Visiani, Roberto de, hrvatski i italijanski ljekar i botaničar (Šibenik, 9. IV 1800 – Padova, 4. V 1878). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Splitu. Godine 1817. odlazi u Padovu, đe studira medicinu i hirurgiju, na čemu je doktorirao 1822. Od 15. novembra 1822. do 4. decembra 1824. bio je asistent kod poznatog ljekara i botaničara J. A. Banatoa, koji je predavao botaniku na Medicinskom fakultetu. Od 1836. do kraja života (1878) Visiani je bio profesor botanike na Univerzitetu u Padovi i doživotni upravnik Botaničke bašte. U literaturi stoji zapisano da je Visiani 1829. godine službovao kao ljekar u Kotoru, da 1830. počinje sa službovanjem u Drnišu, a 1835. u Budvi. Postoji i podatak da je u Kotor došao 1826, a prema nekim drugim izvorima u Budvi je službovao 1825. U arhivskoj građi nalazi se rješenje o Visianijevom postavljenju za ljekara u Kotoru. Po svemu sudeći on se iz nekih razloga nije prihvatio ovog posla i nije boravio u Budvi i Kotoru. Svu florističku građu sa → Orjena, iz → Boke, Paštrovića i okoline Budve, Visiani je dobijao od drugih botaničara (→ Mutius Tommasini, → Domenico Papafava, → Franz Neumayer, → Giuseppe Clementi, → Josef Pantocsek i drugi). Sa stanovišta flore Crne Gore značajna su dva kratka Visianijeva priloga: Plantae rariores in Dalmatia recens detectae (1829) i Plantae Dalmaticae nunc primum editae (1830), u kojima je opisano nekoliko novih vrsta: Silene tommasinii Vis., Satureja parviflora Vis., Stachys menthifolia Vis., Seseli globiferum Vis. i druge. Njegovo životno djelo je Flora Dalmatica I, II, III (1841–1852), s dodacima (Supplementum I, 1872. i Supplementum II, u dva dijela 1877. i 1878). U njima je zabilježeno više od 2.700 vrsta, među kojima je veliki broj novoopisanih taksona. Jedna od najinteresantnijih biljaka koju je Visiani opisao je Amphoricarpos neumayeri Vis. (→ Amphoricarpos neumayerianus (Vis.) Greuter), sa čijim nazivom je počastvovao Dubrovčanina Franza Neumayera, koji je ovu biljku prvi zapazio na Orjenu. U Visianijevom djelu Flora Dalmatica nalaze se prvi opisi nekih novih biljaka, čiji su autori drugi botaničari. Tako je Zadranin Papafava otkrio na Orjenu biljku kojoj je dao ime u čast Visianija – Senecio visianianus Papafava. U okolini Budve Italijan Clementi otkriva endemični luk (Allium cornutum Clementi), čiji je opis objavljen u Visianijevoj knjizi. Sâm ili u koautorstvu sa drugim botaničarima (najčešće sa → Josifom Pančićem), Visiani je opisao oko 80 novih biljaka, od kojih su 40-ak i danas važeće. U čast njegovog imena nazvano je više novih taksona: Satureja visianii Šilić, Onosma visianii Clementi, Asperula visianii Korica i druge. Simpozijum kojim se obilježilo 100 godina od smrti Roberta Visianija, održan je u Šibeniku 1978. nakon čega je objavljen „Zbornik Roberta Visianija Šibenčanina” (1983).