Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje, javna ustanova za obavljanje djelatnosti osnovnog obrazovanja koja nastavlja tradiciju prve osnovne škole u Crnoj Gori – osnovane u septembru 1834. godine. Prvu školu osnovao je vladika → Petar II Petrović Njegoš. U početku je radila u Cetinjskom manastiru, u veoma teškim uslovima. Bila je poznata i kao „Vladičina škola” i kao „Mala Njegoševa škola”. Za prvog učitelja Petar II imenovao je → Petra Ćirkovića iz Kotora. Škola je imala oko 30 đaka iz različitih krajeva Crne Gore. Pohađala su je djeca imućnijih glavarskih porodica. Škola nije radila prema utvrđenom planu nastave jer nije bilo državnih institucija za donošenje takvog akta, već su program uređivali učitelji koji su dolazili sa strane. Nije radila 1837. tokom rata sa Turcima oko Grahova. Nakon Ćirkovićevog službovanja, od 1841. učitelj je bio → Lazar Vlahović iz Banata. Potom su učiteljski posao obavljali Petronije Lujanović i Todor Ivančić. Školske knjige nabavljane su iz inostranstva. Planirajući da otvori školu, Petar II 1833. donio je iz Rusije više stotina knjiga. Izvjestan broj školskih udžbenika donio je Petar Ćirković iz Kotora – kada je postavljen za učitelja na Cetinju. Otvaranjem štamparije na Cetinju 1834, omogućeno je štampanje određenog broja udžbenika. Prvi bukvar za crnogorske škole štampan je na Cetinju 1836. godine. Prema podacima iz 1846, učitelj je kao godišnju platu dobijao 200 talijera. Petar II otvorio je 1842. školu i u Dobrskom Selu – kraj Cetinja (→ Osnovna škola Dobrsko Selo, Cetinje), a za učitelja je postavio → Đorđa Srdića, svršenog bogoslova (iz Skradina). Osim pomenute dvije škole, koje su bile državne, u vrijeme Petra II u Crnoj Gori postojale su i nekolike privatne škole, koje je vodio pop ili kaluđer. Jednu takvu školu vodio je na Cetinju izvjesni pop Todor (Toko). Đake je učio na otvorenom polju, najčešće pred tamošnjom crkvom, jer školske zgrade nije bilo. U više navrata škola je prekidala rad zbog ratnih dešavanja. Cetinjska škola 1847. premještena je u Manastir Dobrska ćelija, gdje je radila sve do 1854. godine. U vrijeme prvog Omer-pašinog napada na Crnu Goru (1853) nije radila, a olovna slova iz Njegoševe štamparije pretopljena su u puščana zrna. Knjaz → Danilo I Petrović Njegoš 1854. postavio je za „nadziratelja-učitelja” cetinjskog arhimandrita Nikanora Ivanovića Njegoša, koji se na toj dužnosti nije dugo zadržao jer je zavladičen. Naslijedio ga je Antonije Macura iz Dalmacije. Godine 1856. za cetinjskog učitelja postavljen je đakon → Stevan Petranović, svršeni bogoslov Zadarske bogoslovije. On je trorazrednu cetinjsku školu uzdigao na petorazrednu, preradio je dotadašnji nastavni plan i propisao raspored naučnih predmeta za svaki razred. Knjaz Danilo sagradio je 1856. pri školi zavod za pitomce („blagodjejanjije”) po ugledu na francuske pansione. U zavodu su učenici imali hranu i odijelo. Za vrijeme knjaza Danila otvorena je škola u Manastiru u Brčelima. Prekid u radu cetinjske škole desio se tokom 1861. i 1862, i trajao je sve do 1868. godine. U tom periodu škola na Cetinju bila je četvororazredna, dok su ostale škole u Crnoj Gori bile dvorazredne. Godine 1862. na Cetinje je došao → Nićifor Dučić, koji je, nakon što je postao arhimandrit, bio zadužen za rad na širenju prosvjete u Crnoj Gori. Knjaz → Nikola I Petrović Njegoš imenovao ga je za upravitelja svih osnovnih škola u Crnoj Gori. U tom poslu pomagao mu je arhimandrit, kasnije mitropolit Ilarion Roganović. Cetinjska škola tada je prvi put imala dva učitelja. Školske knjige nabavljane su u Austriji i Srbiji. Ženska djeca školuju se na Cetinju od 1867, od dolaska za učitelja → Špira Kovačevića, koji je „iskupio u svom razredu do jedno 12 djevojčica”. Osim Kovačevića bila su još dva učitelja – Filip Radičević i → Đuro Popović. Školske 1872/73. god. cetinjska škola imala je četiri razreda i 64 učenika. U početku je finansirana iz privatnih fondova i od priloga stanovnika Cetinja. Godine 1874. postala je državna. Iz Manastira je 1879. izmještena u sopstvenu zgradu, a troškove njenog funkcionisanja preuzela je varoš Cetinje. Godine 1890. određena je da bude vježbaonica Bogoslovsko-učiteljske škole (→ Učiteljske škole). Godine 1893. uveden je redovni pregled učenika. Cetinjski učitelji imali su potrebnu školsku spremu i od 1897. prema zakonu (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) imali su status redovnih učitelja prvog reda. Školske 1903/04. god. izvršeno je spajanje muške i ženske škole na Cetinju. Ženska osnovna škola funkcionisala je samostalno od 1899. i imala je zasebnu upravu i administraciju. Ženska škola 1907. ponovo je izdvojena, radila je u privatnoj kući, a 1908. za nju je kupljena školska zgrada. Cetinjska škola funkcionisala je u lošim uslovima, a izgradnja nove školske zgrade tražena je od nadležnih sve do početka balkanskih ratova (1912–1913), kada je prekinula rad. Nije radila ni tokom Prvog svjetskog rata zbog ratnog angažovanja nastavnog kadra, ali i učenika. Kraće vrijeme radila je tokom austrougarske okupacije 1916–1918. godine. Obnovila je rad šk. 1919/20. godine. Tada je imala 285 učenika i 184 učenice. U oktobru 1919. donijeta je odluka da se useli u zgradu bivšeg turskog poslanstva, što je i realizovano naredne godine. Tokom 1925. izvršena je popravka stare školske zgrade. Iste godine (1925) dobila je naziv – Narodna osnovna škola „Prestolonaslednik Petar”, a u sklopu nje radilo je i obdanište, koje je imalo od tri do pet odjeljenja. S obzirom na to da je Cetinje zadržalo status administrativnog centra i glavnog grada, prvo Zetske oblasti, a onda i istoimene banovine, od 1929. stalno su postojali zahtjevi za unapređivanje nivoa školstva u gradu. Školske 1933/34. god. nastavu je pohađao 601 učenik – 330 učenika i 271 učenica. U sklopu proslave stogodišnjice rada škole (1834–1934) sagrađena je nova zgrada, u kojoj se škola „Njegoš” i danas nalazi. Nastava se povremeno odvijala i tokom Drugog svjetskog rata. Nastavila je redovan rad početkom 1945. godine. Godine 1946. imala je 950 učenika. To je bio i povod da se šk. 1947/48. god. formira nova škola pod nazivom – Osnovna škola br. 2. Već naredne školske godine došlo je do spajanja te dvije škole u jednu. Školske 1950/51. god. otvara se peti razred, čime počinje da prerasta u osmogodišnju. Godine 1955. otvorena je druga škola na Cetinju, pod nazivom OŠ „Marko Mašanović”, pa je došlo do podjele učenika između te dvije škole. Od šk. 1957/58. god. nosi naziv OŠ „Njegoš”, a 1960. postaje i vježbaonica za studente Više pedagoške škole (→ Ustanove za obrazovanje nastavnog kadra). Školskim reformama iz šk. 1961/62. god. postala je matična škola sa područnim odjeljenjima – u Bokovu, Očinićima, Vrelima, Kosijerima i Dobrskom Selu. Školske 1960/61. god. osnovana je i treća osnovna škola na Cetinju, koja je nosila naziv OŠ „Vuk Karadžić”. Školske 1970/71. god. zatvoren je jedan broj škola na području cetinjske opštine, a među njima i stariji razredi škole u Ljubotinju. Tada su OŠ „Njegoš” priključena dva područna četvororazredna odjeljenja – iz Ljubotinja i Građana. U školi se od šk. 2008/09. god. realizuju obrazovno-vaspitni programi devetogodišnje osnovne škole. Škola je dobila više nagrada i priznanja, među kojima su Nagrada Prijestonice „13. novembar” i Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom. Školske 2023/24. god. matičnu školu pohađalo je 726 učenika (nema područnih odjeljenja).

Osnovna škola Kosijeri počela je sa radom šk. 1909/10. godine. Prve godine bio je upisan 51 učenik. Radila je kao samostalna četvororazredna ustanova do šk. 1960/61. god, kada je kao područno odjeljenje priključena OŠ „Njegoš” na Cetinju. Zbog nedostatka učenika šk. 1966/67. god. područno odjeljenje je zatvoreno, a učenici sa tog područja nastavili su školovanje na Cetinju. Odjeljenje je ponovo otvoreno šk. 1969/70. godine. Zbog malog broja učenika nastava se izvodila tri ili četiri dana u sedmici. Odjeljenje je prestalo sa radom 1977. godine. Osnovna škola Bokovo – nema podataka kada je počela sa radom. Nakon Drugog svjetskog rata radila je kao samostalna četvorogodišnja škola – sve do šk. 1962/63. god., kada je zbog malog broja učenika prestala sa radom. Ponovo je otvorena šk. 1972/73. god. i radila je kao područno odjeljenje matične škole. Osnovna škola Očinići – nema podataka kada je počela sa radom. Radila je nakon Drugog svjetskog rata kao samostalna ustanova – do šk. 1960/61. god., kada je kao područno odjeljenje pripojena OŠ „Njegoš” na Cetinju. Osnovna škola Vrela – nema podataka kada je počela sa radom. Nakon Drugog svjetskog rata radila je kao samostalna škola sve do šk. 1960/61. god., kada je kao područno odjeljenje pripojena matičnoj školi. Osnovna škola Ljubotinj počela je sa radom 1870. godine. Nastava se izvodila u školskoj zgradi, koju su sagradili mještani. Nije radila tokom oslobodilačkih ratova 1876–1878, a školska zgrada praktično je uništena u tom ratu. Škola je obnovila rad 1880, a nova školska zgrada sagrađena je 1885. godine. Nakon Drugog svjetskog rata nastavila je rad kao četvororazredna, da bi ubrzo postala osmorazredna škola. Od šk. 1971/72. god. ponovo je radila kao četvororazredna i tada je dobila status područnog odjeljenja matične škole. Prestala je sa radom 1981. godine. Nosila je ime revolucionara Vasa Prlje. Osnovna škola Građani počela je sa radom 1898. kao trorazredna. Nastava se odvijala u školskoj zgradi koju su sagradili mještani. Prve godine imala je 48 učenika. Nakon Drugog svjetskog rata nastavila je rad kao četvororazredna. Nosila je ime revolucionara Đura Petrovića. Od šk. 1971/72. god. radila je kao područno odjeljenje matične škole. Odjeljenje je prestalo sa radom 1981. godine. Osnovna škola Gornji Ceklin počela je sa radom 1838. kao privatna škola. U početku je radila sa prekidima. Redovno je radila od 1848. do 1853, nakon čega nije radila devet godina. Od 1863. ponovo je radila, kao dvorazredna. Godine 1869. započeta je izgradnja školske zgrade, koja je naredne godine završena. Te godine (1870) škola je postala državna. Ubrzo je postala četvororazredna, da bi od 1878. ponovo radila kao trorazredna. Od 1889. do 1898. radila je naizmjenično sa školom u Donjem Ceklinu (po tri godine). Nema podataka o daljem radu ove škole. Osnovna škola Donji Ceklin počela je sa radom 1870. godine. Radila je kao privatna do 1876, a nakon toga do 1882. nije radila. Uslijedio je jednogodišnji rad, pa ponovni prekid do 1886. godine. Potom je radila tri godine, da bi od 1889. radila naizmjenično sa školom u Gornjem Ceklinu (po tri godine). Nema podataka o njenom daljem radu.