Književno djelo Nikole I Petrovića Njegoša. Književni rad → Nikole I Petrovića Njegoša trajao je u kontinuitetu više od šest decenija – od prve njegove sačuvane pjesme „Šetnja na Lovćen” (15. V 1858), pa do kraja života (1921). Iako je stvarao u tri epohe književnog razvoja – romantizmu, realizmu i modernizmu, ostao je dosljedan pri jednom usvojenim estetskim, poetološkim opredjeljenјima romantizma. Književni analitičari smatraju da se Nikola I formirao u okviru usmenog narodnog stvaralaštva (naročito epskog) i djela → Petra I Petrovića Njegoša i → Petra II Petrovića Njegoša, kao i pod uticajem evropskog i južnoslovenskog romantizma (Fransoa Rene de Šatobrijan, Aleksandar Puškin, Mihail Ljermontov; Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Đura Jakšić, Laza Kostić i dr.). Sa idejama romantizma Nikola I se upoznao koristeći književno nasljeđe ostvareno na francuskom, italijanskom, njemačkom i ruskom jeziku, kao i ličnim kontaktima na putovanjima po Italiji, Austriji, Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Poljskoj, Rusiji i Turskoj, odnosno korespodencijom sa istaknutim političarima, naučnicima, umjetnicima. Tokom šest decenija stvaralaštva, posmatrano hronološki i tipološki, u nauci se govori (R. Ivanović) o tri etape stvaralačke metamorfoze: 1. prva faza (1858–1882) u kojoj se javlja kao apologet stvaranja; 2. druga (1882–1894) obuhvata period stvaralačke zrelosti, sa uvećanim stvaralačkim ambicijama; 3. treća (1894–1921) predstavlja produžetak prethodnih faza, obogaćena novim vrstama i žanrovima. Bio je pisac poligraf. Pored lirskih i lirsko-epskih pjesama, spjevova, dramskih i romanesknih djela, pisao je i memoarsku, epistolarnu, putopisnu, autobiografsku, dnevničku, retoričnu i dokumentarnu prozu. Sačuvan je mali broj autografa Nikole I, s obzirom na obim njegovog književnog opusa. Jedan dio rukopisa je izgubljen, ili je ostao nepoznat, dok je dio rukopisa i važnijeg arhiva kralj Nikola odnio prilikom evakuacije u januaru 1916, a nešto je bilo zakopano na → Cetinju. Po mišljenju Nikolinih savremenika, Sime Matavulja i Filipa J. Kovačevića, veliki broj njegovih tekstova ostao je neobjavljen, čak i onih nastalih u prvim decenijama stvaranja. Pretpostavlja se da je veliki dio Nikoline književne zaostavštine još uvijek u inostranstvu, po arhivama evropskih dvorova i privatnim zbirkama (kod kćerki → Jelene Savojske i → Ksenije Petrović Njegoš). Prema svjedočenju Andra Gavrilovića, Nikola je u izgnanstvu (Nejiu (→ Neji kod Pariza) i Parizu) pisao poeziju, a sve ono što je štampano ne predstavlja ni polovinu napisanog. Pominju se pjesme „Kneževa kći”, „Irena”, koje je Nikola uništio jer su ga podsjećale na pjesme Šilera i Puškina. Gavrilović napominje i da je imao priliku da pročita u Francuskoj i jedan Nikolin roman. Po mišljenju književnog istoričara Trifuna Đukića, Nikola je opjevao posljednje ratove, koje je posvetio Janku Vukotiću, a pisao je i pripovijednu i romanesknu prozu. Smatra se da je Nikola I napisao dramski komad za djecu, koji je izgubljen, veliki broj djela u stihu i prozi u periodu emigracije u Francuskoj (1916–1921). O Nikolinim neizdanim memoarima, dok je ovaj još boravio u Francuskoj, pisao je Alfons Gabrijel 1917. u članku „Kralj Crne Gore – neizdani memoari Nikole I” u pariskom časopisu Je sais tout. U nekrologu „Posljedni dani velikoga Kralja” (Glas Crnogorca, Neji kod Pariza, br. 91, 16. marta 1921), navodi se da mu je u rukopisu ostao roman Tri janičara. U prvoj fazi stvaralaštva uništio je mladalačke pjesme, dok ih je kasnije objavljivao pod pseudonimom ili raznim inicijalima (Mladi Drago Dragović, K. C. N., N…, N. M., Stanoje, Vitez). Pod tuđim imenima ili u vidu redakcijskih komentara, objavio je određen broj novinskih članaka o problematici koju je smatrao i nacionalno i kulturološki relevantnom. Uredniku novosadske Danice, Đuru Popoviću, slao je pjesme pod šifrom N…, od kojih je dozvolio da se u kasnijim zbirkama uvrste dvije pjesme „Šetnja na Lovćen” i „Zvono Cetinjskog manastira”. Pjesma „Boj na Grahovcu 1858. godine” ostala je anonimna skoro 40 godina, pa je štampana tek u Sabranim djelima 1969. Pod pseudonimom „Vitez” objavljena je pjesma „Turčinu” u Slovincu. U rukopisu su sačuvane njegove pjesme, pisma i govori, pojedini spjevovi i dramski fragmenti, sitni odlomci iz putopisne i memoarske proze. Ova rukopisna zaostavština nalazi se u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Državnog muzeja Crne Gore na Cetinju, raspoređena u sedam fascikula pod nazivom Djela Nikole I. Uz pojedine rukopise nalaze se napomene da su velikim dijelom neupotrebljivi (raspali od truleži, raspali, potpuno raspali, truli i slijepljeni, djelimično propali, sasvim propali). Prepisi su uglavnom dobro očuvani. Pojedina pisma i pjesme nalaze se i u drugim fondovima Arhivsko-bibliotečkog odjeljenja na Cetinju, a nekoliko pisama i u Arhivu SANU. Pjesme su pisane na listovima različitih formata, a jedan broj pjesama nalazi se u manjem notesu. Jezik Nikolinih autografa karakteriše upotreba stare grafije, tj. građanske azbuke, ne samo u prvim radovima nego i u kasnijim. Skoro sva djela Nikole I štampana su više puta za njegova života u Državnoj štampariji na Cetinju. Prva Cjelokupna književna djela kralja Nikole I priredio je Dušan Vuksan (Zublja, Podgorica, 1937, 653 str.). Planirana su dva toma. U prvom su obuhvaćena književna djela, dok je drugi tom (koji nije štampan) bio predviđen za ostatak pisane zaostavštine (Autobiografija, Memoari i istorijski spisi). Vuksan se u objavljivanju Cjelokupnih djela nije vjerno držao postojećih izdanja, već je unosio jezičke intervencije. Cjelokupna djela priredili su Risto Dragićević, Savo Vukmanović i Niko S. Martinović (Obod, Cetinje, 1969). Obuhvataju šest knjiga: Pjesme (str. 296), Spjevovi (str. 402), Drame (str. 470), Govori (str. 283), Autobiografija/Memoari/Putopisi (str. 778), Pisma/Bibliografija (str. 606). Uz pojedinačna i antologijska izdanja, izdato je i cjelokupno jednotomno izdanje (Djela, CID, Podgorica, 1997, str. 1213), u redakciji Slobodana Tomovića i Ratka Đurovića. Nikola I je lirske i lirsko-epske pjesme objavljivao u raznim crnogorskim, srpskim, bosanskim i hrvatskim novinama i časopisima: Glas Crnogorca, Crnogorka, Orlić, Zeta, Nova Zeta, Danica, Javor, Slovinac, Zora, Srpska zora, Stražilovo, Naše doba, Onogošt, Brankovo kolo, Srpski vitez, Domovina, Bosanska vila, Domobran itd. Za života kralja Nikole izašla su tri izdanja pjesama. Prvu zbirku Pjesme knjaza Nikole sastavio je Sima Matavulj (Državna štamparija, Cetinje, 1889. str. 96). Na 3. strani nalazi se potpis Jov. Fil. Ivanišević. Prvo izdanje bilo je isključivo za ličnu upotrebu Nikole I, prema informaciji koju je dao Filip J. Kovačević u Predgovoru drugog, dopunjenog izdanja Skupljene pjesme (Cetinje 1894, str. 135). Priređivač trećeg izdanja Skupljene pjesme (Cetinje 1910, str. 162) nije potpisan, ali se iz prinovljenih pjesama, koje su objavljene uz raspravu „Knjaz Nikola kao pjesnik”, vidi da je priređivač Pero Vučković. Redaktori pjesama Nikole I nijesu upoređivali pjesme koje su unosili u pojedina izdanja sa objavljenim tekstom u nekom časopisu. U pojedinim pjesmama objavljenim u prvom, drugom ili trećem izdanju ima manjih razlika. Tako pjesma „Šetnja na Lovćen” objavljena u Danici (1863) ima 22 stiha, u zbirci Pjesme knjaza Nikole (1889) ima 20 stihova. Slične intervencije nalaze se i kod drugih pjesama: „Zvono Cetinjskog manastira”, „Turčinu” i sl. Za vrijeme života kralja Nikole objavljena su tri izdanja epsko-lirskih pjesama Novih kola u Državnoj štampariji na Cetinju – dva iz 1896. (str. 94) i jedno iz 1910. godine (str. 92). Dušan Vuksan je u predgovoru Cjelokupnih izdanja 1937. dao napomenu da su štampana tri puta: 1890, 1894, 1910. Priređivači Cjelokupnih djela iz 1969. nijesu uspjeli da pronađu izdanja iz 1890. i 1894. godine. Drugo izdanje, koje je objavljeno u platnenom povezu iste godine 1896, grafički je opremljenije od prvog. Razlikuje se u naslovu od druga dva izdanja: Nova kola Nikole I, u kojem je ispuštena riječ „od”. Treće izdanje (1910) je posljednje autorizovano piščevo izdanje. Priređivači kasnijih izdanja unosili su intervencije, koje se u velikoj mjeri odnose na ortografiju i kompoziciju zbirke. Dušan Vuksan je u izdanje Novih kola (1937) dodao „Gardino kolo”, koje nije postojalo u prva tri izdanja. Neki od istraživača (Trifun Đukić) osporavali su piscu autorstvo ovog kola, dok su drugi (Savo Vukmanović) ustanovili da se rukopis jedinog sačuvanog kola čuva među ostalim kraljevim rukopisima (Fond Djela Nikole I, F. II, br. 3). Savo Vukmanović je u izdanje iz 1969. unio dva kola „Gardino” i „Kolo crnogorskih Amerikanaca”. Neka od „Novih kola” pod istovjetnim ili izmijenjenim naslovom objavljivana su i kao posebne brošure ili plakati. Pod naslovom „Neka kola sva završi” objavljeno je „Perjaničko” (Luča, 1896); „Podgoričko” pod nazivom „Deset ljeta ispred pada” (Luča, 1896); „Njeguško i cetinjsko” i „Čevsko i bjeličko” (Luča, 1896); „Barsko” pod nazivom „Moru” 1908; „Moračko i rovačko kolo” 1909; „Kolo crnogorskih Amerikanaca” 1913, objavljeno najprije kao plakat i više puta preizdavano. „Novih kola” ima 32. Naslov kola građen je na osnovu binarne opozicije stara kola – nova kola. Odnos starih i novih kola sličan je odnosu starije i novije crnogorske epske poezije. Inspiraciju za pisanje kola našao je u Gorskom vijencu i Lažnom caru Šćepanu Malom. U strukturnom pogledu najkraće je „Grahovsko” (5 katrena), a najduže „Vasojevićko”, „Župsko” i „Tobdžijsko” (13 do 17 katrena). Dvadeset osam kola posvećena su crnogorskim i brdskim plemenima, a tri pojedinim profesijama: „Tobdžijsko”, „Gardino” i „Perjaničko”. Pisani su katrenima, simetričnim osmercima, osim „Gardinog” koje je u sedmercu. Prvo posthumno izdanje lirskih i lirsko-epskih pjesama pojavilo se u okviru Cjelokupnih književnih djela kralja Nikole I u redakciji Dušana Vuksana 1937. godine. Vuksan je izostavio 38 pjesama iz rukopisne zaostavštine uz napomenu da je njih 6 nedovršeno ili su propale, a 32 su satiričnog i političkog sadržaja, pa sa njihovim objavljivanjem treba sačekati. Najveći broj pjesama objavljen je u Nikolinim Cjelokupnim djelima iz 1969. godine (98 lirskih). To izdanje nije obuhvatilo sve njegove sačuvane pjesme. Izostale su neke satirične i političke pjesme, a neke su pronađene nakon ovog izdanja („Mojoj Dobri”, 1881. – Naknadno intervenisani razni spisi, f. I, br. 5; „Mojoj Kseniji”, 1910. – Posveta na unutrašnjoj strani Balkanske carice (izdanje Novi Sad 1894), iz Ksenijine zaostavštine; „Terzijski pijemontez”, bez datuma – Fond Djela Nikole I, f. II, br. 3; „S belom bradom” – bez datuma, Fond Djela Nikole I, f. VII, br. 49). U Fondu Djela Nikole I nalazi se i 15 pjesama bez naslova i datuma, koje nijesu objavljene u Nikolinim Cjelokupnim djelima iz 1969. godine. Od nekih pjesama − spjevova, koje su bile duge kao „Hajdana” i „Potonji Abenseraž”, sačuvani su samo naslovi: „Noć Cetinjska”, „Barjaktar”, „Sirak”, „Lov Dušanov”, „Irena ili osvojenje Carigrada” i manje: „Lastama”. Pretpostavlja se da je njegova pjesma „Nad ostatkom jedne ruže” pjesma „Nad ostatkom jednog cvijeta”, koja je objavljena pod inicijalima N. M. (Crnogorka 1884, br. 9, str. 69). Književni teoretičari navode pet tematskih krugova u stvaralaštvu kralja Nikole – prvi obuhvata intimistički intoniranu liriku; drugi rodoljubivu; treći prigodnu i predmetnu poeziju; četvrti onu vrstu ostvarenja koja su nastala na osnovu inspiracije tuđim umjetničkim djelima; peti humorističko-satiričnu poeziju. Lirske pjesme su jednim dijelom prigodne, posvećene njegovoj porodici; rane ljubavne i rodoljubive; u manjem dijelu socijalne, refleksivne. U književnom opusu Nikole I najpoznatija je pjesma „Onamo, onamo!...” objavljena u Orliću 1867. pod pseudonimom Mladi Drago Dragović. Prevođena je na strane jezike i muzički obrađivana. Preštampavana je u raznim časopisima. Postanak ove pjesme tumačen je na razne načine. Poznate su i pjesme: „Pijmo vino” (Orlić,1866); „Zvono cetinjskog manastira” (Danica, 1863); „Na grobu Petra II Petrovića Njegoša” (Domobran, 1865); „Iskrice o čovjeku” (Orlić, 1865); „Crna Gora” (Fond Djela Nikole I,1876); „Moru” (Srpska zora, 1878); „Turčinu” (Slovinac, 1879); „Domovini” (Crnogorka, 1883); „Dubrovniku” (Brankovo kolo, 1895); „Nova zvijezda” (Fond Djela Nikole I, 1898); „Nadahnuće” (nedatirana, Fond Djela Nikole I); „Pjevao bih...” (nedatirana, objavljena 1910); „Crnoj Gori” (posljednja pjesma napisana u Parizu 10. X 1918, objavljena u Glasu Crnogorca, 1942). Lirsko stvaralaštvo različito je po motivima i sadržini; vrstama i rodovima. Prema književnim kritičarima (R. Ivanović) Nikola I je objavio 135 pjesama i poema i četiri romantična epa. Pored Novih kola, poznate su i lirsko-epske pjesme: „Ženidba bega Ljubovića” (objavljena u svim izdanjima 1889, 1894. i 1910), „Selim-begova kula” (Crnogorka, I, 1884, 32, 165−167), „Na ponoći” (Srđ, 1903, 8, 365−378), „Pjesma sv. Savi” (Kraljeva državna štamparija 1912, str. 13). U periodu između 1888. i 1892. napisao je opsežne epske spjevove sa istorijsko-političkom tematikom: „Potonji Abenseraž” (1888), „Hajdana” (1889), „Pjesnik i vila” (1892) i „Malisorski ustanak” (1911), čiji autografi nijesu sačuvani, osim jednog dijela „Pjesnika i vile”. Sva četiri spjeva napisana su simetričnim osmercem, u često korišćenim katrenima. Istorijsko-ljubavni spjev „Potonji Abenseraž po Šatobrijanu spjevao Nikola I” izdavan je tri puta za piščeva života (Cetinje, Državna štamparija, prvo izdanje 1888, str. 91; drugo 1894. str. 111; treće 1910. str. 93). Posthumno je izdavan više puta. Jedan dio prvog izdanja je štampan sa naslovnom koricom na ruskom. Predstavlja prepjev Šatobrijanove pripovijetke „Putovanje posljednjeg Abenseraža” („Les aventures du dernier Abencerage”). Sastoji se iz 6 tematskih cjelina (529 katrena ili 2116 stihova) ispjevanih u simetričnom osmercu. Nikola I je dugo radio na njemu prije nego je objavio konačnu verziju prepjeva. Primjetan je određeni niz intervencija, skraćivanja i proširivanja pojedinih djelova originala. Zadržan je romantični ton, sa dosta lirskih elemenata. Istorijsko-evokativni spjev „Hajdana” je izdavan tri puta u Knjaževoj crnogorskoj državnoj štampariji na Cetinju: 1889. (str. 121), 1894. (str. 118) i 1910. (str. 104). Scenski je prikazivan u Americi 1937. godine. Postoji u rukopisu na francuskom jeziku na 9 pisanih tabaka (Fond Djela Nikole I, f. V, br. 391). U 11 pjevanja prikazao je društveni život Crne Gore XVIII vijeka. Sadrži 562 katrena i 1 sekstinu (2254 stihova), koja predstavlja pjesmu u pjesmi. Romantični spjev „Pjesnik i vila” izdavan je više puta za autorovog života. U Državnoj štampariji na Cetinju izdato je prvo izdanje 1892. (str. 205); drugo izdanje istovremeno latinicom 1893. (str. 218) i ćirilicom 1894. (str. 218); treće 1910. godine (str. 182). Odlomci su objavljivani u Pčelici 1893, Srbobranu 1893, Velikoj Srbiji 1893. Prevođen je na francuski jezik. Scenski prikazivan u Zetskom domu 1894. i 1899, dok je jedan dio muzički obrađen 1892. Sastoji se od 954 katrena i još nekoliko stihova van izabrane strofike − 4 distiha (3821 stih). Verzija koja se pronašla u piščevoj zaostavštini (47 listova povezanih u knjigu I dio; 37 listova II dio; 11 listova III dio – Fond Djela Nikole I, f. IV, neregistrovano) razlikuje se od objavljene. Originalni rukopis je imao određene praznine (16 redaka crtica), koje je dopunio Trifun Đukić. Ispušteni stihovi (16) odnosili su se na Austriju, njenu politiku na Balkanu i bili su kritički intonirani. Sačuvani su u rukopisu, pa su kasnije objavljeni. Istorijsko-junački spjev „Malisorski ustanak” (1911) posthumno je objavljen u Sabranim djelima1937. i 1969. godine. Sadrži 256 katrena ili 1024 stiha. U ovom patriotskom spjevu prikazana je pobuna Malisora 1910−1911. protiv Turgut-paše. Pored lirske i epske poezije, Nikola I je poznat i kao dramski pisac. Tokom tri decenije inkontinuiranog bavljenja dramskim stvaralaštvom, ostavio je tri završena dramska djela: stihovane tragedije Balkanska carica (1886) i Knjaz Arvanit (1896) i jedno dramsko djelo u prozi, komediju Kako se ko rodi (1898); kao i dva dramska fragmenta: odlomak iz tragedije Vukašin (1867) i Husein-beg Gradaščević objavljenu posthumno iz rukopisa. Motive je uzimao iz istorije, predanja i savremenog života svoga naroda. Prvo dramsko djelo je bila tragedija Vukašin. Sačuvan je samo fragment iz tragedije (čin treći, prizor drugi), koji je objavljen u kalendaru Orlić za 1867. (str. 21−31), kao i u novosadskoj Matici iste godine. Sadrži 318 nesimetričnih deseteraca. Prve pozitivne kritike dobio je od književnika Sima Popovića i češkog pisca Josifa Holočeka. Pretpostavlja se da je Nikola I prestao da ga piše zbog neoriginalnosti, i da je uništio i ono što je bilo napisano. Slično Vukašinu sa istorijskim motivom, napisan je i dramski fragment Husein-beg Gradaščević. Zamišljen je kao obuhvatno djelo posvećeno vladavini Petra II Petrovića Njegoša, ali je ideja ostala nerealizovana. Objavljen je tek u Cjelokupnim književnim djelima Kralja Nikole I u redakciji Dušana Vuksana, prema rukopisu koji se čuva u zaostavštini Nikole I u Državnom muzeju na Cetinju (f. VI, prepis). Sadrži 339 nesimetričnih deseteraca. Tragedija Knjaz Arvanit pisana je za potrebe porodičnog pozorišta (Državna štamparija, Cetinje, jun 1895, str. 86). Napisana je za 5 dana i posvećena knjaževiću → Mirku Petroviću Njegošu. Preštampavana je još dva puta na Cetinju 1898. (str. 71) i 1910. (str. 87). Sadrži prolog (16 stihova) i 1316 stihova podijeljenih u pet prizora. Prevođena je tri puta na njemački jezik i scenski prikazivana u zemlji i inostranstvu (Nikšić, Sarajevo, Detroit, Devison). Istorijsku dramu u tri čina Balkanska carica Nikola I je započeo krajem 1881. ili početkom 1882, a završio 1884. godine. Djelo je na početku činio samo jedan čin (današnji drugi), da bi kasnije bilo dopunjeno prvim i trećim činom. Vatroslav Jagić je pisao da je Nikola ovu dramu pokušao da objavi u Zagrebu 1884, ali bezuspješno (Spomenima mojega života, Beograd, 1934). Prvi put objavljena je 1886. u Državnoj štampariji na Cetinju u malom broju numerisanih primjeraka (str. 288). Primjerak je povezan u platnu, sa ornamentikom u zlatotisku i crnogorskom krunom. Ubrzo je preštampana u Novom Sadu 1894. (str. 288) i na Cetinju 1910. (str. 261). Iz nje su svojevremeno objavljena dva odlomka u Crnogorki (34/1884. i 44/1884). Balkanska carica je za Nikolina života prevedena na 11 svjetskih jezika i izdata u 20 izdanja. Prvo scensko prikazivanje odigralo se 2. januara 1884, dvije godine prije njenog integralnog publikovanja. Predstavu je izvelo Dobrovoljno diletantsko društvo Cetinjske čitaonice u kući vojvode Maša Vrbice. Izvođena je kao drama ili muzička drama u mnogim evropskim i američkim kulturnim centrima. Njeni djelovi su i muzički obrađivani: Dionisije de Sarno San Đorđo napisao je operu Balkanska carica (jednu od trideset numera, posvetio je kolima: „U Ivana Gospodara” i „Zeta samo rađa vile”), Stevan Mokranjac IX rukovet (komponovane su pjesme „U Ivana Gospodara”, „Danica” iz Balkanske carice). Istim djelom bili su inspirisani i Robert Tolinger, knjažević Mirko Petrović Njegoš i dr. Tragedija Balkanska carica sadrži epitaf (10 stihova), preuzet iz Zmajeve pjesme „Naši jadi”, zatim posvetu „Crnogorkama” (76 stihova), Prvi čin (1205), Drugi čin (1837) i Treći čin (1129). Simetričnih deseteraca ima 2324, simetričnih osmeraca 1847, dok je stotinak stihova razbijeno na dva ili tri stiha. Ponegdje se sreću katalaktički i hiperkatalaktični stihovi, koji svjedoče o autorovoj nebrižljivosti prema metričkoj shemi. U kompozicionom smislu uočava se interpolacija različitih književnih rodova i žanrova (lirskih, epskih i lirsko-epskih); kao i folklornih elemenata (san, tužbalica, kletva, molitva, blagoslov, zakletva). Istorijske drame u stihu Balkanska carica i Knjaz Arvanit, sa obilježjima romantizma, imaju tematiku iz crnogorske srednjovjekovne istorije koja obuhvata posljednje godine vladavine dinastije → Crnojevića. Posljednje dramsko djelo, Kako se ko rodi, komedija u tri čina, arhaičnog izraza i didaktičke intonacije, napisana je 1898. godine. Posthumno je objavljena na osnovu sačuvanog rukopisa (Fond Djela Nikole I, f. IV) u prvom tomu Cjelokupnih djela (Dušan Vuksan 1937, str. 105). Osim rukopisa postoji i prepis u dva primjerka od kojih je jedan u cjelosti sa 66 numerisanih listova i drugi koji je uglavnom propao i nedostaju mu listovi 64–66. Sastoji se od tri čina – prvi ima 8 pojava, drugi 2 pojave, treći 4 pojave. Scenski je prikazana 1900. na Cetinju i Nikšiću. Valtazar Bogišić se poziva na ovaj komad u prijedlozima Nikoli I da se na Cetinju otvori Velika škola. Djelo je napisano u prozi sa tematikom iz savremenog života. Nikola I autor je istorijskog romana Despa. U rijetkim pomenima književnih istoričara i teoretičara (T. Đukić, N. Martinović, Z. Kalezić), ukazuje se na njegovo postojanje, ali je štampan tek 2008. godine (Cetinje, priređivači A. Radoman, A. Čirgić). Rukopis romana nalazi se u Dvorskom arhivu na Cetinju (Fond Djela Nikole I, f. II). Sastoji se iz dvije knjige (sveske, I – 101 str. II – 44 str.), koje su u znatnoj mjeri oštećene – naročito prva knjiga i nekoliko početnih stranica druge knjige. Iako se sastoji iz dvije knjige, u kompozicionom smislu predstavljaju jednu cjelinu. Priređivači romana su ustanovili da postoje jezičke i stilske intervencije od strane dva redaktora, koje su zanemarene prilikom priređivanja rukopisa za štampu. Na postojanje rukopisa romana kralja Nikole prvi je ukazao Savo Vukmanović 1935. godine. Pretpostavlja se da je započet 1900, dok se prva informacija o njegovom pojavljivanju pojavila u Brankovom kolu (1907). Pitanje štampanja nekih djelova romana i dalje ostaje otvoreno u nauci, uprkos nastojanju istraživača (T. Đukić, N. Martinović, S. Vukmanović) da nađu potvrdu informacija da je nekoliko glava romana Despa izlazilo u podlistku beogradskih Malih novina (uz nepouzdan datum 1904). Određuje se kao istorijski roman, ali i roman lika (→ Balšić, Jelena) s temom iz crnogorske istorije početkom XV vijeka. Kontinuitet književnog rada Nikole I ogleda se i u posebnim vrstama i žanrovima – autobiografskoj prozi (Autobiografija), retoričnoj prozi (Govori), epistolarnoj prozi (Pisma), putopisnoj prozi (tri putopisa) i memoarskoj prozi (Memoari), pri čemu je potrebno napomenuti da su mnoga od ovih djela nezavršena, ili su ostala u rukopisnoj zaostavštini, često nedostupna književnoj istoriografiji. Na prozne radove Nikole I (autobiografiju, memoare i putopise) prvi je ukazao profesor Milan Vukićević, kome je te rukopise na korišćenje dao D. Vuksan. Odlomke iz djelimično sačuvane Autobiografije prvi je objavio profesor Mihailo Zorić (Cetinje, 1935), ali je potpuno izdanje proznih radova prvi uradio Dušan Vuksan. Risto Dragićević tvrdi da pisanje Autobiografije nije moglo početi prije 29. IV 1907, te da je prvo napisana Autobiografija, pa Memoari. Autobiografija Nikole I sadrži samo jedan odlomak „Djetinjstvo, školovanje i prve godine vlade”, koji prikazuje njegovo djetinjstvo, školovanje u Trstu i Parizu i prve godine vladavine. Pored bibliografskih podataka, tu su date i druge pojedinosti o ljudima i događajima iz tog vremena. Autobiografija je fragmentarna proza, sastavljena od osam kratkih priča i jedne novele, unutar koji se nalaze i kraće književne forme: anegdota i kratka priča. Jedan dio Memoara Nikole I sačuvan u rukopisima (f. I, br. 73, 75, 76, 88), kao i prepis cjelokupnih Memoara, sa još dva nepotpuna prepisa (f. III, 479 listova) nalaze se u Arhivsko-bibliotečkom odjeljenju Državnog muzeja na Cetinju. Prepis je kucan samo lijevim stupcem, na tvrdoj hartiji starog kancelarijskog formata, numerisan po listovima (479). Djelove Memoara objavljivao je u nastavcima Dušan Vuksan u Zapisima (1928–1937), po prepisima, ne vodeći računa o jezičkoj autentičnosti teksta. Integralno su objavljeni u okviru Cjelokupnih djela 1969. Prvi dio Memoara (str. 110), posvećen Hercegovačkom ustanku i crnogorsko-turskom ratu 1860–1862, sadrži šest glava. Drugi dio (str. 175), posvećen Hercegovačkom ustanku iz 1875, sadrži deset glava. Treći dio (str. 180), koji je Nikola I naslovio „Rat s Turskom” (1876–1878), sadrži šest glava. Četvrti dio (str. 99), naslovljen „Crna Gora poslije rata” (1876–1878), sadrži šest glava. Memoari su fragmentarna proza sastavljena od kraćih i dužih narativnih formi. U memoarskoj prozi inkorporirano je više vrsta i žanrova: govor, pismo, besjede, proglas, proklamacija, manifest, ugovor, memorandum, ferman, novinski izvještaj, izjava, nota, protokol, okružnica, telegram i dr. Veliki broj primjera posvećen je epistolarnoj, meditativnoj prozi. Pisac upotrebljava esejistički intonirane pasaže i cjeline, autocitate, slikovite detalje, kratke sentenciozne izreke, čime je naglašena mozaična kompozicija memoarske proze. Najveći dio napisan je afirmativnim, a manji dio negatorskim stilom. U nauci nije još definitivno riješen spor oko autorstva Memoara. Nikola I je pisao putopisnu građu, koja je djelimično sačuvana u rukopisu. U prvom putopisu „Put u Carigrad 1883. godine (Putopisne bilješke)” prisutan je skaz pomoću kojeg ostvaruje dijalog sa onim kome je upućen, knjeginji → Mileni Petrović Njegoš (Fond Dokumenta bez oznake godine, f. II, br. 16). Kraći opis puta daje Glas Crnogorca (XII, 1833, 35). Drugi je putopis „Put u Carigrad, 1899. godine (Dnevnik moga putovanja u Carigrad posvećen mojim dragim kćerima Miki i Misji)”. Rukopis ima 143 stranice, pisan je na francuskom jeziku, osim 3 stranice, poklon Dimitrija Romanova, neregistrovan. Svojim podnaslovom ukazuje na složenost tematike – putopis i dnevnik. Ovaj put je opisao vojvoda Gavro Vuković (Zapisi, 1927, 1928). Rukopis je pronašao R. Dragićević u omotu porodičnih albuma. Treći nezavršeni putopis „Put u Petrograd u martu 1908” (Nikola I, f. VII, br. 39) više je epistolarna proza (pismo upućeno knjeginji Mileni). Dušan Vuksan je opise puteva u Carigrad 1883. i u Petrograd 1908. publikovao u Zapisima. „Put u Carigrad” napisan je starom grafijom, dok ga je Vuksan publikovao savremenim pismom. Vuksan je djelove „Puta u Petrograd” prepravljao i u sadržajnom i jezičkom smislu. Putopisi Nikole I su zabilješke dnevničkog karaktera, sa literarnim elementima, namijenjene članovima porodice.