Predškolsko zakonodavstvo, skup pravnih propisa kojima se reguliše rad predškolskih ustanova. Prva ideja o otvaranju ustanove za organizovanu brigu o djeci – dječjeg zabavišta, rodila se tokom 1893. na Cetinju. Do realizacije te ideje i otvaranja prve ustanove za čuvanje, a kasnije i vaspitanje i obrazovanje predškolske djece, došlo je tek 1903, kada je na inicijtivu → Sofije Petrovne Mertvago, upravnice → Djevojačkog instituta, otvoreno Dječje zabavište ili Djetski sad na Cetinju (→ Predškolska ustanova „Zagorka Ivanović”, Cetinje). Zabavište je počelo sa radom zahvaljujući pokroviteljstvu Milice Nikolajevne, kćerke knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša. Sa djecom su radile dvije nastavnice – zabavilje, koje su se školovale u Djevojačkom institutu. Rad Djetskog sada, za koji se često govorilo da je mala škola, obavljao se bez posebnih pravnih pravila sve do donošenja Zakona o narodnim školama (→ Osnovnoškolsko zakonodavstvo) iz 1907. godine. Taj zakon je u narodne škole uvrstio dječja zabavišta, kao i osnovne i produžene škole. Zabavištima je posvetio znatno manje pažnje nego radu osnovnih škola. Razlog za to se može tražiti u činjenici da je samim zakonom bilo predviđeno donošenje posebnih pravila o radu dječjih zabavišta. Zakon iz 1907. odredio je donju i gornju starosnu granicu (četiri godine odnosno sedam godina) za upis djece oba pola u zabavište. Zakon je definisao i potrebnu stručnu spremu za zabavilje, kao i visinu njihove plate. Dok su se plate i troškovi stanovanja nastavnika plaćali iz državnog budžeta, teret izdržavanja zabavilja snosili su opštinski budžeti. Ta razlika se opravdavala potrebom da se uspostavi bliža veza između zabavišta i lokalne sredine. Otvaranje zabavišta u drugim krajevima zemlje odvijalo se sporije, tako da su otvorena dva zabavišta – u Nikšiću 1911. i u Podgorici 1913. godine. Planirano otvaranje zabavišta u Peći i Đakovici bilo je spriječeno izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon formiranja Kraljevine SHS, u čiji sastav je ušla Crna Gora, država je bila usmjerena na stvaranje jedinstvenog školskog sistema – s obzirom na to da je nastala od oblasti koje su imale različit državni status, različit i neujednačen kulturni i prosvjetni razvoj. Kako bi se taj zadatak ostvario, 1929. usvojen je Zakon o narodnim školama Kraljevine Jugoslavije. Zabavišta su bila dio školskog sistema koji su činile i osnovne i više narodne škole, škole za djecu sa posebnim potrebama i različite ustanove za prosvjećivanje odrasle populacije. Zakon je predvidio otvaranje zabavišta u većim gradovima i industrijskim centrima. U drugim mjestima zabavišta su se mogla otvoriti na zahtjev opštine ili roditelja – ako je bilo više od 50 polaznika odnosno ako je otvaranje bilo opravdano u procjeni prosvjetnih vlasti. Donja starosna granica za upis u zabavište, kako muške tako i ženske djece (četiri godine), nije promijenjena u odnosu na Zakon o narodnim školama Knjaževine Crne Gore iz 1907. godine. Zakon je zabranio da se u zabavištima izvodi nastava propisana za osnovne škole. U zabavištima su radile učiteljice koje su položile ispit za zabavilje, ali su radila i lica koja su obavila praksu i položila potrebni ispit – iako nisu stekla potpunu učiteljsku kvalifikaciju. Vrhovnu upravu i nadzor (→ Kontrola i savjetovanje u crnogorskom školskom sistemu) nad svim narodnim školama i zabavištima vršilo je Ministarstvo prosvjete (→ Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija), neposredno ili posredstvom uprave škole odnosno zabavišta, sreskih načelnika i banskih uprava. Kraljevina Jugoslavija prestala je da postoji 1941. i na njenoj teritoriji formirana je FNRJ, a zatim SFRJ. Kada je u pitanju predškolsko vaspitanje, prvi školski propis iz poslijeratnog perioda (donesen 1946) bio je Pravilnik za organizaciju i vođenje dječjeg obdaništa za djecu od tri do deset godina. Taj propis odražavao je potrebe poslijeratnog društva u kojem je bio veliki broj djece bez roditeljskog staranja, pa se kroz organizovanje obdaništa težilo socijalnoj i vaspitnoj zaštiti djece. Takav koncept vidljiv je i u domenu kontrole, koju je uz Ministarstvo prosvjete vršilo i Ministarstvo socijalnog staranja. Razvoj industrije doveo je do uključenja ženske populacije u proizvodnju. To se odrazilo i na upisnu politiku, pa je pravo na upis imalo dijete kojem je majka bila zaposlena. Osnivanje vrtića, osim gradskih i narodnih odbora i nadležnog ministarstva, moglo je inicirati i industrijsko preduzeće u kojem je bilo zaposleno više od 100 žena. Za razvoj predškolskih ustanova poseban značaj imao je Opšti zakon o školstvu Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1958. godine. Taj zakon postavio je predškolske ustanove kao prvi nivo jedinstvenog školskog sistema. Ipak, to jedinstvo se nakon decentralizacije u domenu obrazovanja odnosilo na formulisanje zajedničkih principa. Politike obrazovanja formulisale su se i sporovodile na nivou republika od strane republičkih organa. Nakon donošenja tog zakona donesen je Zakon o ustanovama za predškolsko vaspitanje Socijalističke Republike Crne Gore (1965), a njega je praksa označila kao nepotpun, pa je 1968. donesen novi zakon o dječjim vrtićima – organizovanim kao samostalnim samopuravnim ustanovama. Novi zakon je težio da predškolskim vaspitanjem obuhvati veći broj djece i pravo na upis imalo je svako dijete koje je navršilo tri godine. Donošenjem Ustava iz 1974. nestaje jedinstveni jugoslovenski vaspitno-obrazovni sistem. Iste godine doneseni su i drugi propisi koji su težili razvoju odnosa samoupravljanja, što je tri godine kasnije rezultiralo donošenjem Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju (1977). Norme tog zakona predviđale su da se predškolskim vaspitno-obrazovnim radom obuhvati veći broj djece iz radničkih porodica. Smanjen je broj djece u pojedinim grupama, dok je povećan broj stručnih lica uključenih u rad sa djecom. Društveno-ekonomske promjene krajem XX vijeka uticale su i na organizaciju rada predškolskih ustanova. Godine 1992. donesen je Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju koji je eliminisao samoupravnu organizaciju i uspostavio kontrolu države nad radom konkretnih ustanova. Upravljanje predškolskom upravom preuzeo je upravni odbor imenovan od strane republičkog organa uprave nadležanog za poslove prosvjete. S druge strane, u predškolski sistem, pored državnih vrtića, uključeni su i privatni, zadružni ili mješoviti vrtići. Godine 2002. usvojen je dopunjeni Zakon o predškolskom vaspitanju i obrazovanju i u njemu su pored vaspitno-obrazovne dimenzije dodati „priprema za vaspitanje i obrazovanje i polazak u školu” (čl. 1–4). U odnosu na prethodne zakonske odredbe, smanjena je nedjeljna norma vaspitačima, stručnim saradnicima i defektolozima – sa 30 na 25 časova. Zakonske odredbe mijenjane su i dopunjavne i u narednom periodu: 2007, 2010, 2011, 2016 i 2017. godine. Prema aktuelnim propisima, na nivou nedjeljnog radnog vremena vaspitač, vaspitač-saradnik i stručni saradnik imaju najmanje 26 časova neposrednog vaspitno-obrazovnog rada sa djecom, dok se dodatne organizacione aktivnosti usklađuju sa statutom ustanove.