Djevojački institut carice Marije, Cetinje, institucija za srednjoškolsko obrazovanje ženske omladine u učiteljskoj struci. Osnovan je krajem 1869. na Cetinju, po uzoru na slične institucije u Rusiji, Bugarskoj i drugim zemljama. Najprije je bio smješten u zgradi Biljarde i bio je pod stalnim nadzorom crnogorske knjeginje Milene Petrović. Upisano je 13 djevojčica, uzrasta između 9 i 12 godina. Školovanje je trajalo četiri godine – dva razreda po dvije godine (mlađa i starija klasa). Prve polaznice Instituta bile su uglavnom kćerke imućnijih roditelja i crnogorskih glavara. Nadežda Petrovna Pacevič bila je prva učiteljica, a od 1871. bila je i upravnica. U radu su joj pomagali rektor Seminarije → Milan Kostić i arhimandrit → Visarion Ljubiša. Institut je bio otvoren i za učenice iz inostranstva, što je najavljeno konkursom u listu Crnogorac 1871/72, pa su te godine od 65 učenica 22 bile iz stranih zemalja. Iste godine (1871) organizovan je prvi godišnji ispit za učenice. U jesen 1872. Institut je premješten u zgradu posebno izgrađenu za tu namjenu na Cetinju. Po useljenju u novu zgradu Institut je dobio Ustav, koji je pripremio ministar → Jovan Pavlović u saradnji sa ruskim izaslanikom na Cetinju, pod pokroviteljstvom ruske carice Marije Aleksandrovne i neposrednim starateljstvom crnogorske knjeginje. Program predavanja uredila je upraviteljica, a 1873. potvrdio ga je knjaz → Nikola I Petrović Njegoš. Školske 1873/74. god. upisano je devet novih polaznica iz Boke, Dalmacije i Italije. Krajem 1874. prva generacija učenica završila je školovanje. Zbog ratnih okolnosti Institut je prestao sa radom u maju 1876. godine. Godine 1878. školovanje je produženo na pet godina (sedam predmeta) i preporučeni su udžbenici uz program. Od 1881. do 1883. Institut je vodila Natalija Ljvovna Mesaroš, a potom je tu obavezu preuzela Julija Andrijanova Lopuhina (1884). Godine 1888. → Sofija Petrovna Mertvago preuzela je ulogu upraviteljice i obavljala ju je naredne dvije i po decenije. Školske 1897/98. god. broj predmeta povećan je i školovanje je produženo na sedam godina, a šk. 1907/08. god. uveden je novi program u osmogodišnjem trajanju (prvih šest razreda činili su jednu, a sedmi i osmi drugu cjelinu). Program Instituta u to vrijeme bio je sličan modelu učiteljske škole u Njemačkoj, a u nastavni plan uključeni su realni i tehnički predmeti, jezici, umjetnost, didaktičko-metodičke oblasti, kao i praktične vještine – poput rukodelja i gazdinstva. Nastava muzike, uključujući pjevanje, bila je važan dio obrazovanja učenica, a do kraja svog rada Institut je posjedovao čak osam klavira. Upraviteljica Mertvago proširila je nastavni kadar i uključila je u rad stručnjake iz inostranstva, poput S. L. Vetoškine iz Rusije i gospođice Frilej iz Francuske. Do 1900. diplomiralo je 140 vaspitanica iz Crne Gore, Boke i Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Albanije, Slovenije, Slavonije i Bugarske. Do 1910. Institut je pohađalo ukupno 450 učenica, od kojih su mnoge bile iz drugih južnoslovenskih krajeva (245). O radu ove ustanove objavljivani su tekstovi u crnogorskim listovima – Glas Crnogorca, Orlić i → Prosvjeta. Austrijske vlasti pokrenule su otvaranje sličnih ustanova u Dalmaciji i Boki kotorskoj. Institut je zatvoren 1913. odlukom Ruskog poslanstva i carske vlasti u Sankt Peterburgu. Nakon zatvaranja arhivska građa Instituta prebačena je u Sankt Peterburg.