Petar I Petrović Njegoš (Njeguši, 1748 – Cetinje, 1830), crnogorski vladika, pjesnik. Bio je gospodar Crne Gore u periodu 1784–1830. godine. U dvanaestoj godini se zakaluđerio, a u sedamnaestoj je postao jerođakon. Vladika Vasilije (→ Vasilije Petrović Njegoš) 1765. poveo ga je u Rusiju na školovanje. Kada je vladika Vasilije umro, Petar se vratio u Crnu Goru i bio je kod vladike Save u Manastiru Stanjevići. Nakon smrti Arsenija Plamenca 1784, izabran je za mitropolita i vladara Crne Gore. Iste godine hirotonisan je u Sremskim Karlovcima od strane karlovačkog mitropolita Mojsija Putnika. Predvodio je Crnogorce u velikim pobjedama nad Turcima – na Martinićima i Krusima 1796, kada je ubijen i Mahmut-paša Bušatlija. Nakon tih bitaka u sastav Crne Gore ušli su Bjelopavlići i Piperi. Koristeći ispoljeno jedinstvo Crnogoraca i Brđana, organizovao je u oktobru 1798. skupštinu u Manastiru Stanjevići, na kojoj je usvojen Zakonik opšči crnogorski i brdski. Zakonik je imao 16 članova, a 1803. dopunjen je sa još 17 članova. Prije toga, u ljeto 1796, uoči Bitke na Krusima, usvojena je „Stega”, koja je bila svojevrsna zakletva (u šest tačaka) Crnogoraca i Brđana na jedinstveni otpor i zajedničku borbu protiv Turaka. Ustanovio je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog (Kuluk), koje je imalo upravnu i sudsku vlast. Uspostavio je i Narodnu kancelariju sa sjedištem na Cetinju. U više navrata pokušao je da ujedini Boku sa Crnom Gorom. Konačno, nakon što su Crnogorci preuzeli Boku od Francuza, 29. oktobra 1813. u Dobroti je izvršeno ujedinjenje Crne Gore i Boke. Odlukom velikih sila na Bečkom kongresu Boka je pripala Austriji, pa su Crnogorci bili prinuđeni da napuste Boku. Nakon što je u Bitki na Morači poražena vojska bosanskog Dželaludin-paše, Morača i Rovca pripojeni su Crnoj Gori. U spoljnoj politici oslanjao se na Rusiju. Pokušaj njegovog približavanja Francuzima (1803) naišao je na oštro negodovanje ruskog dvora, što ga je umalo koštalo i glave. Za nasljednika je imenovao svoga sinovca Radivoja Rada Tomova Petrovića (→ Petar II Petrović Njegoš). Za vrijeme vladike Petra I prvi put su uspostavljeni diplomatski odnosi sa Srbijom. Osim državničkim, bavio se i prosvjetnim i kulturnim poslovima. Radio je na prosvjećivanju naroda, a otvaranje svjetovnih škola bila mu je jedna od osnovnih zamisli. U tom svom nastojanju tražio je više puta novčanu pomoć od Austrije, Rusije i drugih zemalja. Kako je ta pomoć izostala, vladika Petar se 1822. obratio vladarima i državnicima okupljenim na Kongresu u Veroni. Godine 1826. obraćao se za pomoć i ruskom caru Nikolaju I Romanovu, ali na njegovu molbu nije odgovoreno. Sâm je birao ljude za sekretare i za obavljanje drugih državnih poslova (katolički sveštenik Frančesko Vinković Dolči, austrijski državljanin Jakov Stefanović, Jakov Cek, srpski pjesnik → Sima Milutinović, ruski monah Todor Ivančik, arhimandrit Mihail Cvetković Bajkuš i dr.). Kao i vladika Vasilije, slao je mladiće na školovanje u Rusiju. Pored postojećih manastirskih škola, imao je namjeru da otvori svjetovnu školu na Cetinju, ali su ga u tome spriječile materijalne neprilike i ratne okolnosti. Napisao je Kratku istoriju Crne Gore, koja je prvi put objavljena nakon njegove smrti, u godišnjaku Grlica za 1835. godinu. Pisao je poslanice, koje je upućivao plemenima, nahijama ili cijelom crnogorskom narodu. Sačuvano je preko tri stotine njegovih poslanica i pisama, koje imaju istorijsku i književnu vrijednost. Pisao je i junačke pjesme o crnogorskim junacima i njihovim borbama za oslobođenje i nezavisnost. Njegova djela priređena su i objavljena nakon njegove smrti. To su: Poslanice Petra I Petrovića Njegoša, priredio Dušan Vuksan (Cetinje, 1935), Pjesme Petra I Petrovića Njegoša, priredio Trifun Đukić (Cetinje, 1951), Freske na kamenu, izbor, predgovor i komentari Čeda Vukovića (Titograd, 1965), Pisma i drugi dokumenti, priredio Jevto M. Milović (Titograd, 1988), Poslanice, priredio Čedo Vuković (Cetinje, 1993), Pjesme, pisma, poslanice, priredio Čedo Vuković (Cetinje, 1996), Djela (Podgorica, 1999), Žitije Svetog Petra Cetinjskog, preveo i priredio Božidar Šekularac (Podgorica, 1990). Od 1973. gimnazija u Danilovgradu nosi njegovo ime (→ Gimnazija „Petar I Petrović Njegoš”, Danilovgrad).