Književno djelo Petra II Petrovića Njegoša → Petar II Petrović Njegoš je u svom književnom stvaralaštvu obuhvatio glavne literarne pravce druge polovine XVIII i prve polovine XIX vijeka, od narodne epike, klasicističkih tendencija do ideja romantizma i realizma. Uticaj antičke književnosti i klasicističkih pjesnika (Klopštoka, Lomonosova, Miltona, Deržavina, Mušickog, Milutinovića) ogleda se u ranim pjesmama. Klasicizam je Njegošu otkrio grčku antiku, Homera, Pindara i Sofokla (upoznao ih je iz ruskih i francuskih prevoda). Brojna komparativna istraživanja povezala su Njegoševo stvaralaštvo i sa Danteom, Lamartinom, Igoom, Geteom, Bajronom, Bobrovom, Puškinom, Gundulićem i dr. Proučavaoci njegovog djela smatraju da se ono može podijeliti u tri faze: prva koja obuhvata početni period bavljenja književnošću (1828−1837); druga faza stvaralačkog dozrijevanja (1837−1844) i treća – period pune stvaralačke zrelosti (1844−1851). Poezija Petra II Petrovića Njegoša sintetizovala je književne tokove dvije književne epohe: klasicizma i romantizma. U ranom pjesničkom stvaralaštvu Njegoš je bio pod uticajem narodne epike, dok će kasnije pjesnički razvoj krenuti u drugom pravcu. Djela nastala poslije 1837. ne uklapaju se u ranije književne modele, narodni, klasicistički, prosvjetiteljski, iako se mnogo toga što je prethodilo sačuvalo do kraja stvaralaštva. Orijentisao se prema modernijim, romantičarskim strujama kod nas i u Evropi. U Njegoševom djelu izdvajaju se razvojne etape: narodne pjesme, stvaranja eposa (Glas kamenštaka), klasicizma (Pustinjak cetinjski, Slobodijada), prosvjetiteljstva (pjesme nastale 1836. i objavljene u Grlici 1837, „Žitije Mrđena Nesretnjikovića”), romantizma (najvažnija djela Njegoševa, u prvom redu Gorski vijenac), realizma (elementi narodnog života u Gorskom vijencu i Lažnom caru Šćepanu Malom). Njegoš je napisao osamdesetak lirskih, epskih i epsko-lirskih pjesama. Najveći broj objavljen je za života, dok je jedan dio štampan kasnije. U prvoj etapi stvaralaštva napisao je nekoliko pjesama. O Njegoševim početnim pokušajima stvaranja poezije svjedoči Vuk Vrčević. Šaljivu deseteračku pjesmu o ćeklićkim svatovima označio je kao prvu Njegoševu pjesmu (Vrčević, Dubrovnik, IV, 1876, str. 72). Ova pjesma nije sačuvana u originalu, ali su se pojedine varijante održale kroz narodno predanje. Sačuvana su tri kratka odlomka jedne pjesme o ratu između ruske carice → Katarine II Romanove (Katarine Velike) i Osmanlija /1829/ (Dubrovnik, IV, 1876, str. 73−74). Pod uticajem usmene narodne poezije, te → Petra I Petrovića Njegoša i S. Milutinovića Sarajlije, počeo je pisati epske pjesme o sukobima Crnogoraca i Turaka, kao i prigodne ode posvećene ruskim i austrijskim zvaničnicima. U budimskom izdanju (1833) Pjevanije crnogorske i hercegovačke Sima Milutinović objavio je Njegoševu pjesmu „Crmničani”, dok je u lajpciškom izdanju (1837) objavio pet Njegoševih junačkih pjesama (pod brojem 55, 56, 61, 172, 173): „Nova pjesna crnogorska o vojni Rusah i Turakah početoj u 1828. godu”, „Mali Radojica”, „Bjelice”, „Kavajka”, „Nova pjesna crnogorska u boju s nizamom u Martiniće 22/11. aprila, 1832. godišta”. Pjesma „Crmničani” je ušla bez izmjena i u drugo izdanje Milutinovićeve zbirke. O autentičnosti ove pjesme postoje različita tumačenja. Njegoševa knjiga Pustinjak cetinski, napisana 1833, štampana je na → Cetinju, 1834. godine (Štamparija crnogorska, str. [2] + 43). Na drugoj strani unutrašnjeg naslovnog lista nalazi se: „Pečatano u pečatnji svobode Crnogorske na Cetinje. Pregledano i dopušćeno napečat od Cenzure Draga Dragovića. U Crnoj Gori, Cetinje, na Đurđev dan, 1834. godine”. Knjiga sadrži, pored Posvete, deset pjesama, uglavnom oda. Sedam prigodno-pohvalnih pjesama posvećene su pojedinim ruskim ličnostima: „Što ćeš maju plesti vjenac, kad mu ga je spleo Tvorac” – pjesmi je filolog Milan Rešetar kasnije dao naslov „Caru Nikolaju I” (40 stihova); „Oda na dan rođenja Nasljednika Ruskoga prestola, Cesareviča velikoga knjaza Aleksandra Nikolaevića” (77 stihova); „Knjazu Aleksandru Nikolajeviću Galicinu” (21 stih); „Stepanu Dimitrijeviću Nečaevu, Ober-Prokuroru Svjatjejšago Sinoda” (16 stihova); „Ti ćeš teći u Okean slave, Dok se mudre na te krune glave” – Rešetar joj daje naslov „Nevi” (49 stihova); „Ko oće preveće izgubi i vreće”, naslov „Orao i kokot” dali su joj kasniji izdavači (32 stiha); „Oda sultanu turskome” (23 stiha). Sve su nastale za vrijeme njegovog puta u Rusiju 1833. godine. U Pustinjaku cetinjskom publikovana su i poeme: „Crnogorac k svemogućemu bogu” – poema religiozno-refleksivnog karaktera (sastavljena od 160 stihova); mitopema „Zarobljen Crnogorac od vile” (298 stihova); prigodna poema „Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvog” (128 stihova). Druga zbirka pjesama Lijek jarosti turske štampana je na Cetinju 1834. bez navođenja Njegoševog imena na koricama knjige. Veličine je 139 x 214 mm i ima 23 strane (plus jedan odvojen prilog), od kojih su 8. i 24. prazne, bez teksta. Knjižica je u broširanom povezu, a korice su od deblje hartije plave boje. Original nema naslovnu stranu, već se naslov ove zbirke pjesama nalazi na prednjoj korici. Na sredini prednje i posljednje korice nalazi se po jedna slična figuralna vinjeta (prva predstavlja anđela u sjedećem položaju koji ustima svira na instrumentu, a druga anđela u sjedećem položaju koji rukom svira na harfi). Drugu figuralnu vinjetu nalazimo i kod Njegoševih djela: na 14. strani Pustinjaka cetinjskog, na kraju Njegoševe „Ode stupljenja na presto Ferdinanda I imperatora austriskoga i kralja madžarskoga” (1835). Iznad naslova prve pjesme, odmah poslije naslovne korice, takođe dolazi figuralna vinjeta sa anđelom koji leti i koji jednom rukom drži trubu, a u drugoj zastavicu na kojoj se nalazi latinska izreka „fama volat”. Ova vinjeta nalazi se i u pomenutoj Njegoševoj „Odi posvećenoj stupanju na presto Ferdinanda I”. U zbirci se navode 4 pjesme (tri epske i jedna kraća epsko-lirska sastavljena od 4 akrostiha): „Pjesna za Vida i Mirčetu (kako su skupili četu i uzeli top s Spuža)” (151 stih), „Udarac na Martiniće (1832. goda, 23. aprila)” (192 stiha), „Vuk prijatelj ovči” (84 stiha) i „Nahije” (32 stiha). Istraživači različito tumače pitanje autorstva prve tri pjesme Lijeka jarosti turske. Književni istoričar V. Latković smatra da su narodne, dok ih M. Rešetar, D. Vušović, R. Lalić, M. Stevanović smatraju Njegoševim djelom, jer ih je redigovao. J. Milović je utvrdio posredstvom arhivskih bilježaka i stihova u rukopisu da pjesme pripadaju Njegošu. Izuzev prvog izdanja 1834, do sada je samo jednom publikovan (fototipsko izdanje, izrađeno u knjigoveznici „Petković” u Beogradu, 1990, u 149 primjeraka, kao faksimil originala iz 1834, sa tvrdim koricama, na prvoj korici je Njegošev lik, a druga korica ima udubljenje dimenzija knjige). Ova knjižica nalazila je svoje mjesto među ostalim Njegoševim djelima (od 1885. zajedno sa pjesmama iz Pustinjaka cetinskog, počev od Rešetarovog izdanja Manjih pjesama 1912. do danas). Naslovna korica više puta je objavljivana fototipski (prvi je to učinio Rešetar 1927). R. Lalić je publikovao faksimil pjesme „Nahije” iz originalnog izdanja. Proučavaoci su isticali rijetkost originalnog izdanja. Prema Latkovićevom podatku, jedini primjerak originalnog izdanja nalazi se u zagrebačkoj Sveučilišnoj biblioteci. Osim ovog poznata su još 4 primjerka ove zbirke (I – u Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu, bez prve i posljednje originalne korice; II – u Narodnoj biblioteci u Beogradu, takođe bez prve i posljednje korice; III – u biblioteci Pavla Popovića; IV – kod antikvara Janka Hrkalovića, sa sačuvanim originalnim koricama). Neki proučavaoci Njegoševog stvaralaštva smatraju da je Lijek jarosti turske prva knjiga štampana na Cetinju (J. Šafarik, V. Latković, M. Oben), dok drugi (P. A. Lavrov, J. Skerlić, A. Gavrilović, V. Petrović, M. Lazović, Lj. Durković Jakšić, I. Kecmanović, R. Dragićević) daju prvenstvo djelu Pustinjak cetinjski. Veliki broj autora nije se posebno izjašnjavao u vezi sa prioritetom izlaska jednog ili drugog djela, već su pojedinci stavljali na prvo mjesto Pustinjaka cetinjskog, pa onda Lijek jarosti turske (M. Popović, M. Rešatar, N. Banašević, P. Popović, R. Lalić, M. Savković) i obrnuto (S. Novaković, N. Dučić, S. Vulović, L. Tomanović, D. Vušović, T. Đukić). Slobodijada i Glas kamenštaka pripadaju najranijem periodu Njegoševog stvaralaštva i nijesu publikovani za njegova života. Rukopis Glasa kamenštaka je prvobitno trebalo da se štampa u Jermenskoj štampariji u Beču 1833, ali ga je bečka cenzura poslala u Zadar sa namjerom da se prevede. Njegošev original vraćen je u Beč s mišljenjem da bi ga trebalo štampati, a italijanski prevod ostao je u Zadru. Italijanski prevod Glasa kamenštaka pronašao je istoričar književnosti Petar Kolendić u Zadru i objavio ga u Spomeniku SAN (1941). Glas kamenštaka predstavlja osnovnu redakciju Slobodijade, jer su u njemu opjevani svi važniji događaji (crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima od 1711. do 1813) koji su poslužili kao predmet drugog, dužeg spjeva (govori o istoriji Crne Gore od Ivanbega do Njegoševih dana). Njegoš je odustao od štampanja deseteračke verzije Glasa kamenštaka (1546 deseteraca) na Cetinju i preradio ga u osmerački spjev (6668 osmeraca) u deset pjevanja pod drugim nazivom – Slobodijada (epski spjev u deset pjesama). Djelo je bilo završeno već 1835, po mišljenju ruskog naučnika P. A. Lavrova. Ni štampanje Slodobijade nije bilo lako. Rukopis je poslat u Sankt Peterburg 1836, ali nije štampan i danas se nalazi u Državnoj biblioteci u Sankt Peterburgu. Pretpostavlja se da je riječ o prepisu koji je pisao Vuk Vrčević, a da je original ostao kod Petra II. Predstavlja povezani papirni tabak, prepisan čitkim rukopisom, ali ne Njegoševim. Na nekoliko mjesta ima dodataka koji sadrže dijelom ispravke grešaka prepisivača, a dijelom dopune ispuštenih stihova. Ti su dodaci napisani, kako se pretpostavlja, Njegoševom rukom. U svakoj pjesmi navodi se broj stihova. Zaglavlje rukopisa: Svobodijada. Pjesma I – 777; II – 894; III – 344; IV – 307; V – 559; VI – 306; VII – 203; VIII – 1198; IX – 832; X – 1127. Spjev je, 1854, poslije Njegoševe smrti, izdao Lj. P. Nenadović, u Zemunu ([4] + 215 + [21]) sa spiskom prenumeranata. Taj rukopis, koji je imao Nenadović, izgubljen je. Između tekstova peterburškog rukopisa i Nenadovićevog izdanja postoji izvjestan broj manjih razlika. Prvoj fazi stvaralaštva pripada i prigodna poema „Knezu Meternihu” (napisana prilikom Njegoševog boravka u Beču, krajem 1836. ili početkom 1837. godine – 127 stihova). Novinar Vilhem Hope preveo je pjesmu na njemački jezik i poslao prepis pjesme u Beograd. Pjesma je ostala neobjavljena sve do 1911. godine. Prepis je pronašao Pavle Popović u Državnom arhivu i objavio je u Jagićevom „Arhivu” („Petar II Petrović Njegoš in Wienin den Jahren”, 1836−1837, Berlin, 1911). Naslov pjesmi je dao R. Lalić. Određen broj pjesama štampan je u crnogorskom almanahu Grlica (sedam iz 1837. i dvije iz 1839). Pjesma „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima” (90 stihova) – objavljena prvi put u kalendaru Grlica za 1837. godinu. Ni ova ni ostalih šest pjesama: „Dobrodjetelj” (51 stih); „Prosvještenije” (46 stihova); „Mladost” (44 stiha); „Zadovoljstvo” (14 stihova); „Oda suncu, spjevata bez mjeseca” (80 stihova); „Mojemu društvu na Petrovdan” (26 stihova) nijesu potpisane, ali sudeći po sadržini i stilu, pretpostavlja se da su Njegoševe (R. Lalić). Pjesme „Čestitanje novoga ljeta gospodinu Gagiću” (49 strana) i „Polazak iz Crne Gore g. polkovnika Ozereckovskoga” (17 stihova) objavljeni su u Grlici za 1839. pod istim potpisom P. P. N. Njegoš je priredio Ogledalo srpsko već 1845, a štampano je početkom 1846. u Knjaž. srpskoj knjigopečatnji u Beogradu. Iz Njegoševe prepiske vidi se da je poslao rukopis 12. aprila 1845. direktoru Srpske knjaževske knjigopečatnje u Beogradu Vasiliju Beraru da ga izda. Naslov prvog izdanja glasi: Ogledalo srbsko: [narodne pesme o crnogorskim bojevima / skupio Petar II Petrović Njegoš. Sa 1. Pril.]– str. [8] + 510 + [12]. Sa spiskom prenumeranata. Prema istoričaru D. Radojeviću, Njegošev rukopis je prvobitno naslovljen kao Ogledalo gorsko, kako pominje Vuk Karadžić, ali je vjerovatno pod uticajem S. Milutinovića izmijenjen u današnji naslov (Radojević, Crnogorska literatura i tradicija, Cetinje, 1933, 31). Zbirka sadrži najvećim dijelom narodne pjesme, koje govore o crnogorskim bojevima od 1702. do Njegoševih dana i borbe u Srbiji za vrijeme ustanka → Karađorđa Petrovića. Sve pjesme Njegoš je redigovao, a neke je i mijenjao. U njemu ima pjesama za koje se pretpostavlja da ih je spjevao Njegoš. Ogledalo sadrži 61 pjesmu. Među njima ima pjesama koje su ranije štampane, ali je većina novih. Njegoš je od ranije štampanih pjesama za Ogledalo odabrao 23 pjesme (9 iz zbirke Vuka Karadžića, 7 iz Milutinovićeve Istorije Crne Gore, 5 iz Milutinovićeve Pjevanije, 2 iz almanaha Grlica). Brojni istraživači Njegoševog djela bavili su se autorstvom njegovih pjesama u Ogledalu (P. A. Lavrov, J. Tomić, D. Vušović, M. Rešetar, T. Đukić, N. Banašević i dr.). Pretpostavlja se da su Njegoševe pjesme: „Boj na Martiniće 1832”, „Pohara Žabljaka”, „Pogibija Bećir-bega Bušatlije”, „Boj na Salkovini”. Ogledalo srpsko posvećeno je sjeni Aleksandra Puškina. Prvo izdanje ima portret Karađorđa. Štampano je više puta. Drugo izdanje priredio je F. J. Kovačević na Cetinju 1895. (Knj. crnog. državna štamparija, VIII, 407 str. Ovo izdanje razlikuje se od prvog izdanja u sljedećem: nedostaje slika Karađorđeva; posveta Sjeni Aleksandra Puškina nalazi se ispred pjesama; stari pravopis zamijenjen je novim). Zatim slijede izdanja Braće M. Popovića, Novi Sad, 1906. (str. 392, tvrdi povez); Natoševića, Novi Sad, 1912. (str. 392, tvrdi povez); Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, 1927. (str. 352) itd. Pjesma „Ljudevitu Šturu” (56 stihova) objavljena je najprije kao odlomak u nedjeljnom listu Glas Crnogorca (Cetinje, 10/22. februara 1875, br. 6). Pjesma je u cjelini štampana u slovačkom listu Tatranskom orlu, književnom dodatku Slovačkih narodnih novina u originalu i u slovačkom prevodu (prevodilac na slovački Bohuslav Nosak; br. 51, 5. I 1847, str. 401−402); Dvije Njegoševe deseteračke pjesme „Kula Đurišića” (605 stihova) i „Čardak Aleksića” (366 stihova) objavljene su u posebnoj knjižici pod naslovom Kula Đurišića i Čardak Aleksića 1847. godine, u Beču (štamparija Jermenskoga manastira 1850, str. 36), štampane novim pravopisom. Obje pjesme Njegoš je propratio komentarima. Na posljednjoj korici stoji: U Beču 1851. Poslije Njegoševe smrti objavljeno je više pjesama sačuvanih u rukopisu. Njegoševa Bilježnica (mala sveska crnih korica) pronađena je 1955. u porodici kralja → Nikole I Petrovića Njegoša (princeza → Ksenija Petrović Njegoš je poklonila Istorijskom institutu na Cetinju). Objavljena je 1956. godine (Cetinje, str. 209; Redakcioni odbor: Jagoš Jovanović, Pero Šoć, Risto Dragićević, Jevto Milović, Miloš Vušković). U prvom dijelu nalazi se faksimil Bilježnice, a u drugom prepis teksta. Transkripciju je izvršio P. Šoć, a konačnu redakciju J. Milović. U njoj se nalaze dvije sačuvane pjesme: „Na album Balaševim” (16 stihova) i „Jug zavija, razjari se more” (22 stiha). Pjesma je datirana 10. X 1850. godine. Pored njih u Bilježnici se nalaze razni podaci, misli i zapažanja, podaci iz istorije, etnografije, mitologije, geografije, stihovi drugih pjesnika (Lamartina, Igoa), nekolike stranice proze, adrese pojedinih ličnosti… Postoji i nekoliko prepisa njegovih zvaničnih pisama, kao i jedan recept koji je unio dr Radišić. Profesor Kačmadov prepisao je u Bilježnicu kopiju Njegoševa pisma upućenog Društvu za rusku istoriju i starinu (17. I 1847). Nepoznat autor unio je u Bilježnicu podatke o vodopadima Perućici i na Nijagari. Ljuba Nenadović napisao je jednu zabilješku. Petar II nije unosio podatke hronološkim redom. Kad je iskoristio sve listove, pravio je zabilješke na pojedinim stranicama gdje je još bilo mjesta. Tako se na 5. strani spominje 1846, na 47. str. – 1851; na 46. str. – 1846; na 50. str. – 1846; na 51. str. – 1850; na 60. str. – 1846; na 114. str. – 1844. godina. Tu je sačuvan i original ljubavne pjesme „Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka” (64 stiha). Pjesma je nastala 1845. godine. Prvi put se pominje u dubrovačkom listu Slovinac u članku Vuka Vrčevića iz 1878. godine. Tekst pjesme prvi je objavio Milan Rešetar u izdanju Manje pjesme vladike crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša (1912, str. 185−187), a prema prepisu Pavla Popovića („Jedna nepoznata pesma Njegoševa”, Bosanska vila, 1, 1913, str. 9−10) pronađenom u Sankt Peterburgu u zaostavštini J. Kovaljevskog. Pretpostavlja se da je prepis u hartijama Kovaljevskog napisao Njegošev sestrić Stevan Perović Cuca. Faksimil i transkripcija pjesme objavljeni su sa ostalim tekstom Bilježnice, iako je priložena na posebnom listu koji se nalazio na kraju Bilježnice (Cetinje, 1956). Postoje određene razlike između originala i teksta P. Popovića (zamjena autorskog prvog lica redaktorskim trećim licem). U autografu je naslov „Noć skuplja vijeka”, dok je prvi dio naslova „Paris i Helena” dopisan od strane drugog lica. Kritičko izdanje Bilježnice priredio je R. Marojević (Petar II Petrović Njegoš, Bilježnica, kritičko izdanje, tekstologija, Podgorica, CID, 2017, str. 662). Njegoševe pjesme nijesu u cjelini publikovane za njegova života. Prvi put su se skupljene pjesme Petra II pojavile u izdanju „Naklade i štamparije Braće Jovanović” − Pustinjak cetinjski: skupljene pjesme / vladike crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša, Pančevo, 1881, str. 3−119. Redaktor prvog, nepotpunog pančevačkog izdanja Pustinjak cetinjski, Đorđe Popović Daničar unosio je određene jezičke korekcije. Prvo kritičko izdanje uradio je Milan Rešetar u izdanju Srpske književne zadruge (Manje pjesme vladike crnogorskoga Petra II-oga Petrovića Njegoša, Beograd, 1912, str. 221). Ovo izdanje Rešetar je, s neznatnim izmjenama, ponovio 1927. godine. Vušovićevo izdanje Njegoševih pjesama (Cjelokupna dela Petra Petrovića Njegoša, Beograd, 1935, knj. 2, str. 457) u tekstološkom pogledu ne razlikuje se mnogo od Rešetarovog izdanja (dopunio je raniju zbirku novopronađenim Njegoševim pjesmama i uvrstio „Crmničane” i 9 pjesama iz Ogledala srpskog). Za određen broj pjesama postoje različita tumačenja oko njihovog autorstva. Neke pjesme objavljene su za pjesnikova života bez podataka o autorstvu, a one nastale nakon nijesu propraćene informacijama o porijeklu. Takve su pjesme „Crmničani”, kao i one štampane u Grlici. Od tih 11 pjesama 8 je bez potpisa, jedna sa inicijalima D. D. a dvije P. P. Nj. U nauci nije definitivno riješeno autorstvo pjesama: „Sin otačastva” (Grlica, 1837), „Spomen Ramu Lazarevu” (Grlica, 1839), „Večernja molitva” (Letopis, 1838), „Branku Radičeviću” (Srđ, 1908). Razni izdavači Njegoševih djela davali su pojedinim njegovim pjesmama sami naslove, tako da su neke pjesme poznate pod naslovima koje im nije dao autor. Smatra se da je određen broj pjesama propao, neke su uništene iz političkih ili dr. razloga. Pjesma „Kralju Fridrihu Avgustu II” (22 stiha) sačuvana je samo na njemačkom jeziku. Prevod T. Talfi (Therese Albertine Luise von Jakob) sačuvao je kralj → Fridrih August II Vetin u dnevniku koji je kasnije objavljen u minhenskom časopisu (Nochland, XIII, 7, 1915−1916). Pretpostavlja se da je izgubljena još jedna pjesma štampana u Bukvaru 1834, koji nije sačuvan. Po listovima i časopisima izašao je znatan broj kraćih pjesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i određen broj oda. U prvoj fazi Njegoševog stvaralaštva stilsku dominantu čini epsko-lirska naracija, dok u drugoj fazi ovladava višeznačnim poetskim iskazom. Četrdesetih godina XIX vijeka, Njegoševo stvaralaštvo prelazi u novu fazu. Primjećuje se zaokret u iskazu, misli i jeziku. Iz takve inspiracije 1844. nastala je refleksivna poema „Misao” (141), koja predstavlja neku vrstu prolegomene za spjev Luča mikrokozma. Ključne ideje, kao i motiv Luče, nalaze se ovdje u nešto manje razvijenoj formi. Pjesma je napisana u Beču, 1844. godine. Prvi put je objavljena u Srpskom narodnom listu (1844, br. 12, str. 89−90). Pjesme koje prikazuju zreliju fazu Njegoševog stvaralaštva nastale su za vrijeme puta u Beč: „Štirmer leti na kolima” (pjesmu je pronašao Vuksan na zasebnom listu hartije, datirana je u Splitu, 5/17. januarija 1844, 29 stihova; prvi put objavljena u: „Dvije nepoznate pjesme vladike Rada”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, VI, 2, Beograd, 1926, str. 219−220); „Tri dana u Trijestu” (pun naslov glasi: „Tri dana u Trijestu u mjesecu januariju 1844. U Beču u štampariji Jermenskoga manastira”, 84 stiha); „Filozof, astronom, poeta” (prvi put je objavljena u listu Peštansko-budimski skoroteča, Pešta, 1844, br. 37, str. 213−214. Datirana je u Trijestu, 10. Marta 1844. Naslov je dao Rešetar; ima 75 stihova). Luči mikrokozma prethodio je i niz drugih Njegoševih pjesama izrazito duhovne preokupacije: „Crnogorac k svemogućem bogu” (1834), „Zarobljen Crnogorac od vile” (1834), „Oda suncu, spjevata noću bez mjeseca” (Grlica, 1837). Ovoj fazi stvaralaštva pripadaju poema „Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnjeg sinovca Pavla Petrovića Njegoša, paža ego veličestva imperatora Nikolaja I-go”, 113 stihova, napisana dugim stihom dvanaestercem (Objavljena u listu Peštansko-budimski skoroteča, Pešta, br. 31, str. 177−178); evokativna poema „Polazak Pompeja”, 116 stihova, pisana dugim stihom šesnaestercem (Vojvođanka, Zemun, 30. april 1851, br. 84 – djelimično štampana, prvih 65 stihova; Danica, Novi Sad, 10. jula 1860, str. 305−308. − u cjelini štampana). Njegošev klasicistički stil odlikuje se perifrastičkim izrazom, upotrebom hiperboličkih poređenja i mitoloških imena i slika. Najviše se služio nerimovanim osmercem i desetercem preuzetim iz junačke epike. Klasičnom stihu približava se u pjesmama iz kasnijeg perioda. Između 1837. i 1844. koristi najviše dvanaesterac, a u trećoj fazi 1844−1851. šesnaesterac. Klasicizmu je ostao dosljedan nekoliko godina, premda će klasicističkih elemenata biti i u kasnijim djelima – pojedinim pjesmama, Šćepanu Malom, Gorskom vijencu. Njegoševe pjesme spadaju najvećim dijelom u prigodnu liriku. Ode su politički inspirisane. Njegoš pjeva pohvale vladarima, ruskom i austrijskom caru, licima iz vladarskih domova, političkim ličnostima, prijateljima, pjesnicima ili predmetima koji imaju simboličku vrijednost. U njegovoj refleksivnoj, filozofskoj poeziji izdvajaju se dva različita tematska kruga: antropološki i kosmološki. U prvi krug spada nekoliko refleksivnih pjesama antropološke, prosvjetiteljske orijentacije („Prosvještenije”, „Mladost”, „Zadovoljstvo”). U najvažnijim misaonim pjesmama u središtu se nalaze kosmološki aspekti čovjekovog postojanja. One se javljaju u svim periodima Njegoševog stvaralaštva. Od cjelokupnog književnog opusa Petra II mali je broj djela sačuvanih u rukopisu. Gorski vijenac je sačuvan samo od prvog do 1528. stiha, dok je ostatak rukopisa (1291 stih) ostao nepoznat. Od ostalih Njegoševih djela sačuvano je prvih 39 stihova Lažnog cara Šćepana Malog. Odlomak poeme „Oda na dan rođenja sverusijskog imperatora Nikolaja Prvog” čuva se u Sankt Peterburgu u ostavštini J. Kovaljevskog (Državna javna biblioteka „M. E. Saltikov – Šćedrin”). Rukopis je nedatiran i nepotpisan (obuhvata 42 stiha od ukupno 128 stihova /42−83/ na listu deblje hartije veličine 25,5 x 26,8 cm). Mnogobrojne manje pjesme, izuzimajući izvjesne stihove zabilježene u pojedinim pismima i drugdje, nijesu sačuvane sve u rukopisu, već samo neke od njih: „Pjesna od bule i Kokotlije”; „Pjesna za Srbe i Turke”, „Pjesna o Piperima i Turcima”− (J. Milović, „Tri tabaka rukopisa ʼPjevanijeʼ Sime Milutinovića. Neke Njegoševe pjesme iz njegove rane mladosti”, Spone, 1971, 5−6, str. 37−40); „Himna noći” (Todor Vitorović); „Ko je ono na visokom brdu” (Arhivsko odjeljenje „Muzeja Cetinje”, 1926); „Paris i Helena ili Noć skuplja vijeka” (Bilježnica); „Na album Balaševim” (Bilježnica); „Jug zavija, razjari se more” (Bilježnica); „Rim 1. jan. 1851. Upisato na kupoli Svetoga Petra” (Pjesma je bez naslova, R. Lalić je obilježio početnim stihom „Radi čovjek sve što radit može”; Arhiv SANU, br. 9017); „Pjesma posvećena Mini Karadžić” (Spomenar Mine Vukomanović, Arhiv SANU, Istorijska zbirka 9531, br. 45). Sačuvani su autografi pjesama „Štirmer leti na kolima” (Petar II, 1844, br. 4, Arhivsko odjeljenje Cetinje) i „Pozdrav rodu na novo ljeto” (Sveučilišna biblioteka Zagreb) u prepisima drugih lica (Jakova Popovića – prva pjesma i Milorada Medakovića – druga pjesma). Pjesma „Pozdrav rodu na novo ljeto” prvi put je štampana u novosadskom Srpskom narodnom listu 12. I 1847, br. 2, str. 9−10; drugi put u zagrebačkoj Danici 1848, br. 1. Rukopis je objavio Jevto Milović (Stvaranje, 1951, sv. 2−3, str. 154−161). Postoje izvjesne razlike između teksta rukopisa i prvog izdanja. Pjesma je objavljivana pod raznim naslovima. Autograf „Posvete” Gorskog vijenca pisao je Medaković (Istorijska zbirka, br. 9182, Arhiv SANU). U ostavštini grofa D. I. Hvostova (u prepisu) nalaze se tri Njegoševe pjesme iz knjižice Pustinjak cetinjski, a čiji su naslovi dati stihovima: „Caru Nikolaju I” („Što ćeš maju plesti vjenac, kad mu ga je spleo Tvorac!”); „Nevo, rjʼeko, ogledalo ljudstva” (Rešetar joj daje naslov „Nevi”, dok je R. Lalić obilježio početnim stihovima „Ti ćeš teći u okejan slave, Dok se mudre na te krune glave”); Kokot („Ko oće preveće, izgubi i vreće”). Napisane su ćirilicom na hartiji (4 lista od kojih su prva tri paginirana) veličine 221 x 359 mm. Ove tri pjesme nastale su za vrijeme Njegoševog boravka u Rusiji. Prozni pokušaji, pripovijetka, odnosno skaz „Žitije Mrđena Nesretnjikovića” i alegorija „San na Božić” nijesu bili zasebno objavljeni kao Njegoševa djela, smatra R. Lalić. Da je riječ o Njegoševim pripovijetkama, prvi je ukazao Vuk Vrčević (Slovinac, 1878, 1. avgust, str. 62). On „Žitije Mrđena Nesretnjikovića” naziva knjigom i tvrdi da je štampano 1835. godine. Danilo Vušović, pozivajući se na Vrčevića i Lavrova, zaključuje da je ovo djelo štampano kao zasebna knjiga 1835, a po drugi put u Grlici za 1837. (Cjelokupna djela, Beograd, 1936). „Žitije Mrđena Nesretnjikovića” objavljeno je bez potpisa u Grlici u odjeljku „Moralne pripovijetke” (1837, str. 79−97). Predstavlja šaljivu avanturističku pripovijetku sa političkom tendencijom. Nastalo je pod uticajem filozofskih romana XVIII vijeka, s mnogim elementima Volterovog filozofskog romana Kandid. Obuhvata period od kraja XVIII vijeka do početka tridesetih godina XIX vijeka. „San na Božić” objavio je Milutinović u drugom izdanju Pjevanije crnogorske i hercegovačke (Lajpcig, 1837, str. 96−97). Uz sam tekst nema oznake da pripada Njegošu, ali na 238. strani, poslije pjesme zabilježene od Nikole Mitrovića, stoji napomena da je riječ o Njegoševom djelu. Sačuvana su tri Njegoševa prevoda: Lamartinova Himna noći, jedan dio prvog pjevanja Ilijade i djelovi Slova o Igorovom pohodu (u epskom desetercu). Njegoš je imao namjeru da prevede cijelu Ilijadu. Pri prevođenju služio se Gnedičevim prevodom sa ruskog jezika. Njegošev prevod prvi je objavio Andra Gavrilović u Godišnjici Nikole Čupića (knj. XIX, 1899, str. 172−194) na osnovu rukopisa koji se nalazio u Narodnoj biblioteci u Beogradu, koji je kasnije propao (pripadao je pjesniku i novinaru Milošu Popoviću). Prvo pjevanje Ilijade kod Gnjediča ima 611 heksametara, a Njegoš je preveo samo 369 heksametara, što čini Njegošev 721 deseterac. Naslov prevoda glasi „Pesna 1a”, dok su kasniji priređivači dodali naslov „Prvo pjevanje Ilijade”. „Slovo o Igorovom pohodu” objavio je Andra Gavrilović u Godišnjici Nikole Čupića (knj. XXIV, 1905, str. 139−145) na osnovu rukopisa koji se nalazio u arhivi novinara Danila Medakovića, a kasnije je izgubljen. Njegoš je preveo četiri odlomka i svakom je dao poseban naslov, dok je naslov „Slovo o Igorovom pohodu” dao urednik (R. Lalić). „Himnu noći” objavio je Ljubomir Nenadović (Danica, 1861, str. 145−146). Original rukopisa nalazi se kod Todora Vitorovića. Fragmenti Slova o Igorovom pohodu predstavljaju slobodan prepjev, dok se pri prevođenju Himne noći vjerno držao originala. Nijedan od ovih prevoda nije datiran. Pretpostavlja se da je prevod Ilijade Njegoš uradio po povratku iz Rusije 1833; Slovo o Igorovom pohodu krajem tridesetih, Himnu noći sredinom četrdesetih godina. Na osnovu tematski i metodološki raznovrsne bibliografije, stvarane tokom posljednih 170 godina, smatra se da su u središtu književnonaučnog i interdisciplinarnog istraživanja nalaze tri djela: Luča mikrokozma (1845), Gorski vijenac (1847) i Lažni car Šćepan Mali (1851), a da su osamdesetak kraćih i dužih epsko-lirskih umotvora, kako ih je Njegoš nazivao, izazivala manju pažnju analitičara. Dio Njegoševe literarne ostavštine namjerno je uništen poslije njegove smrti, dio je propao. Originalni rukopisi Luče, Gorskog vijenca i Šćepana Malog nijesu sačuvani. Poznat je tek fragment rukopisa, odnosno manuskripta Gorskog vijenca iz Beča, i Slobodijada (u Rusiji). Sačuvana su brojna Njegoševa pisma, kao i Bilježnica. Redosljed objavljivanja Njegoševih djela Luča mikrokozma, Gorski vijenac, Lažni car Šćepan Mali ukazuje na genološku zasnovanost – počevši od kosmičke (ontološke) problematike u prvom objavljenom djelu, preko istorijske u drugom, do egzistencijalne u trećem. Originalni rukopis spjeva Luča mikrokozma je izgubljen, pa se sva njegova druga izdanja zasnivaju na prvom, čiji je urednik Sima Milutinović Sarajlija. Primjerak prvog izdanja nalazi se na Cetinju, u → Biljardi, u Njegoševoj biblioteci (sig. 73 P. II). Pretpostavlja se da je rukopis Luče bio prepis s Njegoševog originalnog autografa. Njegoš je tražio od Milutinovića da bude korektor i da se stara o štampanju knjige (Njegoš, Pisma, III, 233−234, 251; Arhiv SANU, 8788/V, 8788/VII). Petar II je Luču napisao u kratkom periodu (za četiri, a neki misle za šest sedmica). Prema Banaševiću, Njegoš je ovo djelo napisao u vremenu od 10. marta do 7. aprila. „Posvetu” je dodao kasnije, datiravši je: na Cetinju, 1. maja 1845, samim tim djelo do ovog datuma još nije bilo u cjelini napisano. Iako na naslovnoj strani stoji 1845. godina, koja treba da označava vrijeme izlaska iz štampe, spjev je počeo da se štampa krajem septembra 1845. (D. Vuksan) i bio je tipografski završen krajem prve polovine 1846. (A. Mladenović). O njenom izlasku iz štampe pišu Srpske novine (br. 52, 2. jula 1846; br. 53, 5. jula 1846); beogradska Podunavka (u rubrici Nove knjige, br. 30, 26. jula 1846). Knjiga je izašla u tiražu od 500 primjeraka (ovaj broj Njegoš pominje u pismu Sarajliji − Arhiv SANU, 8788/VII; Njegoš, Pisma, III, 251). Knjiga je štampana bez vinjete, kako je to Njegoš tražio od Sarajlije više puta (Arhiv SANU, 8788/V, 8788/VIII, 8788/IX; Njegoš, Pisma, III, 233−234, 263, 277−278). Iz pomenute prepiske saznaje se da se na vinjetu dugo čekalo iz Pešte i da iz nepoznatih razloga nije nabavljena. U prvom izdanju nalazi se otisak druge vinjete, koja ne odgovara onakvoj kakvu je Njegoš naručio iz Pešte (Crnogorka, 14. II 1885, 6). Na spoljnoj strani zadnje broširane korice, na sredini ukrasnog pravougaonika s lavovskim glavama, otisnuta je vinjeta koja predstavlja liru sa ukrasnim elementima. Štampana je u štampariji Kneževine Srbije u Beogradu. Sastoji se iz 82 stranice, 5 štampanih tabaka sa dodatim jednim listom na kraju na čijoj se 81. stranici završava spjev. Prazne su, bez ikakvog teksta, 2. i 82. strana. Veličina knjige je 140 x 220 mm. Naslovna strana istovremeno je i prva strana prvog tabaka. Naslov djela je Luča mikrokozma od vladike crnogorskoga Petra Petrovića Njegoša. Prvo izdanje ima sljedeće djelove: Posvećeno G. S. Milutinoviću. Na Cetinju. 1. Maja 1845. (str. 3−10), 200 stihova; Pjesna 1. (str. 11−22), 350 stihova; zatim dolaze poglavlja (pjevanja) označena samo arapskim ciframa: 2. (str. 23−33), 320 stihova; 3. (str. 34−45), 340 stihova; 4. (str. 46−53), 210 stihova; 5. (str. 54−71), 510 stihova; 6. (str. 72−81), 280 stihova (sa ukupno 2210 nesimetričnih deseteraca, odnosno 221 strofa, grupisanih u skupine od po 10 stihova). Svako poglavlje počinje u originalu sa po dvije strofe (20 stihova) na stranici. U 115. strofi spjeva (28. strofi trećeg pjevanja) nedostajao je jedan stih u Njegoševom rukopisu, koji je dopisao S. Milutinović sa napomenom u fusnoti. Taj stih je u rijetkim izdanjima Luče izostavljen (Rakočević, 1994, str. 45; R. Marojević, 2016, str. 574), dok je u mnogim drugima zadržan (Jovanović, 1884, str. 36; Bogdanović, 1918, str. 71; Rešetar, 1923, str. 40; 1926, str. 144; Kovačević, 1934, str. 58; Vušović, 1935, str. 120; Bošković i dr. 1953; Nedić, 1964; Mladenović–Flašar, 1996, str. 150; 2004, str. 311; Tomović–Sekulović, 1997; str. 166). U prvom izdanju na četiri mjesta (str. 23, 43, 50, 68) nalaze se kratka objašnjenja (fusnote) obilježena znakom 1), osim napomene koju je dodao Sarajlija, a koju je označio zvjezdicom (str. 43). R. Marojević (Luča mikrokozma, kritičko izdanje, 2016) u kompozicionom smislu izdvaja „Prolog” (koji se u drugim izdanjima naziva „Posveta”), šest pjevanja i „Epilog” (posljednjih sedam strofa spjeva izdvojene su u posebnu cjelinu; što znači da je „Pjesna šesta” kraća za tih sedam strofa, te ima, kao i četvrta, dvadeset jednu strofu). Petnaesta strofa „Posvete” objavljena je u Crnogorki (Cetinje, 7, februar 1885, godina II, br. 5). Na specifičnost ovog dijela Njegoševog spjeva ukazao je Stanko Vraz, koji je „Posvetu” preštampao latinicom (Vraz, Kolo, 1847, 3). Istoričar književnosti David Bogdanović u izdanju koje je priredio posljednjih sedam strofa izdvaja zvjezdicom od prethodnog teksta (Bogdanović, 1918, 107). Na štamparske greške ukazivali su pojedini istraživači (Rešetar, Kovačević, Banašević, Tomović, Mladenović, Flašar, Marojević i dr.). Drugo izdanje pojavilo se 1881. u Pančevu: Naklada knjižare Braće Jovanovića, str. 67. (stihovi nijesu numerisani). Treće u sklopu sabranih Djela P. II Petrovića Njegoša u izdanju Braće Jovanovića (Pančevo,1885, str. 67). Prvo izdanje štampano latinicom pojavilo se u Zagrebu 1918. (Luča mikrokozma / spjevao Petar II Petrović Njegoš, vladika crnogorski; tisak i naklada Akademijske knjižare L. Hartmana Kraljevske sveučilišne knjižare Fr. Župana; izdanje priredio David Bogdanović, str. 109, stihovi su numerisani, objašnjenja su data ispod teksta). Rešetar je 1923. uz izdanje Luče mikrokozma dao Rečnik manje običnih riječi i nekolike mitološke i stvarne primjedbe. Kao posebna izdanja izdvajamo i: Luča mikrokozma od vladike crnogorskoga Petra II Petrovića Njegoša, Nikšić, izdanje knjižare „Progres”, Milutin Radoičić, 1931; Luča mikrokozma, Petar Petrović Njegoš, Beograd, Luča, predgovor Božidar Kovačević, 1934; Luča mikrokozma, Petar Petrović Njegoš, Titograd, predgovor Dušan Nedeljković, 1963; Luča mikrokozma, Petar II Petrović Njegoš Beograd, predgovor Anica Savić-Rebac, pogovor i napomene Miron Flašar, 1968; Luča mikrokozma, Petar Petrović Njegoš, Sarajevo, Svjetlost, predgovor Miodrag Popović, 1990; Luča mikrokozma, P. II P. Njegoš, Podgorica, CID, priredio Drago Ćupić, 2001; Luča mikrokozma, Petar II Petrović Njegoš, Cetinje, priredio Vojislav P. Nikčević, 2002. Priređena su brojna izdanja Luče unutar sabranih djela često praćena različitim komentarima i tumačenjima (Cjelokupna djela Petra II Petrović Njegoša, Beograd, Izdavačko preduzeće „Narodna kultura”, 1935. – u redakciji Danila Vušovića, sadrži hronološki pregled ranije objavljenih djela; Cjelokupna djela P. P. Njegoša, Beograd, Prosveta, 1951. – u redakciji Nikole Banaševića i Mihaila Stevanovića, date su odgovarajuće bibliografske bilješke uz Luču mikrokozma; Jubilarno izdanje povodom 150-godišnjice Njegoševog rođenja − Celokupna dela Petra Petrovića Njegoša, knj. I−VII, Beograd: Prosveta, Cetinje: Obod; Sarajevo: Svjetlost, 1951, urednici Luče: Nikola Banašević, Radosav Bošković; objašnjenja napisao Vuko Pavićević; Celokupna dela Petra II Petrovića Njegoša, 3. izd. 7. knj. Beograd: Prosveta, Cetinje: Obod, 1974, tekst priredili: Nikola Banašević, Radosav Bošković, bilješku napisao: Nikola Banašević, objašnjenja: Vuko Pavićević; Djela, CID, Podgorica, 1995, urednik Dragan K. Vukčević). Kritičko, akcentovano izdanje Luče povodom 170-godišnjice pisanja spjeva i njegovog prvog izdanja priredio je Radmilo Marojević (Luča mikrokozma: kritičko izdanje: tekstologija, Podgorica, CID, Cetinje, Narodni muzej Crne Gore, 2016, str. 1040). Sastoji se iz: reprinta prvog izdanja (19−102), kritičkog izdanja u redakciji R. Marojevića (105−221), tekstologije (225−675), rječnika (683−862), teksta akcentovanog izdanja s versološkim i prozodijsko-intonacionim napomenama (863−1017). U ovom filozofsko-religioznom spjevu duša, vođena božanstvenom iskrom, traga za uzrocima čovjekovog pada sa neba i ljepotom božanstva. Njegoš opisuje rajske predjele, kao i Sataninu pobunu protiv Boga koja je dovela do izgnanstva čovjeka na Zemlju. Fabula spjeva u funkciji je shvatanja filozofsko-materijalnih problema, kao što su: duh, materija, svjetlost, priroda, kretanje, atomi, prostor, vrijeme, vječnost, kosmos, haos, beskrajnost, konačnost, uzročnost, svrha. Filozofsko je sadržano ne samo u misaonim sadržajima, već se na posredan način ispoljava i u razvoju događaja, prostorno-vremenskim odrednicama radnje, u sistemu likova i kompoziciji djela. Spjev nastoji da odgovori na brojna antropološka, ontološka, religiozna i metafizička pitanja. Iza mnogobrojnih mitoloških slika uočljivi su elementi realnih odnosa među ljudima i društvenih prilika na Zemlji. Njegoš je spjev Luča mikrokozma posvetio Simi Milutinoviću Sarajliji. Naziv djela je simboličan i višeznačan. Luča označava: duh, ideju, česticu duhovnog ognja u čovjeku. Napisana je narodnim jezikom, sa elementima rusizama i slavenizama. Luča mikrokozma tematizuje smisao čovjekova postojanja, kao i traženje rješenja, odgovora na probleme bića svijeta i sukob između dobra i zla. Mnogim Njegoševim idejama, pjesničkim motivima u nauci pronalaženi su različiti izvori. Spjev je inspirisan književnom i filozofskom tradicijom, epovima starih naroda, religioznom literaturom i mitologijom, kao i prirodno-naučnim saznanjima i filozofskim pojmovima Njegoševa vremena (Homer, Sofokle, Vergilije, Dante, Šekspir, Bajron, Klopštok, Lesing, Milton, Gete, Lamartin; Platon, Filon Aleksandrijski, Origen, Johan Bode, jevrejska Kabala, manihejstvo i bogumilstvo; biblijska knjiga postanja, starozavjetni apokrifi, hrišćanski šestodnevi). Djelo je nastalo kao izraz kontinuiteta pjesnikovih ideja, koje su iskazane u ranim refleksivnim pjesmama: „Ko je ono na visokom brdu” (1926), „Crnogorac k svemogućem Bogu” (1833), „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima” (1836), „Zadovoljstvo” (1836), „Oda suncu spjevata noću bez mjeseca” (1837), „Plač na žalosni spomen” (1842), „Misao” (1944), „Radi čovjek sve što radit može”(1851). Struktura spjeva je dvodjelna. Prva dva pjevanja čine prvi dio, koji je dat u prvom licu, dok je drugi, obimniji dio III−VI, dat u obliku objektivnog pripovijedanja u trećem licu. Svaki od njih ima svoj predmet, junake, prostorno-vremenske okvire, koji su povezani jedinstvom teme – pitanja čovjeka i kosmičkog. Njegoš se poslužio religiozno-mitološkom fabulom da bi izrazio osnovne zamisli o čovjeku, svijetu, Bogu, besmrtnosti, vasioni, zagonetkama prirode. U „Posveti”, samostalnoj cjelini, koja se može smatrati prolegomenom spjeva, Njegoš postavlja brojna filozofska i metafizička pitanja, ukazuje na pitanje porijekla zla, nesreće u čovjekovom životu. Sastoji se od misaonih iskaza univerzalnog karaktera. Prva dva pjevanja alegorijski govore o pjesnikovom putovanju na nebo, u tri naredna pjevanja razvijena je priča o Sataninoj pobuni i čovjekovom padu, dok šesto pjevanje govori o zemaljskoj sudbini čovjeka. U načinu izlaganja značajnu ulogu ima scenski postupak sa dijalozima i monolozima. U pjesničkom oblikovanju svijeta primarnu ulogu imaju odnosi najmanje – najveće, konačno – beskonačno, mikrokosmos – makrokosmos. Njegoš je primijenio tehniku kriptografije, tajnopisa, na stvarna istorijska i simbolička imena (Neoplan – Napoleon, Razec – Cezar, Askela – Aleksa). Luča je prevedena na više stranih jezika: na engleski jezik (Minhen, Logos, 1953 – prvi integralni prevod; Harvard, Slavistic Studies, 1957; Cambridge, Harvard, 1958...), makedonski (Skoplje, Kočo Racin, 1962), mađarski (Budimpešta, Tankonyvkiado, 1982), ukrajinski (Kijev, Kijvska knižkova fabrika Žovten, 1987), njemački (Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada, 1986), francuski (Beograd, Alliance Yougoslavie France, 2000), italijanski (Petar II Petrović Njegoš, Il Raggio del microcosmo. Traduzione Paolo Lodigiani, Dunja Andrić. Beograd, Plato – Jaca Book, 2007; Milano Jaca Book, 2008). Scensku adaptaciju Luče prvi put je uradio Gojko Šantić 1988. na Barskom ljetopisu. U vidu monodramske i baletske predstave Luča je izvođena na sceni Crnogorskog narodnog pozorišta, u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, kao i u inostranstvu (Sidneju). Prvi pokušaj ekranizovanja Luče predstavlja dokumentarni film u produkciji TV Titograd 1988. u režiji Gojka Kastratovića. O Luči je stvorena obimna, kritička literatura. Autograf prvog dijela Gorskog vijenca do 1528. stiha pronašao je (u ostavštini Franca Miklošiča) 1889. Franc Menčik u Dvorskoj biblioteci (Hofbibliothek) u Beču 1889. godine. Nedostaje originalna „Posveta prahu oca Srbije”, kao i preostali 1291 stih. Prepis „Posvete” izvršio je Milorad Medaković za vrijeme boravka u Beču sa Njegošem (Njegoš je boravio u Beču od 8/20/ oktobra 1846. do 1/13/ februara 1847). Pronašao ga je Pero Šoć u Arhivu SANU /kutija CXLVII, br. 9182/; („Posveta Gorskog vijenca”, Zbornik radova Instituta za proučavanje književnosti, Beograd, 1951, str. 317−325). Autograf Gorskog vijenca pisan je na hartiji većeg formata. Stihovi su ispisani na 33 strane. Ovaj Njegošev autograf predstavlja prvi piščev koncept, iza koga su uslijedile razne pjesnikove intervencije: precrtavanje pojedinih stihova, dodavanje novih riječi, stihova, ispravljanje slova u riječima, mijenjanje rasporeda većine kola (2−5) naknadnim označavanjem arapskim cifrima njihovog novog redosljeda. Autograf je bio u Beču sve do 1925. godine. Prvo fototipsko izdanje pojavilo se 1931. godine. Rukopis se u periodu poslije 1925. nalazio u biblioteci Karađorđevića u Dvoru na Dedinju. Za njega se nije znalo sve do 1969. kada je pronađen u biblioteci ondašnjeg predsjednika Jugoslavije. Predat je 8. II 1969. Njegoševom muzeju na Cetinju, gdje se i danas nalazi (B. Pušonjić, „Njegošev rukopis ʼGorskog vijencaʼ vraćen na Cetinje”, Politika, LXVII, 1970, 7). Prvi je o rukopisu pisao I. Broz (Vijenac, Zagreb, 12. XII 1890, XXII. 48, str. 775). Menčik je dao kratku zabilješku o rukopisu tvrdeći da je rukopis pisao neki Njegošev pisar („Hlidka literarni”, Brno, 1891, str. 128). Milan Rešetar je dokazao da je rukopis pisao Njegoš i da je na prvom listu spolja druga ruka napisala: „Gebirgs-Kranz von Peter Petrovits v. Njegosch Vladika von Montenegro. 1. Abtheilung” (Stražilovo, Novi Sad, 26. IV 1892, br. 17, str. 265−269). Rešetar detaljno govori o rukopisu, o dotjerivanju stihova, o posljednjoj redakciji teksta, razlikama između stihova u rukopisu i štampanom izdanju. Njegoš se kolebao dok je pronašao odgovarajući naslov za svoj spjev. Na spoljnjoj strani prvog lista rukopisa nalaze se u jednom redu dva naslova: „Izviiskre” i „izvite iskre”. Bili su podvučeni, a zatim jednom izlomljenom jakom linijom precrtani. Ispod njih nalazi se podvučeni naslov „vijenac gorskij”. Na spoljnoj strani zadnjeg lista rukopisa nalaze se dva naziva jedan ispod drugoga – prvi naslov nečitko napisan (Rešetar smatra da je „Arhibudni dan”, dok Vukmanović misli da je „Arhibadni dan”); drugi naslov je čitko napisan „vijenac Gorskij”. U konačnoj redakciji dao je naslov „Gorski vijenac”. Njegoševa grafija u rukopisu Gorskog vijenca je tradicionalna (36 slova). Prvo izdanje štampano je u Beču 1847. u Jermenskoj štampariji pod Njegoševim nadzorom. Nepoznati su u nauci bliži podaci o samom slaganju i štampanju Gorskog vijenca. Njegošev lični odnos prema štampanom tekstu, u fazama njegovog nastajanja, dosta je protivurječan. Njegoš je 13. januara napisao u Beču „Posvetu prahu oca Srbije” (veličine polovine štampanog tabaka, složenu i odštampanu zajedno sa naslovnom stranom i popisom lica). U „Posveti” Njegoš je dodao „U Beču na Novo ljeto 1847. goda”. Bečka cenzorska služba dala je dozvolu za štampanje „Posvete” 30. I 1847. godine (potpisao je J. B. Frajberger). Štampanje naslova na koricama i samo koričenje bilo je gotovo prije 13. februara 1847. jer se Njegoš tog datuma vratio u Crnu Goru. Postoje različita tumačenja izlaska ovog spjeva. Prema dokumentu – pismu Ljubomira Radivojevića od 14. februara upućenom Simi Milutinoviću, Gorski vijenac je štampan oko 10. februara (Arhiv SANU, br. 14161/358). Po nekim istraživačima (Durković Jakšić) to je bilo krajem januara. Drugi istraživači (Vido Latković) smatraju do polovine februara, jer je 16. februara Stjepan Pejakovič poslao jedan primjerak Ljudevitu Gaju u Zagreb kao Njegošev poklon. Tiraž Gorskog vijenca bio je oko 600 primjeraka (teško da je prelazio 600 egzemplara, navodi Lj. Nenadović). To izdanje odstupa od originalnog rukopisa. Medakovićev prepis takođe se ne podudara sa prvim izdanjem „Posvete”. Pretpostavlja se da je te popravke mogao vršiti Njegoš prije nego je dao tekst za štampu i za vrijeme slaganja teksta na listovima za korekture i revizije. Risto Dragićević smatra da određene greške u tom izdanju ukazuju da je Medaković ili neki drugi korektor radio popravljanje teksta. Aleksandar Mladenović tvrdi da jezičke razlike između rukopisa i prvog izdanja Gorskog vijenca u izrazitoj većini ne potiču od Njegoša, već od Njegoševog sekretara Medakovića koji je bio sa Njegošem za vrijeme štampanja ovog djela. Govoreći o rukopisu prvog dijela Gorskog vijenca, Jevto Milović kaže da se Njegoš brinuo o izdanju i da je vršio posljednje prepravljanje i pregledanje. U originalnom rukopisu ima stihova sa neznatnim izmjenama, ali i onih sa više. Neki stihovi su precrtani ili ispušteni, neki su zamjenjivani drugim. Sa strane su dodavani pojedini stihovi ili čitavi nizovi stihova. Mijenjan je i njihov redosljed. Ljubomir Nenadović je imao nekoliko tabaka na kojima je Njegoš nešto ispravljao prije nego što je djelo izašlo iz štamparije (Rešetar, „Rukopis Gorskog vijenca”, Stražilovo, 1892, 17, 266). Pretpostavlja se i da je Vuk Karadžić pomagao pri vršenju druge korekture i supervizije Gorskog vijenca. O tome svjedoči hrvatski političar Imbro Tkalac Ignjatijević u tekstu „Crnogorski samodržac” (Berlin, 1896). Povez knjige je broširan. Pored prednje i zadnje korice knjiga se sastoji od: 1. slike vladike → Danila Petrovića Njegoša koju je izradio Anastas Jovanović (u Beču je uradio i portret Njegošev) i potpisa Danil vladika crnogorski; 2. nultog tabaka koji obuhvata 8 nepaginiranih strana od kojih su dvije prazne – 2. i 8, a na šest strana su štampani naslovna strana, „Posveta prahu oca Srbije” i Lica. Tekst spjeva oštampan je na stranama 1−116. Sve su paginirane (7 štampanih tabaka ili 112 strana; pri čemu je dodata četvrtina od osmog tabaka, odnosno 4 strane). Veličina knjige je 175 x 265 mm. Na prvoj strani nalazi se vinjeta koja prikazuje lovorov vijenac u koji je zaboden mač. Pretpostavlja se da spisak lica nije napisao Njegoš, nego M. Medaković (Mladenović, Knjiga o Njegošu, Beograd, 1989, 235−236). Sva imena iz spiska lica podudaraju se sa imenima iz teksta, ali postoje i određena neslaganja. U spisak lica prvog izdanja nije unijet jedan broj lica iz teksta. Sva ta imena dodaju kasniji priređivači Rešetar, Dragićević (npr. Vuk Marković, svat Crnogorac, svat Turčin, đače, đaci, jedan Cuca, vojnik, drugi od vojnikah, momče). U prvom izdanju ima štamparskih grešaka (počev od naslovnice na kojoj se nalazi „crnogoskoga” umjesto „crnogorskoga”). Na spoljnoj strani posljednje korice pri dnu nalaze se riječi P. P. G. G. Č. Č za pogreške izvinite! (u značenju poštovana gospodo čitatelji za pogreške izvinite!). Naslovna strana glasi: „Gorski vijenac, istoričesko sobitije pri svršetku XVII vijeka, sočinenije P. P. N. vladike crnogoskoga, u Beču, slovima Č. O. O. Mehitarista 1847”. Skraćenica slovima Č. O. O. Mehitarista znači „slovima časnih otaca mehitarista” i nalazi se na naslovnoj i na spoljnoj strani zadnje korice. Prvo izdanje „Gorskog vijenca” napisano je narodnim jezikom, nereformisanom tradicionalnom ćirilicom (koristi 37 slova, za razliku od rukopisa u kojem ima 36). Kratka bilješka o prvom izdanju Gorskog vijenca objavljena je u časopisu Podunavka. Bilješka je potpisana sa M. M. (Beograd, 17, I 1847, br. 3, str. 12). Tekst „Posvete prahu oca Srbije” bio je predmet različitih tumačenja od pokušaja odgonetanja praznina u tekstu do pitanja kojoj ličnosti je posvećen Gorski vijenac. „Posvetu prahu oca Srbije”, napisanu u šesnaestercu, posvećenu Karađorđu, Njegoš je napisao 1. (13) januara 1847. Pri vrhu prve strane tabaka veličine kancelarijskog formata nalazi se Medakovićeva oznaka na njemačkom jeziku: „Das ist die Vorrede, und lassens setzen Medakovich” („Ovo je predgovor i dajte ga složiti”). Na četvrtoj stranici tabaka Medaković daje uputstvo za štampare da pripaze na tačke koje su izostavljene, a koje se nalaze umjesto nekoliko stihova. „Posveta” u svom sastavu ima na četiri mjesta po šest horizontalnih redova tačaka, a u svakom redu po dvanaest tačaka. Dugo vremena bile su predmet različitih tumačenja u nauci. Pojedini istraživači su mislili da je na tim mjestima broj stihova isključila cenzura. A. Mladenović smatra da je „Posveta” skladna cjelina sastavljena od pet nejednakih strofa po broju stihova, koje su na četiri mjesta razdvojene istobrojnim grupama tačaka. Priređujući prvo latinično izdanje Gorskog vijenca, Stefan Mitrov Ljubiša prvi je ukazao na problem praznina u „Posveti”. U nauci su poznata tri pokušaja popunjavanja teksta „Posvete”. Milan Rešetar je imao namjeru da popuni praznine i da ih objavi uz svoje prvo izdanje Gorskog vijenca 1890. Pjesnik Josip Bersa sastavio je dopunu i Bersa–Rešetarov tekst je objavljen tek 1914. u Bosanskoj vili (Sarajevo, 1914). Drugi pokušaj popunjavanja uradio je Nikola Petrović Njegoš. Rukopis je na običnom tabaku hartije, bez datuma i druge oznake (Vuksan, „Ka izučavanju Njegoša”, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. 11, Beograd, 1931, str. 147). Autor treće dopune je pravnik Aleksandar K. Matanović (Arhivska građa Istorijskog instituta, Titograd, f. 83). Raspored kola u autografu nije dat onim redom kojim su štampana u prvom izdanju. U autografu se nalaze sljedeća kola: prvo „Bog se dragi na Srbe razljuti”, drugo „Tri serdara i dva vojevode”, treće „Novi Grade sjediš na kraj mora”, četvrto „Ljuta kletva pade na izroda!”, peto „Čašu meda jošt niko ne popi”. Šestog kola nema jer nije sačuvan rukopis. Njegoš je naknadno stavio iznad prvog kola broj 1, iznad drugog broj 4, iznad trećeg broj 5, iznad četvrtog broj 3, iznad petog broj 2. U prvom izdanju Gorskog vijenca redosljed kola je sljedeći: 1. „Bog se dragi na Srbe razljuti”, 2. „Čašu meda jošt niko ne popi”, 3. „Ljuta kletva pade na izroda!”, 4. „Tri serdara i dva vojevode”, 5. „Novi Grade sjediš na kraj mora” i 6. „Bješe oblak sunce uhvatio”. O razlikama između rukopisa i prvog izdanja pisalo je više istraživača (M. Lalević, „Napomene uz rukopis Gorskog vijenca”, Pitanja savremenog književnog jezika, Sarajevo, III, 1, str. 199−224; R. Dragićević, „Originalni rukopis”, P. P. Njegoš, Gorski vijenac, Titograd, 1966, str. 199−223; A. Mladenović, „O rukopisu i prvom izdanju Gorskog vijenca”, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Novi Sad, 1970, XIII/1, str. 273−334; N. Banašević, P. P. Njegoš, Gorski vijenac, Kritičko izdanje s komentarom, Beograd, 1973; J. Milović, Rukopis Gorskog vijenca Petra II Petrovića Njegoša, Titograd, 1982). Gorski vijenac, podnaslovom određen kao „istoričesko sobitije pri svršetku XVII vijeka,”, predstavlja istorijsku, romantičarsku dramu. U genološkome pogledu, kao žanrovski hibridan tekst, u literaturi je najčešće definisan kao dramski spjev. Hibridizacija strukture ostvaruje se odsustvom klasične dramske radnje − svi važniji događaji odvijaju se kroz monologe i dijaloge likova, kao i kroz uvođenje kola kao sastavnoga dijela strukture. Kola, preuzeta iz antičkoga teatra, oživljavaju ključne istorijske trenutke, te u motivacionome sklopu drame imaju važnu ulogu. Njegoš kombinuje tragične i komične momente u drami težeći njihovoj sintezi. U Gorskom vijencu, u njegovih 2819 stihova (deseteraca, izuzev jedne umetnute pjesme u devetercima i jedne tužbalice u dvanaestercima), našle su mjesto tri civilizacije, koje su se dodirivale i preplitale: prva je crnogorska; druga, turska ili orijentalno-islamska civilizacija; i treća, zapadnoevropska civilizacija, koju oličavaju Mlečani. Gorski vijenac je organizovan u sljedeće kompozicijske cjeline: Posveta prahu oca Srbije (41 stih), Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu (1−197), Skupština o Malome Gospođinu dne na Cetinju, pod vidom da mire neke glave (198−2437), Badnji veče (2438−2665), Novo ljeto (2666−2819). Gorski vijenac je dramski spjev o pripremi Crnogoraca na ustanak protiv svojih islamiziranih sunarodnika. U narodnoj tradiciji taj ustanak je poznat pod imenom „istraga poturica”, iako nema dokaza da je do „istrage” došlo. „Istoričeskoje sobitije pri svršetku XVII vijeka” postaje generator strukture spjeva, a čine ga tri dijela: prva i druga opštecrnogorska skupština i „istraga poturica”. Oko jednog događaja, kakva je bila „istraga”, Njegoš je dao čitavu crnogorsku istoriju, opjevao najvažnije događaje iz prošlosti, naslikao svakodnevni život Crnogoraca, njihove praznike i skupove, dao narodne običaje, vjerovanja, prikazao druge narode, Turke i Mlečane. Osnovnu temu Njegoš nije razvio u linearan niz uzročno povezanih događaja, već je oko nje opisao nekoliko uzastopnih krugova, unutar kojih se ta tema na nov način razvija. Gorski vijenac počinje kao poetska vizija, nastavlja se kao političko-istorijska drama, prelazi u niz slika iz narodnog života, a završava se filozofski intoniranim prizorima. Način izlaganja tema nije istovjetan u svim djelovima spjeva. Izdvajaju se određene kompozicione tendencije: linearno nizanje, polifoni razvoj, kao i razvoj kontrastnih tema. Kao dramski spjev Gorski vijenac sadrži razne vrste dijaloga, kao što su: izvještaji glasnika s mjesta zbivanja („istraga” na kraju spjeva), satirično-polemički dijalog (vojvoda Draško o Mlecima), filozofski dijalog (iguman Stefan), antitetički govori u kojima se iznose suprotna mišljenja (monolozi vladike Danila i Vuka Mićunovića), višeglasni govor u kojima više lica reaguje na isti događaj (sastanak s poturicama, oplakivanje Batrića) i dr. U velike monologe spadaju monolozi vladike Danila i igumana Stefana, kao i duže govorne partije, kao monolog Vuka Mićunovića, Mustaj-kadije. Za neke govore Njegoš je naglasio da se „poju” (pjevaju): šest kola, pjesma o Čevu, svatovske popjevke o junacima, Mustaj-kadijina pjesma o Fatimi, tužbalica sestre Batrićeve. U većini te pjesme imaju epsku osnovu, međutim, u načinu obrade preovlađuju lirski elementi. U Gorskom vijencu imamo ne samo sintezu sva tri roda – lirike, epike i drame, nego i varijacije unutar svakog od njih. U govoru ličnosti vide se lirske cjeline raznih vrsta: patriotske (pjesme kola, guslareva pjesma, svatovske popjevke o junacima), ljubavne (o očima hurija, Fatimi, snasi Milonjića bana), opisne (opis Lovćena, pjesma o Novom iz šestog kola), filozofske (poetske cjeline u monolozima igumana Stefana, replika Vuka Mićunovića o pjesmi i besmrtnosti, mnoge gnomičke cjeline), humorističke pjesme (Obradova priča o mađioničarima), pripovijedne (đačetovo kazivanje o jeki), pjesme panegiričko-himičkog karaktera: oda Stambolu, himna bogu iz trećeg monologa vladike Danila, ditirambe (pjesma igumana Stefana o Božiću), poetske vizije (gledanje s Lovćena, vizija poginulih ratnika), poetske fantazije (Vukotin san o precima), poetske alegorije (Obradov san o Martinovićima), elegije (oplakivanje Batrića, jeremijada vladike Danila sa početka spjeva); u kazivanjima junaka nalazi se mnoštvo narativnih cjelina, priča u malom, od realističkih i humorističkih do herojskih i fantastičnih. Na planu radnje primjećuje se više dramskih cjelina, drama u malom: satirični dijalog, politički dijalog, realistična komedija iz narodnog života, tragedija. Zbog toga što je komponovan od raznorodnih djelova, Gorski vijenac se otima svakom pokušaju stroge žanrovske klasifikacije (J. Deretić). U proučavanjima Njegoševog literarnog djela u nauci postoje različita tumačenja nekih pitanja, među kojima se nalaze: ideja i tema Gorskog vijenca (istorijski trenutak „istrage poturica” ili prikaz običaja, duha, mentalitata života u Crnoj Gori; sukob naroda, civilizacija, ideja, pogleda i različitih filozofskih i religioznih shvatanja svijeta), vrsta literarnog djela (drama, ep, epopeja, spjev, istorijska hronika), postanak rukopisa, književni uticaji na Njegoša (S. Milutinović, narodna epska poezija, Petar I Petrović, grčka klasična tragedija, neoklasicizam Lomonosova, Deržavina, Mušickog; dubrovačka poezija – Osman Gundulić, Puškin, Gete, Lamartin, Milton…), kao i tumačenje stihova i „tamnih mjesta” u Gorskom vijencu. Od 1847. do danas Gorski vijenac je doživio veliki broj izdanja praćenih različitim komentarima i tumačenjima. Za Njegoševa života spjev je bio objavljen jedanput (starom ortografijom). Kasniji priređivači pridržavali su se teksta iz 1847, intervenišući kod očiglednih štamparskih grešaka. Prema podacima Milana Rešetara, Gorski vijenac je od prvog izdanja do 1890. imao osam izdanja. Božidar Kovačević navodi da je do 1940. bilo 40 izdanja, dok se u Stvaranju daje broj od 49 izdanja. Najviše izdanja Gorski vijenac je doživio 1947. povodom stogodišnjice prvog izdanja. Od 1847. do 1947. doživio je veliki broj izdanja, od kojih 4 latinicom. I to: 21 izdanje u Beogradu (1867, 1870, 1892, 1908, 1909, 1910, 1912, 1920, 1921, 1922, 1923, 1924, 1926, 1927, 1928, 1934, 1935, 1940, 1941, 1944, 1947), 8 u Novom Sadu (1860, 1877, 1885, 1889, 1892, 1901, 1902, 1910), 4 u Pančevu (1881, 1882, 1886, 1895), 3 u Zagrebu (1890, 1904, 1947), Cetinju (1847, 1913, 1947), po 2 u Beču (1847. i 1876), Zadru (1868. i 1905), Herceg Novom (1922. i 1939), po 1 u Zadru (1863), Moskvi (1887), Vidinu (1891), Pragu (1895. ili 1902), u → Kotoru (1913), Čikagu (1915), Ženevi (1917), Ljubljani (1928), Podgorici (1936), Klivlendu (1936), Zagrebu (1947), Sarajevu (1947). U periodu od 1947. do danas publikovan je u velikom broju. Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša u izdanju Prosvjete iz Beograda i Oboda sa Cetinja izašla su u 15 izdanja. Prva strip verzija Gorskog vijenca objavljena je 2020. godine (Beograd, izdavač Forma B, str. 140). Najviše pažnje poklanjalo se prvim i inovativnim komentarima i kritičkim izdanjima Gorskog vijenca. U izdanju CANU publikovana je Selektivna bibliografija Radmila Aranitovića o Gorskom vijencu (1847−2016), povodom 170 godina od prvog izdanja (2017). Opsežan pregled svih dotadašnjih izdanja sa izuzetno važnim anotacijama, koje povremeno prelaze u komentare, pružio je Nikola Racković (Enciklopedija Njegoš, I, 1999, str. 1001–1095). Najpotpunija bibliografija objavljena je 2013. na 2887 stranica: Ljiljana Đorđević, „Bibliografija Njegoš”. Njegoš u jugoslovenskim kulturama: Njegoševa djela i djela o Njegošu: Bibliografija, Podgorica, Institut za crnogorski jezik i književnost, tom I, 2013, str. 769; Lidija Kaluđerović, „Bibliografija Njegoš”. Njegoš u crnogorskim periodičnim publikacijama i zbornicima: 1835–2012: Bibliografija, Podgorica, Institut za crnogorski jezik i književnost, tom II, 2013, str. 878; Petar Krivokapić i Nada Drašković, „Bibliografija Njegoš”. Njegoš u južnoslovenskim periodičnim publikacijama i zbornicima: 1833–2012: Bibliografija, Podgorica, Institut za crnogorski jezik i književnost, tom III, 2013, str. 928; Anđelka Martinović, „Bibliografija Njegoš”: Njegoš na stranim jezicima: prilog za bibliografiju, Podgorica, Institut za crnogorski jezik i književnost, tom IV, 2013, str. 313. Proučavanje Njegoševog stvaralaštva traje gotovo dva vijeka, od početne pjesme „Nova pjesna crnogorska o vojni Rusah i Turakah početoj u 1828. godu”, koja je, po Rešetarevom mišljenju, spjevana 1828, a dopunjena naredne godine, pa do današnjih dana. Prvo latinično, komentarisano izdanje Gorskog vijenca i prvo koje je transkribovano sa stare grafije priredio je Stjepan Mitrov Ljubiša. Početni komentar predstavlja predgovor S. M. Ljubiše „Čitaocem” (Matica dalmatinska, Zadar, 1868, VII + 147), na koji je reagovao arhimandrit Nićifor Dučić — „Komentarom Gorskog vijenca” (Beograd, Državna štamparija, 1870, str. 38). Polemika započeta tim komentarima ostaće kao trajna oznaka svih posebnih izdanja u njegošologiji. Osim specijalistički rađenih monografija o Njegošu, komentari posvećeni Gorskom vijencu predstavljaju veoma značajan dio njegošologije. Rešetarevi komentari Gorskog vijenca za života objavljeni su deset puta (1890–1940), a posthumno su objavljeni još dvadeset puta. Osim Rešetara veliki broj istraživača bavio se komentarima Gorskog vijenca: Lj. Stojanović, L. Gojnić, Ž. Dragović, L. Bakotić, N. Banašević, M. Budimir, R. Vrhovac, M. Vukčević, D. Vušović, R. Dragićević, T. Đorđević, T. Đukić, A. Jensen, B. Kovačević, R. Kovijanić, O. Kolman, S. Matić, T. Ostojić, S. Pandurović, B. Petronijević, J. Prodanović, P. Slijepčević, J. Skerlić, V. Stajić, L. Tomanović, V. Ćorović, M. Šević P, A. Lavrov, P. A. Rovinski, L. Tomanović, A. Šmaus, P. Popović, V. Latković, N. Banašević, J. Deretić, M. Stevanović, S. Tomović, A. Mladenović, R. Marojević i mnogi drugi. Gorski vijenac je tokom XIX i XX vijeka preveden na brojne evropske jezike. Prilikom izlaska iz štampe 1847. dio spjeva je preveden na italijanski jezik Giaccomo Ciudina (štampan 1872. u Firenci); na engleski 1930. James Wiles; 1847. Archibald Pattton; na njemački 1886. Johan Kirste; 1887. na ruski Lukjanovski; na bugarski 1891. P. Ivanov; na češki 1895. Karel Kivi i Jan Hudec; na mađarski 1897. Veselin Đisalović; na slovenački 1907. Rajko Perušek; na švedski 1890. Alfred Jensen (izdat 1913); na francuski 1917. Divna Veković; na poljski 1932. Henryk Batowski; na makedonski 1947. Blaže Koneski; na albanski 1953. Esad Mekuli; na rumunski 1956. Jon Dumitru. Prevođen je na španski, kineski, japanski, esperanto itd. Prema D. Vuksanu, prvi pokušaji scenskog prikazivanja Gorskog vijenca javljaju se u Njegoševo doba u Biljardi (1847−1850). Najranija scenska izvođenja javljaju se u primorskim gradovima. Risansko diletantsko društvo, osnovano 1850, izvelo je predstavu Gorski vijenac u privatnoj kući februara 1851, a zatim je u martu tražilo dozvolu za prvo javno izvođenje, ali ga nije dobilo od zadarskog guvernera. Javna izvođenja Gorskog vijenca i Šćepana Malog prikazivana su u Budvi (Il Nacionale, Prilog k narodnom listu, 1862). Odlomci su se prikazivali 1863. u Kotoru, na Cetinju 1865. i 1891. (prikazan u cjelini), 1897. u Sremskim Karlovcima. U Novom Sadu 1902. prikazan je na velikoj sceni Srpskog narodnog pozorišta. Diletantske družine u Crnoj Gori su 1911. i 1913. izvodile Gorski vijenac više puta. Povodom predstava 1931, 1932, 1933, 1934. književna kritika se negativno izjašnjavala. U periodu od 1941. do 1947. izvodile su ga kulturno-umjetničke i prosvjetne sekcije, a bio je prikazan u fragmentima u Narodnom pozorištu na Cetinju. Splitsko narodno kazalište prikazalo ga je 1947. godine. Povodom stogodišnjice Njegoševe smrti prikazan je u fragmentima na sceni pod Orlovim kršem 1951. godine. Iste godine prikazivan je u Titogradu, Nikšiću, Ivangradu i Kotoru, kao i Osijeku. Opera Narodnog pozorišta u Beogradu izvela je 1957. Gorski vijenac kao scenski oratorijum u dva dijela i pet slika. Kasnije je ova predstava igrana u Crnoj Gori i drugim krajevima Jugoslavije (u toku sedam sezona doživjela je 130 izvođenja). Kamerno izvođenje premijerno je prikazano 1975. u Titogradu. Interpretiran je u monodramskoj formi 1963, dok je 1968. predstavljen na long-plej ploči (ploča je imala luksuzan višebojni omot sa Njegoševim likom). U toku proslava i jubileja, obilježavanja Njegoševih godišnjica izvođena su u obliku recitala ili scenski mnoga Njegoševa djela, a naročito Gorski vijenac. O scenskim prikazivanjima Gorskog vijenca pojavio se veliki broj oprečnih kritika, rasprava, izjava. Lažni car Šćepan Mali napisan je 1847. godine. Štampan je u Zagrebu (1851) u štampariji Franca Župana, novim pravopisom (Lažni car Šćepan Mali: istoričesko Zbitije Osamnajestoga Vijeka. Pjesmotvorje Njegove Svijetlosti Petra Petrovića Njegoša, Vladike i Gospodara Crnegore, str. [3] + 205). Izdao ga je trgovac iz Trsta, Andrija Stojković, kojem je Njegoš predao rukopis 1850. godine. Na početku knjige je Njegošev „Predgovor” i Lica. U podnaslovu stoji: ,,Šćepan Mali. Povijesno zbitije, u pet djestvijah”. Na kraju knjige je spisak pretplatnika – „Predupisnici iz Jugoslavije” (str. 185−205). Sačuvan je rukopis prve dvije stranice u rukopisnoj zbirci biblioteke Matice srpske u Novom Sadu (pod sign. M. 498; kancelarijski format 22 x 36 cm; na više mjesta oštećen). Na jednoj stranici lista nalazi se 39 stihova početka, dok se na drugoj stranici nalazi koncept jednog službenog pisma upućenog kotorskom poglavaru Eduardu Griju. Pomenuti rukopisni fragment objavili su fototipski, ali nepotpuno: Đorđe Rajković (Beč, 1871, sveska prva, br. 3); Danilo Vušović (Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, Beograd, 1935). Kasnije ga je objavio Triva Militar („Njegošev rukopis u zbirci arhivalija Matice srpske”, Stvaranje, 1955, 1, str. 27−32). Ovaj Njegošev rukopis proučavao je i Tihomir R. Đorđević („Prva dva lista Njegoševa Šćepana Malog”, Karađorđe, 1919, str. 80−83). Ima dosta razlika između stihova u originalu i teksta u prvom izdanju iz 1851. godine. Poneki stihovi su ispravljani, a neki zamjenjivani novim. Sačuvani Njegošev rukopis pisan je starim pravopisom. Imena drame Lažni car Šćepan Mali nema u ovom rukopisu. Sljedeća izdanja pojavila su se u Pančevu u izdanju „Braće Jovanović” 1881. i 1882. godine. Postoje tri izdanja iz 1881: I – meki povez; dvije sveske: [Dio I] 64 str. [Dio 2] 65−152. Stihovi nijesu numerisani. II – čitav spjev je u jednoj knjizi str. 152. III – izdanje ima 148 str. Izdanje iz 1882. razlikuje se po veličini slova od prethodnog izdanja istog izdavača; sa istim brojem strana (152) i istim formatom. Četvrto izdanje priredila je Srpska književna zadruga (Beograd, Zagreb, 1902, str. 212; urednik Jaša Prodanović). Kasnije je štampan u cjelokupnim Njegoševim djelima: u izdanju Državne štamparije u Beogradu (knj. 1, 1926; M. Rešetar), u izdanju Narodne kulture (Beograd, 1935. i Beograd, 1936. u redakciji D. Vušovića). Povodom 150-godišnjice Njegoševog rođenja štampano je jubilarno izdanje (1963; M. Stevanović). Priređen je u izdanju Djela, CID, 1995, str. 149−279 (urednik Dragan K. Vukčević). Kritičko izdanje uradio je Radmilo Marojević („Tekstologija Šćepana Malog”. U: Petrović-Njegoš, P. II – Šćepan Mali, CID, 2017. i 2020). Drama Lažni car Šćepan Mali deskriptivno-istorijski prikazuje epizodu iz istorije Crne Gore XVIII vijeka, kada se stranac pod imenom → Šćepan Mali nametnuo Crnogorcima za gospodara, predstavljajući se kao izbjegli ruski car Petar III. U njoj se otkrivaju slojevi kulturne i borbene istorije Crnogoraca, ali i rekonstruišu značajni svjetsko-istorijski tokovi koji su povezani sa Crnom Gorom i njenom istorijom. Šćepan Mali predstavlja sliku kolektivnog mentaliteta i „poemu” crnogorskih naravi, ali i političku dramu sa elementima tragike, ironije, groteske. Tu nema prizora iz domaćeg života, nema nijednog ženskog lika. Tema je data na najširoj osnovi: prikazano je ponašanje pojedinca i mase, mirnodopski i ratni uslovi, domaće prilike i diplomatski odnosi. Dva kola u kratkim osmeračkim ili dugim šesnaesteračkim pjesmama smjenjuju se u veličanju crnogorske pobjede nad mnogostruko nadmoćnijim neprijateljem. Šćepan Mali je dramaturški kompaktno djelo komponovano u skladu sa zahtjevima klasične dramaturgije od pet činova ili djejstvija (I – 877 stihova; II – 842; III – 850; IV – 912; V – 623 stiha; podijeljenih u 54 pojave). Svaki čin sastoji se iz nekoliko posebnih slika, javljenija. Prvi čin ima 10 slika koje uvode radnju. Kao prologom u antičkim dramama, prvim činom pjesnik otvara glavni problem oko kojeg je koncentrično raspoređena građa i uspostavljena dramska struktura. Drugi čin obuhvata 11 slika, koje se odnose na pregovore zaraćenih strana. Treći čin obuhvata događaje na Cetinju neposredno poslije crnogorske pobjede nad Turcima. Sastoji se iz 13 tematski različitih slika. Četvrti čin sastoji se iz 11 slika, posvećenih posjeti poslanika ruske carice Katarine Cetinju i zapletima koji se tim povodom javljaju. Peti čin je završni, obuhvata 9 slika. Pretpostavlja se da je spjev pripreman više od deceniju i po (1833−1851). Kao građa za ovo djelo poslužili su mu mletački arhivski podaci o Šćepanu Malom, crnogorska narodna predanja, jedan zapis na Cetinju igumana Teodosija Mrkojevića. Pod uticajem Puškinovog Borisa Godunova Njegoš je dramatizovao Šćepana Malog. Djelo obuhvata period od dolaska Šćepana na Cetinje 1766. godine do njegovog ubistva 1773. godine. Usmjeren na konkretnu sudbinu pojedinca i njegovog okruženja, bez subjektivizacije, sa naglašenim elementima crnogorskog narodnog humora, blizak modelu političke drame, spjev Lažni car Šćepan Mali predstavlja Njegošev iskorak od romantizma ka realizmu. Njegoš je koristio dijalog, epsko pričanje, kola i pisma. Njegoševo djelo bilo je inspiracija kasnijim obradama u različitim žanrovima: pripovijest Šćepan Mali Stjepana Mitrova Ljubiše iz 1868; prva crnogorska opera koju je komponovao crnogorski kompozitor Borislav Tamindžić Šćepan Mali (napisao je jedan čin i nekoliko odlomaka u klavirskom izvodu sa horskim numerama koji je izveden u Moskvi 1981); dvije filmske verzije – Lažni car iz 1955. u režiji Velimira Stojanovića i Čovjek koga treba ubiti ili legenda o lažnom caru Šćepanu Malom Veljka Bulajića iz 1979; prvi dugometražni igrani film crnogorske kinematografije Lažni car Šćepan Mali 1955; radio-adaptacija Lažnog cara Šćepana Malog, Beograd 1952. Prve scenske izvedbe javljaju se u Budvi za Njegoševa života (prema Prilogu k narodnom listu, 7, 1862). Drugi put su ga prikazali u Risnu pozorišni amateri, ali je kasnije zabranjen od strane austrijskog okupatora. Kasnije je izvođen više puta (Narodno pozorište na Cetinju 1954; CNP 1969; Barski ljetopis 1992; Grad teatar Budva 1993...). Kritičari, književni istoričari, teoretičari, prevodioci, priređivači brojnih izdanja Njegoševih djela, prije svega Gorskog vijenca, tokom XIX, XX i XXI vijeka, sa različitih polaznih tačaka, različitim filozofskim pristupima i metodama, kroz različite razvojne faze i razdoblja, bavili su se njegovim djelom. Od sredine XIX vijeka uslijedile su brojne bibliografske i biografske kritike: klasicistička Đorđa Maletića, filološka Milana Rešetara, istorijska i estetska Jovana Skerlića, biografska i istorijska Pavla Popovića, analitička formalistička Kamile Lucerne, fenomenološka Pera Slijepčevića, istorijska Boška Tokina i Miloša Savkovića, socijalno-istorijska Antuna Barca, dijalektička Milovana Đilasa, formalistička Miodraga Pavlovića, sintetička Vida Latkovića, interpretacijska Miodraga Popovića, filološka Jefta Milovića, strukturalistička, sintetička Jovana Deretića, lingvističko-tekstualna Mihaila Stevanovića, Radoslava Boškovića i dr. Hronološki posmatrano, razvoj njegošologije tokom proteklih decenija dijeli se na tri perioda i nekoliko potperioda (R. Ivanović). Prvi period čine prilozi objavljivani tokom XIX vijeka. Tada je objavljeno između 1500 i 1600 priloga (1833–1900). U ovom periodu izdvajaju se monografije: P. A. Lavrova (na ruskom jeziku, Moskva, 1887), P. A. Rovinskog (na ruskom jeziku, S. Peterburg, 1889), L. Tomanovića (Cetinje, 1896) i P. Popovića (Mostar, 1900), kao i komentari Milana Rešetara (od 1890. nadalje). Prekretnicu između prvog i drugog perioda predstavlja monografija Pavla Popovića O Gorskom vijencu (Mostar, 1900). Drugi period (1901–1951) karakterišu specijalistički pristupi. U tom periodu javljaju se žanrovski različite monografije: N. Velimirovića Religija Njegoševa (Beograd, 1911), koja ima desetinu izdanja; B. Petronijevića Filozofija u Gorskom vijencu i Luči mikrokozma (Beograd, 1924); A. Šmausa Njegoševa Luča mikrokozma (Beograd, 1927); D. Vušovića Prilozi proučavanju Njegoševog jezika (Beograd, 1930); M. F. Rakočevića Crnogorski Prometej (Beograd, 1940) i Njegoševa etika čojstva (Beograd, 1941); V. Latkovića Petar Petrović Njegoš (Beograd, 1949), R. Dragićevića Članci o Njegošu (Cetinje, 1949); I. Sekulić Njegošu knjiga duboke odanosti (Beograd, 1951). Treći period (poslije 1952) odlikuje se brojnim i raznovrsnim izdanjima koja su doprinijela razvoju njegošologije: M. Flašar, Antičko nasleđe u pesmama Njegoševim (Beograd, 1959); J. Deretić, Kompozicija Gorskog vijenca (Beograd, 1969); D. Kalezić, Etika Gorskog vijenca (Sremski Karlovci, 1969); M. Stevanović, Jezička tumačenja u komentarima Njegoševa Gorskog vijenca (Beograd, 1976), O Jeziku Gorskog vijenca (Beograd, 1990), dvotomni Rječnik Njegoševa jezika (Beograd, 1983); M. Oben, Njegoš i istorija u pesnikovom delu (Paris, 1972, Beograd, 1989); K. Spasić Njegoš i Francuzi (Paris, 1976, Beograd, 1998); J. Striković, Putevima Njegoševe psihoanalize (Cetinje, 1980); J. Milović, Staze ka Njegošu (Titograd, 1983), M. Popović, Cetinjski bonik (Beograd, 1984) i M. Đilas, Njegoš. Pjesnik, vladar, vladika (Beograd, 1988), prethodno izdate na engleskom (Njujork, 1966) i njemačkom jeziku (Beč – Minhen – Cirih, 1968); A. Mladenović, Knjiga o Njegošu: studije i članci (Beograd, 1989); S. Stijović, Slovenizmi u Njegoševim pjesničkim djelima (Novi Sad, 1992), V. D. Nikčević, Njegoš i gnoza (Cetinje, 1993); E. D. Goja, The Sabre and the Song (Cambridge, 1995); M. Babović, Poetika Gorskog vijenca (Podgorica, 1997); B. Ostojić, Prilozi o Njegoševu jeziku (Nikšić, 1997); D. Vušović, O Njegoševom jeziku (Podgorica, 2004); D. Ičević, Njegoševo počelo (Novi Sad, 2006); M. Lompar, Njegoš i moderna (Beograd, 2008); Z. Vukčević, Frekvencijski rečnici Gorskog vijenca i Luče mikrokozma (Podgorica, 2005); A. Pejanović, Frazeologija Gorskog vijenca (Podgorica, 2010); kritička izdanja u izdanju CANU Luče mikrokozma (2004) Gorskog vijenca (2005) i Lažnog cara Šćepana Malog (2007); R. Marojević − kritička izdanja i tekstologija djela Gorski vijenac (Podgorica, 2005), Luča mikrokozma (Podgorica, 2016), Bilježnica (Podgorica, 2017), Šćepan Mali (Podgorica, 2020); R. Marojević, Rječnik Luče mikrokozma (Podgorica, 2016), Kritičko izdanje Šćepana Malog (Nikšić, 2019) i dr. Tumačenje Njegoševih djela pokazano je desetinom specijalistički rađenih monografija Slobodana Tomovića: Njegoševa Luča (Titograd, 1971), Vječna zublja Njegoševa (Beograd, 1972), Njegoševa filozofija prirode (Cetinje, 1975), Komentar Luče mikrokozma (uz fototipsko izdanje Njegoševe Luče) (Cetinje, 1983), Komentar Gorskog vijenca (Titograd, 1986), Komentari Lažnog cara Šćepana Malog, Luče mikrokozma i Gorskog vijenca Petra II Petrovića Njegoša (Beograd, Cetinje, 1990), Filozofsko-bogoslovski pojmovnik Njegoševog djela (Podgorica, 1995), Enciklopedija Njegoš, I (Podgorica, 1999). U fondu kulturne istorije Crne Gore nalazi se veliki broj djela iz područja književnosti, likovnih i muzičkih umjetnosti, pozorišta, filma, radija, TV kojima je Njegoš bio inspiracija i povod za stvaralaštvo. Njegoš se kao lik pojavljuje u nekoliko dramskih tekstova (romantična opera Karla Bendela Crnogorci, Prag 1886; drama u tri čina Njegoš Dušana Đurovića, Sarajevo 1952; istorijska drama Bilijar u pustinji Momira Markovića, Cetinje, 1990). Kao epizodno lice, Njegoš se nalazi u priči Ivana Trnskog ,,Snječak na jugu” (Glasonoša, Karlovac, 1864) i dramskim slikama Božidara Kovačevića Vuk, prigodna drama u tri slike (o Njegošu slika druga, pojava peta). Objavljen je veliki broj stihova, proza, zapisa inspirisanih Njegoševom ličnošću ili po motivima iz njegovih djela. Nastajanje preko 30 kompozicija (solo pjesme, horske kompozicije, forma kantate, oratorijuma, opere) u vremenskom razdoblju od XIX vijeka do danas bilo je inspirisano Njegoševim tekstovima. Češki kompozitor Gvido Havlas, inspirisan stihovima jednog kola iz Gorskog vijenca, ostavio je u rukopisu kompoziciju koja je kasnije izgubljena (V. Đorđević).