Crna Gora i Hrvatska. Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u svom djelu O upravljanju carstvom navodi da su za vrijeme vladavine cara Iraklija (610–641) Sloveni naselili prostor Balkana (→ Balkan – političke granice), a među njima su bili Hrvati i Dukljani, preci današnjih Crnogoraca. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina, svi doseljeni Sloveni su između Save, Dunava i Jadrana stvorili jedinstvenu državu, koja se kasnije podijelila na nekoliko manjih. O političkim odnosima između dukljanske i hrvatske države zadugo nema podataka, osim o odnosima između biskupija koje su djelovale na njihovom području. Tek iz druge polovine XI vijeka postoji podatak da tokom ustanka Slovena u Makedoniji (1072), dukljanski odredi sa Hrvatima uznemiravaju dračku oblast. U tom periodu dukljanskom državom vlada kralj → Mihailo Vojislavljević, a pod njegovom vlašću bile su oblasti današnje Hrvatske: poluostrvo Pelješac, a možda i ostrva Korčula i Mljet. U njegovo vrijeme, a i kasnije, dukljanski vladari su izdavali povelje benediktinskim samostanima na dubrovačkom području, a neki od članova vladarske porodice sahranjivani su u samostanu na ostrvu Lokrum. Dukljanski kralj Mihailo je podigao i crkvu u Stonu, u kojoj se na fresci nalazi njegov portret. U vrijeme vladavine Balšića, Zeta je osvojila Konavle (1373), koje drži do 1377. godine. → Đurađ II Stracimirović Balšić se 1396. sastao sa ugarskim kraljem Žigmundom i tom prilikom je postavljen za kneza Hvara i Korčule. Ovim sporazumom zetski vladar nije dobio nove posjede, već samo pravo ograničenog vladanja. Ovim ostrvima Đurađ II je vladao do 1402. godine. Njegov sin → Balša III Balšić nadao se da će 1413. obnoviti vlast nad ostrvima, budući da su se njemu i Sandalju Hraniću obratila lokalna vijeća Hvara, Korčule i Brača, tražeći da ih stave pod svoju vlast i tako se oslobode vlasti Dubrovačke republike. Uprkos namjeri da ova ostrva stavi pod svoju vlast, Balša III nije uspio da ih preuzme od Dubrovčana. U vrijeme Balšića, zetski primorski gradovi održavaju ekonomske i kulturne veze sa dalmatinskim gradovima. Trgovalo se solju, ukljevom iz Skadarskog jezera, građevinskim drvetom, tkaninama, kožom, vinom i metalima. Zadrani su 1367. kod kotorskih zlatara naručili i izradu srebrnog relikvijara za Crkvu Sv. Silvestra, a Kotorani 1443. dobijaju oružje iz Šibenika. Nije bila rijetkost da ljudi iz dalmatinskih gradova dođu i rade u zetskim gradovima i obrnuto. Dva vidara iz Trogira i Šibenika su stekla imetak u Kotoru, dok je Zadranin Georgije Cedulin bio knez ovog grada (1415–1417). Na drugoj strani, Nikola iz Maina (okolina Budve) bio je biskup u Senju (1457), zatim prvi krbavsko-modruški biskup (1461), a istakao se i kao papin poslanik u diplomatskim misijama u Bosni i Ugarskoj. Prihvatanjem mletačke vlasti, zetski gradovi se još više vezuju za Dalmaciju, tj. mletačke gradove u Dalmaciji. Kasnije, tokom XVI i XVII vijeka, Ulcinj i Herceg Novi počinju da razvijaju trgovinu sa Dalmacijom i Istrom. Osmansko nadiranje pokrenulo je i proces iseljavanja stanovništva sa teritorije Zete / Crne Gore na teritoriju današnje Hrvatske. Prvi prelasci su vezani za naseljavanje Pelješca od strane Barana, te Konavala od strane Luštičana (1421, 1452) i Bjelica (50 do 60 kuća, 1430). Crnogorci se pojedinačno naseljavaju u Zadru (prvi poznati slučaj 1478) tokom XV i XVI vijeka, gdje su radili kao poljoprivrednici, težaci, trgovci, vojnici i mornari. Poslije pada Bara i Ulcinja (1571), dio stanovnika se naselio u Istri. Tokom 1611. i u januaru 1612. stanovnici Bara i okoline (51 porodica) stižu u Istru (Poreč i Novigrad), gdje su naseljeni od strane Mlečana. Nova iseljavanja iz barskog kraja (Mrkojevići, 55 porodica) i Bojane (15 porodica) uslijedila su krajem 1622. i početkom 1623. godine. Osmanske vlasti nasiljem pokušavaju da spriječe iseljavanje, ali to je samo uslovilo nova. Početkom 1633. iz Mrkojevića u Poreč odlaze tri grupe sa 24 porodice, a u maju iste godine šest porodica iz Brajkovine kod Herceg Novog odlazi u Istru. Iseljavanja se nastavljaju i tokom Kandijskog rata (1645–1699). Oktobra 1645. mletačku dozvolu za preseljenje u Istru dobija 15 porodica. Od 1655. do 1657. traju pregovori između Mlečana, sa jedne, i Ljubotinjana i Ceklinjana, sa druge strane, oko preseljenja 50 porodica u Istru, što su na kraju Mlečani dozvolili. Iste godine, 77 Crnogoraca se doselilo u Peroj, gdje i danas živi jedan broj pripadnika crnogorske manjine u Hrvatskoj. U Peroj 1659. dolazi 16 porodica iz Dupila, a 1660. došlo je do najmasovnije seobe iz Crne Gore, kada je 30 porodica došlo u Istru i osnovalo selo Kavran. Nakon završetka Kandijskog rata, mletačke vlasti odlučuju da nasele bokeljske hajduke u okolini Pule. Dali su im terminaciju kojom su im regulisali položaj (sudsku autonomiju, crkvu za bogosluženje, poreske olakšice, izuzeće od službe na galijama...). Na četiri galije 1671. došlo je 600 hajduka. Iseljavanja u Hrvatsku su nastavljena i tokom XVIII vijeka, ali u manjoj mjeri. Mlečani koriste teritoriju i stanovništvo današnje Hrvatske za svoje operacije na prostoru Crne Gore u toku ratova u XVI i XVII vijeku. Tako su sa Korčule organizovali napad na Herceg Novi (1572), a početkom 1649. dvjesta dalmatinskih uskoka, pod vođstvom Rada Biovice (Zadar) i Matije Mihailovića (Šibenik), angažovano je u borbama oko Nikšića. U vrijeme mletačko-osmanskih ratova i Crnogorci povremeno pljačkaju susjedne teritorije, među njima i teritoriju Dubrovačke republike. Crnogorci i Hrvati su u okviru mletačke akcije učestvovali u pokušaju oslobađanja Ulcinja (1696), u vrijeme Morejskog rata, i Bara (1717), u vrijeme posljednjeg mletačko-osmanskog rata. Krajem XVIII vijeka, Austrija se sve više interesuje za Crnu Goru i organizuje misije koje predvode Hrvati i Srbi iz Hrvatske. Car → Josif II Habzburg-Loren 1782. šalje misiju u Crnu Goru na čelu sa pukovnikom Paulićem. Sa njim dolaze potporučnik → Filip Vukasović, kapetan Orešković i opat → Franjo Dolči Vicković, koji će ubrzo postati sekretar mitropolita → Petra I Petrovića Njegoša. Šest godina kasnije, Vukasović sa odredom od 400 vojnika (pripadnici ličke i otočke regimente) učestvuje sa Crnogorcima u borbama protiv Osmanlija oko Podgorice i Spuža. Godine 1790. i Austrija u misiju šalje slunjskog kapetana Živkovića. Tokom Napoleonovih ratova, Crnogorci su sa Rusima vodili vojne operacije na teritoriji današnje Hrvatske. Tokom juna i jula 1806. blokiraju Dubrovnik, a u decembru su osvojili Korčulu. Odnose sa Hrvatima održavao je mitropolit → Petar II Petrović Njegoš, i to najprije sa pripadnicima ilirskog pokreta: Ljudevitom Gajom, Ivanom Kukuljevićem-Sakcinskim, Petrom Preradovićem, Stankom Vrazom. U pregovorima oko prodaje manastirâ Maine (1837) i Stanjevići (1839), kao i oko razgraničenja sa Crnom Gorom, austrijsku stranu je predstavljao Fridrih Orešković iz Perušića u Lici. Svoja iskustva sa Crnogorcima prenio je u knjizi Memoari o ispravljanju granice između Dalmacije i Crne Gore. Grof Teodor Karačaj (1787–1859), hrvatski plemić i upravnik Kotora, iza sebe je ostavio veliki broj akvarela na kojima dominiraju prikazi Boke Kotorske i Crne Gore. Ivan Mažuranić je 1845. objavio Smrt Smail-age Čengića. Tokom revolucionarne 1848/49. mitropolit Petar II je komunicirao sa banom Josipom Jelačićem. Pozvao je Bokelje i Dubrovčane da podrže bana, a sam je namjeravao da mu pošalje pomoć od 3.000 Crnogoraca u ratu protiv Mađara. Odnose sa Hrvatima održavali su i njegovi nasljednici. Knjaz → Danilo I Petrović Njegoš bio je u kumovskim vezama sa dalmatinskim namjesnikom baronom → Lazarom Mamulom, dok je knjaz → Nikola I Petrović Njegoš blisko sarađivao sa hrvatskim biskupom → Josipom Jurjem Štrosmajerom. Zahvaljujući Štrosmajerovom angažovanju, sklopljen je → Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice (1886). Mnoge znamenite ličnosti iz Hrvatske su boravile i radile u Crnoj Gori: → Valtazar Bogišić (pravnik), Josip Slade (arhitekta), Nikanor Ivanović (mitropolit), Milorad Medaković (knjažev sekretar), Šimun Milunović (nadbiskup). Za vrijeme crnogorsko-osmanskog rata (1862), u Zagrebu je „Odbor hrvatskih gospođa”, na čelu sa Radmilom Dutković, sakupljao pomoć za Crnu Goru. Od sticanja nezavisnosti Crna Gora je održavala intenzivne privredne veze sa Dalmacijom. U Dalmaciju se iz Crne Gore izvozi: drvna građa, maslinovo ulje, koščice od maslina, koža, neprerađena vuna, duvan, riba (ukljeva), lovorike, ljekovito bilje.

F. Kuzman

Crna Gora i Hrvatska od 1945. Poslije Drugog svjetskog rata (→ Crna Gora u Drugom svjetskom ratu) (1945), Crna Gora i Hrvatska bile su u sastavu FNRJ, odnosno SFRJ, sa statusom federativnih republika. Odnosi Crne Gore i Hrvatske u ovom periodu, kao i ostalih članica federacije, bili su oblikovani ustrojstvom jugoslovenske zajednice, koja je trajala sve do početka devedesetih godina XX vijeka. Nakon što je 25. juna 1991. Sabor Republike Hrvatske donio odluku o izlasku iz SFRJ, došlo je do oružanih sukoba i rata hrvatskih snaga i srpskih paravojnih formacija, koje su bile potpomognute snagama JNA, koji je trajao do 8. avgusta 1995, kada su snage hrvatske vojske i policije uspostavile kontrolu nad cjelokupnom njenom teritorijom, sa izuzetkom Hrvatskog Podunavlja, koje je mirno reintegrisano 15. januara 1998. godine. U ovom ratu, zvanična Crna Gora je bila na strani federalne armije i podržavala je politiku koja je zagovarala pravo srpskog naroda u Hrvatskoj da ostane u Jugoslaviji, odnosno da u sastavu Jugoslavije ostanu hrvatske teritorije na kojima on čini većinu. Tokom vojnih operacija u okolini Dubrovnika, jugoslovenske snage su granatirale ovaj grad, a poginulo je 165 građana Crne Gore, koji su bili u sastavu jugoslovenskih oružanih snaga i paravojnih formacija Crne Gore. Zbog učešća crnogorskih građana u napadu na Dubrovnik, predsjednik RCG (→ Predsjednik Crne Gore) → Milo Đukanović uputio je 2000. izvinjenje građanima Hrvatske, što je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić ocijenio kao veliki gest koji Hrvatska ne zaboravlja. Uz gest izvinjenja, zvanična Crna Gora izrazila je spremnost da plati makar i simboličnu odštetu nanijetu na aerodromu „Ćilipi” i u Konavlima. Prilikom inauguracije Stjepana Mesića za predsjednika Hrvatske, u proljeće 2000, poziv na inauguraciju upućen je i delegaciji Crne Gore, koju je predvodio predsjednik Vlade RCG (→ Vlada Crne Gore) → Filip Vujanović. Krajem iste godine, uz zalaganje hrvatskog predsjednika, predsjednik RCG Milo Đukanović predvodio je delegaciju RCG na Samitu država Zapadnog Balkana i EU. Tokom 2000. došlo je i do prvih međudržavnih kontakata koji su se ticali rješavanja pitanja Prevlake. Ministar vanjskih poslova Hrvatske Tonino Picula tokom 2000. boravio je u Crnoj Gori, a tokom posjete je dogovoreno da se preduzmu zajednički koraci u nalaženju privremenog rješenja za Prevlaku kako bi se omogućilo povlačenje posmatračke misije OUN sa Prevlake. Dogovoreno je da se pitanje rješava u kontekstu preporuka Badinterove komisije o razgraničenju na moru, što je stvorilo uslove da se krajem 2002. potpiše Privremeni sporazum. Poslije obnove nezavisnosti Crne Gore (2006), premijeri Crne Gore i Hrvatske, → Željko Šturanović i Ivo Sanader, zvanično su, januara 2007, otvorili Ambasadu Hrvatske u Podgorici, a 10. maja iste godine i Ambasadu Crne Gore u Zagrebu. Prvi crnogorski ambasador bio je → Branko Lukovac (2007–2009). Nakon njega, Crnu Goru su, kao ambasadori, u Hrvatskoj predstavljali: → Goran Rakočević (2009–2011), → Igor Građević (2011–2015) i → Boro Vučinić (2016–2021). Prvi ambasador Hrvatske u Crnoj Gori bio je Petar Turčinović (2007–2012), a nakon njega, tu funkciju su obavljali: Ivana Perić (2012–2017) i Veselko Grubišić (od 2017). Hrvatska je još od 2000. u Kotoru otvorila Generalni konzulat. Funkciju generalnog konzula Republike Hrvatske u Kotoru obavljali su: Petar Poljanić (2000–2004), Ivan Škarić (2004–2007), Božo Vodopija (2007–2013) i Jasminka Lončarević, koja je na čelu Konzulata od septembra 2019. godine. Predsjednik Hrvatske Stjepan Mesic bio je 2006. dva puta u posjeti Crnoj Gori – prvi put da bi čestitao obnovu nezavisnosti i drugi put novembra 2006. da bi učestvovao na sesiji Igmanske inicijative. U okviru Igmanske inicijative, dogovorena je podrška saradnje gradova: Herceg Novi – Dubrovnik – Trebinje. Intenzitet kontakata na visokom nivou nastavljen je susretom na nivou šefova država, kada je, na poziv predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, hrvatski predsjednik Stjepan Mesić 25. oktobra 2007. boravio u jednodnevnoj posjeti Crnoj Gori radi učešća na sastanku o gradnji velikih infrastrukturnih objekata u regionu. Zbog velikih zasluga u normalizaciji odnosa i doprinosa koji je dao njihovom unapređenju, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić je 2007. proglašen za, dosad jedinog, počasnog građanina Podgorice. Skupština Crne Gore i Hrvatski sabor imaju saradnju na svim nivoima. Nakon posjete predsjednika → Skupštine Crne Gore → Ranka Krivokapića, kao rezultat susreta sa predsjednikom Hrvatskog sabora Lukom Bebićem, formirana je u julu 2008. Hrvatsko-crnogorska skupina prijateljstva, sastavljena od 24 člana iz svih značajnijih parlamentarnih stranaka, sa ciljem da doprinese prijateljskim odnosima i parlamentarnoj saradnji dviju zemalja. Predsjednik Hrvatskog sabora je uzvratnu zvaničnu posjetu Crnoj Gori učinio oktobra iste godine, nakon koje je i crnogorska skupština formirala svoju osmočlanu parlamentarnu Grupu prijateljstva za saradnju sa Hrvatskim saborom. Prilikom ratifikacije Protokola o pristupanju Crne Gore NATO-u u Hrvatskom saboru, novembra 2016, tek izabrani predsjednik crnogorske skupštine → Ivan Brajović prisustvovao je tom događaju, kojom prilikom se sreo sa hrvatskim kolegom Božom Petrovom. Posebnu važnost u odnosima dviju zemalja imala je i zvanična posjeta hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića Crnoj Gori (2008), kada je razgovarano o konačnom razgraničenju između Crne Gore i Hrvatske. Crna Gora je izrazila spremnost da učini dodatne gestove dobre volje prema Hrvatskoj, prenošenjem u hrvatsko vlasništvo Doma pomoraca u Kotoru, gdje će se smjestiti Bokeljska mornarica, Hrvatsko građansko društvo i Generalni konzulat Republike Hrvatske. U okviru ovog, ali i drugih razgovora na visokom nivou, neizostavna tema su bila pitanja traganja za osumnjičenim za ratne zločine u vrijeme rata na prostoru Hrvatske i suđenja njima, uz punu saradnju tužilaštava i sudova dvije zemlje. Poseban odjek u političkim, stručnim i diplomatskim krugovima Hrvatske, naročito zbog razgovora oko razgraničenja, odnosno u slučaju nepostizanja bilateralnog dogovora rješavanja tog pitanja od strane Međunarodnog suda pravde u Hagu, kao i priznavanja nezavisnosti Kosova, imala je posjeta predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića (2008), kao i uzvratna posjeta hrvatskog premijera Iva Sanadera Crnoj Gori naredne godine. Crnu Goru je 2010. zvanično posjetila i hrvatska premijerka Jadranka Kosor, kada se susrela sa premijerom Milom Đukanovićem. Premijer Đukanović ponovo je boravio u zvaničnoj posjeti Hrvatskoj 2014, predsjednik Vujanović 2018, a Đukanović ponovo, u svojstvu predsjednika, 2021. godine. Hrvatski predsjednici Ivo Josipović (2013) i Zoran Milanović (2020) takođe su boravili u posjeti Crnoj Gori. Najveći izazov u bilateralnim odnosima dviju zemalja ostaje konačno rješavanje razgraničenja na Prevlaci, posebno imajući u vidu činjenicu da je rješavanje pitanja granica najznačajnije pitanje koje bi države kandidati za članstvo u EU prethodno trebalo da riješe prije učlanjenja. U cilju pripreme ugovora o državnoj granici, između nekadašnje SRJ i Hrvatske, 10. decembra 2002, potpisan je Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu, koji je Crna Gora, nakon sticanja nezavisnosti, nastavila da primjenjuje. Naime, potpisivanje Protokola o privremenom režimu formalno je bilo u nadležnosti tadašnjeg SMIP-a, dok je cjelokupan proces pripreme bio povjeren Crnoj Gori, koja je preko nadležnih ministarstava i kroz odluke Vlade RCG praktično obavila čitav posao oko njegovog potpisivanja. U skladu s ovim protokolom, na području Prevlake dvije države preko nadležnih organa kontinuirano realizuju zajedničku kontrolu na Jadranskom moru. Za crnogorsku stranu Prevlaka nije otvoreno pitanje u političkom smislu, već pitanje koje je svoj odgovor do sada pronalazilo u privremenom Protokolu, koji se bez značajnijih problema sprovodi u praksi. O trajnom rješenju razgraničenja na području Prevlake ostvarena je bilateralna komunikacija s hrvatskom stranom, u cilju traženja obostrano prihvatljivog rješenja, a ukoliko se ono ne postigne, na osnovu spremnosti dvije strane, ovo pitanje će se iznijeti pred Međunarodni sud pravde u Hagu. U pravcu daljeg snaženja međudržavne saradnje, u Dubrovniku je juna 2015. otvoren Konzulat Crne Gore na čelu sa počasnim konzulom (→ Počasni konzuli Crne Gore). Odluka Vlade Crne Gore da otvori konzulat u Dubrovniku potvrđuje odlučnost Crne Gore da ojača partnerstvo sa Hrvatskom, konkretnije sa Dubrovnikom i Dubrovačko-neretvanskom županijom, sa namjerom da se dovede na viši nivo u svim segmentima. Nakon obnove crnogorske nezavisnosti, uspostavljena je intenzivna sektorska saradnja u mnogim oblastima. Tako je, na planu ekonomskih odnosa, 2013. potpisan Sporazum o ekonomskoj saradnji između vlada dvije zemlje. Razvojna saradnja Crne Gore i Hrvatske je na niskom nivou. Ipak, Hrvatska ostaje tradicionalno značajan spoljnotrgovinski partner Crne Gore, a njeno učešće u ukupnoj robnoj razmjeni krajem 2010-ih kretalo se između 4,7 i 8,9%. Najznačajnije hrvatske kompanije koje posluju u Crnoj Gori su: Hrvatski Telekom, INA Crna Gora (100% vlasništvo INA d. d. Zagreb), Karisma Adriatic (rizort „Ruža vjetrova”), Mercator CG (dio Agrokor grupe) i LEDO Crna Gora (dio zagrebačke kompanije „Ledo” d. d.). U oblasti turizma, februara 2013. potpisan je sporazum o saradnji između vlada dvije zemlje, kojim se formira Mješoviti odbor za turizam, što je urađeno u cilju podizanja nivoa kvaliteta zajedničkog turističkog proizvoda i nastupa na udaljenim tržištima. Saradnja Crne Gore i Hrvatske u oblasti saobraćaja izuzetno je važna za obje zemlje. Poseban značaj ima drumsko infrastrukturno povezivanje, gdje svojom važnošću dominira izgradnja Jadransko-jonskog auto-puta, koji bi, povezujući Hrvatsku i Albaniju, u dužini od oko 100 km prolazio kroz Crnu Goru. Sporazum između Vlade Crne Gore i Vlade Republike Hrvatske o saradnji u oblasti kulture, kao jednoj od najvažnijih spona dviju zemalja, potpisan je 2008. godine. No, dva ministarstva kulture ipak do sada nijesu uspjela da usaglase stavove po pitanju kandidature Bokeljske mornarice na listu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Značajan vid saradnje dvije države ostvaruje se i na lokalnom nivou, kroz mehanizam bratimljenja gradova. Po ovom principu, četiri crnogorske opštine imaju uspostavljenu saradnju s opštinama iz Hrvatske, i to: Cetinje – Rijeka, Split; Budva – Makarska, Pakrac; Kotor – Trogir; Nikšić – Koprivnica. Poseban segment crnogorsko-hrvatskih odnosa tiče se statusa nacionalnih manjina – crnogorske u Hrvatskoj i hrvatske u Crnoj Gori. Crnogorci pripadaju skupini nacionalnih manjina, čiji je broj u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata stalno rastao, tako da je broj od 2.871, koliko ih je bilo 1948, povećan na 9.724 lica 1991. godine. U posljednjoj deceniji prošlog vijeka, taj broj je prepolovljen, tako da ih je 2011. bilo 4.517, što predstavlja 0,11% ukupnog hrvatskog stanovništva, sa tendencijom daljeg smanjenja. U Istri, u mjestu Peroj, živi najstarija etnička skupina autohtonih Crnogoraca u Hrvatskoj, koja se doselila 1657, kojih je 1991. bilo 119, a koja je uspjela da u najvećoj mogućoj mjeri sačuva originalnost crnogorskog jezika i običaja. Broj pripadnika crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj se smanjuje, starosna struktura je sve lošija, a velika podložnost mlađe populacije asimilaciji i neodržavanje kontakata s Crnom Gorom govore u prilog tezi da će njihov broj nastaviti da opada. Crnogorci u Hrvatskoj organizovani su po dva osnova: kroz udruženja ili društva i preko vijeća i predstavnika. Prema Zakonu o udrugama, registrovana su tri udruženja Crnogoraca: 1) Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb; 2) Demokratski savez „Montenegro-Montenegrina” Osječko-baranjske županije, Osijek i 3) Zajednica Crnogoraca Primorsko-goranske županije, Rijeka. Najveći broj Crnogoraca u Hrvatskoj okuplja Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, NZCH (oko 90%). Hrvati u Crnoj Gori imaju priznat status nacionalne manjine, a po Ustavu Crne Gore u službenoj upotrebi je hrvatski jezik. Hrvatsko nacionalno vijeće u Crnoj Gori, sa sjedištem u Tivtu, brine o zaštiti prava i promovisanju interesa hrvatske nacionalne manjine na prostoru Crne Gore. Krovno udruženje Hrvata u Crnoj Gori je „Dux Croatorum”, a uz njega je aktivno i Hrvatsko građansko društvo Crne Gore. Oba udruženja rade na promovisanju i predstavljanju interesa Hrvata u Crnoj Gori, očuvanju i razvijanju svijesti o identitetu i njegovanju i razvijanju kulturne baštine Hrvata u Crnoj Gori. Prema popisu stanovništva iz 2011, u Crnoj Gori je živjela 6.021 osoba hrvatske nacionalnosti, od čega najveći broj u Boki Kotorskoj. Hrvatska građanska inicijativa (HGI) je prva politička stranka s hrvatskim nacionalnim predznakom, a bila je zastupljena i u Skupštini i Vladi Crne Gore. Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Hrvatsko građansko društvo Crne Gore dogovaraju i realizuju brojne zajedničke projekte. Korak naprijed u crnogorsko-hrvatskim odnosima bio je i Sporazum o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Hrvatskoj. Potpisivanjem navedenog sporazuma, osigurava se kvalitetno ostvarivanje svih manjinskih prava Hrvata u Crnoj Gori i Crnogoraca u Hrvatskoj. U cilju sprovođenja Sporazuma, strane potpisnice su formirale Međuvladin mješoviti odbor, koji se naizmjenično sastaje, najmanje jedanput godišnje. Strane potpisnice su se ovim sporazumom obavezale i da će, u skladu s domaćim zakonodavstvom i u okvirima svojih mogućnosti, razraditi modele vaspitanja i obrazovanja na jeziku manjina, posvetiti posebnu pažnju ostvarivanju kulturnih i obrazovnih potreba pripadnika manjina, te slobodnu upotrebu njihovog jezika i pisma. Crna Gora i Hrvatska dijele iste strateške spoljnopolitičke ciljeve (EU i NATO), što ih dodatno upućuje na međusobnu saradnju i posvećenost regionalnim inicijativama. Hrvatska je 2009. postala članica NATO-a, a 2013. članica EU. Kao članica najsnažnijih i najuticajnijih političko-ekonomskih i vojnobezbjednosnih saveza u Evropi (EU i NATO), Hrvatska predstavlja veoma uticajnu državu u regionalnim okvirima u kontekstu promocije evropskih i transatlantskih vrijednosti.

B. Vučinić