Ministarstvo inostranih djela Kraljevine Crne Gore. Rad Ministarstva inostranih djela nakon proglašenja Crne Gore za kraljevinu nije se bitnije promijenio u odnosu na period s početka XX vijeka. Gotovo do samog početka Prvog svjetskog rata (→ Crna Gora u Prvom svjetskom ratu) Ministarstvo inostranih djela funkcionisalo je na osnovu Zakona o Knjaževskoj vladi iz 1902, po kome je rad cjelokupne državne uprave bio u nadležnosti šest ministarstava. Novim Zakonom o Kraljevskoj vladi i uređenju državnih nadleštava, koji je stupio na snagu 27. maja 1914, pored ranijih šest ministarstava osnovano je i Ministarstvo narodne privrede i građevina. Ovim zakonom nešto su preciznije određene nadležnosti ministarstava, a ministre je imenovao i razrješavao sa dužnosti kralj (čl. 4). Za svoj rad ministri su bili odgovorni kralju i Narodnoj skupštini (→ Skupština Crne Gore) (čl. 5). Kralj je jednom ministru mogao da povjeri upravu nad poslovima i dva ministarstva (čl. 4), a ministar inostranih djela ujedno je bio i kancelar kraljevskih ordena (čl. 8). U sklopu Ministarstva inostranih djela postojalo je odjeljenje koje se, shodno prirodi poslova, dijelilo na dva odsjeka – upravni i politički (čl. 40). U nadležnosti upravnog odsjeka bili su: ,,1. zvanična prepiska nepolitičke prirode sa stranim poslanstvima na → Cetinju, crnogorskim zastupništvima na strani i svim zemaljskim vlastima; 2. prevođenje i ovjeravanje zvaničnih i privatnih dokumenata; 3. crnogorsko konzulsko tijelo na strani, uputstva i pravila o njegovoj službi; 4. primanje i postavljanje konzula, i objavljivanje konzulskih izvještaja; 5. sprovođenje i prevod sudskih akata; 6. dostavljanje raznih akata na zahtjev stranih vlasti; 7. službene reklamacije; 8. privatna potraživanja; 9. saopštenje izvoda umrlih i rođenih; prevod ovih izvoda i ovjeravanje; 10. ekstradicija; 11. izvršavanje ugovora i konvencija; 12. nadzor nad personalom Ministarstva i 13. arhiva odsjeka i računovodstvo Ministarstva” (čl. 41). S druge strane, u nadležnosti političkog odsjeka bili su sljedeći poslovi: ,,1. lična prepiska ministrova; 2. povjerljivi poslovi; 3. čuvanje i prevođenje šifara; 4. uputstva i diplomatska prepiska; 5. pregovori, konvencije, deklaracije i druga politička akta; 6. pregled štampe i informacije; 7. personal crnogorskog diplomatskog tijela u inostranstvu i uputstva pravila o njegovoj službi; 8. pitanja koja se tiču crnogorskih državljana na strani; 9. punomoćja, ratifikacije, diplomatska saopštenja, akreditivna i opozivna pisma; 10. audijencije stranih poslanika; 11. predlozi za dekorisanje stranih državljana; 12. arhiva odsjeka i 13. državni ceremonijal” (čl. 42). Članom 43 ovog zakona bilo je predviđeno da u Ministarstvu, pored ministra, može raditi još sedam činovnika, i to: ,,1. načelnik ili zastupnik načelnika; 2. tri sekretara od kojih je jedan arhivar; 3. tri pisara i šef presbiroa”. No, u praksi je taj broj bio znatno manji. Tako su, samo tri mjeseca nakon što je donijet Zakon, u Ministarstvu inostranih djela radila svega četvorica službenika, i to: ministar → Petar Plamenac, načelnik → Svetislav Slavo Ramadanović i sekretari Milan Pavlović i Savo Spasojević. Članom 44 Zakona bilo je propisano da se u nadležnosti Ministarstva inostranih djela nalaze diplomatska zastupništva Crne Gore u inostranstvu, a njeni diplomatski zastupnici po svom značaju dijelili su se na: izvanredne poslanike i opunomoćene ministre, ministre-rezidente, otpravnike poslova, konzule i vicekonzule. Posljednjim članom Zakona o Ministarstvu inostranih djela (čl. 45) bilo je regulisano da se broj crnogorskih diplomatskih i konzularnih predstavnika u inostranstvu, njihovih sekretara i pisara, kao i dodaci koje oni primaju, određuju svake godine budžetom. Što se tiče visine plata činovnika koji su obavljali diplomatsku i konzulsku službu, one su se određivale na osnovu školske spreme i godina službe, shodno Zakonu o činovnicima građanskog reda. Sve do balkanskih ratova (→ Crna Gora u balkanskim ratovima 1912/13) Crna Gora je imala samo jedno diplomatsko predstavništvo u inostranstvu. To je bilo → Crnogorsko poslanstvo u Carigradu. Prekidom diplomatskih odnosa Crne Gore i Osmanskog carstva, 8. oktobra 1912, nakon više od tri decenije prestalo je da radi Crnogorsko poslanstvo u Carigradu. Tako je Crna Gora godinu bila bez ijednog diplomatskog predstavništva u rangu poslanstva u inostranstvu. Tek nakon završetka balkanskih ratova, s jeseni 1913, Crna Gora je otvorila u Srbiji poslanstvo u Beogradu (→ Crnogorsko poslanstvo u Beogradu). Nakon završetka balkanskih ratova, kod crnogorskih vlasti postojala je namjera da tokom 1914. otvore poslanstva u Bukureštu, Sankt Peterburgu, Beču, Atini i Albaniji, ali zbog nedostatka materijalnih sredstava, ti planovi nikada nijesu bili realizovani. Tako je uoči Prvog svjetskog rata Crna Gora imala samo jedno diplomatsko predstavništvo u rangu poslanstva (Beograd), dok je crnogorskih počasnih konzula u inostranstvu bilo 27. S druge strane, u periodu 1912–1914, usljed balkanskih i Prvog svjetskog rata, Crna Gora je prekinula diplomatske odnose sa četiri države (Osmansko carstvo, Bugarska, Austrougarska i Njemačka), koje su imale svoja diplomatska predstavništva na Cetinju. Tokom Prvog svjetskog rata Crna Gora je uspjela da otvori dva poslanstva – u Parizu i Vašingtonu. Poslanstvo u Parizu (→ Crnogorsko poslanstvo u Parizu) otvoreno je krajem 1915, a poslanstvo u Vašingtonu (→ Crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu) polovinom 1918. godine. Od proglašenja Crne Gore za kraljevinu (1910) do 1921. dužnost ministra inostranih poslova Crne Gore obavljali su: → Lazar Tomanović (1907–1911), → Dušan Gregović (1911–1912), → Mitar Martinović (1912–1913), Petar Plamenac (1913–1915), → Janko Vukotić (1915), → Lazar Mijušković (1915–1916), → Andrija Radović (1916–1917), → Milutin Tomanović (1917), → Evgenije Popović (1917–1919) i → Jovan S. Plamenac (1919–1921).