Lovćen, primorska planina u središnjem dijelu jugozapadne Crne Gore, pruža se u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Sa najvišim vrhom od 1.749 m (Štirovnik) spada u srednje visoke planine. Pored Štirovnika, istaknuti vrhovi Lovćena su: Jezerski vrh (1.657 m), Babljak (1.604 m) i Treštenik (1.489 m). Na Jezerskom vrhu je podignut mauzolej Petru II Petroviću Njegošu, crnogorskom vladici i pjesniku. Prostrana podgorina se na istoku pruža sve do Cetinjskog polja, dok sa zapada planinu graniči Kotorski zaliv. Sjeverna granica se pruža preko Čekanja i Bukovice do Njeguškog polja, a južne padine se spuštaju do Grblja i Budvanskog zaliva. Između primorske i kontinentalne podgorine postoje značajne razlike u reljefu. Padine prema moru su jako strme, naročito iznad Kotora. Istočna podgorina Lovćena je prostrana površ sa brojnim vrtačama i uvalama. Najveći dio planine građen je od krečnjaka, a primorska podgorina od eocenskog fliša. U ovoj podgorini javljaju se fluvijalni elementi reljefa, doline usječene potocima, čiji se izvori najčešće nalaze na kontaktu fliša i krečnjaka. Raznovrsni elementi reljefa, raznorodan geološki i pedološki sastav planine, razlike u klimatskim prilikama sa promjenom ekspozicija i nadmorskih visina, uslovili su razvoj bogatog biodiverziteta. Lišajeve ovog područja je istraživao → Miroslav Servít, dok je sistematska ispitivanja makromiceta radila → Gordana Kasom. Istraživanja biljaka planinskog masiva Lovćena započela su još 1827. godine, botaniziranjem italijana → Muzia Tommasinia. Nakon Tommasinia, svoj doprinos izučavanju flore Lovćena dali su brojni botaničari: → Wilhelm Ebel, → Antonio Baldacci, → Lujo Adamović, → Josif Pančić, → Josef Rohlena. Rohlena je objavio brojne florističke podatke sa ovog planinskog masiva zahvaljujući → Krstu Pejoviću sa Njeguša, koji je pratio strane botaničare i tako naučio da uočava i herbarizuje biljke. Obiman materijal o flori i vegetaciji Lovćena sakupila je → Koviljka Tomić-Stanković, koja za ovaj planinski masiv navodi 1.158 vrsta, uključenih u 476 rodova i 95 familija. Kao i u ostalim područjima, i u flori Lovćena se značajem ističe endemična flora, posebno lokalni endemi. Berteroa gintlii Rohlena je lovćenski endem, zabilježen na Njegušima i Brajićima. Vrsta se bilježi na kamenjarima, uz zidine, na rubovima šikara crnog graba. Lovćenski zvončić (Edraianthus wettsteinii Hálacsy & Bald. subsp. lovcenicus E. Mayer & Blečić) arealom je vezan za Štirovnik, element je vegetacije u pukotinama stijena. Pored lokalnih endema prisutan je i znatan broj balkanskih endema: → Amphoricarpos neumayerianus (Vis.) Greuter, Cerastium decalvans Schlosser & Vuk., Cerastium grandiflorum Waldst. & Kit., Heliosperma tommasinii (Vis.) Reichenb., Seseli globiferum Vis. Za posljednje dvije vrste planinski masiv Lovćena je klasično nalazište (locus classicus). Na listi centara endemizma u Crnoj Gori, Lovćen dijeli drugo mjesto sa → Komovima. U endemičnoj flori dominiraju životne forme → hemikriptofita i → hamefita. Na vertikalnom profilu Lovćena smjenjuje se nekoliko vegetacijskih pojaseva. Usko područje uz obalu mora ima tipičnu mediteransku vječnozelenu vegetaciju – makiju i njen degradacioni stadijum – garigu, koje pripadaju klasi Quercetea ilicis. Na vječnozeleni pojas nadovezuje se submediteranska klimazonalna zajednica bjelograbića (Carpinus orientalis Miller). U mediteransko-montanom području razvijena je siromašna klimazonalna zajednica crnog graba (→ Ostrya carpinifolia Scop.), koja se prostire i u kontinentalnoj podgorini Lovćena i visoko se penje uz padine planine. Četvrti vegetacijski pojas čini klimazonalna vegetacija bukve (→ Fagus sylvatica L.), koja je razvijena u mediteransko-montanoj zoni. Iznad bukve bilježi se munika (→ Pinus heldreichii H. Christ.), ali ne obrazuje pojas, već se javlja pojedinačno ili u grupama; na padinama Štirovnika je prisutna nešto veća sastojina. Na Lovćenu je prisutno i nekoliko degradacionih tipova vegetacije, koji su nastali iz navedenih klimazonalnih pojaseva, pod uticajem antropogenih i zoogenih faktora. Koviljka Tomić-Stanković je vegetacijske jedinice Lovćena prikazala u okviru 8 klasa, 9 redova, 11 sveza i 15 asocijacija. Među pomenutim asocijacijama 3 su bile nove za fitocenologiju: Trifolio-Armerietum canescentis K. Tomić 1970, Genisto-Globularietum bellidefoliae K. Tomić 1970. i Carici-Seslerietum robustae K. Tomić 1970. Zbog izuzetnih prirodnih karakteristika, istorijskih i drugih znamenitosti, od 1952. godine centralni i najviši dio planine Lovćen proglašen je za nacionalni park. Površina nacionalnog parka, koja ima specifičan režim zaštite, obuhvata 6.400 hektara. U Nacionalnom parku Lovćen izdvojeno je pet zona sa posebnim režimom korištenja i upravljanja: rezervat munike (podnožje Štirovnika i Jezerskog vrha), rezervat šume bukve, četinara i rijetkih lišćara (prostor između Jezerskog vrha, Štirovnika, Trešteničkog vrha, Babnjaka i Goliša), rezervat bukove šume (Konjsko), rezervat šume bora krivulja (prostor između Rupe i Blatišta), herpetološki rezervat (Jezero ispod Jezerskog vrha). Pored veoma bogatog biljnog svijeta, Lovćen odlikuje bogatstvo gljiva i životinja. U granicama Parka je do sad zabijleženo oko 400 vrsta gljiva (ali se pretpostavlja da ih ima više od 1.500), oko 200 vrsta ptica, 5 vrsta vodozemaca, 11 vrsta gmizavaca, oko 100 vrsta mrava. Mnogi elementi faune Lovćena imaju nacionalni i međunarodni status zaštite.