Spoljna politika Crne Gore od početka XVIII vijeka do 1851. Početak oslobodilačkog pokreta crnogorskih plemena protiv Osmanskog carstva uslovio je i prve kontakte Crne Gore sa drugim državama. Do XVIII vijeka oslobodilački pokret dominantno se oslanjao na vojnu i političku podršku Mletačke republike. Mlečani, koji su tokom XVII vijeka vodili nekoliko ratova sa Osmanskim carstvom, u Crnoj Gori su prepoznali saveznika koji određenim vojnim aktivnostima može oslabiti vojnu snagu Osmanlija u sukobu sa Mletačkom republikom. Pozivanjem na hrišćansko porijeklo, poklonima i konkretnom vojnom podrškom, Mlečani su postali glavni spoljnopolitički oslonac oslobodilačkog pokreta Crne Gore protiv Osmanskog carstva. Bez obzira na sporadične uspjehe ovog savezništva, podrška Mletačke republike Crnoj Gori bila je ograničena i definisana isključivo u skladu sa interesima većeg saveznika. Takav pristup ostavio je prostor i drugim državama da, kroz vojničku podršku protiv Osmanskog carstva, u Crnoj Gori traže saveznika za svoje interese. Iz tih razloga, Crna Gora je početkom XVIII vijeka postala veoma interesantna za političke i vojne ciljeve Rusije, odnosno njenog cara → Petra I Romanova (Petra Velikog). Ruska spoljna politika početkom XVIII vijeka definisala je izlazak na Crno more i Sredozemlje kao jedan od prioriteta, zbog čega je došla u direktan sukob sa Osmanskim carstvom. Kako bi poboljšala sopstvenu poziciju u ovom sukobu, ruska diplomatija među hrišćanima u Osmanskom carstvu počinje da traži saveznike. Prvi kontakti ruske vlade sa Crnom Gorom uspostavljeni su tokom rusko-osmanskog rata 1710–1711, kada je ruski car Petar Veliki, pozivajući se na povezanost dva jednovjerna i jednoplemena naroda, zatražio od Crnogoraca da budu njihovi saveznici u borbi protiv Osmanskog carstva. Već u junu 1711. na → Cetinje stiže i specijalna delegacija ruskog cara, u kojoj su bili pukovnik → Mihailo Miloradović i kapetan Ivan Lukačević. Gramata, poziv na savezništvo i obećanja o diplomatskoj i vojnoj podršci u borbi protiv Osmanskog carstva, formalno će označiti početak političko-vojnog savezništva između Crne Gore i Rusije. U narednih 200 godina, Rusija će biti ključni spoljnopolitički partner crnogorskog oslobodilačkog pokreta protiv Osmanskog carstva. Iako ruska spoljna politika tokom XVIII vijeka nije bila spremna da prihvati direktnu zaštitu Crne Gore pred Portom, odnosno da prihvati pokroviteljstvo koje je često inicirano sa Cetinja, vojna i diplomatska podrška Sankt Peterburga biće osnovni pokretač oslobodilačkog pokreta. Neposredno nakon dolaska ruskih izaslanika, počele su i prve vojne akcije protiv Osmanskog carstva. Već tokom ljeta 1711. organizovano je nekoliko akcija zauzimanja osmanskih utvrđenih gradova u Crnoj Gori i Hercegovini. Ove vojne operacije nijesu bile uspješne, a nakon njih uslijedila je odmazda i organizovanje dvije vojne ekspedicije (1712. i 1714) protiv Crne Gore, zbog kojih je mitropolit → Danilo Petrović Njegoš morao napustiti Crnu Goru. Osmanska odmazda nije demoralisala mitropolita Danila, koji nije želio da se odrekne novouspostavljenog savezništva. Već početkom 1715. bio je u Sankt Peterburgu, pokušavajući da dobije nove garancije o savezništvu sa Rusijom protiv Osmanskog carstva. Već prilikom prvog susreta, mitropolit Danilo je ponudio ruskom caru uspostavljanje protektorata nad Crnom Gorom, obećavajući zauzvrat vojno angažovanje protiv Osmanskog carstva. Car Petar I nije mogao prihvatiti takvu ponudu, jer bi ona značila direktni diplomatski sukob sa Portom, što on svakako nije želio. Ruska strategija predviđala je novčanu, političku i diplomatsku podršku mitropolitu i crnogorskom narodu, ukazivanje pažnje preko različitih poklona i, naročito, ruskih odlikovanja. Na taj način Rusija je uspostavila jednu vrstu nadzora i koordinacije nad crnogorskim oslobodilačkim pokretom protiv Osmanskog carstva. Bez obzira na uspostavljanje bliskih odnosa sa Rusijom, Mletačka republika nije odustala od savezništva sa Crnom Gorom radi strateških interesa na crnogorskoj obali. Uspostavljanje direktnih crnogorskih veza sa Rusijom bio je snažan udarac za njen uticaj u Crnoj Gori. Nakon izvještaja koji je u avgustu 1716. podnio mletačkom Senatu kotorski providur, u Veneciji su zaključili da je mitropolit Danilo ključna smetnja za realizaciju njihovih interesa u Crnoj Gori, zbog čega je donesena odluka o njegovom uklanjanju. Kako bi dodatno učvrstili pozicije u Crnoj Gori, Mlečani formiraju novu natplemensku instituciju – Guvernadura, a Dukalom iz 1717. Mletačka republika proglašava i jednu vrstu protektorata nad Crnom Gorom. Suočeni sa činjenicom da teško mogu uticati na uklanjanje mitropolita Danila, Mlečani pokušavaju da ga privuku na svoju stranu dodjeljivanjem vjerske jurisdikcije za pravoslavno stanovništvo u Boki Kotorskoj i Sjevernoj Albaniji. Dalje diplomatsko angažovanje Mletačke republike u Crnoj Gori zaustavio je mir uspostavljen nakon rata sa Osmanskim carstvom (1714–1718). Mletačka republika je mirovnim ugovorom (→ Požarevački mir) dobila kontrolu nad značajnim dijelom crnogorske obale. Zbog toga su Mlečani fokus prebacili na održanje mira u graničnim predjelima, svjesni da bi svaka vojna aktivnost mogla ići u korist samo Rusiji i Austriji. Diplomatske veze sa Rusijom, uspostavljene za vrijeme mitropolita Danila, nastavio je njegov nasljednik – mitropolit → Sava Petrović Njegoš. Sami početak vlasti novog mitropolita obilježio je poraz rusko-austrijske vojne koalicije, koja je u četiri ratne godine (1735–1739) doživjela poraz od Osmanskog carstva. Ruski poraz ponovo je pokrenuo antagonizme o tome da li saveznika u oslobodilačkom pokretu treba tražiti u Rusiji ili Mletačkoj republici. Crnogorski zbor se, u septembru 1742, preko ruskog poslanika u Carigradu obratio ruskoj vladi jednom vrstom memoranduma. Osim zahtjeva za prijem mitropolita Save kod ruske carice, Zbor je od ruskih vlasti tražio podršku za nastavak oslobodilačkog rata, povraćaj nekih crkvenih imanja, ali i stvaranje nezavisne crnogorske države. Ova odluka Zbora ukazuje da je u samoj zemlji preovladala rusofilska opcija, a to potvrđuje i odlazak mitropolita Save u Sankt Peterburg. U memorandumu koji je tom prilikom predočio carici → Jelisaveti Petrovnoj Romanovoj detaljno je opisana istorija crnogorsko-ruskih odnosa od 1711. godine. Osim podsjećanja, Sava je ruskoj vladi uputio i nekoliko konkretnih prijedloga, koji su bili isključivo finansijske prirode. Ruska carica je pozitivno odgovorila na zahtjeve, pa se mitropolit Sava iz Sankt Peterburga vratio sa zaostalim subvencijama i poklonima za crnogorske manastire. Nasljednik mitropolita Save, mitropolit → Vasilije Petrović Njegoš, posjetio je rusku prijestonicu 1752. godine. Tom prilikom se susreo sa caricom Jelisavetom, od koje je kao i njegovi prethodnici bezuspješno pokušavao da obezbijedi pokroviteljstvo Rusije. Kako bi ruskim zvaničnicima ova priča bila ubjedljivija, Vasilije je u Sankt Peterburgu tvrdio da je Crna Gora samostalna i nezavisna država koja ima viševjekovni istorijski kontinuitet. Još dva puta (1757. i 1765) je Vasilije bezuspješno pokušao da u Sankt Peterburgu dobije podršku za ideju uspostavljanja protektorata nad Crnom Gorom. Ruska vlada nije bila spremna na taj potez, ali je diplomatskim sredstvima podržavala oslobodilački pokret Crne Gore. Jedan od primjera te podrške je zaustavljanje velike vojne ekspedicije na Crnu Goru 1756. ruskim zalaganjem na Porti. Takođe, učestali kontakti crnogorskih mitropolita sa Rusijom uticali su i na prvo zaokruživanje političkih kontura oslobodilačkog pokreta Crne Gore, definisanje tzv. istorijskih granica Crne Gore i niz drugih aktivnosti koje su simbolički označile oblikovanje crnogorskog nacionalnog programa. Iako je glavni fokus spoljne politike Crne Gore u XVIII vijeku bio usmjeren prema Rusiji, još početkom vijeka prepoznat je značaj Austrije za oslobodilački pokret protiv Osmanskog carstva. Vladika Danilo je 1715, prilikom povratka iz Sankt Peterburga, pokušao da uspostavi prve kontakte sa bečkim dvorom. U austrijskoj prijestonici Danilo se susreo sa princem → Eugenom Savojskim, kome je kao i ruskom caru ponudio vojnu pomoć Crne Gore u sukobima sa Osmanskim carstvom. Austrijski dvor nije bio zainteresovan za ovakav aranžman, ali je Danilov susret sa austrijskim princem bio početak savezništva u najavi. Sličan zahtjev prema austrijskoj vladi obnovio je mitropolit Vasilije sredinom XVIII vijeka. On je 1751. carici → Mariji Tereziji Habzburg-Loren uputio memorandum u kome je tražio zaštitu i pokroviteljstvo bečke vlade, dok bi Crna Gora svoje vojne kapacitete stavila zauzvrat u službu Austrije u slučaju njenog sukoba sa Osmanskim carstvom. Kao ni prethodni, ni ovaj prijedlog nije dobio podršku austrijskog dvora. Nakon unutrašnje krize izazvane ubistvom → Šćepana Malog, ideju o saradnji Crne Gore i Austrije predstavila je bečkom dvoru delegacija koju je predvodio mitropolit → Petar I Petrović Njegoš. Delegacija u kojoj su, pored mitropolita, bili i guvernadur → Jovan Radonjić i serdar Ivan Petrović pokušala je 1777. od austrijskog kancelara → Vencela Kaunica da dobije podršku u borbi protiv Osmanlija. Tražili su pokroviteljstvo Austrije, nudeći vojnu podršku u slučaju rata Austrije sa Osmanskim carstvom. Sličan zahtjev obnovljen je dvije godine kasnije prema austrijskom caru → Josifu II Habzburg-Lorenu, kome je u maju 1779. upućen Nacrt konvencije o prihvatanju pokroviteljstva Austrije nad Crnom Gorom. Zanimljivo je da se u ovom dokumentu, osim vojničkih, spominju i neki drugi razlozi koji Crnu Goru upućuju na saradnju sa Austrijom. Pored objašnjenja o viševjekovnoj borbi Crne Gore protiv Osmanskog carstva, ukazuje se da su, osim slobode, Crnogorcima potrebni i dobri zakoni jer, kako se objašnjava, „sama sloboda ne vrijedi mnogo u ovom prosvijećenom vijeku, ako nije usmjeravana mudrim zakonodavstvom koje reguliše građanske i privredne radnje”. U dokumentu koji su crnogorski zvaničnici uputili Beču kritikuje se i Rusija, za koju se navodi da ne može garantovati tako dobre zakone i organizaciju kao Austrija. Umjesto zakona i organizacije, za iskazanu hrabrost od Rusa su dobili simboličnu podršku: počasne gramate, diplome, crkvene knjige i malo poklona bez ikakve koristi. Austrijska vlada bila je nezainteresovana za zahtjeve crnogorskih zvaničnika, zbog čega je njihova ideja o pokroviteljstvu odbijena. Ipak, računajući na pozitivne strane savezništva sa Crnom Gorom, Beč je dvije godine kasnije poslao u Crnu Goru delegaciju koja je trebalo da provjeri vojne kapacitete Crne Gore i utvrdi da li ima opravdanosti za saradnju. Rezultati su bili negativni. Austrijska delegacija zaključila je da bi svaki oblik saradnje sa Crnom Gorom bio neproduktivan i da bi vlada u Beču od takve saradnje imala više štete nego koristi. Crnogorci su iz Beča dobili kurtoazno objašnjenje da ne mogu udovoljiti njihovim zahtjevima, ali da će se, u slučaju „nepravednog ugnjetavanja”, Austrija za njih zauzeti pred Portom. Ideja o vojnom savezništvu Austrije i Crne Gore obnovljena je nekoliko decenija kasnije, ovoga puta na austrijsku inicijativu, za vrijeme njihovog vojnog sukoba sa Osmanskim carstvom (1788–1791). Tom prilikom Austrija je u Crnu Goru poslala vojnu misiju i četu od 100 vojnika, ali su rezultati njihovog angažovanja bili neznatni. Austrijski izaslanici u izvještajima koje su naknadno slali iz Crne Gore saopštavali su da je nemoguće pokrenuti Crnogorce na vojnu akciju, zbog njihovog rusofilstva. Izvjestan diplomatski zaokret prema Austriji bio je i direktna posljedica pogoršanja diplomatskih odnosa sa Rusijom. Te odnose počeo je da usložnjava dolazak ruskog izaslanika, pukovnika → Stjepana Justinoviča Pučkova, koji je iz Rusije stigao u Crnu Goru sa vladikom Vasilijem 1759. godine. Ruska vlada već je imala ozbiljne zamjerke na mitropolita Vasilija, a situaciju je dodatno zakomplikovao negativan izvještaj ruskog pukovnika, što će dovesti do izvjesnog zahlađenja u međusobnim odnosima. Problemi u crnogorsko-ruskim odnosima nijesu uticali na snažno rusofilstvo, koje je potvrdila i pojava Šćepana Malog, koji je nakon 1766. postao ključna politička ličnost u Crnoj Gori, predstavljajući se kao ruski car Petar III. Pojava ovog stranca koji se predstavljao kao ubijeni ruski car izazvala je zabrinutost ruskog dvora, ali i Mlečana, Austrije i Osmanskog carstva, koji su strahovali od jačanja oslobodilačkog pokreta. Rusija je u početku tražila uklanjanje samozvanca, ali je kasnije, preko misije kneza → Jurija Vladimiroviča Dolgorukova (1769), pokušala da uvuče Šćepana Malog u plan organizovanja velikog hrišćanskog ustanka, koji bi Rusija pomogla slanjem svoje mornarice na Jadransko more. Vojni planovi ruskog dvora u međuvremenu su promijenjeni, pa je glavni vojni sukob sa Osmanskim carstvom vođen u Grčkoj, čime je nestao strateški interes za angažovanje Crne Gore. Okončanjem rata između Rusije i Osmanskog carstva (1768–1774) i potpisivanjem mira u bugarskom selu Kučuk-Kajnardži, po kome je i nazvan cijeli mirovni sporazum, Rusija je dobila pravo zaštite hrišćana u Osmanskom carstvu. Iako je ovaj mirovni ugovor otvorio novu etapu u razvoju crnogorsko-ruskih odnosa, ni jedna ni druga strana nije bila zadovoljna. Crnogorci su bili nezadovoljni što nijesu bili spomenuti u ovom mirovnom ugovoru, dok je ruska strana crnogorskim zvaničnicima prebacivala nedovoljno vojno angažovanje tokom trajanja sukoba. Uvažavanjem prava Rusije da štiti prava hrišćana u Osmanskom carstvu, saradnja sa ruskim dvorom dobila je još veći značaj, i pored činjenice da je u samoj Crnoj Gori bilo dosta nezadovoljstva ruskom politikom. Situaciju je dodatno komplikovao i unutrašnji sukob u samoj Crnoj Gori između mitropolita i guvernadurâ, koji su u samostalnim diplomatskim akcijama pokušavali da dobiju naklonost ruskog dvora. Kada su propali ovi pokušaji, zajedno su krajem 1777. otputovali u Sankt Peterburg kako bi još jednom tražili uspostavljanje protektorata nad Crnom Gorom. Crnogorska delegacija više od pola godine uzalud je čekala na prijem kod ruskog cara. Ruski dvor je saznao da je crnogorska delegacija prije dolaska u Sankt Peterburg na isti način pregovarala sa Bečom, što je dodatno produbilo jaz između saveznika. Zbog toga je mitropolit Petar 1785. protjeran iz Rusije. Ruski pozivi za vojno angažovanje Crne Gore obnovljeni su 1790, ali je uslijedilo novo razočaranje jer Crna Gora ponovo nije spomenuta u mirovnom ugovoru potpisanom u Jašiju, početkom 1792. godine. Pogoršanje odnosa između Crne Gore i Rusije u drugoj polovini XVIII vijeka prekinuće pojavljivanje nove vojne sile na Jadranu – Francuske. Vojno i političko angažovanje Francuza na Jadranu, krajem XVIII vijeka, obnoviće rusko interesovanje za Crnu Goru. To je vrijeme velikih vojničkih pobjeda na Martinićima i Krusima 1796, koje su osnažile pozicije Crne Gore i otvorile prostor za obnavljanje političkih i vojnih veza sa Rusijom. Početkom 1797. mitopolit Petar I u Rusiju šalje specijalnog izaslanika, Podgoričanina Nikolu Ćirkovića, koji u razgovoru sa ruskim carem → Pavlom I Romanovim ponavlja stare zahtjeve o ruskom protektoratu nad Crnom Gorom. Ovaj zahtjev je ponovljen u maju 1798, kada crnogorski narod u molbi upućenoj ruskom caru ponovo traži pokroviteljstvo. U molbi koja sadrži šest tačaka podsjeća se na sve prethodne gramate koje su stigle iz Rusije, kao i na sve zajedničke vojne akcije, koje, kako objašnjavaju, potvrđuju vjernost sveruskom monarhu. Objašnjavaju i da za interese Rusije u svakom trenutku mogu angažovati 12.000 vojnika, da je stvoren oblik „samosvojne države” koja ne zavisi ni od koga i da zbog toga traže od ruskog cara da „primi Crnu Goru i Brda pod svoju visoku zaštitu, protekciju i pomoć, da nas prisajedini jednodržavlju vašem”. Još jednom je zahtjev o ruskom pokroviteljstvu odbijen, ali se crnogorski izaslanik iz Sankt Peterburga vratio sa izdašnom finansijskom podrškom, uvjeravanjima o stalnoj godišnjoj podršci i obećanjem da Crna Gora može u sukobima sa Osmanskim carstvom i Austrijom računati na podršku Rusije. O svim ovim stvarima obaviješteni su i diplomatski predstavnici Rusije u regionu, a car Pavle I je u januaru 1799. izdao i poseban ukaz, kojim su potvrđena navedena prava Crnogorcima. Obnavljanje savezništva sa Rusijom, nakon nekoliko decenija turbulentnih odnosa, dogodilo se u trenutku krupnih političkih i diplomatskih potresa koji su pogodili ovaj dio Evrope početkom XIX vijeka. Poraz Mletačke republike u ratu sa Francuskom doveo je do podjele njenih teritorija, a u dogovorima Francuske i Austrije crnogorska obala pripala je Habzburgovcima. Nove okolnosti na Crnogorskom primorju i nezainteresovanost novog ruskog cara → Aleksandra I Romanova za Crnu Goru uticali su da mitropolit Petar I ponudi Francuskoj 1802. vojnu saradnju protiv Osmanskog carstva, što je izazvalo oštru reakciju Sankt Peterburga, koji je odmah pokušao da Petra I ukloni sa vlasti. U međuvremenu, u samom Sankt Peterburgu, protiv mitropolita Petra I iskonstruisana je nova afera, u kojoj je njegov sekretar → Franjo Vicković Dolči optužen za širenje ideja Francuske revolucije, čime je indirektno i vladika optužen za saradnju sa Francuzima. Rusi su preko Svetog sinoda i izaslanika koga su poslali na Cetinje pokušali da uklone Petra I, ali je crnogorski zbor podržao vladiku, nakon čega je uslijedilo smirivanje situacije, a za cijeli nesporazum krivica je svaljena na mitropolitovog sekretara Dolčija. Rješavanjem nesporazuma sa crnogorskim mitropolitom, Rusi su mogli da se posvete svojim konkretnim spoljnopolitičkim interesima, u konkretnom slučaju sprečavanju Francuza da se iskrcaju u Boki, čime bi im bio otvoren put za dalje širenje na Balkan (→ Balkan – političke granice). Kako bi dodatno učvrstili svoje pozicije, Rusi 1804. u Kotoru otvaraju konzulat (→ Ruski konzulat u Kotoru). Već naredne godine, ruski izaslanik na Cetinje donosi gramatu u kojoj se zvanično potvrđuje stalna podrška Rusije Crnoj Gori. Petar I ponovo se direktno veže za rusku spoljnu politiku, što će biti uočljivo i 1806. prilikom zajedničke rusko-crnogorske akcije osvajanja Boke Kotorske, ali i 1814, kada se Crnogorci po nagovoru Rusije povlače sa Primorja i te teritorije ustupaju Austriji. Promjene u crnogorskom susjedstvu i dolazak Austrije pokušali su da iskoriste guvernaduri, koji su već sada bili prepoznati kao nosioci „zapadnjačke” spoljne politike, za razliku od crnogorskih mitropolita, koji su u Rusiji vidjeli glavnog spoljnopolitičkog partnera. U Crnoj Gori je mnogo snažnija bila proruska struja, koja je već 1818. donijela odluku o ukidanju guvernadurstva, da bi 1832. guvernadur → Vukolaj Vuko Radonjić bio protjeran iz Crne Gore zbog pokušaja da se uz podršku Austrije nametne kao svjetovni gospodar Crne Gore. Ukidanjem guvernadurstva, Crna Gora je potvrdila da će Rusija biti ključni spoljnopolitički partner Crne Gore, što će potvrditi i hirotonisanje novog mitropolita → Petra II Petrovića Njegoša u carskoj prijestonici. U vrijeme vlasti Petra II, ruska podrška biće iskorišćena za formiranje državnih institucija (Senata i Gvardije). U ovom periodu ostvarena su dva najznačajnija spoljnopolitička uspjeha Crne Gore: razgraničenje sa Austrijom i utvrđivanje granica sa Osmanskim carstvom na Grahovu. Austrijska strana, odmah nakon dobijanja teritorija u Crnogorskom primorju, željela je razgraničenje sa Crnom Gorom. U Beču nijesu puno držali do činjenice da je Crna Gora u diplomatskim krugovima smatrana dijelom Osmanskog carstva. Kancelar → Klemens fon Meternih želio je sporazum sa stranom koja je mogla garantovati mir na granici, zbog čega je 1841. potpisao protokol o granici sa Crnom Gorom. Razgraničenje sa Osmanskim carstvom uslijedilo je nakon nekoliko vojnih sukoba na Grahovu, uzrokovanih crnogorskim odbijanjem da plaćaju porez. Uz posredovanje ruskog konzula u Dubrovniku, potpisan je sporazum u kome je Crna Gora tretirana kao „nezavisna zemlja Crna Gora”. Uz rusku podršku, Crna Gora je tražila proširenje i na oblasti sa plodnom zemljom na prostoru Skadarskog sandžaka. Ti zahtjevi obrazloženi su u memorandumu koji je januara 1837. crnogorski vladar Petar II uputio ruskom caru → Nikolaju I Romanovu. I ovoga puta od Rusije je zatraženo „pokroviteljstvo nad Crnom Gorom”, ali su u prvom planu bila teritorijalna proširenja, odnosno plodno zemljište za ishranu stanovništva. To proširenje Crna Gora je očekivala na prostoru „Gornje Zete sa gradovima: Spužom, Podgoricom i Žabljakom”. Od ruskog dvora očekivali su podršku i za uspostavljanje državnih institucija i „polaganje temelja građanskom prosvjećivanju i obrazovanju”. Nakon Kučukkajnardžijskog mira (1774), Rusija je dobila pravo zaštite hrišćana u Osmanskom carstvu, čime su njeni interesi na Balkanu postali mnogo širi. Tako je, uz podršku ruske vlade, četrdesetih godina XIX vijeka došlo i do prvih veza sa oslobodilačkim pokretom u Srbiji. Ti prvi kontakti bili su simbolični, usmjereni na izolovane i skromne vojne akcije. Ipak, srpska spoljna politika, koja je upravo tih godina dobila svoje konture u formi nacionalnog programa „Načertanije” (→ „Načertanije” i Crna Gora), predviđala je pripajanje Crne Gore Srbiji. Srpski nacionalni program prema Crnoj Gori slijedio je politiku Rusije i u slučaju Crne Gore predviđao sljedeće: „davati godišnju podršku u novcu i na taj način, za malu cijenu imati prijateljstvo zemlje koja obezbjeđuje 10 000 vojnika”. Dalja saradnja Srbije i Crne Gore biće dio šireg plana ruske spoljne politike na Balkanu.