Profesionalni razvoj nastavnog kadra, sveobuhvatni sistem kontinuiranog profesionalnog razvoja nastavnika. U prvim državnim školama u Crnoj Gori nastavu su izvodili učitelji iz okruženja i domaći nastavni kadar koji je završio Bogosloviju na Cetinju (→ Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje) i šestonedjeljni praktični tečaj o metodama u nastavi, dok su na seoskim područjima i u dvorazrednim školama nastavu često izvodili i učitelji sa manje obrazovanja. Brzo se pokazala potreba da se nastavnom kadru pruži određena stručna podrška. Tako je u septembru 1871. održan jedan od prvih višednevnih skupova učitelja crnogorskih osnovnih škola – u skladu sa naredbom visokog praviteljstva kojom se zahtijevalo da svi učitelji iz Crne Gore dođu na Cetinje kako bi usavršili ono čemu djecu uče i podučavaju. Tradiciju održavanja učiteljskih skupština ustanovio je glavni školski nadzornik → Milan Kostić, pa se u septembru 1874. na cetinjskom učiteljskom zboru raspravljalo o nastavnim programima i usvajanju udžbenika, a održano je i više stručnih predavanja. Ustanovljene učiteljske skupštine održavale su se početkom gotovo svake školske godine i na njima su razmatrana važna pitanja za školu i nastavu, a razmatrani su i zakoni koji su regulisali tu oblast. Skupštinama je prisustvovao glavni školski nadzornik za osnovne škole (→ Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu), a često im je i predsjedavao. Skupštine je povremeno otvarao i učitelje pozdravljao kralj → Nikola I Petrović Njegoš. Predavanja su držali školski nadzornici i obrazovani učitelji iz čitave Crne Gore. Nakon 1878. te skupštine po svom sadržaju bile su sveobuhvatnije i službeno obaveznije. Od uvođenja institucije glavnog školskog nadzornika 1870. njegova dužnost bila je, između ostalog, da tokom ljeta, bar jednom u tri godine, realizuje praktična predavanja učiteljima sa ciljem njihovog osposobljavnja za primjenu savremenih metoda rada i unapređenja ostalih sposobnosti neophodnih za rad u školi. U periodu od 1884. do 1905. Nadzornička služba u Crnoj Gori, uprkos nekim nedostacima, inicijator je i realizator aktivnosti usmjerenih na unapređivanje nastave i obrazovanja u osnovnim školama. Značajne reforme u obrazovanju desile su se 1902, kada je donesen Osnovni državni zakon o knjaževskoj vladi i Državnom savjetu. Tada sa radom prestaje Glavno školsko nadzorništvo, a formira se Prosvjetni savjet (→ Nacionalni savjet za obrazovanje), kao savjetodavni stručni organ Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija). Ovo tijelo je, između ostalog, izrađivalo planove i programe za polaganje učiteljskih stručnih ispita i osmišljavalo je programe povremenih seminara koji su bili posvećeni stručnom usavršavanju nastavnog kadra. U Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova kao organizaciona jedinica i dalje je postojalo odjeljenje za nadzor nad radom škola, nastavnika, školskih opština i prosvjetnih zavoda, te su školski nadzornici i u narednom periodu nastavljali tradiciju stručne pomoći i podrške učiteljskom kadru. Nakon osnivanja oblasnih udruženja i Opšteg učiteljskog udruženja crnogorskijeh učitelja (→ Udruženja učitelja), u avgustu 1901. organizovani su učiteljski susreti na regionalnom i državnom nivou. Tokom susreta razmjenjivana su iskustava i znanja, te se i njihovo djelovanje može smatrati važnim prilikama za stručno usavršavanje i profesionalni napredak tadašnjeg nastavnog kadra. Sudeći po ljetopisima škola, oblasna udruženja (Brdsko-nikšićko, Moračko, Riječko, Lješansko-komansko-zagaračko, Zetsko, Katunsko, Primorsko, Crmničko i Vasojevićko) redovno su se sastajala razmatrajući različita pitanja važna za školu i nastavu – ističe se da su učitelji izlagali svoje radove i referate na teme koje su im bile povjerene na prethodno održanim sjednicama. Njihovo funkcionisanje precizirano je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o narodnim školama (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) iz 1914, u kojem je naglašeno da se Oblasni učiteljski zbor sastaje najmanje jednom godišnje, a na njemu se, radi unapređivanja nastave i stručnog usavršavnja učitelja, razmatraju čisto školska pitanja. Osim učešća na sjednicama i skupštinama u zemlji, država je obezbjeđivala sredstva za učešće učitelja u radu učiteljskih skupština u inostranstvu, pa je crnogorsko učiteljstvo u julu 1871. učestvovalo u radu Učiteljske skupštine u Zagrebu. Nedostatak učiteljskog kadra odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. nametnuo je potrebu brze edukacije budućih učitelja, pa su organizovani učiteljski kursevi, koje su pohađali svršeni srednjoškolci (izuzetno i nesvršeni, sa nekoliko razreda srednje škole). U tom periodu jedan od obaveznih oblika stručnog usavršavanja učitelja bili su radni sastanci, koji su se održavali jednom u 15 dana, a na kojima su se predstavnici nastavnog kadra pod rukovodstvom istaknutih učitelja bavili nastavnim gradivom koje je trebalo da se obradi do sljedećeg sastanka. Od pedesetih godina XX vijeka do danas za događaje posvećene stručnom usavršavanju nastavnika zadužena je krovna institucija obrazovanja – ona je prvi put osnovana kao Zavod za unapređenje školstva (→ Zavod za školstvo) (1955), zatim je imenovana kao Republički zavod za unapređivanje školstva (1965), a obnovljena je sa gotovo identičnom misijom kao Zavod za školstvo (2003). U periodu od 1995. do 2003. Zavod nije postojao, a nadležnost inspekcijskog nadzora prenesena je na Ministarstvo prosvjete. Aktivnosti stručnog usavršavanja nastavnika u tom periodu delegirane su Prosvjetnoj inspekciji, koja je imala šest regionalnih organizacionih jedinica: u Podgorici, Cetinju, Nikšiću, Beranama, Pljevljima i Bijelom Polju. U sklopu navedenih institucija i shodno njihovoj organizaciji funkcionisale su službe prosvjetnih savjetnika, inspektora i nadzornika, koji su organizovali godišnja savjetovanja pojedinačno za sve struke, a povremeno i višednevne seminare usklađene sa potrebama obrazovno-vaspitne prakse. Nastavnici su se najčešće okupljali na regionalnom nivou, s obzirom na postojanje organizacionih jedinica, a predavanja su realizovali prosvjetni inspektori/nadzornici i ugledni prosvjetni radnici. Osim na navedenim događajima stručnog usavršavanja, nastavnici su se okupljali unutar udruženja pojedinačnih struka (matematika, istorija, strani jezici...), organizujući različite oblike susreta – stručne sastanke, seminare i savjetovanja. Razmjena iskustava i znanja iz prakse odvijala se i u okviru stručnih aktiva u školama, putem uzajamne posjete časovima, analize aktuelnih tema, rasprava o tekućim pitanjima i sl. Krajem devedestih godina XX i početkom XXI vijeka u crnogorskom obrazovnom sistemu, u saradnji sa Ministarstvom prosvjete Crne Gore, realizovan je znatan broj obrazovnih projekata u okviru kojih je nastavni kadar različitih profila pohađao veliki broj seminara, učestvovao u radu okruglih stolova, savjetovanja i sl. i imao priliku da tokom studijskih posjeta upozna razvijene obrazovne sisteme u Evropi i svijetu. Pošto je osnovan Zavod za školstvo, u Odsjeku za kontinuirani profesionalni razvoj, kao organizacionoj jedinici Zavoda, uvezivanjem postojećih aktivnosti i inovativnih rješenja, osmišljen je i zakonski utemeljen prvi sistem profesionalnog razvoja nastavnika u Crnoj Gori. Njime su svakom pojedinačnom nastavniku pružene različite mogućnosti za profesionalni napredak i razvoj u kontinuitetu, kako u okviru škole ili predškolske ustanove (PRNŠ/PRNV) tako i van nje. Omogućena je i valorizacija nastavničkih postignuća u okviru sistema viših zvanja. Sistem je u škole uveden 2008, nakon čega se kontinuirano unapređuje i razvija u skladu sa potrebama nastavne prakse.