Učiteljske škole, srednje škole za obrazovanje učitelja u trajanju od tri do pet godina. Prije osnivanja srednjih škola namijenjenih isključivo obrazovanju učiteljskog kadra, učitelji u Crnoj Gori školovani su zajedno sa sveštenicima. Tako je prva srednja škola koja je pored sveštenika obrazovala i učitelje bila Bogoslovija (→ Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje) – privremeno otvorena 1862/63, za vrijeme knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša, a na inicijativu → Nićifora Dučića. Zbog teških materijalnih prilika Bogoslovija je prestala sa radom, ali je ponovo otvorena 1869. pod nazivom – Cetinjska bogoslovija. U Bogosloviji su od 1869. do 1876. učenici pripremani za učitelje u okviru trogodišnjeg školovanja. Nastavni plan te škole bio je prilagođeniji svešteničkom nego učiteljskom zanimanju, što su uvidjeli i tadašnji donosioci odluka u obrazovanju. To je uticalo na promjene i na formiranje Bogoslovsko-učiteljske škole, koja je radila od 1887. do 1916. godine. Škola je takođe trajala tri godine. Nastavni plan mijenjan je tokom godina, a zanimljiva je slaba zastupljenost prirodnih nauka i matematike, što se objašnjava tadašnjim nedostatkom predavačkog kadra. Od šk. 1908/09. god. Bogoslovsko-učiteljska škola trajala je četiri godine, a učenici su imali teorijsku i praktičnu nastavu. Ta školska godina bila je karakteristična i zbog formiranja dva usmjerenja – svešteničkog i učiteljskog, pa su učenici mogli da biraju zanimanje. Škola je pod istim nazivom radila do 1916. godine. Osim toga, → Djevojački institut, osnovan na Cetinju 1869, takođe je bio srednja škola – u njoj su djevojke pripremane za učiteljski poziv. Već od 1873. školovanje budućih učiteljica na Djevojačkom institutu trajalo je šest godina, a nešto kasnije i punih osam (što odgovara današnjim starijim razredima osnovne škole i srednjoj školi). Analize su pokazale da je nastavni plan Djevojačkog instituta bio prilagođen tadašnjoj učiteljskoj profesiji. Trogodišnja učiteljska škola u Peći (tada u sastavu Crne Gore) otvorena je 1913, ali je radila samo do 1915. godine. Učiteljska škola osnovana je u Danilovgradu 1919. i radila je do 1929. godine. Otvorena je na inicijativu lokalnih političkih struktura, uz obrazloženja koja su isticala različite faktore – od potrebe za obrazovanjem omladine u kraju, preko položaja Danilovgrada u Crnoj Gori, pa sve do povoljnog izgleda krajolika. Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS donijelo je ukaz da se Učiteljska škola iz Peći premjesti u Danilovgrad. U prvoj generaciji bilo je 170 učenika. Škola je imala poteškoće koje su se ticale smještajnog prostora i nastavnog kadra. Na samom početku Učiteljska škola u Danilovgradu imala je samo dva nastavnika – oni su držali po osam časova dnevno. Prvobitno su je finansirali lokalna vlast i roditelji učenika. Od samog početka prilike za održanje i rad ustanove nisu mnogo obećavale, a naročito je bio nepovoljan izvještaj o njenom radu koji je 1925. napisao ministarski izaslanik. U tom dokumentu navodi se predlog da se taj tip škole otvori u Herceg Novom, a da se zatvore škole u Beranama, Danilovgradu i na Cetinju. Godine 1925. došlo je do privremenog prekida u radu, a uslijedio je ministarski ukaz o postepenom premještanju Učiteljske škole iz Danilovgrada u Herceg Novi, što je podrazumijevalo ukidanje nastave za razred po razred. Zahvaljujući angažovanju lokalnog stanovništva, ustanova je nastavila da radi sve do njenog konačnog ukidanja 1929. godine. U Učiteljskoj školi u Danilovgradu tokom desetogodišnjeg rada školovanje u cjelini završilo je 437 učenika. Učiteljska škola u Beranama radila je u dva navrata: 1919–1929. i 1945–1954. godine. Odlukom resornog ministarstva omogućeno je 1919. otvaranje pedagoških odjeljenja pri potpunim gimnazijama. Odluka je bila motivisana činjenicom da postojeće učiteljske škole nisu mogle da obrazuju dovoljan broj učitelja. Učenici pedagoških odjeljenja bili bi stipendirani i po završetku školovanja njih je čekala državna služba – u školi u koju bi bili raspoređeni odlukom resornog ministarstva. Zahvaljujući takvoj odluci u Beranama je 1919. formirano prvo pedagoško odjeljenje pri Državnoj gimnaziji (→ Gimnazija „Panto Mališić”, Berane). Prve godine upisano je 109 učenika, a među njima su bile četiri učenice. Pored redovnih nastavnih aktivnosti, često opterećenih manjkom nastavnog kadra, pri novoformiranom odjeljenju organizovana su javna predavanja, izložbe đačkih radova, literarna družina. Organizovane su i ekskurzije po najbližoj okolini. Kao i za većinu školskih ustanova toga perioda, i za ovo odjeljenje u izvještajima su isticani problemi u vezi sa prostorom za nastavu, ali i druge nepovoljne materijalne prilike. Odjeljenje je 1925. sa trogodišnjeg programa prešlo na četvorogodišnji program obrazovanja, broj učenika je porastao, a time su i zahtjevi za prostorom i nastavnim kadrom postali veći. Time su stvoreni uslovi za formiranje Učiteljske škole, koja je radila do 1929. godine. Ukaz o formiranju Učiteljske škole izdat je u avgustu 1925. godine. Formiranje Učiteljske škole nije dovelo do boljih uslova za organizaciju nastave jer su pojedina odjeljenja bila brojna (imala su preko 54 učenika). Škola je na početku rada imala 265 učenika, ali se taj podatak mijenjao tokom perioda izvještavanja već u prvoj školskoj godini. U junu 1926. ispitu zrelosti, održanom u Učiteljskoj školi, prisustvovao je izaslanik resornog ministarstva, univerzitetski profesor istorije. On je podnio izvještaj o radu u kome je kritički analizirao ukupne uslove za rad, ali se u istom tonu osvrnuo i na postignuća učenika, koja su, prema njegovom mišljenju, bila takva da nisu mogla opravdati postojanje takve škole. Slične su bile i ideje tadašnjeg direktora Učiteljske škole: on je 1926. uputio dopis resornom ministarstvu predlažući isto što i izaslanik – postepeno zatvaranje. Nisu pronađeni arhivski dokazi da su ta dva mišljenja imala uticaja, ali je u avgustu 1926. donesena odluka o postupnom zatvaranju i o prekidu upisa učenika u prvi razred već od te školske godine. Tokom četiri školske godine Učiteljsku školu u Beranama pohađalo je blizu 700 đaka (621 učenik i 71 učenica). Materijalna oskudica pratila je rad ustanove od otvaranja do njenog zatvaranja. Manjak školskog namještaja i pribora, nedostatak učila, kao i nedostajuća literatura, bili su dovoljan preduslov da izvještaji o organizaciji nastave uglavnom budu nepovoljni. Osim toga, većina nastavnika nije imala stalno imenovanje – oni su honorarno i prekovremeno bili angažovani uglavnom iz reda gimnazijskih profesora, što je dodatno doprinosilo negativnim izvještajima. Međutim, bez obzira na negativne zaključke pomenutih izvještaja, istraživači prosvjetnog razvoja ističu doprinos Učiteljske škole u Beranama razvoju prosvjete. Izvjesno je da je takav stav o doprinosu prihvatljiv ako se ima u vidu da je diplomu Učiteljske škole steklo 499 učitelja, a diplomu Pedagoškog odjeljenja 267 učitelja. Broj od blizu 800 učitelja, koji su školovani tokom desetogodišnjeg rada, i u mnogo povoljnijim prilikama jeste veliki broj lica obučenih za nastavu. Uz sve manjkavosti u kvalitetu njihovog obrazovanja, ti učitelji predstavljali su izvore pismenosti za mnoge mlađe učenike, ali i za odrasla lica koja su pohađala → analfabetske tečajeve . Učiteljska škola u Beranama ponovo je radila u periodu 1949–1954. godine. Otvorena je Uredbom Vlade NR Crne Gore, a osim nedostajanja učiteljskog kadra razlog za njeno otvaranje bila je i potreba za masovnim obrazovanjem. Obrazovanje učitelja bilo je četvorogodišnje. Škola je radila u prostorijama današnje → Osnovne škole „Vuk Karadžić”, u kojoj je bio i dom za učenike. Ukupno je upisano 629 đaka – među njima su bile 172 učenice. Iako su i dalje postojale kadrovske, materijalne, prostorne i druge poteškoće, u poratnom periodu Učiteljska škola u Beranama zavrijedila je bolje izvještaje. Učiteljska škola na Cetinju radila je sa kraćim prekidima od 1922. do 1941. godine. Odlukom Ministarstva prosvete Kraljevine SHS osnovana je kao četvororazredna – Ženska učiteljska škola. Istom odlukom određena je i vježbaonica (→ Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje). Prva generacija imala je 15 učenica. Škola je bila internatskog tipa. Već 1925, tri godine nakon osnivanja, transformisana je u mješovitu. Od 1929 (godinu prije donošenja Zakona o učiteljskim školama) redovno školovanje produženo je na pet razreda. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije donesen je Zakon o učiteljskim školama (1930), kojim su propisane petogodišnje muške, ženske ili mješovite škole internatskog tipa. Zakonom o učiteljskim školama definisano je i da svaka škola mora imati osnovnu školu u funkciji vježbaonice. U isto vrijeme kad se raspravljalo o ukidanju učiteljskih škola u Danilovgradu i Beranama, i Učiteljska škola na Cetinju, naročito u periodu 1932–1934, bila je predmet sličnih rasprava. Godine 1941. Drugi svjetski rat prekinuo je rad te ustanove. Nakon oslobođenja, u periodu april–oktobar (1945), u Učiteljskoj školi na Cetinju organizovan je kurs, ali je već tokom jeseni iste godine došlo do preseljenja u Herceg Novi. Tokom rada upisano je 817 đaka (424 učenika i 393 učenice), a najveći broj njih dolazio je iz činovničkih, trgovačkih, penzionerskih, rentijerskih, zemljoradničkih i radničkih porodica. Škola je imala raznovrsne vannastavne aktivnosti, organizovani su koncerti, priredbe, izložbe, literarni, folklorni i gimnastički nastupi. U Učiteljskoj školi na Cetinju postojale su bogate zbirke učila: za fiziku (119 eksponata), matematiku (25 modela i sprava), prirodne nauke (1.028 raznovrsnih nastavnih sredstava i pomagala), istoriju (90 karata, 357 dijapozitiva), geografiju (81 karta i šest globusa), crtanje (58 modela), muziku (20 instrumenata) i ručni rad (149 komada alata). Biblioteka je 1940. imala 5.213 knjiga i 7.300 svezaka. Nastavni kadar (tri doktora nauka, 49 profesora, pet inženjera, pet ljekara, pet pravnika, 27 nastavnika, pet stručnih učitelja i četiri sveštenika) većinom je bio u stalnom radnom odnosu. Škola je organizovala brojne đačke družine i sekcije. Konkretni podaci, naročito u poređenju sa podacima iz ostalih učiteljskih škola koje su radile u istom periodu, svjedoče o tome da su u Učiteljskoj školi na Cetinju postojali optimalni uslovi za rad, što nije iznenađujuće ako se ima u vidu da su i tridesetak godina ranije na Cetinju obrazovani učitelji. U Herceg Novom od 1925. do 1927. i od 1929. do 1941. radila je Učiteljska škola (Preparandija). Godine 1925. u prvi razred upisano je 19 djevojčica i 20 dječaka. Prostorije za rad i neophodnu opremu obezbijedila je opštinska uprava. Već naredne godine stigla je vijest o ukidanju škole. Reakcija mještana sačuvala je ustanovu, ali zakratko – već 1927. ukinut je prvi razred i to dva mjeseca nakon početka školske godine. Đaci su raspušteni, poslati su kućama, a neki od njih nastavili su školovanje 1929, kada je ponovo otvoren prvi razred. Od 1929. do šk. 1933/34. god. rad je bio kontinuiran, ali ne na duži period jer već 1933. nije upisan prvi razred. Škola je ukinuta 1937, a od šk. 1938/39. god. radila je zajedno sa Gimnazijom. Već naredne godine škole su ponovo odvojene i šk. 1939/40. god. Učiteljska škola radila je samostalno. Međutim, narednu školsku godinu prekinuo je Drugi svjetski rat. U toku petnaestogodišnjeg nekontinuiranog rada Preparandija nije imala školsku godinu u kojoj su radili svi razredi. Do Drugog svjetskog rata tu ustanovu pohađalo je oko 700 učenika. Najviše ih je bilo iz porodica državnih činovnika, zatim iz zemljoradničkih i trgovačkih porodica. Nastavno osoblje sastojalo se od 17 redovnih nastavnikâ i 32 honorarna nastavnika. Uprkos nepovoljnim opštim okolnostima, Učiteljska škola je za to vrijeme bila dobro opremljena – bibliotečkim fondom od oko 2.700 knjiga i časopisa, kao i nastavnim pomagalima za geografiju, hemiju, fiziku, pravopis, kao i zbirkama za muziku, matematiku, crtanje i ručni rad. Škola je imala razvijene vannastavne aktivnosti, postojala je literarna družina i organizovano je više sekcija: literarno-pedagoška, radna, trezvenjačka, sportska, diletantska (“amaterska”), streljačka, foto i aero sekcija. Organizovane su i đačke ekskurzije. Po okončanju Drugog svjetskog rata Učiteljska škola ponovo je otvorena, ali je nakon trogodišnjeg rada (1945–1948) preseljena u Nikšić. U Nikšiću je radila sve do 1962, kada je spojena sa Višom pedagoškom školom sa Cetinja – u jedinstvenu ustanovu pod imenom Pedagoška akademija. Od prelaska iz Herceg Novog 1948. do šk. 1952/53. god. u Nikšiću je ovu školu završilo 470 učenika. Srednjoškolsko obrazovanje učitelja od 1951. bilo je petogodišnje. Djelovali su pedagoški i predmetni aktivi, a bile su aktivne i brojne đačke družine i sekcije: literarna, recitatorska, dramska, horska, likovna i dr. Organizovane su izložbe učeničkih radova, ekskurzije i izleti. Formiran je i Dom učenika i studenata „Braća Vučinić” (→ Učenički domovi). Školska knjižnica imala je sredinom prošlog vijeka više od 3.500 knjiga, a učenicima i nastavnicima bile su na raspolaganju zbirke i učila: iz fizike (98 aparata), hemije (193 komada slika, pribora, materijala), matematike (63 modela i sprave), biologije i psihologije (70 modela, slika i dr.), istorije i geografije (47 karata i dva globusa), crtanja (44 modela), za muziku (četiri klavira, tri harmonike, dvije gitare i još 49 instrumenata) i fiskulturu (352 rekvizita i sprave). Svaka zbirka imala je čuvara iz reda nastavnika. U izvještajima se pominje redovna nabavka novih učila. Od preseljenja u Nikšić do novembra 1952. u funkciji vježbaonice bila je Druga osmogodišnja škola (→ Osnovna škola „Olga Golović”, Nikšić). To se nije pokazalo praktičnim, pa je Savjet za prosvjetu NR Crne Gore donio odluku kojom je naloženo otvaranje nove škole (→ Osnovna škola „Luka Simonović”, Nikšić), koja bi adekvatnije ispunila ulogu vježbaonice. Materijalna i kadrovska situacija u školi postupno su unapređivane, ali su često nedostajali stručni nastavnici za pojedine predmete. U toku redovne nastave 513 učenika završilo je školu u periodu od šk. 1952/53. god. do šk. 1961/62. godine. Interesantan je podatak da su čak 254 učenika u istom tom periodu polagala popravni ispit – uprkos činjenici da je riječ o kadru koji je tada bio deficitaran. Bitna promjena u obrazovanju učitelja desila se u FNRJ tokom šeste decenije XX vijeka, a bila je snažno motivisana reformom osnovnoškolskog sistema. Osnovna škola 1958. propisana je kao jedinstvena i osmogodišnja (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo), što je bio korak ka formiranju pedagoških akademija. U Crnoj Gori Učiteljska škola iz Nikšića ušla je u sastav novoformirane Pedagoške akademije 1963. godine. Učiteljska škola u Nikšiću kao srednjoškolska obrazovna ustanova zvanično je prestala sa radom 1962, ali je njeno trajanje nastavljeno sve do današnjih dana – u simbiozi sa Višom pedagoškom školom sa Cetinja 1962. uključena je u Pedagošku akademiju, ustanovu višeg školstva, na čijim osnovama počiva današnji Filozofski fakultet u Nikšiću.