Zakonik knjaza Danila, zakonik usvojen na Zboru crnogorskih glavara na → Cetinju 23. aprila / 5. maja 1855. godine. Naziva se još i Opšti zemaljski zakonik ili Danilov zakonik. Donio ga je i proglasio knjaz → Danilo I Petrović Njegoš. Sadrži, pored preambule, ukupno 95 članova, uključujući i 21 član preuzet, u potpunosti ili djelimično, iz → Zakonika opščeg crnogorskog i brdskog (Zakonika Petra I). Zakonik je nastao kao izraz želje crnogorskog knjaza, još od samog početka njegove vladavine, da „u svojoj maloj državi novi zakonik ustanovi“, i u njegovoj izradi knjaz Danilo je imao nesumnjivo najveću ulogu. Svaki član Zakonika je čitan na zasijedanju i posebno izglasavan, što je bilo propraćeno topovskim pucnjima. U preambuli Zakonika se objašnjavaju motivi „Knjaza i Gospodara“ da „ustanovi opšti zemaljski zakonik“ i ciljevi njegovog donošenja. Zakonik sadrži odredbe iz ustavnog prava, krivičnog i građanskog (materijalnog i procesnog) prava, zatim, što je novina u odnosu na Zakonik Petra I, odredbe iz nasljednog i porodičnog prava, a sadrži i odredbe koje se odnose na međunarodne odnose. Odredbe ustavnopravnog karaktera odnose se na utvrđivanje oblika vladavine (potvrđuje se da je Crna Gora knjaževina, na osnovu Odluke iz 1852), položaja vladara, jednakopravnosti građana (čl. 1), kao i na sudsku vlast i osnove i ovlašćenja državne prinude. U ustavnopravnu materiju spada i određenje Cetinja kao „glavnog mjesta od sve Crne Gore i Brda“ (čl. 95). Knjazu je data i zakonodavna vlast i upravljanje zemljom, on je neprikosnoveno lice (čl. 3), a ko vrijeđa njegovu ličnost i dostojanstvo kažnjava se isto „kako i oni, koji samovoljno čojeka ubije“ (čl. 4). Njemu se podnose sve smrtne presude, a on ima pravo da dijeli pomilovanja (čl. 5). Zakonik garantuje „svakom Crnogorcu i Brđaninu čest, imuće, život i slobodu“ (čl. 2), jednakost pred sudom, slobodu vjeroispovijesti, izjednačavanje u pravima stranaca sa crnogorskim građanima, ukida svako samovoljno suđenje, a postavlja „zakonito i pravedno“, jednako po razlogu svakome, „malom i velikom, bogatom i siromahu“. Propisano je i da se i knjaz i glavari imaju „Zakonika držati“ i suditi „kako što sam Zakonik izgovara“. Građani su dužni da brane otadžbinu, poštuju zakone, postupaju po odlukama „Knjaza Gospodara“, i poštuju sudije i ostale glavare i starješine. Što se tiče sudske vlasti, Zakonik predviđa da se sudije imenuju od vlasti, sude po zakonu i pravici, „malome i velikome“ (čl. 6), a ne da je sudac „hajterija, mitnik i smutitelj suda“ (čl. 7), utvrđuje se i kolegijalnost suda, donošenje odluka većinom glasova, kao i osnovi za razrješenje sudija i ostalih glavara (tako čl. 12 predviđa da treba „otpuštiti i neposlušna ili lenjiva i bezbrižna suca i glavara i starješinu“). Zakonik utvrđuje i principe sudskog postupka, npr. da „suci treba da saslušaju jedne pak i druge strane razloge redom“ (čl. 6), a inovacijom u odnosu na Zakonik Petra I utvrđeno je i pravo na žalbu na odluke prvostepenog suda „vrhovnome sudu“ (čl. 64), a to je bio Senat. Najviše normi u Zakoniku je krivičnopravnog karaktera. Kažnjive radnje utvrđene Zakonikom su: izdaja otečestva, ubistvo, povreda tjelesnog integriteta ličnosti, „potvaranja“ (uvreda i kleveta, čl. 87 – novina u odnosu na Zakonik Petra I), povreda pravnog poretka, reda i mira, neispunjavanje dužnosti, zloupotreba vlasti ili svešteničke dužnosti, djela protiv imovine. Eksplicitno je strogo zabranjena krvna osveta („neka samo oni glavom plaća, koji je zlo učinio, a drugi niko“, čl. 39). Zakonik propisuje sljedeće kazne: smrtna kazna, zabrana povratka u zemlju, progonstvo iz zemlje, zatvorska kazna „u tavnicu“, tjelesne kazne, lišenje sudske, glavarske i starješinske vlasti, globa, oduzimanje oružja. Smrtnu kaznu za izdajnika i „krvnika otečestva“ može izvršiti i „najkranji Crnogorac i Brđanin“ (čl. 17). I za saučesnike i pomagače predviđena je ista kazna kao za počinioca (čl. 17, 22, 29). Djela za koja je predviđena smrtna kazna znatno detaljnije su određena nego što je to bio slučaj sa Zakonikom Petra I, a novinu predstavlja i uvođenje tjelesnih kazni („telesno kastiganje“, čl. 65, batinanje, čl. 80), kao i „pripasаvanjе opregljače ženske“ (čl. 18) za muškarce, što predstavlja korak unazad u odnosu na prethodni zakonik. S druge strane, više nije postojala kazna „iskorjenjivanja doma“ iz Zakonika Petra I. Nije više bilo ni smrtne kazne kamenovanjem, već je predviđeno da se ona izvršava strijeljanjem („ognjem iz pušaka“, čl. 16, 27), sem za žene (čl. 73), ali nije propisano na koji način se izvršava u tom slučaju. Ovaj zakonik prepoznaje krivičnopravne institute kao što su umišljaj, nehat („nehotice“, čl. 33, 37), samoodbrana (čl. 36, 38), smanjenje uračunljivosti („dijete ludo“ ili „drugo čeljade, koje nema čiste svijesti i pameti“, čl. 80), izvršenje radnje u pijanom stanju (čl. 93), povrat (čl. 78), zabrana povratnog dejstva zakona (čl. 80), pomilovanje (čl. 5), itd. No, princip individualizacije kazne ni ovim zakonikom nije uveden. U pogledu imovinskih odnosa, Zakonik propisuje da se jamči i štiti svojina, a propisuje i obavezu plaćanja štete pričinjene drugome, bilo nepažnjom, namjerno ili izvršenjem kažnjive radnje (čl. 42, 43, 44), kao i, preuzeto iz Zakonika Petra I, pravo prvokupa „nepokretnog imuća“ (pravo preče kupovine, čl. 45 i 46). Za razliku od Zakonika Petra I, detaljno je obrađena porodičnopravna materija. Propisana su pravila zaključenja braka, garantuje se „sloboda đevojke da i bez znanja roditelja pođe sa momkom“ jer ih je „sama ljubav vezala“ (čl. 70), dok su samo zaključenje, kao i „raspust“ braka pod crkvenom jurisdikcijom. Predviđen je i „predbračni ispit“ koji tri dana prije sklapanja braka vrši sveštenik (čl. 68), a regulisan je i niz drugih pitanja koja se odnose na brak (npr. zabrana „nevjere“, pri čemu je muž mogao da ubije nevjernu ženu i njenog ljubavnika, čl. 72) i porodične odnose (kao što je obaveza sina da poštuje roditeljе, čl. 58). Novina u odnosu na Zakonik Petra I je i uključivanje odredaba iz oblasti nasljednog prava. Tako je predviđeno da otac „koji je sam što stekao, može po svojoj volji dijeliti sinovima“ (čl. 48), a da je „svaki čojek vlasnik od svoga imuća i ostaje mu na volji da može svoje imuće i osim svoje rodbine dijeliti“ (čl. 49). Ako to sam nije uradio za života, „po smrti očinoj njegovo imuće dijeli se na podjednake djelove na sinove“, dok živa žena „uživa dio svoga muža“ koji nakon njene smrti na jednake djelove nasljeđuju muževi nasljednici (čl. 50). Ustanovljava se i institut starateljstva, ukoliko sinovi nijesu odrasli, kada se zaostavština stavlja pod nadziranje „poštenije ljudi dok djeca ne uzimaju dvadeset godina“ (čl. 50). Udata „đevojka“ ne nasljeđuje, osim što joj roditelji „pri udaji od dobre volje dadu“ (čl. 51), a ćerke nasljeđuju samo ako ostavilac nema sina (čl. 53), pri čemu u tom slučaju sestre ostavioca imaju pravo na trećinu (čl. 54). Ako „đevojka sama bez braće ostane da živi na živcu (zaostavštini), nasljeđuje sve pokretno i nepokretno imuće oca svoga“. Ako ostavilac nije imao djece, nasljeđuje ga „najbliža blizika“, a ako blizike nema, zaostavšina pripada narodnoj kasi (čl. 57). Obaveza plaćanja poreza utvrđena Zakonikom Petra I predviđena je i Zakonikom knjaza Danila, gdje je detaljnije regulisana poreska materija, a za neplaćanje poreza propisane su stroge kazne (čl. 59–63). Budući da je Zakonik nastao nakon razdvajanja svjetovne i crkvene vlasti, njime je propisano da u nadležnost crkve spadaju samo crkveni poslovi (koji su uključivali i zaključenje i razvod –„raspust“ braka, čl. 67, 68), a sveštenicima nije dozvoljeno da učestvuju u vršenju svjetovnih poslova. Slično Zakoniku Petra I, uvedeno je i nekoliko odredaba koje sadrže međunarodni element i tiču se odnosa crnogorskih građana sa pograničnim državama. Tako su zabranjeni „krađa i svako prestupljenije malo i veliko, i četovanje u vrijeme mira“ (čl. 24) u pograničnim državama, uključujući i „tursku zemlju“ (čl. 26), a kazne su bile iste kao da je djelo počinjeno protiv Crnogorca ili Brđanina (čl. 25). Garantuje se bezbjednost stranaca („uskoka“), koji pravicu uživaju isto kao i „svaki naš brat Crnogorac i Brđanin“ (čl. 91). Posebno su postojala sporenja u istoriografiji oko člana 92, odnosno razlike između pisane verzije Zakonika i njegove štampane verzije u kojoj je u tekst u kojem stoji da u Crnoj Gori „nema nikakve druge narodnosti“ dodato „do jedine srpske“. Članovi 91 i 92 su značajni jer, iako je u tom trenutku stanovništvo Crne Gore bilo nacionalno i vjerski homogeno, postavljaju temelj za buduća rješenja kada Crna Gora nakon 1878. postane multinacionalna i multikonfesionalna država. Progresivna dimenzija Zakonika uočljiva je i u zabrani običaja kao što su „poslužbica krsnog imena i torbice“ (čl. 88), grebanje obraza i šišanje perčina za mrtvima (čl. 89), nošenje kamena o vratu prilikom odlaska na sud (čl. 64), „klikovanje“ (čl. 94). Zakonik je, kako su se razvijali društveni odnosi, trpio modifikacije u narednim decenijama. Prvi put je štampan 1855. u Novom Sadu, a fototipsko izdanje izašlo je na Cetinju 1982. (zajedno sa Zakonikom opščim crnogorskim i brdskim). Preveden je na više stranih jezika.