Petar II Petrović Njegoš (Njeguši, 1813 – Cetinje, 1851), crnogorski vladika, književnik. U narodu je bio poznat kao vladika Rade. Sin je Toma Petrovića, brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Početno obrazovanje stekao je na Cetinju od kaluđera Misaila i Jakova Ceka, koji je bio sekretar njegovog strica → Petra I Petrovića Njegoša. Od 1825. učio je u Manastiru Savina kod Josifa Tropoviča, a krajem 1826. vratio se na Cetinje, gdje je pohađao nastavu kod privatnog učitelja. U periodu od 1827. do 1830. radio je u kancelariji mitropolita Petra. Učio je francuski, italijanski, ruski i njemački jezik. Nakon smrti svog strica Petra I, sa 17 godina preuzeo je svjetovnu vlast (1830), koju mu je testamentom zavještao stric; testament je, saglasno običaju, bio pročitan crnogorskim glavarima na guvnu pred Cetinjskim manastirom. Kao vladičinog nasljednika zamonašio ga je ostroški arhimandrit Josif Pavlićević i dao mu monaško ime Petar. U Uspenskoj crkvi na ostrvu Komu na Skadarskom jezeru, u čin arhimandrita rukopoložio ga je 1831. prizrenski vladika Hadži Zaharije Antonije. Te godine (1831), počeo je sa reformama državne uprave. Osnovao je 1831. Praviteljstvujušči senat crnogorski i brdski (uz mitropolita vrhovni organ vlasti), a potom je 1832. ukinuo guvernadurstvo i uveo kapetanske sudove, čime je objedinio, u svojim rukama, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. U kratkom razdoblju svoje vladavine preduzimao je brojne i značajne aktivnosti na ekonomskom, kulturnom i političkom planu. Uveo je obavezni porez 1833. godine. Nastavljajući političke aktivnosti svoga strica Petra I, u Rusiji je boravio 1833. i 1837. i tamo je hirotonisan u Spaseno-preobraženskoj crkvi u Sankt Peterburgu. Uz znatnu finansijsku pomoć ruskog dvora, u Crnu Goru je donio štampariju i veliki broj knjiga za crkvene i školske potrebe i za svoju ličnu biblioteku. U cilju unapređivanja prosvjetnih prilika 1833, nakon povratka iz Rusije, novcem koji je dobio od ruske vlade osnovao je na Cetinju štampariju, u kojoj su štampane crkvene knjige, prvi crnogorski udžbenici i sva zvanična dokumenta. Godine 1834. otvorio je prvu svjetovnu školu u ondašnjoj Crnoj Gori, koja je u početku radila u Cetinjskom manastiru (→ Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje). Zbog nedostatka stručnog kadra crnogorski mitropolit je angažovao učitelja → Petra Ćirkovića iz Kotora za rad u školi, koju je pohađalo oko 30 učenika. Godine 1834. objavio je dvije manje zbirke pjesama, među kojima se po misaonom lirizmu izdvajaju pjesme Crnogorac k svemogućem Bogu, Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima i Oda suncu, dok ostale pjevaju o junačkim djelima na način kako to čini narodna junačka pjesma. Nešto kasnije u tom stilu štampao je dva kraća spjeva: Kula Đurišića i Čardak Aleksića. U štampariji je štampao 1835. svoja djela Lijek jarosti turske i Pustinjak cetinjski. Tu je štampana i Grlica, prvi crnogorski časopis i godišnjak (1835–1839). Na Cetinju je 1838. podigao Biljardu, u kojoj je boravio i u kojoj je zasijedao Senat. Cetinjska škola nastavila je rad 1842, a iste godine počela je sa radom osnovna škola u Dobrskom Selu (→ Osnovna škola Dobrsko Selo, Cetinje). Osim pomenute dvije škole, koje su bile državne, postojale su nekolike privatne škole u Crnoj Gori, koje je držao pop ili kaluđer. Cetinjska škola je 1847. premještena u Manastir Ćelija dobrska, u kome je radila sve do 1854. godine. Njegoševa štamparija je prestala da postoji 1852, kada su njena slova pretopljena u puščana zrna. Bio je pod snažnim uticajem usmene književnosti, na šta su uticali njegov stric Petar i njegov učitelj → Sima Milutinović Sarajlija, koji ga je uputio u klasiku, umjetnost, istoriju, filozofiju i književnost, podstičući ga na pisanje. Radio je i na prikupljanju narodnih pjesama. Posljednjih sedam godina života napisao je tri svoja glavna djela: Luča mikrokozma (1845), Gorski vijenac (1847) i Lažni car Šćepan Mali (1851). Godine 1854. objavio je Svobodijadu, epski spjev u deset pjevanja, u kome slavi crnogorske pobjede. Ova djela imala su izuzetno značajnu ulogu u kulturnom i obrazovnom životu. Sentencioznost koju je razvio postala je dio kolektivne svijesti ne samo u Crnoj Gori nego i na mnogo širem geografskom prostoru. Postala je dio govora običnog čovjeka, filozofsko dopunjavanje svakodnevice i pokretač mudre spoznaje života – spajajući prošlo, sadašnje i buduće. Vraćajući narodu, na najbolji način, ono što je od narodne mudrosti dobio, postao je nezaobilazan školski primjer kulturnog svjetionika. Njegovo ime od šk. 1957/58. god. nosi osnovna škola na Cetinju, a od 1990. i muzička škola u Baru (→ Škola za osnovno muzičko obrazovanje „Petar II Petrović Njegoš”, Bar).