Rumija, primorska planina i posljednji planinski vijenac u nizu primorskih Dinarida. Rumija obuhvata Rumiju u užem smislu, Sozinu, Sutorman i Lisinj. Pruža se između → Skadarskog jezera na sjeveroistoku i Jadranskog mora na jugozapadu. Mnogima je poznata kao sveta crnogorska planina, za koju je vezano predanje o kultu Svetog Vladimira – prvog crnogorskog sveca čiji se krst, u svitanje na Trojčin dan, vijekovima iznosi na vrh Rumije. Krst nose pripadnici svih konfesija ovog područja. Sa vrhom od 1.593 m, pripada grupi srednje visokih planina, ali odaje utisak visoke planine, jer se ne nalazi na platou, već se podiže iz mora. Na padinama koje se spuštaju prema moru razvijena je mreža rječica i potoka, čiji se izvori najčešće nalaze na kontaktu fliša i krečnjaka. Dominantan tip geološke podloge na sjevernim padinama su krečnjaci i dolomiti, koji propuštaju atmosferske padavine, tako da nema površinskih tokova. Na ovim padinama su izraženi površinski i podzemni karstni oblici reljefa. Osnovni tipovi zemljišta koji se javljaju na planinskom masivu Rumije su: crvenica, krečnjačko-dolomitna crnica, smeđe zemljište na flišu, smeđe zemljište na krečnjaku i dolomitu i močvarno glejno zemljište. Raznovrsni ekološki faktori uslovili su razvoj bogate flore i vegetacije na Rumiji. Prve literaturne podatke o biljnom svijetu ove planine objavio je → Wilhelm Ebel, 1842. godine. Na herbarskom materijalu, sakupljenom na području planinskog masiva Rumije, Ebel je opisao i šest novih taksona. Najznačajniji iz ove grupe je Lilium gracile Ebel (locus classicus je Sutorman), koji je kasnije svrstan u drugi rod i nazvan Fritillaria gracilis (Ebel) Ascherson & Graebner. Nakon Ebela, Rumiju su istraživali brojni botaničari: → Josif Pančić, → Antonio Baldacci, → Lujo Adamović, → Josef Rohlena, → Josef Dostál, → Radomir Lakušić, → Vukić Pulević, → Danka Caković (Petrović) i drugi. Poslije Ebela i drugi botaničari su, na materijalu sakupljenom na Rumiji, opisivali nove vrste: → Cymbalaria ebelii (Cufod.) Speta (locus classicus je Crmnica), Centaurea nicolai Bald. (locus classicus je iznad Starog Bara). Rezultat sistematskih florističkih istraživanja je spisak od 1.530 vrsta vaskularnih biljaka ranga vrste i podvrste, koji se mogu pronaći na planinskom masivu Rumije. Flora je grupisana u 108 familija, odnosno 574 roda. Među familijama dominiraju glavočike (Asteraceae), dok se po broju predstavnika ističu sljedeći rodovi: djetelina (→ Trifolium L.), mlječike (→ Euphorbia L.) i šaševi (→ Carex L.). U biljno-geografskom smislu, najbrojnije su vrste sa mediteransko-submediteranskim arealom, nakon kojih slijede biljke sa evroazijskim rasprostranjenjem. U vaskularnoj flori planinskog masiva Rumije zabilježena je 81 endemična biljka, čiji areali ne prelaze granice Balkanskog poluostrva. Svakako, najvažnije komponente endemične flore su lokalni endemi, koji su u svom ukupnom rasprostranjenju vezani za Rumiju. Vrsta Asperula baldaccii (Halácsy) Ehrend registrovana je samo na jednoj stijeni iznad Starog Bara i ima areal od svega nekoliko desetina kvadratnih metara. Hieracium pellucidum Laest. subsp. ebelii Zahn je stenoendemična biljka Sutormana. Interesantantna endemična vrsta je i → Ramonda serbica Pančić. Ovo je jedina poikilohidrična cvjetnica u Crnoj Gori, a na Rumiji se nalazi krajnja istočna granica njenog areala. Od ostalih endemičnih vrsta atraktivnošću se ističu: Edraianthus wettsteinii Halàcsy, Crocus dalmaticus Vis., Chaerophyllum coloratum L., → Moltkia petraea (Tratt.) Griseb. i druge. Atraktivne subendemične vrste su Portenschlagiella ramosissima (Portenschl.) Tutin i Peucedanum longifolium Waldst. & Kit. Na vertikalnom profilu Rumije izdvaja se nekoliko vegetacijskih pojaseva. Vječnozelena vegetacija pripada redu Quercetalia ilicis Br.-Bl. 1936. i gradi prvi pojas na južnim padinama, u visinskom dijapazonu od 0 do oko 300 mnv. Na sjevernim padinama, uz obalu Skadarskog jezera, javljaju se samo njeni fragmenti. Važni edifikatori ovog pojasa su: Quercus ilex L., → Myrtus communis L., Pistacia lentiscus L., → Laurus nobilis L., Viburnum tinus L. Hrastove i grabove šume, koje pripadaju redu Quercetalia pubescentis Br.-Bl. (1931) 1932, najbolje su razvijen vegetacijski pojas na Rumiji. Na južnim padinama se nadovezuju na vječnozelenu vegetaciju, ali na nekim područijima predstavljaju i prvi vegetacijski pojas. Tako se na ovim padinama pružaju od obale mora, do oko 1.250 mnv. Na sjevernim padinama predstavljaju prvi vegetacijski pojas, koji se prostire od 15 do oko 900 mnv. Važni edifikatori hrastovo-grabovih šuma su: Carpinus orientalis Miller, Ruscus aculeatus L., Quercus pubescens Willd., Quercus trojana Webb, Quercus cerris L., → Ostrya carpinifolia Scop., Acer L. i druge. Pojas bukovih šuma na Rumiji ne zauzima veliku površinu. Prisutan je na sjevernim padinama, u visinskom dijapazonu od oko 900 mnv do oko 1.300 mnv i predstavlja gornju šumsku granicu na planinskom masivu. Pored zonalne vegetacije, na Rumiji se bilježe ekstrazonalne šume sladuna i cera, koštanjeve ekstrazonalne šume, livade, pašnjački kamenjari, vegetacija u pukotinama stijena i druge. U vegetacijskoj slici je posebno interesantna sastojina bora munike, smještena odmah ispod vrha, na južnoj ekspoziciji. Iako sastojinu gradi samo pedesetak stabala, ovo nalazište je veoma značajno. To je najjužniji lokalitet u Crnoj Gori koji nastanjuje ovaj balkansko-apeninski subendem.