Boka Kotorska
Boka Kotorska, zaliv smješten u jugoistočnom dijelu dinarskog Primorja, koji reljefno i hidrografski predstavlja njegov najsloženiji dio. Dužina obale cijelog zaliva je 114 km, površina teritorije je 370 km², a akvatorije 87 km². Bokokotorski zaliv čine dvije grupe zaliva, unutrašnji Risansko-Kotorski i spoljašnji Hercegnovsko-Tivatski, koji su međusobno povezani prodorom Verige, a preko prodora Oštro komuniciraju sa otvorenim morem. U sklopu zaliva, dva brdovita lanca se pružaju između mora i visokog zaleđa, koji čine strme padine → Orjena i → Lovćena. Prvi lanac, koji odvaja Zaliv od mora, obrazuju Luštica i Vitaljina; drugi se nalazi duboko u Zalivu i grade ga Vrmac i Devestilje. Brdoviti lanci su građeni od krečnjaka, rožnaca, breča i dolomita, dok se između njih i visokih planina zaleđa pružaju zone paleogenog fliša. U Boki je zabilježeno nekoliko tipova zemljišta: aluvijum, koluvijum, crvenica i smeđa eutrična zemljišta. Prvi floristički podatak iz Bokokotorskog zaliva datira iz 1822. godine, kada je → Franz Sieber opisao novu vrstu za nauku, Cytisus ramentaceus Sieber. Ovaj ilirski endem, u narodu poznat kao zanovjet, po savremenoj botaničkoj nomenklaturi pripada monotipskom rodu Petteria C. Presl i vrsti → Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl. Nakon Siebera, Boku su izučavali brojni botaničari: → Muzio Tommasini, → Emanuel Weiss, → Roberto Visiani (na herbarskom materijalu koji su sakupljali drugi botaničari), → Nicolaus Host, → Carl Studniczka, → Joseph Bornmüller, → Josef Rohlena, → Vukić Pulević, → Vesna Karaman, → Vesna Mačić i drugi. → Dušan Popović i → Ante Sterniša su napisali knjigu o flori i vegetaciji Herceg Novog. U Boki postoji i duga istorija istraživanja mahovina. Prvi istraživač mahovina u Crnoj Gori, Emanuel Weiss publikovao je 1866. i 1867. godine radove u kojima je predstavio mahovine sa područja Boke Kotorske. Nakon njega, svoj doprinos izučavanju brioflore ovog područja daju: → Franz Höhnel, → Karl Loitlesberger, → Albert Latzel, → Victor Felix Schiffner i drugi. Posljednji je sa Orjena opisao novu vrstu za nauku – Riccia latzelii Schiffn. (→ Riccia ciliifera Link). → Miroslav Servít je istraživao lišajeve okoline Herceg Novog, dok su algofloru mora izučavali brojni istraživači (→ Nenad Vuksanović, → Slađana Krivokapić, Vesna Mačić i drugi). Uprkos dugom periodu istraživanja biljnog svijeta Boke Kotorske, koje je rezultiralo objavljivanjem preko 200 naučnih publikacija, još uvijek nijesu sistematski sakupljeni floristički podaci o cijelom području. Detaljno su istraženi samo neki dijelovi zaliva: u istočnom dijelu zaliva, koji uključuje poluostrva Vrmac i Lušticu, kao i Tivatsko polje, registrovano je 866 taksona, na Tivatskim solilima je registrovano 307 taksona, dok floru brda Sveti Ivan (iznad Kotora) čini 301 vrsta i podvrsta. Procijenjeno je da u cijeloj Boki Kotorskoj raste preko 1.000 taksona, ne računajući alohtone vrste. Specifičnu vrijednost flore svakog područja čine endemične biljke, koje su u Boki na osnovu dosadašnjih podataka zastupljene sa 49 balkanskih endema. Boka Kotorska je klasično nalazište: Cytisus tommasinii Vis., Seseli globiferum Vis., Clinopodium dalmaticum (Bentham) Bräuchler & Heubel i Stachys menthifolia Vis. U Boki Kotorskoj su razvijena dva vegetacijska pojasa, mediteranski i submediteranski. Prvi vegetacijski pojas prostire se od obale mora do 300 (500) mnv. Klimatogena vegetacija ovog pojasa je zimzelena tvrdolisna šuma hrasta crnike koja pripada redu Quercetalia ilicis. U zalivu više nema sastojina šume, već se javlja njen degradacioni oblik – gusta i teško prohodna makija. Danas je čak i makija, prisutna na malom broju lokaliteta, uništena izgradnjom turističkih kompleksa ili degradirana do garige, prorijeđene šikare u kojoj dominiraju žbunovi i polužbunovi. Krajnji stepen degradacije crnikinih šuma su suvi travnjaci i kamenjari, kojih je u zalivu sve više s obzirom na decenijski antropogeni pritisak. Pored zonalne vegetacije crnikinih šuma i njenih degradacionih stadijuma, u mediteranskom pojasu se nalaze interesantne ekstrazonalne i azonalne vegetacijske jedinice. U stijenama uz obalu mora razvijene su floristički siromašne zajednice reda Crithmo-Staticetalia, na malobrojnim pješčanim i šljunkovitim plažama bilježe se fragmenti zajednica reda Ammophiletalia, Tivatska solila pokriva slatinska vegetacija redova Salicornietalia, Limonetalia i Juncetalia. U Stolivu i Koštanjici, na sjevernim ekspozicijama, razvijena je termofilna i mezofilna zajednica pitomog koštanja i lovora, dok se kod vrela Sopot blizu Risna bilježi interesantna sastojina oleandera i lovora. Na vertikalnom profilu, iznad mediteranskog pojasa se pruža submediteranski, čiju klimatogenu vegetaciju čine termofilne listopadne šume reda Quercetalia pubescentis. Šume su u većem dijelu područja degradirane do šikara i kamenjarskih pašnjaka.
Lit.: Josef Rohlena, Additamenta ad floram dalmaticam, Acta Bot. Bohem., 1, 1922, str. 26–34. Josef Rohlena, Additamenta in floram dalmaticam, Praha, Preslia, 2, (1922) 1923, str. 98–102. Borivoje Milojević, Boka Kotorska, Zbornik radova, Beograd, SANU, Geografski institut, knjiga 8, 1953, str. 1–52. Dušan Popović & Ante Sterniša, Flora i vegetacija hercegnovskog područja: s posebnim osvrtom na parkovsko bilje, Herceg Novi, Skupština opštine; Boka Kotorska, Turistički savez, 1971, str. 1–181. Filip Đakonović, Dendroflora dela unutrašnjeg Bokokotorskog zaliva, Glasn. Republ. Zav. Zašt. Prir. – Prirod. Muz., 11, Titograd, 1978, str. 99–132. Branislav Jovanović, Emilija Vukićević & Filip Đakonović, Istraživanje aktuelne i potencijalne prirodne vegetacije pri valorizaciji predela – Prethodni rezultati u delu Bokokotorskog zaliva, Boka, 10 (2), Herceg Novi, 1979, str. 149–172. Dušan Popović, Savinska Dubrava kao prirodni resurs Herceg Novog, Boka, 10 (2), Herceg Novi, 1979, str. 309–322. Vukić Pulević, O flori i vegetaciji Boke Kotorske i potrebi njihove zaštite, Boka, 10 (2), Herceg Novi, 1979, str. 209–220. Toma Bunuševac, Emilija Vukićević, Olga Mijanović, Ante Sterniša & Filip Đakonović, Dekorativne biljke Bokokotorskog zaliva i njihov značaj u turizmu, Boka, 10 (2), Hercag Novi, 1979, str. 125–148. Vukić Pulević, Bibliografija o flori i vegetaciji Crne Gore, Titograd, CANU, 1980, str. 1–235. Milorad M. Janković & Vladimir Stevanović, Prilog poznavanju slatinske vegetacije Boke Kotorske, Zbornik Roberta Visianija Šibenčanina, Muzej grada Šibenika, 10, 1983, str. 377–395. Vukić Pulević, Dopuna bibliografiji o flori i vegetaciji Crne Gore, Glas. Rep. Zavoda Zašt. Prir., 18, Titograd, 1987, str. 1–108. Vesna Karaman, Problemi zaštite podgorine Lovćena (osvrt na poluostrvo Vrmac), Podgorica, CANU – Naučni skupovi, 34, 1994, str. 199–203. Vesna Karaman, Flora istočnog dijela Bokokotorskog zaliva, Magistarski rad, Beograd, Univerzitet u Beogradu, Biološki fakultet, 1997, str. 1–185. Melanija Obradović, Endemi Dinarida u flori Herceg Novog i šire okoline, Boka, 21–22, Herceg Novi, 1999, str. 235–242. Vukić Pulević & Zlatko Bulić, Bibliografija o flori i vegetaciji Crne Gore, Podgorica, Republički zavod za zaštitu prirode Crne Gore, 2004, str. 1–171. Vukić Pulević, Građa za vaskularnu floru Crne Gore, Dopuna „Conspectus florae Montenegrinae” J. Rohlene, Podgorica, Republički Zavod za zaštitu prirode Crne Gore, 2005, str. 1–218. Vesna Mačić, Ekološki potencijal i bioindikatorske karakteristike roda Cystoseira C. Agardh 1820 (Phaeophyceae) u Crnogorskom primorju, Doktorska disertacija (rukopis), Novi Sad, Prirodno-matematički fakultet, 2010, str. 1–215. Vukić Pulević & Zlatko Bulić, Bibliografija o flori i vegetaciji Crne Gore (treća dopuna), Podgorica, Republički zavod za zaštitu prirode Crne Gore, 2012, str. 1–150. Goran Anačkov, Danka Caković, Danijela Stešević, Snežana Vuksanović & Gordana Tomović, Diversity of Vascular Flora of Boka Kotorska Bay, In: Aleksandar Joksimović, Mirko Đurović, Aleksandar V. Semenov, Igor S. Zonn & Andrey G. Kostianoy (Eds.), The Boka Kotorska Bay Environment, Cham, Springer, 2016, str. 439–471.
D. Caković, D. Stešević