Dobričević, Lovro, slikar (Prčanj, 1419 – Dubrovnik, 1478). Stvarao je u Kotoru i Dubrovniku u duhu poznogotičkog i renesansnog slikarstva. U izvorima se pominje kao Lovro Marinov, Laurentius Dobricevich, Laurentius Bon, Laurentius Marini, Laurentius Maroevich, uvijek sa dodatkom de Catharo. Sa kotorskim providurom Nikolom Pisanijem, kod kojeg je bio u službi od 1431, odlazi u Veneciju 1435. i obučava se u radionici Mikela Đanbona i vjerovatno Antonija Vivarinija. Nakon 13 godina, vraća se u Kotor, gdje otvara radionicu (u kojoj su mu đaci → Pavle i Đurađ Bazilj). Kao zaslužnom građaninu, magistru Lovru, slikaru iz Kotora, kaptol kanonika 1450. dodjeljuje grobno mjesto u → Katedrali Sv. Tripuna, a providur ga 1454. oslobađa obaveze straže na bedemima. Živio je u Ulici Sv. Martina, blizu → Crkve Sv. Ane, u kući koju je prodao tek 1475. da bi obezbijedio miraz za kćerku Andreolu. U kotorskoj radionici izveo je 1448. poliptih za glavni oltar Crkve Sv. Dominika u Dubrovniku, u saradnji s → Matkom Junčićem (Zbirka dominikanskog samostana), kao i poliptih za crkvu franjevačkog samostana u istom gradu, 1455–1458, od kog je ostao samo dio (lik Sv. Vlaha). Preselio se u Dubrovnik 1459. i otvorio radionicu sa pomoćnicima i učenicima (sinovi → Marin i → Vicko, → Božidar Vlatković, Stjepan Ivanović, a pomagala mu je i supruga Margarita). Radio je slike za samostan Sv. Klare, franjevačku Crkvu Sv. Jeronima u Slanom, franjevački samostan u Bosni (Kraljeva Sutjeska). Od 1465. do 1466. naslikao je poliptih za glavni oltar Crkve Sv. Marije na Dančama, Dubrovnik, koji se ističe ljepotom renesansnih oblika i jedini je sačuvan in situ. Izradio je oltarske slike za crkve Sv. Marije u Rožatu (Rijeka Dubrovačka) 1469, Sv. Sebastijana (sa Stjepanom Ugrinovićem) i Sv. Petra Velikog (sa B. Vlatkovićem) u Dubrovniku. Tokom osme decenije XV v. radio je poklopce srebrnih oltarskih pala za Crkvu Sv. Vlaha i dubrovačku katedralu, koji nijesu sačuvani. Njegove izuzetne Blagovijesti Ludlow (Zbirka Werhner, Luton Hoo) mogu se povezati s poliptihom s likovima franjevačkih svetaca (Narodna galerija, Prag), koji su poručili dubrovački ili kotorski franjevci. Njegov stil uočava se i na minijaturama, posebno onim u Kodeksu Bucchia (Biblioteca Marciana, Venecija). Pripisuje mu se veći broj ikona u Boki i Dalmaciji (posebno dvostrana ikona s Bogorodicom, s jedne, i Imago pietatis, s druge strane, danas u kotorskoj katedrali, koja je djelo njegovog sljedbenika). Smatra se da je 1455. učestvovao u živopisanju Crkve Uspenja Bogorodičinog Manastira Savina, jer se na predstavi Blagovijesti u apsidi uočavaju Dobričevićeve stilske osobenosti, a takvu atribuciju mogao bi potvrditi i prikaz srpa mladog mjeseca na kom stoji Bogorodica, netipičan za vizantijsku ikonografiju. Pripisuju mu se i freske u crkvama → Sv. Mihaila i Sv. Ane u Kotoru, ali njegovo autorstvo tu nije izvjesno. Pošto ga jedan dokument pominje kao intagliator (rezbar) et pictor, pripisuje mu se i drvena figura Sv. Martina iz Katedrale Sv. Tripuna. Ikonu Gospe od Škrpjela (106 x 75 cm), u istoimenoj crkvi pred Perastom, započeo je 1455. Ikonografski, to je varijanta vizantijske Bogorodice Odigitrije (Putevoditeljice), Dexiokratousa (desnoruka), jer Hrista drži na desnoj ruci. Bogorodica sjedi na mladom žutom mjesecu, koji je u zapadnoj ikonografiji bio simbol njene bezgrešnosti i pobjede nad zlom. Glave Majke i Djeteta uokvirene su zlatnim oreolima, u Hristovom su ispisana slova OωN, a u Bogorodičinom Gavrilov pozdrav Ave Maria, gratia plena... Pored Hrista su slova ICXC, a pored Bogorodice MPΘΥ. Bogorodica, odjevena u crvenu haljinu sa zlatnim obrubom, ogrnuta plavim plaštom sa zlatnim zvijezdama, ispod čije kapuljače se naziru bijeli prozirni veo i vlasi kose, priklonila je glavu i oborila pogled prema Sinu, koji blagosilja desnicom. Iza figura je crvena draperija, oivičena bijelim hermelinskim krznom. Lica su oživljena rumenilom na bradi, obrazima i usnama. Rafiniran crtež, ovalno lice Bogorodice s visokim čelom, poluzatvorenim kapcima ispod tankih obrva, izduženim nosom i naglašenom bradom, otmenost držanja, elegancija odjeće i način njenog modelovanja, pažljivo slikanje inkarnata, blaga sjenčenja, tananost dugih prstiju – osobine su Dobričevićevog stila iz tih godina. Ikona plijeni dubokom duhovnošću, sjetnom atmosferom, koja najavljuje buduća stradanja predstavljenih, i emocionalnom bliskošću likova, koju je još 1759. istakao venecijanski senator i istoričar Flaminio Korner. Osjećajnost, ljepota izrade, lokalno predanje o nastanku ikone, kao i pomorski i ratnički kontekst, načinile su je središtem Bogorodičinog kulta u Boki Kotorskoj. Pošto se, prema legendi, pojavila na hridi ispred Perasta (škrpjelu), po kom je i dobila ime, Peraštani su joj, boreći se s morem i nasipajući hrid kamenjem i starim brodovima, podigli ostrvo i zavjetnu crkvu, koje su po njoj nazvali. U znak velikog štovanja, 1745. pokrivena je raskošnim srebrnim okvirom, koji je skinut sredinom XX v. Likovni elementi, motivi i natpisi na ikoni iskazuju simbiozu istočne i zapadne ikonografije, kao i vizantijskog i gotičkog stila. Takvo prožimanje bilo je tipično za venecijanski komonvelt i, posebno, za tzv. dubrovačku slikarsku školu, čiji je sinonim u istoriji umjetnosti postao L. Dobričević – jedan od najvećih slikara zlatnog doba kotorske i dubrovačke umjetnosti i evropskog gotičko-renesansnog slikarstva.