine Crne Gore. Odluka da 15. avgusta 1910. Crna Gora postane kraljevina nije uticala na organizaciju diplomatske službe. Institucionalni okvir definisan ustavnim rješenjima iz 1905. nastavio je da funkcioniše i u Kraljevini Crnoj Gori. Crnogorski suveren bio je centralna ličnost svih diplomatskih aktivnosti, zastupao je državu u svim međunarodnim poslovima, a imao je i nadležnosti zaključivanja međunarodnih sporazuma. Nadležni organ izvršne vlasti bilo je → Ministarstvo inostranih djela Kraljevine Crne Gore, a dio nadležnosti pripadao je Narodnoj skupštini (→ Skupština Crne Gore) (kontrola sprovođenja spoljne politike i ratifikacija međunarodnih ugovora) i Državnom savjetu (odobravanje prijema u crnogorsko državljanstvo). Nadležnosti Ministarstva inostranih djela precizirao je Zakon o Kraljevskoj vladi, iz maja 1914, kojim su ministarstva podijeljena na manje organizacione cjeline: odjeljenja i odsjeke. Ministarstvo inostranih djela činilo je jedno odjeljenje i dva odsjeka: upravni i politički. Upravni odsjek vodio je računa o tehničkim stvarima, dok je politički odsjek bio posvećen diplomatskim poslovima sa inostranstvom. Novi zakon napravio je i kategorizaciju diplomatskih predstavnika Crne Gore u inostranstvu na: izvanredne poslanike i opunomoćene ministre; ministre-rezidente; otpravnike poslova; konzule i vicekonzule. U trenutku proglašenja Crne Gore za kraljevinu, funkciju ministra inostranih djela obavljao je → Lazar Tomanović. Njegovi nasljednici bili su: → Dušan Gregović (1911–1912), → Mitar Martinović (1912–1913), → Petar Plamenac (1913–1915), → Janko Vukotić (1915), → Lazar Mijušković (1915–1916), → Andrija Radović (1916–1917), → Milutin Tomanović (1917), → Evgenije Popović (1917–1919) i → Jovan S. Plamenac (1919–1921). Kada je Crna Gora proglašena za kraljevinu, njena diplomatsko-konzularna služba u inostranstvu obuhvatala je samo jedno poslanstvo u Carigradu (→ Crnogorsko poslanstvo u Carigradu), četiri konzulata (Skadar, Kotor, Trst, Rim) (→ Konzulati Crne Gore 1878–1918) i mrežu od dvadesetak počasnih konzulata (→ Počasni konzuli Crne Gore). Na početku balkanskih ratova (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13) došlo je do povlačenja diplomatskog predstavnika Crne Gore iz Carigrada, čime je prestao rad najstarijeg diplomatskog predstavništva Crne Gore. Iz tog razloga, nakon okončanja balkanskih ratova, širenje diplomatske mreže postavilo se kao jedan od prioriteta Ministarstva inostranih djela. U državnom budžetu planiraju se troškovi otvaranja diplomatskih i konzularnih predstavništava u: Beogradu, Beču, Sankt Peterburgu, Rimu, Skadru i Kotoru. Ambiciozni planovi širenja diplomatske mreže neće biti realizovani zbog nedostatka novca, pa će od planiranih biti otvoreno samo poslanstvo u Beogradu (→ Crnogorsko poslanstvo u Beogradu), oktobra 1913. godine. Inicijativa za otvaranje poslanstva u Beču bila je više politički manevar, dok je otvaranje diplomatskog predstavništva u Sankt Peterburgu stopirala ruska vlada, koja je, odbijajući prijedlog Kraljevine Crne Gore, navela da je za dobre odnose između dvije države dovoljno rusko diplomatsko predstavništvo na → Cetinju. U ovom periodu mreža počasnih konzulata proširena je na: Krf, Brailu, London, Brisel, Palermo, Bolonju, Rio de Žaneiro, Madrid, Njujork, Bordo, Bristol, Solun, Amsterdam, Kristijaniju, Stokholm, Glazgov, Buenos Ajres, Liverpul, Edinburg i Ženevu. Početak Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) i njegov tok nakon 1916, kada su crnogorska vlada (→ Crnogorska vlada / Ministarski savjet Knjaževine/Kraljevine Crne Gore (1879–1916)) i njen suveren bili prinuđeni na emigraciju u Francusku, redefinisaće prioritete crnogorske diplomatske službe. U fokusu diplomatskih aktivnosti kraljevske vlade bilo je očuvanje crnogorske državnosti, zbog čega su otvorena nova diplomatska predstavništva Crne Gore u Parizu (jun 1916) (→ Crnogorsko poslanstvo u Parizu) i Vašingtonu (avgust 1918) (→ Crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu). Najvažniji diplomatski izazov crnogorske vlade bila je Pariska mirovna konferencija (→ Pariska mirovna konferencija 1919–1920. i Crna Gora), na kojoj je uskraćeno prisustvo zvaničnim predstavnicima Crne Gore. Uz podršku italijanske diplomatije, crnogorska delegacija se u martu 1918. obratila učesnicima Konferencije, ali taj nastup nije dao značajnije rezultate. Do formalnog gašenja crnogorske diplomatije dolazi 28. juna 1919, kada je mirovni sporazum sa Njemačkom potpisala delegacija nove države – Kraljevine SHS, čime je i formalno poništen međunarodni subjektivitet Crne Gore.