Gljive, eukariotski organizmi koji se hrane heterotrofno – apsorpcijom. Prvenstveno zbog svoje sposobnosti da apsorbuju hranljive materije iz podloge i zbog toga što se ne kreću, od kada su otkrivene pa do druge polovine XX vijeka smatrane su biljkama. Međutim, sedamdesetih godina dvadesetog vijeka opšte je prihvaćeno da gljive spadaju u posebno carstvo – Fungi, na osnovu niza osobina koje ih razlikuju i od biljaka i od životinja. Ćelijski zid gljiva se sastoji od hitina i β-glukana, komponenti koje se nalaze u kutikuli pojedinih insekata. Sve gljive osim kvasaca imaju tijelo sagrađeno od hifa (razgranatih končastih niti) koje grade miceliju, i nalazi se u podlozi. Kad se steknu određeni uslovi, micelija prelazi u reproduktivnu fazu i stvara strukture za razmnožavanje koje kod velikog broja vrsta čine plodonosna tijela, složene tvorevine na kojima se razvijaju spore. Spore su vrlo sitna, najčešće jednoćelijska tjelašca, koja se lako prenose putem vjetra i vode. Plodonosna tijela mogu biti različitog oblika. Osim lako prepoznatljivog plodonosnog tijela makrogljiva sastavljenog iz šešira i drške (pečurke), postoje i loptasta, zdjeličasta, tanjirasta, koraloidna, batinasta, zvjezdasta. Plodonosna tijela mikrogljiva (gljivica sa mikroskopskim rasplodnim strukturama) jedva su uočljiva golim okom, jer su nekada manja od milimetra. Taksonomija gljiva dugo se bazirala na makroskopskim i mikroskopskim karakterima plodonosnih tijela, dok se u novije vrijeme ona prvenstveno temelji na molekularnoj filogenetici. Međutim, morfološke metode još uvijek su važne, kako u taksonomiji tako i pri identifikaciji. Gljive imaju veoma važnu ekološku ulogu u prirodi. Najvažnija je razgradnja mrtve organske materije do neorganskih komponenata, jer time omogućavaju povratak nutrijenata u supstrat koje biljke koriste u sintezi organske materije. Na taj način omogućava se kruženje ugljenika i drugih biogenih elemenata u biosferi. Prema načinu života gljive možemo podijeliti na: saprotrofe, simbionte i parazite. Veoma je važna uloga saprotrofnih gljiva u razgradnji biljnih ostataka. Dok ostale komponente biljnih tkiva razgrađuju i bakterije, gljive su dominantni organizmi koji razgrađuju lignin, što je veoma važno u šumskim ekosistemima. Jedan od važnijh oblika simbioze je mikoriza kojom se gljive svojim micelijumom povezuju sa korijenovima viših biljaka, pri čemu je korist obostrana. U ovoj specifičnoj vezi, gljiva apsorpcijom mineralnih materija (fosfora i azota) i vode snabdijeva biljku, dok biljka zauzvrat obezjeđuje gljivi proizvode fotosinteze (ugljene hidrate). Zahvaljući mikorizi biljke postaju otpornije na mnoge vrste bolesti i brže rastu. Simbiozom jednog dijela gljivljih vrsta sa zelenim algama i/ili cijanobakterijama nastaju složeni organizmi → lišajevi. Parazitske vrste gljiva parazitiraju na biljkama, životinjama, ljudima i na drugim gljivama. Najčešće napadaju oboljele ili oštećene organizme, uzrokujući lakša ili teža oboljenja. Plodonosna tijela nekih vrsta tradicionalno se sakupljaju za hranu, no određeni broj vrsta je otrovan i može uzrokovati trovanja, pa čak i smrt. Gljive se mogu naći u svakom klimatskom pojasu i u različitim ekosistemima. Najveći broj ih živi u kopnenim ekosistemima, prvenstveno šumama, u kojima je najveći broj saprotrofnih i mikoriznih vrsta. Prve podatke o istraživanju gljiva u Crnoj Gori objavili su → Günther Beck i → Ignaz Szyszylowicz 1888. godine. Uz svoje botaničke rezultate naveli su i listu od 10 vrsta gljiva. U periodu 1901–1904. godine istraživanjima gljiva u Crnoj Gori bavio se češki mikolog → František Bubák, i svoje rezultate (za preko 800 vrsta) objavljuje u 4 naučna rada. Češki fitopatolog i mikolog → Eduard Baudyš (1914) naveo je 18 vrsta iz → Boke Kotorske i → Orjena, dok je njemački mikolog → Otto Jaap (1916) rezultate svog istraživanja u Crnoj Gori objavio u radu u kojem za Dalmaciju navodi 510 vrsta, od kojih je skoro polovina sa teritorije Crne Gore (uglavnom iz Boke Kotorske). Poslije Jaapa i Baudyša nastaje duga pauza u istraživanju gljiva u Crnoj Gori. Prekida je slovenački mikolog → Vojteh Lindtner objavljujući rad o Ustilaginales (1950) i Peronosporales (1957) Jugoslavije, u kojima navodi podatke iz Crne Gore. Period istraživanja gljiva u Crnoj Gori od strane domaćih istraživača počinje → Milorad Mijušković, publikovanjem radova o biljnim parazitima u Crnoj Gori (1950, 1953). Takođe, Mijušković (1953) je i prvi crnogorski mikolog koji je dao podatak o jednoj vrsti makromiceta na ovom području (Armillaria mellea (Vahl) P. Kumm.). Veliki doprinos razvoju fitopatologije u Crnoj Gori dala je i → Zora Vučinić. Mijušković i Vučinić, 1974. godine, objavljuju Prilog proučavanju parazitne mikoflore Crnogorskog primorja u kome su samo na Primorju evidentirane 322 vrste gljiva na oko 190 biljaka domaćina. Nekoliko radova Mijušković je posvetio hiperparazitskim gljivama, što je pionirski poduhvat u Crnoj Gori. Reid A. Derek, engleski mikolog, registruje Inonotus hispidus (Bull.) P. Karst., novu vrstu za Crnu Goru (1975), dok finski mikolog → Harri Harmaja (1986) opisuje novu vrstu za nauku Gyromitra mcknightii Harmaja, uzorkovanu u blizini Crnog jezera, na → Durmitoru. Češki mikolog → František Kotlaba je rezultate istraživanja gljiva u Crnoj Gori objavio u nekoliko publikacija (1976, 1978, 1994). Sto godina od prvih mikoloških istraživanja, hrvatska mikološkinja → Milica Tortić (1988) daje prikaz 204 vrste makromiceta Crne Gore u kom je objedinila sopstvene i podatke inostranih kolega. Zahvaljujući → Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti (CANU) i akademiku Miloradu Mijuškoviću, projektom „Gljive Crne Gore” omogućeno je sistematičnije i intenzivnije istraživanje makromiceta naše zemlje. Najveći doprinis daju → Branislav i → Olgica Perić (1997) koji su objedinjujući sopstvene i ranije publikovane rezultate, dali prikaz čak 569 vrsta makromiceta Crne Gore. U periodu 2012–2019. godine Branislav Perić je sa saradnicima → Hansom-Ottom Baralom, Kadri Pärtel, → Donaldom H. Pfisterom i → Pierre Arthurom Moreauom opisao 2 nova roda, 14 novih vrsta i 7 novih kombinacija sa područja Crne Gore. → Dragan Karadžić i → Vladimir Vujanović su dali doprinos poznavanju patogenih gljiva (1993, 1994, 1996), proučavajući uzroke sušenja gljiva, dok se Karadžić ujedno bavio i proučavanjem makromiceta. I → Milosav Anđelić se bavio proučavanjem bolesti izazvanih patogenim gljivama u nacionalnim parkovima → Durmitor, → Lovćen i → Biogradska gora (1997, 2001). Hrvatski mikolog → Neven Matočec (2000) opisuje 7 novih vrsta Discomyceta za Crnu Goru uzorkovanih na Orjenu sa → Ivanom Fochtom. → Gordana Kasom u doktorskoj disertaciji daje sveobuhvatan prikaz taksona Basidiomycota na teritoriji Crne Gore, sa ukupno 839 vrsta, 2 podvrste, 24 varijeteta i 4 forme makromiceta (2013). Istraživanjem gljiva na području Durmitora bavila se → Ilinka Ćetković. Prva istraživanja makromiceta na planinskim tresetištima u Crnoj Gori rađena su tokom 2017. i 2018. godine. Ilinka Ćetković (2020) u saradnji sa hrvatskim mikolozima i botaničarima: → Zdenko Tkalčec, → Armin Mešić, Neven Matočec, → Ivana Kušan, → Margita Jadan, → Antun Alegro i → Vedran Šegota objavljuje rad o tri vrste gljiva, koje su prvi put zabilježene na teritoriji Crne Gore. → Mitko Karadelev je istraživanja makromiceta u Crnoj Gori u koautorstvu sa Gordanom Kasom predstavio u nekoliko radova, u kojima su date vrste koje do tada nijesu bile registrovane za Crnu Goru. → Ibrahim Hadžić i → Jelena Vukojević publikuju rad o 10 vrsta Gasteromycetes sa terena Srbije i Crne Gore, gdje se za Crnu Goru navodi pet vrsta. → Boris Ivančević (1995) daje preliminarni spisak makromiceta od međunarodnog značaja za područje Jugoslavije, u koje je uvrstio i podatke iz Crne Gore. Značajan doprinos proučavanju fitopatologije u Crnoj Gori dala je → Jelka Tiodorović. U istraživanju gljiva iz korijena munike, → Jelena Lazarević prikazuje 147 taksona gljiva, primjenom molekularnih metoda istraživanja i izolacijom DNK (2018). → Jelena Latinović i → Nedeljko Latinović (2015) u saradnji sa stranim istraživačima opisuju novu vrstu Zygophiala montenegroensis G. Y. Sun & M. Zhang, koja narušava kvalitet i komercijalnu vrijednost plodova jabuke. Bibliografski pregled botaničkih i mikoloških istraživanja u Crnoj Gori dao je → Vukić Pulević (1968, 1980, 1987), a kasnije i Vukić Pulević i → Zlatko Bulić (2012).