Balša II Balšić (kraj prve polovine XIV vijeka – Berat, 1385), zetski vladar od 1378. do 1385. godine. Smrću → Đurađa I Balšića, mimo očekivanja da mjesto vladara pripadne trećem bratu – Balši II, otvorilo se pitanje nasljednika. Naime, pored Balše II pretendent za prijesto bio je i sin → Stracimira Balšića „mladi Đurađ” (→ Đurađ II Stracimirović Balšić), aktivan u političkom životu od smrti oca, kao lice u čije se ime njegov stric Đurađ I zakleo na povelji Dubrovčanima da ni na njegovoj teritoriji neće mijenjati carine. O Đurađevom sinu → Konstantinu Balšiću nije se vodilo računa, jer još nije bio punoljetan. Balša II imao je sa Komninom kćer → Ruđinu Balšić, koja je poslije njegove smrti (1385), zajedno sa majkom upravljala i bila nasljednica Valone i Kanine. Smjenu vladara na zetskom tronu pokušao je odmah da iskoristi bosanski kralj → Tvrtko I Kotromanić, koji se već s jeseni 1379. sa svojim trupama našao „pod Spužem u Zeti”. Kako se u to vrijeme (od 1378. do 1381) vodio rat između Venecije, Đenove i Ugarske, kralj Tvrtko se, usljed složenih spoljnopolitičkih okolnosti, morao povući sa ove teritorije. Tako je Zeta uspjela da očuva svoju državnu cjelovitost. Balša II, na početku svoje vladavine, nastojeći da održi dobre odnose sa Dubrovčanima, u jesen 1379, potvrdio je ranije dubrovačke povlastice, naročito u pogledu plaćanja carina, garantujući slobodu i bezbjednost dubrovačkih trgovaca na teritoriji Zete. U Ratcu kod Bara izdao je 20. novembra 1380. povelju Dubrovčanima prema kojoj „…dopušta se Dubrovčanima svud po njegovoj zemlji trgovati slobodno, plaćajući carinu po pređašnjem običaju po 2 dinara, a na Danju i na Krivu Rijeku da plaćaju, kao što su plaćali za života njegova brata Đurđa”. Godinu kasnije (1381) Balša II je tokom aprila boravio na Prevlaci, gdje se teško razbolio. Dubrovčani su mu uputili ljekara Jovana iz Trogira, koji je uspio da ga izliječi. Osjećajući da opasnost njegovoj državi prijeti sa više strana, Balša II je tada od Dubrovčana nabavio nešto oružja kako bi što spremnije ušao u predstojeće događaje. Nastavio je da vodi tradicionalnu politiku → Balšića prema → Kotoru. Međutim, njegovi politički planovi bili su nerealni. U planinskim predjelima iznad Kotora tada se pojavljuje Radič Crnojević, koji osporava pravo Balšićima na te posjede. Na drugoj strani, bila je ugrožena i istočna granica posjeda Balšića. Srpski feudalac Vuk Branković uspio je da oduzme Balšićima Peć i Prizren, čime se granica uveliko povukla prema središtu njihove države. Sve te okolnosti bile su negativne po vladavinu Balše II Balšića, ali on, ipak, nije odustajao od povratka izgubljenih posjeda. Bosanski kralj Tvrtko, jedan od njegovih najmoćnijih susjeda, pokušao je da se približi granicama države Balšića, tako što bi u sastav svoje države uključio i grad Kotor, koji je tada bio pod nominalnom vlašću ugarskog kralja. Pretenzije na Kotor tada će iskazati i Balša II. Koristeći ratni metež između Mletačke republike, Đenove i Ugarske, s jeseni 1382. napao je Kotor, pa će između njega i kralja Tvrtka uskoro doći do sukoba. Nastojao je povratiti izgubljene oblasti u Primorju i sukobio se s vojskom kralja Tvrtka I oko Konavala i Trebinja. Balša II je od jeseni 1382. opsijedao Kotor, pokušavajući da ga osvoji. U međuvremenu ponovo se razbolio zajedno sa svojom suprugom, tako da su Dubrovčani u oktobru i novembru 1383. opet uputili svog ljekara da Balšu II vida „kao brata i prijatelja”. Tvrtko je iskoristio Balšinu zauzetost u borbama pod Dračem, kao i sukobe sa Raškom. Rat je trajao od 1382. do 1384. godine. Trupe Balše II doživjele su poraz (1384) i bile primorane na povlačenje. Grad Kotor je tada priznao vlast bosanskog kralja. Uzaludno nastojanje da osvoji Kotor Balša II želio je nadoknaditi ratovanjem na drugoj strani. Uporedo sa napadima na Kotor, on se upleo u borbe oko Drača, koji je i prethodno bio kamen spoticanja u odnosima → Karla Topije i južnoitalijanskih feudalaca iz porodice Anžujaca. Nakon smrti ugarskog kralja Ludviga I Anžujskog (1382), Balši II je pošlo za rukom da osvoji Drač 1383. godine. Te godine on je poslao u pomoć Dubrovčanima oko 3.000 svojih hrabrih ratnika, kojima je komandovao Mihajil Bobaljević, dubrovački admiral, koji je opsijedao Kotor. U isto vrijeme, Balša je bio upleten u određene razmirice i sa raškim knezom, zbog čega je Venecija 3. oktobra 1383. bila prinuđena da u Rašku i Zetu uputi po jednog svog izaslanika radi pomirenja. Mletačko posredovanje uvijek je imalo za cilj zaštitu sopstvenih trgovačkih interesa. Nakon ovih događaja Balša II se okrenuo osvajanju Berata i Valone, koje je pokorio prvih mjeseci 1385. godine. Njihovim zauzimanjem, uzeo je titulu „duka Drački”. Dobra saradnja sa Karlom Topijom izmijenila se od kada je zagospodario Dračom i nazvao se „Ja Balša milošću božjom duka drački”. Njegova vlast na osvojenom području, međutim, neće biti dugog vijeka. Zbog učestalih žalbi Dubrovčana i oduzimanja robe trgovcima u Sv. Srđu, → Skadru, Baru i Vregu i osjećajući opasnost od Osmanlija, Balša II je izgleda pokušao da iznova sredi odnose sa Dubrovčanima kojima je 24. aprila 1385. „u Tuzima blizu Ploče” potvrdio stare trgovačke povlastice i obavezao se da nadoknadi učinjene štete trgovcima, ukoliko do njih dođe, predajući u ruke Mati Žurkoviću, dubrovačkom poklisaru, ugovor o prijateljstvu. Taj potez Balša II je bio primoran da povuče i iz finansijskih razloga. Naime, sredinom 1385. Balša II je već bio zapao u određene finansijske poteškoće, zbog kojih je za svog protovestijara ili ministra finansija imenovao Filipa Barelija, koji se u → Ulcinju i Kotoru bavio veletrgovinom. Bareli je bio vrlo uticajan čovjek, tako da će njegov sin Zanino 1388. biti poslanik Đurađa II Balšića kod Dubrovčana. Saradnja sa vještim protovestijarom (stručnjakom za finansijska pitanja) Filipom Barelijem, od kojeg je pozajmljivao novac, dajući mu zemljišne posjede umjesto pozajmljenog novca, koje je ovaj „zalagao mletačkim trgovcima”, završila se Barelijevim padom u nemilost. Balša II se 8. avgusta 1385. obratio Republici Sv. Marka, tražeći da mu uputi četiri galije koje bi iskoristio u borbi protiv Osmanlija, koji su započeli da ugrožavaju njegovu zemlju, ali i interese mletačkih trgovaca i sve to „na sramotu hrišćanstva”. U Veneciji su se čudili ovakvom obraćanju, u prvom redu pomenutim lađama koje je trebalo da budu iskorišćene za borbu protiv suvozemne osmanske vojske. Mišljenje Senata bilo je da to čini radi obračuna sa Tvrtkom. Od Balše II je zatraženo da kaže gdje će galije da drži i kuda će da djeluje. Odgovor Mlečana je bio sročen sa puno takta, a u tom pismu Balša II je titulisan kao „magnificus dominus Baalsich Gente, Canine et Avalone dominus civis nostris et carisimus amicus nostri domini”. Opasnost koju je Balša II predosjećao obistinila se već sredinom septembra 1385, kada su Osmanlije sa 5.000 svojih vojnika napali na Berat. Sa svojim nevelikim snagama (1.000 konjanika i pješaka), Balša II je iz Drača krenuo prema Beratu. Do sukoba je došlo na Saurskom polju, nedaleko od Berata 18. septembra 1385. godine. U toj bici, kod rijeke Vojuše, poginuo je zetski gospodar i „po milosti božjoj duka Drački” Balša II. Njegova glava je, prema onome što saopštava Mavro Orbin, bila upućena namjesniku sultana Murata u Makedoniji Hajredinu. Zajedno sa Balšom II poginuli su Ivaniš, sin srpskog kralja Vukašina, i Balšin vojvoda Đurađ Hrvavčić. Po Balšinoj pogibiji njegova supruga je 8. aprila 1386. dobila ponudu od mletačkog senata da se sa kćerima preseli u Veneciju. Ona je takvu mogućnost odbila i nagodila se sa Osmanlijama, tako da je ostala da živi u Beratu sve do svoje smrti 1391. godine. Oblast Valone je za života prepustila svom zetu Mrkši Žarkoviću.