Vinova loza i vino u putopisnoj literaturi, putopisne bilješke, knjige, izvještaji inostranih putnika i vojnopolitičkih izaslanika o gajenju vinove loze i proizvodnji vina u Crnoj Gori u XVIII i XIX vijeku. Tokom crnogorske borbe za odbranu nezavisnosti (XVIII i XIX vijek), kao i nakon sticanja zvaničnog međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu (1878), Crnu Goru su posjećivali brojni inostrani putnici i vojnopolitički izaslanici. Pojedini putopisci, a njih nije veliki broj, daju podatke i o gajenju vinove loze i proizvodnji vina. Austrijski pukovnik Kaunic, koji je, 1782, boravio u Crnoj Gori kao izaslanik austrijske vlade, navodio je u svom izvještaju da crnogorske nahije nemaju dovoljno zemlje za obradu, izuzev Crmničke nahije, u kojoj ima dosta hljeba i vina. Ruski vojni izaslanik Vladimir Bronevski, koji je 1806. boravio u Crnoj Gori, naveo je u svojim zapisima, objavljenim 1818, da u Crnoj Gori rađa grožđe najboljeg kvaliteta, kao i da zemlja ima odlično vino. Putujući od sela Mirac, preko Njeguša, do Cetinja, Bronevski je zabilježio da su se „tu i tamo mogli vidjeti manji vinogradi, baštice i njivice sa žitom”. I francuski pukovnik Viala de Somijer, koji je 1810. boravio u Crnoj Gori, naveo je da se u Crnoj Gori sa dosta uspjeha gaji vinova loza i da se, prema riječima samih Crnogoraca, ovdje gaje 42 vrste (sorte) grožđa. Istakao je da se u nekoliko oblasti pravi izvrsno vino, posebno u Crmničkoj nahiji, u kojoj uspijeva „savršeno krupno, rumeno i prošarano grožđe”. U svojoj knjizi Crna Gora i Crnogorci (1837), Vuk Karadžić je zapazio da neke oblasti u Crnoj Gori imaju dobra vina, osobito Crmnica, ali da vina nema dovoljno, čak ni za ličnu potrošnju. Britanski publicista Gardner Vilkinson boravio je u Crnoj Gori 1844. i naveo da se u zemlji gaji vinova loza, breskve, nar, masline, dud i ostale voćke, a da je glavna oblast gajenja vinove loze Crmnica. Za vino koje se pravi u Crmnici napisao je da se smatra ako ne boljim, a ono zdravijim od dalmatinskog. Tadašnja proizvodnja vina u Crnoj Gori jedva je bila dovoljna za podmirivanje domaćih potreba, jer Vilkinson u svom popisu izvoznih artikala ne navodi vino, dok je u popisu uvoznih artikala vino jedna od stavki. Nešto kasnije i britanski putopisac Viljem Denton, koji je 1865. boravio u Crnoj Gori i koji je opširno pisao o njenim privrednim djelatnostima, o vinogradarstvu navodi samo jedan podatak – da se vino proizvodi na jugu zemlje. Desetak godina kasnije, Crnu Goru je posjetio Sigfrid Kaper, koji daje više podataka o vinogradarstvu. On je istakao da se vinova loza gaji na terasastim vinogorjima i uz ostroge, te da je proces dobijanja vina dosta primitivan. Dobijeno vino čuvalo se u mješinama od ovčje kože i u njima se transportovalo. Crnogorsko vino je tamnocrvene boje i prijatne oporosti, a najveći dio proizvedenog vina potroši se u samoj Crnoj Gori. Kaper navodi da vinogradarstvo donosi značajan prihod zemlji i da je uglavnom zastupljeno u Crmničkoj i Riječkoj nahiji. U Crmničkoj nahiji se, prema Kaperovim podacima, proizvelo 5.723 barela vina, dok se u Riječkoj proizvelo 2.039 barela. Vinova loza se gajila i u ostalim oblastima Crne Gore: Katunskoj nahiji (Pješivci), Bjelopavlićima, Lješanskoj nahiji i Piperima. U Pješivcima se godišnje proizvodilo 400 barela, Bjelopavlićima 800, Lješanskoj nahiji 200 i u Piperima 80. Kaper je naveo da je barel mjera koja iznosi 40 oka (→ Mjere za zapreminu vina). Detaljne podatke o proizvodnji vina u Crnoj Gori, početkom 60-ih godina XIX vijeka, naveo je ruski diplomata Konstantin Petković, koji je službenim povodom često boravio u Crnoj Gori i koji je prikupljao podatke o svim oblicima njenog političkog, ekonomskog i društvenog života. Svoja saznanja Petković je objavio u knjizi Crna Gora i Crnogorci (Sankt Peterburg, 1877). Petković je istakao da se u Riječkoj, Crmničkoj i Lješanskoj nahiji, kao i u Bjelopavlićima, Piperima i Pješivcima stanovništvo bavi vinogradarstvom. Najbolji vinogradi se nalaze u Crmničkoj nahiji i ovdje je proizvodnja vina donosila veliku dobit stanovništvu. Naveo je da je crmničko vino odličnog kvaliteta i da je zbog toga poznato ne samo u Crnoj Gori već i van nje (austrijsko primorje). Crmničko vino se upotrebljavalo i na knjaževskom dvoru, pa je knjaz → Nikola I Petrović Njegoš pred inostranim gostima hvalio crmničko vino, izjednačavajući ga po kvalitetu sa francuskim. Petković je istakao da ovo vino zaista ne ustupa kvalitetom u odnosu na francuski bordo i da bi ono bilo sa bordoom u istoj ravni kada bi se proizvodilo na način kako se to čini u Francuskoj i da crmničko vino mnogo gubi u kvalitetu zbog toga što ga prevoze u mješinama, od kojih dobije neprijatan miris. Podaci o godišnjoj proizvodnji vina u Crnoj Gori, po Petkoviću, u 1863. iznosili su: u Pješivcima 1.268 vedara, u Riječkoj nahiji 7.137, u Crmničkoj nahiji 11.446, u Lješanskoj haniji 2.189, u Bjelopavlićima 4.608 i u Piperima 185 vedara. Ukupna proizvodnja iznosila je 26.833 vedra vina, a šest vedara iznosi jedan barel. Putopisci koji su poslije 1878. boravili u Crnoj Gori rijetko su posvećivali pažnju vinogradarstvu i proizvodnji vina, kao i privrednim djelatnostima. Najčešće su iznosili impresije o zasadima kao dijelu krajolika. Tako je jedan od najznačajnijih istraživača postberlinske Crne Gore Kurt Hasert, koji je svoja istraživanja sprovodio u posljednjoj deceniji XIX vijeka, samo pomenuo postojanje vinograda u Gornjem Ostrogu, koji su u svojini manastira, kao i vinograde u dolini Zete, ali bez navođenja drugih podataka o vinogradarskoj i vinarskoj djelatnosti u Crnoj Gori.