Crna Gora i Sveta Stolica. Prvi istorijski izvori o odnosima između rimske kurije i crnogorskih vladara dukljansko-zetske epohe, odnosno Duklje/Zete i Svete Stolice, potiču iz XI vijeka. Dukljanski vladar → Mihailo Vojislavljević dobio je od pape Grgura VII 1078. indirektno priznanje kraljevske titule, a nešto ranije uputio je papi zahtjev da Barsku biskupiju uzdigne na rang nadbiskupije, što je i urađeno papskom bulom 1089. godine. Tek nakon obnavljanja nezavisnosti Zete u XIV vijeku, ponovo se uspostavljaju veze sa Svetom Stolicom. Papa Urban V je, krajem šezdesetih godina XIV vijeka, u prepisci sa zetskim vladarom → Đurađem I Balšićem protestovao zbog njegovog napada na Kotor i ugrožavanja katoličkog stanovništva. Da bi pridobila naklonost i podršku Svete Stolice, vladarska porodica Balšić je pred papskim poklisarom, u svojoj prijestonici Skadru, primila katoličku vjeru (1369) i o tome obavijestila papu Urbana V. Nakon tog čina, nema istorijskih izvora koji svjedoče o vezama crnogorskih vladara sa papom. Tek krajem XVI vijeka, kada je Crna Gora već više od jednog vijeka bila pod osmanskom vlašću, Sveta Stolica je u saradnji sa vladarima Španije i Napuljskog kraljevstva pravila planove o oslobođenju Crne Gore, Hercegovine i Albanije od Osmanlija. Papa Kliment VIII je 1599. uputio pismo srpskom partijarhu Jovanu i crnogorskom mitropolitu Visarionu da je za početak zajedničkog antiosmanskog djelovanja, odnosno novčanu pomoć pape za ovaj pokret, neophodno da prihvate pripadnost rimskoj crkvi. Sličnih pokušaja da se sa papom kao pokroviteljem organizuje ustanički pokret na ovom dijelu Balkana (→ Balkan – političke granice) bilo je i prvih godina XVII vijeka. Krajem tridesetih godina XVII vijeka Sveta Stolica će preko misionara Leonardija započeti višegodišnju akciju za preobraćanje Crnogoraca u katoličanstvo. Leonardi se 1637. u Kotoru susreo sa cetinjskim mitropolitom Mardarijem i tom prilikom mu predložio prihvatanje unije. Cetinjski mitropolit i papin izaslanik susreli su se i nekoliko mjeseci kasnije. Mitropolit je za prihvatanje unije postavio nekoliko uslova, pa su se pregovori produžili i tokom 1640. godine. Leonardi je tada predložio cetinjskom mitropolitu da posjeti Rim, ali je on ovu ponudu odbacio, pravdajući se nestabilnošću u zemlji, do koje je došlo zbog glasina da je spreman da prihvati uniju. Proces uspostavljanja zvaničnih odnosa Crne Gore sa Svetom Stolicom započeo je nakon Berlinskog kongresa (→ Berlinski kongres i Crna Gora) (1878). Tada je Crna Gora dobila zvanično međunarodno priznanje i nove teritorije, na kojima je živjelo stanovništvo katoličke vjeroispovijesti. Promjena u konfesionalnoj strukturi Crne Gore poslije 1878. uslovila je, između ostalog, rješavanje statusa Katoličke crkve i njenih vjernika u Knjaževini, kojih je bilo nešto više od pet hiljada, većim dijelom albanskog, a manjim dijelom slovenskog porijekla. Aktivnosti na rješavanju ovog pitanja započete su od strane knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša već 1878, kada je, posredstvom đakovačkog biskupa → Josipa Jurja Štrosmajera, upoznao visoke crkvene dostojanstvenike Rimske kurije sa namjerom da u crnogorskoj državi uspostavi Katoličku crkvu, koja bi direktno bila podređena Svetoj Stolici. Ovakva namjera podrazumijevala je obnavljanje drevne Barske nadbiskupije. Da bi uredila statusna pitanja sa Katoličkom crkvom na svojoj državnoj teritoriji, Knjaževina Crna Gora je inicirala, shodno međunarodnopravnoj praksi, zaključivanje posebnog međunarodnog akta sa Svetom Stolicom – konkordata. Zaključivanje konkordata bilo je preduslov za uspješnu društvenu, političku i socijalnu integraciju katoličkog stanovništva u crnogorski državni okvir. Poslije višegodišnje prepiske i nekoliko neuspjelih verzija konkordata, do zaključivanja ovog međunarodnog dokumenta došlo je u Rimu, avgusta 1886. godine. → Konkordat Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice u ime Crne Gore potpisao je → Jovan Sundečić, a u ime Svete Stolice Ludoviko Jakobini. Knjaževina Crna Gora je bila druga slovenska i većinski pravoslavna država (poslije Rusije) koja je zaključila konkordat sa Svetom Stolicom. Stupanje na snagu ovog pravnog akta ubrzo je uticalo na prestanak jurisdikcije skadarskog nadbiskupa nad crnogorskim katolicima, jer je papa Lav XIII, oktobra 1886, donio dekret o samostalnosti Barske nadbiskupije, odnosno o njenom razdvajanju od Skadarske nadbiskupije. Konkordatom je zagarantovana sloboda ispovijedanja vjernicima Katoličke crkve u Crnoj Gori, a barskom nadbiskupu dato pravo da samostalno obavlja crkvene poslove. Papa Lav XIII je 1887. zasebnim kodicilom omogućio upotrebu staroslovenskog jezika na prostoru Barske nadbiskupije, a 1893. za potrebe crnogorskih katolika štampan je Misal na glagoljici, što je za ondašnje prilike bila privilegija koju je Sveta Stolica dodijelila samo katolicima slovenskog porijekla u Crnoj Gori. Kao izraz dobrih diplomatskih odnosa, prijestolonasljednik → Danilo Petrović Njegoš posjetio je papu 1893. godine. Odnose Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice pogoršala je tzv. Svetojeronimska afera (1901–1902), kada je crnogorska vlada uložila protest, sa namjerom prekida diplomatskih odnosa zbog preimenovanja Ilirskog u Hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu, na koji su pravo polagali i katolici iz Crne Gore. Sveta Stolica je obnovu nezavisnosti Crne Gore priznala 19. juna 2006, a zatim, 16. decembra 2006, uspostavila diplomatske odnose sa Crnom Gorom. Na obnavljanje diplomatskih veza između dvije države uticala je i činjenica da katolička dijeceza u Crnoj Gori obuhvata Barsku nadbiskupiju i Kotorsku biskupiju, s tim da je Barska nadbiskupija pod neposrednom upravom Svete Stolice, a Kotorska biskupija je u sastavu Splitske nadbiskupije. Na popisu iz 2011, u Crnoj Gori je živjelo 21.229 ili 3,5% pripadnika Katoličke crkve, čiji su vjernici heterogene nacionalne strukture: Albanci – 7.954, Crnogorci – 5.667, Hrvati – 5.527 i ostali – 2.141. Nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između Crne Gore i Svete Stolice, za prvog ambasadora Crne Gore pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom malteškom redu imenovan je → Antun Sbutega, koji je akreditivna pisma predao papi Benediktu XVI, januara 2007. godine. Sbutegu je 2013. na mjestu ambasadora zamijenio → Veselin Šuković, a od 2017. do 2021. ambasador je bio → Miodrag Vlahović. Sveta Stolica je januara 2007. imenovala Anđela Motolu za apostolskog nuncija u Crnoj Gori (sa sjedištem u Vatikanu). Na tom mjestu ga je 2010. zamijenio Alesandro Deriko, apostolski nuncije u Bosni i Hercegovini, a od 2012. do 2021. nuncije u Crnoj Gori, na nerezidentnoj osnovi, sa sjedištem u Sarajevu, bio je Luiđi Pecuto. Od 2010. započeti su pregovori na izradi Nacrta temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice. Temeljni ugovor su potpisali u Vatikanu, juna 2011, predsjednik → Vlade Crne Gore → Igor Lukšić i državni sekretar Tarčizio Bertone. Navedeni dokument je ratifikovan u → Skupštini Crne Gore, maja 2012. godine. → Predsjednik Crne Gore → Filip Vujanović i državni sekretar Bertone su juna 2012. u Vatikanu razmijenili ratifikacione dokumente Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice, čime je ovaj međunarodni dokument stupio na snagu. Temeljni ugovor je, shodno ugovornim stranama, izraz kontinuiteta, koji se, između ostalog, manifestuje preko viševjekovnog prisustva Katoličke crkve u Crnoj Gori i Konkordata iz 1886. godine. Sadržinski, predmetnim aktom je utvrđena nezavisnost i samostalnost Katoličke crkve, kojoj je priznat javno-pravni subjektivitet, te pravo na vlastito uređenje i slobodu djelovanja, odnosno bogosluženje, saglasno postojećem ustavu i legislativi Crne Gore. U pogledu imenovanja dijecezanskih biskupa u Crnoj Gori, predviđeno je da će Sveta Stolica obavijestiti Vladu Crne Gore „na povjerljiv način”. Zagarantovana su imovinska prava, uključujući i gradnju objekata, gdje je precizirano da nepokretna dobra Katoličke crkve i njenih ustanova moraju biti upisana kod nadležnih državnih organa, kao što postoji obaveza Katoličke crkve da se dobra koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore ne mogu otuđiti niti iznijeti iz države bez saglasnosti Vlade Crne Gore. Katoličkoj crkvi je priznato pravo da osniva vjerske škole i obrazovne institucije, medije, kao i humanitarne ustanove koje se bave socijalnim radom. Iako je odredbama Temeljnog ugovora utvrđeno pravo na restituciju crkvene imovine i uvođenje vjeronauke u javnim školama, njihova implementacija će se naknadno regulisati zakonom ili nekim budućim ugovorom. U cilju otklanjanja mogućih nedoumica oko tumačenja i primjena ovog akta, u Podgorici je konstituisana Mješovita komisija za sprovođenje Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice (2014). Predsjednik Vujanović posjetio je Vatikan januara 2006, prije obnove crnogorske nezavisnosti, kao prvi crnogorski predsjednik u istoriji kojeg je primio papa u Vatikanu. Vujanović je 2012. ponovo posjetio Vatikan, povodom razmjene ratifikacionih instrumenata Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice, kao i 2014. godine. Takođe, Vujanović je 2001. predstavljao Crnu Goru na svečanoj ceremoniji beatifikacije pape Jovana Pavla II u Vatikanu, kada se susreo sa papom Benediktom XVI. → Milo Đukanović je posjetio Vatikan 2009. kao predsjednik Vlade Crne Gore, a 2018. u svojstvu predsjednika Crne Gore. Predsjednik Vlade Igor Lukšić posjetio je Vatikan 2011, kada je potpisan Temeljni ugovor, a predsjednik Vlade → Duško Marković 2019. godine. Državni sekretar Svete Stolice kardinal Pjetro Parolin posjetio je Crnu Goru 2018. godine.