Crna Gora u vrijeme Balšića. Nedugo poslije smrti cara Dušana (1355) došlo je do izdvajanje Zete iz Srpskog carstva i uspostavljanja nasljedne vlasti porodice Balšić (→ Balšići). U vrijeme kada Balšići preuzimaju vlast u Zeti na čelu porodice bio je → Balša I Balšić, koji je imao tri sina: → Stracimira Balšića (umro 1372), → Đurađa I Balšića (umro 1378) i → Balšu II Balšića (poginuo 1385). Već prvi poduhvati porodice Balšić svjedoče o velikoj političkoj ambiciji, koja se prepoznaje u težnji da zaposjednu gradove u Primorju i Sjevernoj Albaniji. Početkom 1362. Balšići su ovladali Drivastom, a zatim i → Ulcinjem, da bi u isto vrijeme bezuspješno pokušavali da osvoje → Kotor. Nakon osvajanja Drivasta i Ulcinja Balšići su se okrenuli Draču (1363), ali stvari nijesu išle željenim tokom. Albanski vlastelin → Karlo Topija suprotstavio se pohodu Balšića na ovaj grad. Topija je čak uspio i da u jednom sukobu zarobi Đurađa Balšića, koji je, iako nije bio najstariji od braće, imao glavnu riječ u porodici. Mir između Balšića i Karla Topije sklopljen je tek 1366, kada je Đurađ i oslobođen. Uspostavljanje mira s Topijom učinilo je sigurnom granicu države Balšića prema Drimu, što im je omogućilo da se potpuno posvete svom davnašnjem cilju – osvajanju Kotora. Zato su Balšići tokom 1367. opsijedali Kotor, ali i ovog puta bez većeg uspjeha. Bezuspješni napad na Kotor nije samo donio Balšićima vojničke i materijalne gubitke, već im je prouzrokovao političku štetu. Zbog napada na Kotor, Balšiće je Mletačka republika stavila na listu svojih neprijatelja, a Republici se u osudi Balšića pridružio papa Urban V i srpski car Uroš čiju je vrhovnu vlast Kotor tada priznavao. Neuspjeh koji je Đurađ Balšić doživio pod Kotorom ublažen je osvajanjem zemlje kralja Vukašina. S kraljem Vukašinom, koga je car Uroš proglasio za savladara 1365, Balšići su bili saveznici u borbi protiv zahumsko-raškog velikaša Nikole Altomanovića, pa su poslije pogibije kralja Vukašina na Marici (1371) zauzeli njegove oblasti. Tokom 1371. i 1372. Đurađ Balšić je zauzeo Dečane, Prizren i Peć, da bi nedugo nakon toga, zahvaljujući ženidbi Balše II kćerkom valonskog despota Jovana, Balšići dobili Berat i Valonu. Godinu kasnije, poslije sloma Nikole Altomanovića (1373), Đurađ je zauzeo i njegove oblasti prema Dubrovniku i Trebišnjici (Konavli, Dračevica, Trebinje), koje će ostati pod vlašću Balšića tek nekoliko godina. Ovim osvajanjima, Balšići su postali najmoćniji oblasni gospodari. Država Balšića prostirala se od donjeg toka rijeke Maće do Dubrovnika i od Lovćena do Prizrena. U posjedu Balšića bili su svi primorski gradovi osim Kotora (Ulcinj, Bar, Budva, Cavtat), te Lješ, Danj, Drivast, Podgorica, Prizren, Peć. Granica države Balšića na sjeveru nije prelazila liniju Budoš – Maganik – Komovi – Mokra planina. Đurađ Balšić vladao je Zetom do 1378. godine. Nakon njegove smrti na čelo Zete došao je Balša II, najmlađi Balšin sin. Njegova vladavina počela je u dosta teškim okolnostima, jer se Zeta nalazila u neprijateljskim odnosima s bosanskim kraljem → Tvrtkom I Kotromanićem, koji joj je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Kralj Tvrtko je pokušao da se približi granicama države Balšića i pripajanjem Kotora, koji je bio pod nominalnom vlašću ugarskog kralja. Pretenzije na Kotor tada će iskazati i Balša II, pa će između njega i kralja Tvrtka uskoro doći do sukoba oko grada. Taj sukob će trajati od 1382. do 1384. i završiće se Tvrtkovom pobjedom. Poražen u Primorju, Balša II pokušava da učvrsti svoju vlast na drugoj strani – prema Draču. Vjerovatno prvih mjeseci 1385. Balša II je uspio da zagospodari Dračom, a zatim Beratom i Valonom. Kao gospodar ovih oblasti, Balša II je uzeo titulu „duka drački”, ali njegova vlast ovdje neće biti dugog vijeka. Već sredinom septembra 1385. na Berat će napasti Osmanlije. S nevelikim odredom vojnika, Balša II je iz Drača krenuo prema Beratu ne bi li ga odbranio. Do sukoba dvije vojske došlo je na Saurskom polju, nedaleko od Berata. U toj bici za odbranu Berata Balša II je poginuo. Poslije smrti Balše II postepeno se sužava teritorija države Balšića, pa Drač, koji je kratko vrijeme bio u njenom sastavu, preuzima albanski velikaš Karlo Topija, a Prizren i Peć osvaja Vuk Branković. Balšići su izgubili vlast i nad Budvom, Zadrimom i Lješom. Budvom su zavladala braća Sakat, a Zadrimom i Lješom braća Dukađini. Tada je u podlovćenskom dijelu Zete osnažila i porodica Crnojević (→ Crnojevići), koja će sve više pokazivati želju za samostalnošću. Nasljedniku Balše II, njegovom sinovcu → Đurađu II Stracimiroviću Balšiću, sinu Stracimira Balšića, neće biti nimalo lako da u Zeti povrati vlast koju su njegovi prethodnici imali. Jedan od prvih Đurađevih pokušaja da ojača svoj položaj u Zeti bio je pribavljanje podrške susjednih vladara. Vjerovatno zbog toga, Đurađ se 1386. i oženio → Jelenom Balšić, kćerkom srpskog kneza → Lazara Hrebeljanovića. Na taj način stupio je u porodične veze i s moćnim Vukom Brankovićem, koji je takođe bio zet kneza Lazara. Postoje tvrdnje i da se Đurađ II tada izmirio s Osmanlijama ne bi li u njima našao saveznika za borbu protiv kralja Tvrtka. Sve ove kombinacije neće Đurađu II mnogo koristiti jer će osmanski prodor na Balkan tokom 1388. i 1389. učiniti beskorisnim njegove srpske saveznike, a bezopasnim njegovog najvećeg neprijatelja – Tvrtka. Uplašeni od Osmanlija, svi oni će priželjkivati zajednički sporazum. Bosanski kralj Tvrtko je čak slao izaslanike Đurađu II ne bi li utvrdio mir između njega i zetskog vladara. I Đurađu II je taj mir odgovarao ne bi li učvrstio svoju oslabljenu vlast u zemlji, ali on ni po koju cijenu nije želio savez koji bi ga uvukao u rat s Osmanlijama. Da je pristao da s knezom Lazarom, Vukom Brankovićem i kraljem Tvrtkom sklopi sporazum protiv Osmanlija i krene na Kosovo, njegova politička sudbina imala bi neslavan kraj. Od njegove zemlje zasigurno ne bi ostalo mnogo jer bi bila podijeljena između sve snažnijih oblasnih gospodara u Zeti. U Kosovskoj bici (1389) Đurađ II Balšić nije učestvovao. Očekivanje Đurađa II da će kao osmanski štićenik uspjeti da ojača svoju vlast u Zeti pokazalo se nerealnim. Čim su Osmanlije okončale svoju vojnu akciju, zatražile su od Đurađa da im preda gotovo polovinu svoje teritorije. Đurađ je uzalud pokušao da pregovara sa skopskim sandžakbegom oko ovih zahtjeva. Ne želeći ni da raspravlja o njegovim ponudama, sandžakbeg ga je stavio u pritvor, zaprijetivši da će iz pritvora izići tek kada sultanu ustupi tražene oblasti. Nemajući kud, Đurađ II je krajem 1392. pristao da Osmanlijama ustupi → Skadar, Drivast i Sveti Srđ, te da sultanu plaća godišnji danak. Osmanskog vazalstva Đurađ II se oslobodio tek 1395, u vrijeme dok su Osmanlije bili zauzeti ratovanjem s Ugarima. Ugarsko-osmanski sukob Đurađ II nije samo iskoristio da se oslobodi vazalnih obaveza, već i da povrati svoje gradove: Skadar, Drivast, Sveti Srđ i Danj. U ovom pohodu vojnička sreća bila je na njegovoj strani. Da bi sebe i svoje tek vraćene posjede osigurao od Osmanlija, Đurađ II je ponudio Mletačkoj republici Skadar, Drivast i Sv. Srđ, s tim da mu ona kao nadoknadu za ta mjesta godišnje isplaćuje 1.000 dukata. Zetski vladar je očito znao da ove gradove ne može održati ukoliko Osmanlije krenu da ih povrate, pa je stoga odlučio da ih za godišnju proviziju ustupi Mletačkoj republici. Jeste da je tražena suma bila mnogostruko manja od prihoda koje su davali ovi gradovi, ali je Đurađ znao da te prihode ne bi dugo uživao ukoliko bi Skadar i Drivast ostali u njegovoj vlasti. Ovako, ustupanjem ovih gradova Republici, prihod od njih jeste bio manji, ali dugotrajniji i sigurniji. I što je za Đurađa II bilo od posebne važnosti: ustupanje Skadra i Drivasta Republici mogao bi iskoristiti da od nje dobije neke političke privilegije. Početkom 1396. Mletačka republika je prihvatila Đurađevu ponudu, smatrajući da su ovi gradovi ne samo predstraža njenim primorskim posjedima, već i buduća središta velikih trgovačkih poslova. Prema ugovoru koji je između njih potpisan, gradovi su Mletačkoj republici ustupljeni „na vječna vremena”, s pravom da slobodno raspolaže svim gradskim prihodima. Đurađ se obavezao da ni on niti njegovi nasljednici nikada neće na njih pretendovati. Zauzvrat, Republika je Đurađu i njegovim nasljednicima dala mletačko plemstvo, pravo utočišta na mletačkoj teritoriji, hiljadu dukata godišnje provizije i obećanje da neće dozvoliti da, koristeći njenu teritoriju, bilo koji od oblasnih velikaša ugrožava zetsku državu. Za Đurađa II ovo je obećanje bilo posebno značajno jer mu je omogućilo da se obračuna s → Radičem Crnojevićem, najopasnijim protivnikom u zemlji. Krajem aprila 1396. Đurađ je napao na Radiča Crnojevića, porazio njegovu vojsku, a Radiča ubio. Savezništvo Balšića s Venecijom neće dugo trajati. Đurađ II Balšić je ubrzo došao u sukob s Republikom zbog njene ekonomske politike u ovim oblastima. Snižavanjem carina i taksi u Skadru i Drivastu, Republika je ugrozila monopolsku trgovinu koju su vodili Balšići, a time i prihode zetske države. Zbog nižih carina koje su uticale na nižu cijenu robe iz Skadra i Drivasta, mletačkoj trgovini nije mogao konkurisati niko iz okruženja, pa ni Balšići. Upravo je to zetskog vladara pokrenulo da počne da radi protiv interesa Republike. Kada je tri godine nakon mletačkog preuzimanja Skadra u ovoj oblasti došlo do pobune seljaka, Republika je konačno dobila nepobitan dokaz o neprijateljskom držanju Đurađevom. Za podsticanje bune odmah je optužen Đurađ II Balšić, čime je počelo neprijateljstvo između Balšića i Venecije. Neprijateljstvo između Đurađa i Republike uticalo je da potraži savezništvo sa Osmalijama. Ovaj Đurađev spoljnopolitički zaokret nije bio po volji Republici, pa je početkom 1401. u Veneciji odlučeno da mu se ukine isplata godišnje nadoknade od 1.000 dukata. Republika je Đurađa II smatrala krivcem i za štetu koju su joj njegovi podanici nanijeli pljačkajući stovarišta soli. Đurađ II je umro 1403, a naslijedio ga je sin → Balša III Balšić, koji je u to vrijeme imao tek 17 godina. Državnu teritoriju kojom je trebalo da vlada činila je Gornja Zeta (od Plavnice do Ostroga, i od rijeke Zete do Lovćena i Sutormana), kao i primorski gradovi – Ulcinj, Bar i Budva. Budući da Balša III zbog svoje mladićke dobi nije imao političkog iskustva, Zetom je faktički vladala njegova majka Jelena. Njen potpuni uticaj na politiku Zete iskazao se odmah u promjeni stava prema Mletačkoj republici, jer je njegova majka prema njoj imala neprijateljski stav. Jelena Balšić je bila nezadovoljna zbog ograničenja koja je Republika nametala zetskoj trgovini u Skadarskom kraju, ali i zbog oduzimanja povlastica koje je Pravoslavna crkva ovdje uživala prije uspostavljanja mletačke vlasti. Na Jelenine molbe u vezi s ovim problemima, mletački senat je odgovarao kurtoazno i neobavezujuće, uostalom kao i uvijek kada je dobijao pisma onih koje je smatrao slabijim i za interese Republike nevažnim. Ali, kada je u Skadarskom kraju 1405. izbila pobuna nezadovoljnih mletačkih podanika, Senat je uvidio da se prevario. Pobunu su vjerovatno podstakli Balšići, koji su ustanicima odmah poslali vojnu pomoć, tako da je Republika uz velike napore uspjela da osigura Skadar od Balše III šaljući strijelce u skadarsku tvrđavu. Republika je odlučila i da napadom na primorske gradove zetskog gospodara izvrši pritisak na njega. Već sredinom 1405. Mlečanima su se predali primorski gradovi Balšića – Ulcinj, Bar i Budva. Za Balšu III to je bio težak udarac, pa je odlučio da potraži pomoć od sultana. Balša III je znao da bi pristankom da plaća harač sultanu mogao da računa na neutralnost svih okolnih gospodara koji su bili osmanski vazali, što je njegovu poziciju prema Republici trebalo da učini sigurnijom. Međutim, slaba je bila korist za Zetu od ovakve Balšine odluke. Na lokalne gospodare koji su se odmetali od njega i pristupali Mlečanima nije ostavilo poseban utisak saznanje da je Zeta pod zaštitom osmanskog sultana. Za njihov stav prema Balši III kudikamo su bile važnije povlastice i pokloni koje su Mlečani bili spremni da im daju. A Mlečani su svim feudalcima koji su bili spremni da ratuju protiv Balše III davali posjede i sela. Tako se rat između Mletačke republike i Zete pretvorio u rat između Balše III i lokalnih feudalaca u mletačkoj službi. Tokom čitave 1406. oni su se sukobljavali na prostoru između Skadra, Ulcinja i Bara, pobjeđujući čas jedni, čas drugi. Tačnje, ni jedni ni drugi nijesu imali snage da svom protivniku nanesu odlučujući udarac. Poslije jedne takve bitke, u kojoj je učestvovalo oko dvije hiljade Balšinih vojnika i neuspješnog napada na Bar, zetski gospodar je odlučio da pregovara s Republikom o sklapanju mira. Pregovori su vođeni krajem 1406. godine. Balša III je tražio Budvu i Drivast, kao i isplatu zaostalih provizija za ustupanje Skadra, ali Mlečani nijedan njegov zahtjev nijesu smatrali umjesnim. Na kraju su čak zatočili njegove pregovarače, što je Balšu primoralo da u pregovore uključi svog ujaka despota → Stefana Lazarevića i svog tasta Nikitu Topiju. Sporazum između Zete i Republike počeo je da se nazire tek 1408, kada su i jedna i druga strana popustile pod teretom prevelikih ratnih troškova. Prema konačnom sporazumu iz 1408. Republika je zadržala Bar i Ulcinj, a Balšićima je trebalo da pripadne Budva, Grbalj i Paštrovići. Sporan je ostao prostor oko rijeke Bojane (Zabojana), što je bilo dovoljno da se nastave neprijateljstva. O spornim pitanjima koja je trebalo rješavati da bi oko Skadra zavladao mir, pregovarala je u Veneciji i Jelena Balšić. Mlečani, prvenstveno zainteresovani da učine Skadar bezbjednim, nudili su Balšićima Budvu i prostor između Bara i Ulcinja, samo da očuvaju kontrolu nad tokom Bojane. Jelena Balšić je, opet, bila spremna da učini i veće ustupke, samo da zadrži Zabojanu, koja je kao prostor trgovačkog tranzita donosila velike prihode. Kada je izgledalo da pregovorima nema kraja, Mlečani su našli neobično rješenje da ih prekrate: deklarativno su pristali da Balšićima ostave Zabojanu, ali su skadarskom knezu poslali naređenje da ni po koju cijenu ne dozvoli da je Balšići preuzmu. Početkom 1410. Balša III je shvatio da je prevaren, pa je krenuo u pohod na sela u priobalju Skadarskog jezera, čime je nastavljen ovaj iscrpljujući rat. I narednih godina Balšina vojska napadala je na skadarsku oblast, koju su Mlečani sve teže branili. Zbog toga su mu 1411. Mlečani ponudili sporazum, obećavajući čak i Zabojanu. Poznajući mletačku narav, Balša nije odmah povjerovao da je Republika zaista spremna na taj ustupak, pa je nastavio s manjim napadima na njenu teritoriju. Tek sredinom 1412, kada je konačno uspio da zauzme Bar, Balša III je odlučio da započne pregovore o miru. Njegova pozicija bila je u tom trenutku povoljnija od mletačke, pa je Republika pristala da mu vrati Ulcinj, Bar i Budvu, kao i da mu isplati proviziju od hiljadu dukata za gradove koji su joj pripali na osnovu ugovora između njegovog oca i mletačke vlade. Ugovor između Zete i Mletačke republike Balša III je potvrdio januara 1413. godine. Time je završen njihov višegodišnji sukob koji se naziva Prvim skadarskim ratom. Iz tog rata Balša III je izašao kao pobjednik. Budući da je tokom rata najveći Balšin problem bio odmetanje oblasnih gospodara, mirno doba valjalo je iskoristiti za učvršćivanje vlasti u zemlji. Zbog toga je Balša III odmah po završetku rata najodlučnije radio da oblasne gospodare učini pokornim i bezopasnim. U nekim slučajevima to je radio surovim mjerama koje mu ni u ratu nijesu bile strane, dok je u nekim slučajevima davanjem privilegija uspijevao ono što je na drugom mjestu postizao silom. Prijateljske odnose uspostavio je i sa albanskim velikaškim porodicama (Kastriotima, Zakarijama, Topijama), znajući da je njihovo savezništvo zlata vrijedno u svakom sukobu s Mletačkom republikom. Onim što je postigao za samo nekoliko godina nakon završetka Prvog skadarskog rata Balša III je mogao biti zadovoljan. Njegova vlast u Zeti bila je neprikosnovena, a položaj njegove države bio je bolji nego u posljednjih nekoliko decenija. Tada je Balša III upotrebljavao titulu „duka veliki i gospodar zemlji zetskoj i svemu zapadnomu Primorju”. U sastavu Zete bilo je Primorje od ušća Bojane do Luštice, najveći dio basena Skadarskog jezera, bez Skadra, Danja i Drivasta, te Malesija do Kunore, oblasti oko Komova, gornji tok Morače, Prekornica, Bjelopavlićka ravnica do Cerova podno Budoša, Pusti lisac, Grahovski kraj, Dragalj, Ledenice, Lovćenski masiv, Luštica. Republika je i nakon završetka rata optuživala zetskog gospodara zbog nasilja i štete koju njegovi podanici čine mletačkim trgovcima, a Balša III je prigovarao Veneciji zbog odbijanja da mu izruči neke odmetnike. Njegova reakcija na ovo odbijanje bio je napad na jedno selo u okolini Skadra, što je sasvim poremetilo njegove ionako loše odnose s Mletačkom republikom. Republika je uzvratila organizovanjem ratničkih družina protiv Balše III, a zetski gospodar pljačkanjem mletačkih trgovaca. Ovakvi sporadični sukobi prerasli su početkom 1419. u novi rat. Glavne borbe vođene su, kao i u Prvom skadarskom ratu, oko Skadra i Drivasta. Snage koje je Republika mogla suprotstaviti Balši III bile su neznatne, pa je Balša ovladao Bojanom i Drivastom, a Skadru nametnuo iscrpljujuću blokadu. U takvoj situaciji Mlečani su razmišljali kako da nekim političkim manevrom oslabe zetskog gospodara. Bilo je ideja da ponude Osmanlijama skadarsku proviziju ukoliko otjeraju Balšu III sa gradskih vrata, ali i da ga nasilno svrgnu s vlasti. Mlečani su pokušavali i da privole Kotorane da napadnu na Balšu. Od svih tih planova jedino je ovaj posljednji uspio. Kotorani, koji su nominalno bili pod vlašću ugarskog kralja, priznali su aprila 1420. mletačku vlast, s tim da Republika poštuje njihov Statut i ostavi im dio prihoda. Republika je ove zahtjeve Kotorana odmah prihvatila, a Kotorani su već krajem 1420. napali na Balšine oblasti u Primorju. Možda bi ovaj rat išao i nekim drugim tokom da u vrijeme kada se Kotor predao Republici Balša III nije bio teško bolestan. Kako je njegova bolest sve više uzimala maha, on već krajem 1420. nije bio u stanju da upravlja zemljom. Početkom 1421. odlučio je da pođe u Srbiju kod svog ujaka, srpskog despota Stefana Lazarevića. Na dvoru despota Stefana Balša III je umro ubrzo poslije dolaska. Budući da sinova nije imao, Balša III je svog ujaka despota Stefana Lazarevića imenovao nasljednikom. Da li mu je ostavio u nasljeđe svoju državu ili mu je samo „povjerio brigu o okončanju već započetog rata protiv Mlečana”, ne može se tačno utvrditi. Na vijest o Balšinoj smrti, Mlečani su krenuli u pohod na zetske primorske gradove. Za kratko vrijeme čitav prostor od Ulcinja do Kotora bio je pod mletačkom vlašću, a ubrzo se Republici predao i Drivast. Od države koju su više od pedeset godina stvarali vladari iz dinastije Balšić nije ostalo mnogo. Tako su srpskom despotu Stefanu Lazareviću, koji je nakon smrti Balše III stigao u Zetu, ostali u nasljeđe i svi problemi koje je posljednji Balšić imao s Mletačkom republikom. Čim je avgusta 1421. došao u Zetu, despot Stefan Lazarević je započeo pregovore s mletačkim senatom o povraćaju posjeda Balšića koje je Republika zaposjela. Despotovim izaslanicima koji su u Veneciji pregovarali o vraćanju zemalja Balšića na lijep način je rečeno da Republika nema namjeru da udovolji novom gospodaru Zete. Dobivši vijest da mu Republika neće ustupiti primorske posjede države Balšića, srpski despot je odlučio da umjesto pregovarača upotrijebi vojsku. Njegovi odredi ubrzo su napali na Drivast i Bar i osvojili ih, a zetski vojvoda Đurađ Crnojević je zauzeo Lušticu (Svetomiholjsku metohiju) i Grbalj. Od posjeda koje su oteli Balšićima Mlečani su uspjeli zadržati samo Budvu, Ulcinj i Skadar. Kao državni poglavari, Balšići su izgradili mnoga obilježja državnog i vladarskog identiteta. Kakva je bila unutrašnja organizacija države Balšića, teško je detaljnije utvrditi. Postoji tvrdnja da je Đurađ II, navodno, organizovao svoj dvor po uzoru na cara Dušana i da je formirao vladarsku kancelariju. Koji su sve činovnici činili ovu kancelariju, nije poznato, ali se na osnovu njihovih vladarskih povelja može utvrditi da je funkcionisala administrativna služba, koja je vodila vladarevu korespondenciju sa inostranstvom, izdavala imovinske povelje, naredbe. Vladareva kancelarija je zasigurno imala i činovnika koji je vodio državne finansije i poreske poslove. Vladarskoj porodici Balšić bila je podređena vlastela, koja je kontrolisala lokalne zajednice i oblasti, i u njima osiguravala poredak. Tako Balša II 1385. izdaje povelju Dubrovčanima, kojom im garantuje slobodu trgovine, obećavajući im sigurnost u svoje ime i u ime zetske vlastele. Poput najvećeg broja srednjovjekovih vladara, ni vladari porodice Balšić nijesu imali stalnu prijestonicu, pa time ni stalno sjedište državne administracije. Vladarske rezidencije imali su Skadru, Ulcinju, Lješu, na Prevlaci, selu Godinje, selu Brčeli. Balšići su koristili različite vladarske titule. Najprije su koristili titulu „župan”, a zatim „gospodin” i → „gospodar” (dominus). Županima ih tituliše papa u povelji iz 1369. godine. Od vladavine Đurađa I vladari Balšića se najčešće titulišu kao gospodari Zete. Đurađ II koristi titulu: „hristoljubivi i samodrživi gospodar Đurđ svoj zetskoj i pomorskoj zemlji”. Đurađ II je koristio i jednostavniju titulaciju „gospodar od Zete”. Titula „gospodar” ostala je dominanta i u titulaciji Balše III, koji se tituliše kao: „gospodin Zeti”, „gospodar Zete”, „gospodar Balša”, „Gospodar Balša po milosti božijoj duka veliki i gospodar zemlji zetskoj i svemu zapadnome pomorju” ili „samodrživi gospodin, duka veliki i gospodin zemlji zetskoj i svemu zapadnom pomorju”. Primjetno je da i Balša III i Đurađ II svojoj titulaciji, pored titule „gospodar”, pridodaju i „samodrživi”, što odgovara srpskoj vladarskoj tituli „samodržac” ili vizantijskoj „autokrator”. U tadašnjoj političkoj semantici, titulom „samodrživi” (autokrator) iskazuje se potpuna vladarska i državna samostalnost prema drugim vladarima i državama. Balšići su kao vladari Zete imali i grb, koji je, sa istim simbolima, imao nekoliko varijanata. Najstariji sačuvani grb Balšića, istina njegov fragment, potiče iz 1368. godine. Grb je dio pečata Balšića koji je korišćen na poveljama. Dominantni simbol grba je vučja glava razjapljenih čeljusti. Na pečatu iz 1385. nalazi se vučja glava sa štitom, a kasnije su ovim elementima pridodati kaciga sa plaštom i krunom. Konačni oblik grba Balšića bio je: štit sa vučjom glavom razjapljenih čeljusti, šljem sa plaštom i krunom iznad štita, a unutar krune vučja glava sa razjapljenim čeljustima. U heraldičkim zbornicima s početka XV vijeka na štitu se umjesto vučje glave nalazi višekraka zvijezda, ali primjer korišćenja ovog motiva nije pronađen u materijalnim ostacima iz vremena Balšića. Balšići su kovali i novac (→ Novac Balšića). Kovanje sopstvenog novca Balšići započinju 1368, u vrijeme Đurađa I. On je u kovnicama u Skadru i Baru kovao šest vrsta srebrnih groša i dvije varijante bakarnog folara. Kovanje novca nastavili su Balša II, Đurađ II i Balša III. Na njihovim novcima aversni simboli su religiozni ili državni (Hrist i elementi grba Balšića). Na reversu se najčešće nalazi titula i ime vladara („U Hrista Boga blagovjerni gospodin Đurđ”, „Moneta Domini Georgi Stracimir”).