Osnovnoškolsko obrazovanje, primarni nivo obrazovno-vaspitnog sistema. Opšteobrazovnog je karaktera i obavezno je za djecu od šeste do petnaeste godine. Realizuje se u osnovnoj školi, resursnom centru i obrazovnom centru. U različitim epohama istorijskog i kulturno-prosvjetnog razvoja crnogorskog društva ovo obrazovanje trajalo je od jedne godine do devet godina. Od osnivanja prve osnovne škole na Cetinju (→ Osnovna škola „Njegoš”, Cetinje) 1834. do šeste decenije XX vijeka osnovna škola trajala je od jedne godine do četiri godine. Opštim zakonom o školstvu (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) iz 1958. uvedeno je opšteobavezno osnovno obrazovanje u osmogodišnjem trajanju. Dotadašnje niže gimnazije zakonski su ukinute, pa su njihovi razredi postepeno priključivani osnovnim školama. Sve do tada osnovnoškolskim obrazovanjem bili su obuhvaćeni mlađi razredi savremene osnovne škole, a stariji razredi današnje osnovne škole bili su organizovani kao niže gimnazije. Prvi tragovi osnovnoškolskog obrazovanja vode od srednjovjekovnih manastirskih, katedralnih i crkvenih škola. U njima je sticana najosnovnija pismenost – tako što su prepisivane rijetke stare knjige i stvarane nove, a tako su formirane i prve biblioteke. Početna podučavanja bila su usredsređena na pisanje, čitanje, računanje i pojanje, a poslije sticanja elementarne pismenosti učenici su izučavali „sedam slobodnih vještina”, koje su bile podijeljene u dva bloka – trivijum i kvadrijum. Sve do osnivanja prve svjetovne škole (1834) temeljna kulturno-prosvjetna dešavanja odvijala su se u manastirskim i drugim vjerskim zdanjima. Za vrijeme otomanske vladavine na okupiranim crnogorskim prostorima otvarane su različite islamske škole, namijenjene djeci muslimanske vjeroispovijesti, ali i turskoj oficirskoj i činovničkoj mladeži. Istovremeno su na primorju i Mlečani otvarali škole. Dolaskom Petrovića na vlast počinje sistematičan rad na formiranju svjetovnih škola. Početkom XVIII vijeka ustoličen je vladika → Vasilije Petrović Njegoš, koji je ubrzo shvatio da škole pri vjerskim ustanovama nisu dovoljne za bržu kulturno-prosvjetnu emancipaciju crnogorskog stanovništva. Ideju vladike Vasilija naslijedio je njegov nasljednik → Petar I Petrović Njegoš. Za realizaciju te ideje oba vladara svojevremeno su tražila pomoć od Rusije, ali su njihove molbe ostale neuslišene (Petar I tražio je pomoć i od Austrije). Njeno ovaploćenje u neposrednoj prosvjetnoj praksi dočekao je vladika i vladar Crne Gore → Petar II Petrović Njegoš, koji je 1834. otvorio prvu osnovnu svjetovnu školu na Cetinju. Neposredno nakon toga otvarane su svjetovne osnovne škole – u mjestima Dobrsko Selo, Brčeli, Ostrog, Vranjina i Kom. Najprije su to bile škole u dvogodišnjem, a potom u trogodišnjem i četvorogodišnjem trajanju. U njima su izučavani sadržaji iz nauke o hrišćanstvu, srpskog jezika, računa i geometrije, zemljopisa i istorije, poznavanja prirode, krasnopisa i crtanja, crkvenog pojanja, gimnastike. Pošto je današnja teritorija Crne Gore znatno drugačija u odnosu na onu iz prošlosti, važno je istaći da je razvoj osnovnog školstva u Boki prethodio osnovnoškolskom obrazovanju u ostatku današnje Crne Gore. Tako je u Risnu osnovna škola otvorena još 1704, u Krtolima 1776, u Morinju 1803, Toploj 1812. godine. Osim toga Boka je u novostvorenu Kraljevinu SHS ušla sa najrazvijenijim školskim sistemom. Za vrijeme vladavine knjaza → Danila I Petrovića Njegoša, a posebno knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša, ubrzano je razvijana i širena mreža osnovnoškolskih institucija na sveukupnoj slobodnoj crnogorskoj teritoriji. Tako je šk. 1872/73. god. Crna Gora imala 42 osnovne škole – dvije četvororazredne, 31 trorazrednu, sedam dvorazrednih i dvije jednorazredne. Početkom XX vijeka, odnosno uoči balkanskih ratova, na crnogorskom prostoru radile su 144 osnovne škole. Počeci školovanja ženske djece sežu do 1867, kada je → Jelena Vicković u neinstitucionalnoj formi na Cetinju okupljala djevojčice i opismenjavala ih. Godine 1872. otvorena je prva privatna škola za djevojčice na Cetinju, koja je nakon dvije godine pretvorena u državnu. Druga škola za djevojčice otvorena je u Podgorici 1888, a treća u Baru 1901. godine. Godine 1914. zakonom je uređena obaveza školovanja ženske djece. U toku Prvog svjetskog rata mnoge škole su porušene i devastirane, a rad škola ometan je ili sasvim onemogućavan od strane austrougarskog zavojevača. Ozbiljnija poslijeratna obnova škola počela je u novostvorenoj Kraljevini SHS. U periodu od 1918. do 1930. na prostoru današnje Crne Gore otvorene su 122 nove osnovne škole: u Andrijevičkom srezu – 14, Barskom srezu – deset, Beranskom srezu –18, Bjelopoljskom srezu –15, Bokokotorskom srezu – tri, Danilovgradskom srezu – pet, Kolašinskom srezu – dva, Nikšićkom srezu – devet, Pljevaljskom srezu – 13, Podgoričkom srezu – deset, Cetinjskom srezu – osam i Šavničkom srezu 15. Tendencija širenja mreže osnovnih škola u međuvremenu je dodatno intenzivirana, tako da je šk. 1940/41. god. Crna Gora imala 443 osnovne škole i u njima 42.917 učenika. Poslije kapitulacije Kaljevine Jugoslavije (1941) na crnogorskoj teritoriji zavladao je italijanski okupator. Odmah poslije italijanske kapitulacije na drugom zasijedanju ZAVNO-a donesena je odluka o hitnom otvaranju škola na svim slobodnim jugoslovenskim teritorijama. U vremenskom intervalu od 1945. do 1958. sprovođene su brze i ozbiljne promjene u nastavnim planovima osnovne škole, sa ciljem da se u kratkom roku opismeni što veći broj djece, omladine i odraslih. Kako bi se podigao kulturno-prosvjetni nivo crnogorskog stanovništva, u zgradama osnovnih škola i u uglednijim privatnim kućama održavani su → analfabetski tečajevi i drugi tečajevi. Značajan iskorak u razvoju osnovnog obrazovanja napravljen je donošenjem Zakona o obaveznom sedmogodišnjem osnovnoškolskom obrazovanju (1946), a nešto kasnije Vlada FNRJ (1952) donijela je i Uputstvo o školovanju u školama opšteg obrazovanja. Tim uputstvom između ostalog bilo je predviđeno da se osnovno obrazovanje produži na osam godina i da obuhvati djecu uzrasta od sedme do petnaeste godine života. Ozbiljnije promjene u sferi upravljanja odnosno decentralizovanja školskog sistema uslijedile su nakon donošenja Opšteg zakona o školstvu (1958), na temelju kojeg je godinu danu kasnije u NR Crnoj Gori stupio na snagu Zakon o osnovnoj školi. Relativno visok stepen demokratizacije i razvoja samoupravnih odnosa u školstvu obezbijedio je Ustav SR Crne Gore iz 1963. godine. Umjesto Ministarstva osnovan je Savjet za prosvjetu, da bi nešto kasnije to tijelo bilo supstituisano u Sekreterijat za prosvjetu, nauku i kulturu. Formiran je i Pedagoški savjet NR Crne Gore, koji je imao neprikosnovena ovlaštenja u procesu kreiranja obrazovne politike, donošenja i mijenjanja nastavnih planova, izbora udžbenika, izrade i predlaganja zakonske i druge školske normativno-pravne regulative. Taj organ je od svog osnivanja pa sve do 1990. kreirao, predlagao i donosio izmjene nastavnih planova i programa, ali i drugih zakonskih i podzakonskih akata – u cilju stvaranja što povoljnijeg institucionalnog obrazovno-vaspitnog ambijenta. Treba naglasiti da je na današnjem crnogorskom prostoru broj osnovnih škola dostigao maksimum šk. 1960/61. god. – tada je NR Crna Gora imala 675 osnovnih škola i u njima 82.771 učenika. Poslije toga ti brojevi, sa manjim izuzecima, blago stagniraju, da bi do njihovog drastičnog pada došlo na pragu posljednje decenije XX vijeka i prve decenije XXI vijeka. Promjena u broju škola bila je primarno administrativno-pravnog karaktera jer se od šk. 1961/62. god. primijenjuje uredba kojom je školska mreža strukturisana u veće (matične škole) i manje jedinice (područna odjeljenja). Tako su mnoge škole kao područna odjeljenja pridružene većima. Školske 2003/04. god. RCG imala je 459 osnovnih škola (uključujući i područna odjeljenja), a nastavu u njima pohađalo je 72.998 učenika. Taj period karakterišu burne privredne, političke, upravljačke i druge promjene, koje su imale ozbiljne reperkusije i na obrazovni sistem. Umjesto Komiteta za obrazovanje (1990) konstituisan je Republički sekreterijat za obrazovanje, nauku i fizičku kulturu, a on je godinu dana kasnije transformisan u Ministarstvo za prosvjetu i nauku (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija). Poslije toga, u periodu od 1991. do 2006, izvršene su znatne promjene u infrastrukturi školstva – na zakonodavnom nivou, organizacionom, koncepcijsko-sadržajnom, materijalno-finansijskom, kao i na drugim nivoima. Samoupravljanje je supstituisano većom centralizacijom osnovnoškolskog, ali i ukupnog institucionalnog obrazovanja. Sljedstveno tim opredjeljenjima Vlada RCG, u saradnji sa Ministarstvom prosvjete i nauke, 2001. formirala je odgovarajuća stručna tijela (savjete, odbore i komisije), koja su, uz podršku prosvjetnog, akademskog i javnog mnjenja, predložila reformu škole koncipiranu u Knjizi promjena. U njoj su afirmisani principi „evropskih obrazovnih sistema, tj. princip demokratičnosti, autonomnosti, jednakih mogućnosti, decentralizacije, deregulacije, fleksibilnosti, depolitizacije i transparentnosti”. Usljedilo je formiranje → Zavoda za školstvo, → Centra za stručno obrazovanje i → Ispitnog centra Crne Gore. U funkciji neposrednog sprovođenja te politike, 2002. donesen je Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, koji je do 2022. nekoliko puta mijenjan i dopunjavan. U njemu je između ostalog predviđeno da se besplatno osnovno obrazovanje ostvaruje u školskim ustanovama u trajanju od devet godina i da ono obuhvati djecu uzrasta od šeste do petnaeste godine života. Osim toga, uz promjene nastavnih planova i programa, uslijedile su znatne izmjene i u obrazovno-vaspitnim ciljevima, standardima, ishodima, pravima i obavezama učenika, te u mikro i makro organizaciji, u domenu upravljanja i rukovođenja školom, kao i u domenu finansiranja i nadzora škole. Školske 2023/24. god. u Crnoj Gori radile su 163 državne osnovne škole (dvije u okviru obrazovnih centara) i četiri privatne internacionalne osnovne škole. U osnovnim školama u Crnoj Gori šk. 2023/24. god. nastavu je pohađalo 69.726 učenika.