Flora Crne Gore (po rimskoj boginji cvijeća i proljeća Flori), zajedničko ime za sve biljne sistematske jedinice (taksone) /vrste, rodove, porodice/ nekog geografskog područja ili nekog vremenskog perioda u istoriji Zemlje. Proučavanjem flore se bavi floristika. Pod nazivom flora se podrazumijeva i djelo koje sadrži opis biljnih taksona nekog područja i tkz. „ključ” za određivanje (determinisanje) biljaka. Flora nekog područja se interpretira kroz spisak biljnih taksona nižeg i višeg ranga, shodno važećoj taksonomskoj → nomenklaturi. Pri tome, uz važeće latinsko ime taksona uvijek stoji ime njegovog autora. Ime biljnog taksona po pravilu prate i sinonimi, tj. raniji nazivi za biljke. Uobičajeno je da spisak sadrži naziv lokaliteta, tj. nalazišta, a ponekad i opis staništa. Inventarni spisak biljaka je uvijek rezultat naučnog i stručnog rada, pri čemu biljni taksoni nekog područja mogu biti samo nabrojani (enumeratio), dati u vidu conspectusa kao uvid u floru, prodromusa kao preteče potpune flore, kataloga kao kompletne liste flore i/ili sinopsisa kao sveobuhvatnog pregleda flore. Dok su u XIX i početkom XX vijeka sažeti floristički spiskovi bili rezultat rada jednog ili eventualno dva naučnika, danas su kompletne flore proizvod timskog rada više autora. Flore su pisane za različite zemlje ili njihove djelove, shodno administrativnim ili političkim granicama, odnosno manje-više jasno ograničenim geografskim područjima. Danas su u upotrebi male ili ekskurzijske flore i/ili velike analitičke flore. Recentna flora se razlikuje od flore iz prošlosti Zemlje. Dok su u različitim geološkim periodima Zemlje biljnim svijetom vladale alge, golosjemenice i paprati, danas apsolutnu dominaciju imaju sjemenice (Spermatophyta), a među njima skrivenosjemenice (Angiospermae). Skrivenosjemenice su i najuspješnije kopnene biljke, ali naseljavaju i vodenu sredinu od bara, rijeka, jezera do mora. Paprati, golosjemenice i skrivenosjemenice su vaskularne biljke. Zato što posjeduju vaskularna tkiva (sprovodna tkiva), ove biljke imaju prave stabljike (stabla), listove i korijen.

Smatra se da danas na Zemlji živi preko 320.000 vaskularnih biljaka od čega je oko 20.000 vrsta paprati, oko 1.000 vrsta golosjemenica i oko 275.000 vrsta skrivenosjemenica. Iako se pojedini autori ne slažu u broju vrsta, postoji saglasnost da je mnoštvo vaskularnih biljaka neotkriveno, kao i da mnoge od njih nestanu prije nego što budu otkrivene, posebno u tropskim područjima. Vlažne tropske šume su centri florističke raznovrsnosti i bogatstva, dok su današnje flore pustinjskih i arktičkih područja jednoličnije i siromašnije. U Evropi se bogatstvom i raznovrsnošću flore posebno izdvaja područje Mediterana i njegova tri poluostrva u koje spada i Balkan. Vaskularna flora Balkanskog poluostrva je jedna od najraznovrsnijih i najbogatijih, ne samo u Evropi već i u cijelom zapadnom Paleartiku. Najnovije procjene govore o brojci od oko 8.000 autohtonih vrsta na teritoriji Balkana, što ovo poluostrvo definitivno ubraja u jedan od tri (pored Apeninskog i Pirinejskog poluostrva) najznačajnija centra florističkog bogatstva i diverziteta na nivou evropskog potkontinenta.

Vaskularna flora Crne Gore, kao dio balkanske flore, odlikuje se bogatstvom i raznovrsnošću. Istorija izučavanja biljnog svijeta Crne Gore traje blizu 200 godina, a bibliografija radova nastalih za to vrijeme broji preko 3.000 jedinica i više od 1.000 autora (Pulević, 2006). U prvoj polovini XIX vijeka brojni strani istraživači dolazili su u Crnu Goru, prije svega u njen primorski dio i zaleđe, koji su tada pripadali austrougarskoj pokrajini Dalmaciji. Važna godina u botaničkoj istoriji Crne Gore je 1822. kada njemački botaničar → Sieber, na materijalu sakupljenom u okolini Kotora, opisuje takson pod imenom Cytisus ramentaceus Sieber, u narodu poznatu kao zanovijet, što predstavlja prvu za nauku novoopisanu biljnu vrstu s područja Crne Gore. Danas u taksonomiji poznata pod imenom → Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl., zanovijet predstavlja zapadno-balkanski endem dinarskog rasprostranjenja. Iz tog perioda potiču i prvi značajni floristički zapisi, koji su objavljeni u radovima Tomassinia (1835), Bartolomea (1841), Ebela (1842), Visiania (1842–1852) i Aschersona (1869). Kasnije istraživači zalaze dublje u teritoriju Crne Gore, kada počinju floristička istraživanja planinskih masiva u unutrašnjosti. Značajni floristički podaci iz toga perioda nalaze se u djelima → Pantocseka (1873) i → Pančića (1875). Italijanski botaničar → Baldacci (1886, 1891, 1892, 1900), koji je cijeli život posvetio istraživanjima Balkanskog poluostrva, ostavio je obimnu literaturnu građu o flori Crne Gore. Ništa manje nijesu značajni ni botaničari koji su floristički istraživali Crnu Goru krajem XIX i početkom XX vijeka: → Beck & → Szyszylowicz (1888), → Horák (1898, 1900), → Zahn (1906–1909), → Janchen (1908–1910), → Adamović (1913) i drugi. Ipak, za najzaslužnijeg istraživača flore Crne Gore smatra se češki botaničar → Josef Rohlena. Njegov Conspectus florae Montenegrinae (Rohlena, 1942) ostaje do danas najcjelovitije djelo o flori Crne Gore. U ovom kapitalnom djelu Rohlena je unio i kritički obradio rezultate ostalih botaničara, koji su istraživali Crnu Goru (Pulević, 2005). Conspectus je obuhvatio 2.623 vrste i 194 podvrste vaskularnih biljaka, ukupno 2.817 taksona. U periodu do II svjetskog rata radove su publikovali: → Rechinger (1935), → Bošnjak (1935, 1938), → Černjavski i → Soška (1937). Period poslije II svjetskog rata obilježili su brojni domaći botaničari i botaničari iz okruženja: → Blečić, → R. Lakušić, → Tomić-Stanković, → Pulević, → Markišić, → Bulić, → Hadžiablahović, → Stešević, → Caković (Petrović), → S. Vuksanović, → Bubanja, Mayer, Bjelčić, → Fukarek, → Janković, → Šilić, → Wraber, → V. Stevanović, → D. Lakušić, → Niketić, → Tomović, Frajman, → Surina i drugi. Otkrivene su i opisane brojne nove biljne vrste. U ovom periodu crnogorska flora je i dalje predmet interesovanja stranih istraživača, pa je češki botaničar → Plocek (1998), na materijalu sabranom u Crnoj Gori, opisao nove endemične vrste iz roda → Alchemilla L. Danas je, kao rezultat revizija nekih taksonomskih kategorija (rodova i/ili grupa), baziranih na molekularnim analizama, opisan niz novih taksona u Crnoj Gori (Surina et al., 2009), (Schönswetter & Schneeweiss, 2009) (Janković et al., 2016), (Lakušić D. et al., 2013), (Kučera et al., 2010), (Mereďa et al., 2011), (Tomović et al., 2016). Prema Stevanoviću (1995) vaskularnu floru Crne Gore čini 3.136 taksona, a uz sporne taksone taj broj dostiže 3.336 biljnih vrsta i podvrsta. Podaci koji su iz različitih razloga izostali iz Rohleninog Conspectusa, kao i otkrića botaničara poslije II svjetskog rata objedinjena su u Građi za vaskularnu floru Crne Gore (Dopuna „Conspectus flore Montenegrine” J. Rohlene) (Pulević, 2005) kao i u Contribution for the flora of Montenegro (Supplementum to the material for vascular flora of Montenegro) (Stešević et al., 2008).

Uprkos činjenici da je flora Crne Gore istraživana od prve polovine XIX vijeka, ne postoji djelo koje objedinjuje sve biljne taksone koji su do danas opisani i/ili otkriveni u Crnoj Gori. Zato je CANU pokrenuo Projekat izrade Kataloga flore Crne Gore, čiji je I tom izašao iz štampe 2013. godine (Stešević & Caković, 2013), a II tom 2021. godine (Caković & Stešević, 2021). Na osnovu dosada sakupljenih podataka procjenjuje se da flora Crne Gore broji nešto više od 3.600 vrsta i podvrsta. Bogatstvo i diverzitet flore može se kvantitativno iskazati odnosom broja vrsta date flore prema površini teritorije na kojoj su one konstatovane. Analize su pokazale da je teritorija Crne Gore po broju vrsta u odnosu na ukupnu površinu teritorije uz Korziku na prvom mjestu u Evropi. Uprkos brojnim florističkim radovima, flora Crne Gore je još uvijek nedovoljno istražena. Nedostaju floristički podaci iz pojedinih područja, kao što je okolina Bijelog Polja, Pljevalja, Bihorskog kraja. Razlozi su višestruki, a osim istorijskih činjenica (ratovi, siromaštvo, promjene granica) jedan od glavnih razloga je bio nedostatak stručnog kadra. Sa otvaranjem odsjeka Biologije na → Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta Crne Gore 1991. godine, kadrovski deficit je prevaziđen. Kod istraživanja flore danas se koriste savremene naučne metode, prije svega molekularne analize, koje prvenstveno služe za filogenetska i fitogeografska istraživanja. Takva istraživanja iziskuju opremljene laboratorije i dobro poznavanje genetike, a Crna Gora još uvijek zaostaje za okolnim zemljama. Nedostatak se prevazilazi saradnjom i zajedničkim projektima sa botaničarima iz okruženja i Evrope.