Radović, Andrija (Martinići, 1872 – Beograd, 1947), političar, predsjednik crnogorske vlade (→ Crnogorske vlade u egzilu (1916–1922)). Nakon školovanja na → Cetinju, obrazovao se u Italiji, gdje je završio vojnoinženjerske studije (1894). Nakon povratka u zemlju, bio je sekretar Vojnog savjeta, maršal Dvora, načelnik Ministarstva unutrašnjih djela, ministar finansija i građevina u prvoj ustavnoj vladi. Bio je predsjednik Vlade od 19. januara do 4. aprila 1907, kada je podnio ostavku. Obavljao je i funkciju ministra inostranih djela, ministra vojnog i ministra finansija. Kao pripadnik opozicionog pokreta, učestvovao je u zavjeri protiv knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša, zbog čega je osuđen na 15 godina zatvora (1908). Pomilovan je 1913. od strane kralja Nikole. Poslije pomilovanja, postavljen je za državnog savjetnika. Za predsjednika crnogorske vlade u emigraciji imenovan je 29. aprila 1916. godine. Predsjednik Vlade bio je do januara 1917. godine. Predlagao je kralju Nikoli da abdicira u korist srpskog regenta → Aleksandra Karađorđevića. Postaje pobornik bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i protivnik kralja Nikole. Kraljevi protivnici izabrali su ga za predsjednika → Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, osnovanog u Parizu marta 1917. uz podršku srpske vlade. Poslije završetka rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) bio je u delegaciji Kraljevine SHS na Pariskoj mirovnoj konferenciji (→ Pariska mirovna konferencija 1919–1920. i Crna Gora), u kojoj je bio zadužen za pitanja vezana za Crnu Goru.