Mertvago, Sofija Petrovna (Мертваго, Софья Петровна; Kazanj, 1851 – Kazanj, 1921), nastavnica, pedagoškinja. Bazično obrazovanje stekla je u svom domu u Sankt Peterburgu. Više obrazovanje stekla je u istom gradu – na Insitutu Smoljni (1868). Govorila je francuski, njemački i engleski jezik. Nakon završenog formalnog školovanja posvetila se pedagoškom radu i podučavanju djece u rodnom gradu. Od 1883. do 1888. radila je kao nastavnica, a potom i kao upravnica Ženske gimnazije u Rjazanju. Godine 1887. dekretom carice Marije Fedorovne postavljena je za upravnicu ženskog instituta na Cetinju (→ Djevojački institut carice Marije, Cetinje). Bila je četvrta upravnica Instituta – dužnost je preuzela 1888. i odmah je preduzela mjere za saniranje postojećeg objekta, u kojem se radilo od useljenja (1872). Zatekla je 17 polaznica škole (uzrasta od devet do dvanaest godina). Od šk. 1889/90. god. inovirala je nastavni plan i program – pored srpskog, ruskog i francuskog jezika i pored matematike uvedeni su novi predmeti: gimnastika, crtanje i notno pjevanje. Osim inostranih profesora (koji su pretežno bili iz Rusije) angažovani su profesori tamošnje gimnazije (→ Gimnazija, Cetinje) i bogoslovske škole (→ Bogoslovija Svetog Petra Cetinjskog, Cetinje): → Jovo Ljepava, → Živko Dragović, → Simo Matavulj, → Robert Tolinger, → Filip Jergović i dr. Uredila je nekoliko kabineta, opremila je učionice muzičkim instrumentima i inicirala je otvaranje školske ambulante. Uz podršku crnogorskog knjaževskog para, radila je na poboljšanju kadrovske, materijalne i programske politike Instituta. Interesovanje za pohađanje Instituta pored crnogorskih učenica pokazale su i učenice iz drugih sredina, pa je 1900. diplomiralo 140 polaznica – iz Crne Gore (njih 86), Dalmacije, Bosne, Hrvatske, Albanije, Slovenije, Slavonije i Bugarske. Polaznice Insituta bile su prve školovane Crnogorke. Neke od njih posvetile su se učiteljskom pozivu i narodnom prosvjećivanju, a neke su se izvan Crne Gore bavile pisanjem i prevodilaštvom. Zabilježeno je i da su pojedine učenice nastavile školovanje i završile filologiju odnosno medicinu. O radu Instituta, radu upravnice i njenim rezultatima redovno su objavljivane vijesti u Glasu Crnogorca. Rusko poslanstvo na Cetinju, uz saglasnost carske vlasti u Sankt Peterburgu, objavilo je prestanak rada Instituta 1913 (nakon 44 godine rada), kada i ona odlazi u rodni kraj. Pored upravljanja Institutom posebno se angažovala oko osnivanja „Djetskog sada” (1903), pod pokroviteljstvom knjeginje Milice Nikolajevne (→ Predškolska ustanova „Zagorka Ivanović”, Cetinje). Zabavište je otvoreno za djecu iz siromašnih porodica, ali su se vremenom uključivala i djeca bogatijih ljudi i činovnika. Inicirala je i otvaranje knjigovezačke škole na Cetinju (1904), kao i otvaranje prve škole ženskih ručnih radova na Cetinju – Radničke škole princeze Jolande, u kojoj su se dugo proizvodile najfinije tkanine, a mlade polaznice po završetku obuke dobijale su alat za rad. Za svoju angažovanost dobila je više odlikovanja: od ruske carice – dva reskripta i Marijanski orden II stepena, od knjaza → Nikole I Petrovića Njegoša – Zlatnu medalju za revnost, od kralja Aleksandra I Obrenovića – Orden Svetog Save III stepena, od Petra I Karađorđevića – Orden Svetog Save III stepena, od kralja Bugarske – Orden za građanske usluge IV stepena, a od patrijarha jerusalimskog Damjana – Sveti jerusalimski krst.