Orjen, pretežno karbonatni masiv prstenaste geotektonske strukture, sa strmim padinama prema okolnim krajevima i bez određenog pravca pružanja na tromeđi između Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Najviši vrh Orjena – Zubački kabao (1.894 m) ujedno je i najviši vrh litoralnih Dinarida, a još je šest vrhova viših od 1.800 m. Dio orjenskog masiva, prema Grahovskom polju i udolini Nudo, čini i Bijela gora s najvišim vrhom Jastrebicom (1.865 m). Izuzetno razuđen reljef orjenskog masiva, s obiljem kraških pojava, stvoren neobično intenzivnom i opsežnom glacijacijom tokom pleistocena, kada je zbog dugotrajnog sniježnog pokrivača i lednika veliki dio Orjena bio bez šumske vegetacije, odnosno kraškom i glacio-fluvialnom erozijom, grade kredni krečnjaci, rjeđe i na periferiji područja dolomiti gornje jure. Iako područje Orjena preko godine primi najviše padavina u Evropi (prosjek za Crkvice iznosi 4.743 mm godišnje, izmjereni maksimum iz 1938. godine iznosio je 8.063 mm), površinskih vodotoka nema. S obzirom na to da je Orjen planina ekstrema u mnogim svojstvima, a njegovi vrhovi često zavijeni u oblake, ovu planinu neki nazivaju jadranskim Olimpom. U poređenju s ostalim jadranskim planinama sličnih osobina, Orjen pokazuje najveću raznolikost vegetacijskih tipova. Od klimazonalne vegetacije na vertikalnom profilu od mora prema vrhu izdvajaju se čiste i mješovite vazdazelene šume s crnikom (Quercus ilex L.) i/ili crnim jasenom (Fraxinus ornus L.) – sveza Quercion ilicis Br.-Bl. (1931) 1936, listopadne šume i šikare bjelograbića (Carpinus orientalis Miller) – sveza Ostryo-Carpinion Horvatić 1963, listopadne šume i šikare s crnim grabom (→ Ostrya carpinifolia Scop.) – sveza Fraxino orni-Ostryion carpinifoliae Tomažič 1940, termofilne, altimontanske i subalpijske šume bukve (→ Fagus sylvatica L.) i jele (→ Abies alba Miller) – sveza Aremonio-Fagion Török et al. ex Marinček et al. 1993, šume munike (→ Pinus heldreichii Christ.) i jele (Abies alba Miller) na blokovima – sveza Pinion heldreichii Horvat 1950, te planinske rudine sveza Seslerion robustae Horvat 1930. i Oxytropidion dinaricae R. Lakušić 1966. Orjen je zbog svog nevjerojatnog krajolika i divlje, nepristupačne prirode privlačio rane istraživače flore Balkana, pa su ga u gotovo 200 godina istraživanja posjećivali mnogi botaničari svjetskog glasa. Tako su već u prvoj polovini XIX vijeka na području Orjena botanizirali → Domenico Papafava, → Franz Neumayer i drugi, čija je floristička otkrića (na primjer Senecio thapsoides DC. subsp. visianianus (Papaf. ex Vis.) Vandas, → Amphoricarpos neumayerianus Vis., Lonicera glutinosa Vis.), na osnovu herbarskog materijala koji su sakupili, opisao → Roberto Visiani u djelima o dalmatinskoj flori. U ljeto 1827. godine prema Orjenu se uputio i → Muzio Tommasini, stigavši samo do Krivošija, odnosno Grahova. Rezultat botaničke ekskurzije, koju je u ljeto 1864. godine izveo → Franz Malý, jeste i pronalazak primjeraka za nauku novih vrsta bora (Pinus leucodermis Antoine) i kandilke (Aquilegia grata F. Maly ex Zimmeter). Tri godine kasnije, 1867. Orjen su posjetila tri botaničara: → Paul Ascherson, → Rupert Huter i → Thomas Pichler. Na tom putu Huter je otkrio nepoznatu vrstu, koja je nazvana u njegovu čast – Vincetoxicum huteri Visiani & Ascherson. Na Jastrebicu se 1872. godine popeo → Josef Pantocsek, a potom posjetio i → Boku Kotorsku, kada je na brdu Vrmac pronašao primjerke za nauku nove vrste hudike – Viburnum maculatum Pantocsek. Na Jastrebici je 1905. godine botanizirao i → Lujo Adamović, koji je na osnovu tada prikupljenog herbarskog materijala opisao novu vrstu Avenastrum vierhapperi Adamović. Godinu dana kasnije, → Árpád von Degen je po Orjenu tražio primjerke vrste Crocus malyi Vis. Na svom putovanju kroz Crnu Goru 1873. godine, → Josif Pančić (1875) je obišao Grahovo i Bijelu goru, te na putu za Vučji zub i Orjen sakupio i jedini žutocvjetni karanfil u crnogorskoj flori – Dianthus knappii (Pantocsek) Ascherson. & Kanitz ex Borbás. Za kraljevski botanički vrt u Beču na Orjenu je 1890. godine žive biljke i sjeme sakupljao → J. Veselý. → Karel Vandas (1889) je tokom istraživanja flore Bosne i Hercegovine na zapadnim padinama Orjena, ispod sela Vrbanje, otkrio primjerke neobičnog pelima (žalfije, kadulje) s najvećim cvjetovima unutar evropskih predstavnica toga roda i opisao novu vrstu – Salvia brachyodon Vandas. Iako se sam nije uspio popeti na Orjen, → Dragutin Hirc dao je do tada najpotpuniji istorijski pregled i rezultate istraživanja flore Orjena. Kasnije, prilikom uspona na Subru (Arabis scopoliana Boiss.!), zanimljiv floristički putopis objavio je → Armando Oliva. Primjenom sigmatističke fitocenološke metode prilikom studija vegetacije, domaći botaničari pokrenuli su intenzivne studije vegetacije na području cijele bivše Jugoslavije. Istražujući vegetaciju, na Orjenu je 1940. godine boravio → Ivo Horvat, koji je nakon Beckovog opšteg opisa zonacije vegetacijskih formacija na toj planini dao prvi savremeniji osvrt na vegetaciju ove planine. Sredinom 1960-ih → Milorad Janković opisao je tri nove zajednice s munikom (Pinus heldreichii Christ), a nešto kasnije, → Pavle Fukarek je, u vegetacijskom prilogu šuma i šibljaka Orjena, prikazao osam zajednica, opisavši čak tri nove zajednice s munikom. Pregled vegetacije Orjena uz cijeli vertikalni profil objavio je i → Radomir Lakušić sa saradnicima, dok su komparativnu analizu raznolikosti vegetacije litoralnih dinarskih planina, uključujući Orjen, Biokovo i Velebit, izradili Oleg Antonić i Andrija Željko Lovrić. U posljednje vrijeme, zanimljivu šumu jele (Abies alba Mill.) na blokovima (Rhamno-Abietetum Fukarek 1958) istraživao je → Pavle Cikovac. Orjen je floristički (a manje vegetacijski) razmjerno dobro istražena planina s čitavim nizom biljnih vrsta opisanih na ovom području. Pored već spomenutih, područje Orjena predstavlja klasično nalazište (locus classicus) i taksonima Crepis pantocsekii (Visiani) Latzel, Cytisus tommasinii Visiani, Hieracium orienii Kerner, Oxytropis dinarica (Murb.) Wettst. subp. dinarica var. macrocarpa Chrtek & Chrtkova, → Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl., Satureja horvatii Šilić, Scleranthus bjelagorensis Reichenb., Scleranthus jastrebicensis Reichenb. i drugi. Na tu listu je nedavno dodata i orjenska perunika (Iris orjenii Bräuchler & Cikovac), čuveni stenoendemit Orjena i ujedno jedna od najugroženijih vrsta u flori Crne Gore. Iako sistemsko istraživanje flore Orjena još nije sprovedeno, a dosadašnja istraživanja nijesu monografski obrađena, slobodno se može reći da su flora i vegetacija Orjena neobično bogate. Razlog tome je uticaj niza proteklih, kao i sadašnjih, geološko-klimatskih činilaca, koji stvaraju izuzetno raznolika staništa na velikom vertikalnom profilu i relativno malenoj udaljenosti od mora, što je najznačajniji preduslov velikog biodiverziteta. Stalna izloženost geotektonskim kretanjima, jakom okršavanju i neobično intenzivnoj i opsežnoj glacijaciji tokom pleistocena, odnosno glacio-fluvijalnoj eroziji u prošlosti i sadašnjosti, uzrokovali su veliki biodiverzitet ove planine. Orjen tako predstavlja školski primjer planine, koja djeluje kao glacijalni i interglacijalni refugijum, stvara spone ili barijere za širenje taksona, odnosno pogoduje nagloj i intenzivnoj specijaciji. Dio Orjena, oko 80 km², u hercegnovskom zaleđu, proglašen je 2018. godine Parkom prirode. Danas o prirodnoj i kulturnoj baštini Orjena brinu radnici Agencije za razvoj i zaštitu Orjena, koja ujedno i upravlja Parkom prirode Orjen.